16. nedjelja kroz godinu A: Mudr 12,13.16-19; Rim 8,26-27; Mt 13,24-43

          Isusova je osoba savršena sinteza i suzvučje ljubavi i povjerenja. Kao nitko vjerovao je u dobro u čovjeku, u mogućnost izrastanja svakog čovjeka do one slike koju svatko od nas nosi u sebi. Nije dijelio ljude na prijatelje i neprijatelje, dobre i zle, već je kušao svakome podariti tračak Očeve dobrote koja daje da njegovo sunce sja dobrima i zlima, da daždi s neba pravednicima i nepravednicima.

          Isus bi nas htio poučiti kako biti djeca, a ne sluge ili robovi. Potrebno je i u našem životu nadići sluganski i služnički mentalitet. “Ne zovem vas više slugama, već prijateljima i svojom djecom”, duhovnim sinovima i kćerima, reći će Isus svojima na oproštajnoj večeri. Sluge su dodvorice svome gospodaru, dok djeca imaju pravo na opuštenost, nutarnju slobodu, slobodno izražavanje. Isus bi htio uspostaviti kraljevstvo svog Oca gdje su svi slobodni i mogu se slobodno odlučiti za ljubav. Jedino što bi trebalo vrijediti u međuljudskim odnosima jesu ljubav, pomirenje, praštanje, rast u dobru i prema dobru.

          Svi su ljudi djeca istog Oca i stoga svatko treba ići svojim životnim putem, bez mržnje, nutarnje uskoće, bilo kakvih ljudskih socijalnih, klasnih, rasnih, etničkih ili inih razdioba i podvajanja. Vidimo kako su strahovita “etnička čišćenja” u ratovima. Isus se protivi bilo kakvoj čistki, u ime bilo koje ideje ili zamisli. Isus je optimist. Vjeruje u budućnost, vjeruje u ono dobro u čovjeku. Ma kako bili sićušni početci “kraljevstva Božjeg” među ljudima, poput gorušična zrna, ipak mu je zajamčena sigurna budućnost jer nosi u sebi kakvoću vječnoga i neuništivoga. Zašto? Zato jer Otac, Isusov “Abba”, transcendira smrt i prolaznost.

          Kukolj raste skupa s dobrim sjemenom. Isus zna za dobre i zle, pravedne i nepravedne. Razlike nisu neznačajne. Ali, budući da je čovjek smrtan i prolazan, nitko dok je ovdje na zemlji, ne može s apsolutnom sigurnošću tvrditi za sebe ili druge da je dobar ili zao. Pavao za sebe veli kako nije svjestan nikakve osobne krivice, ali da time još nije opravdan. Tek je Gospodin onaj koji prosuđuje nakane srdaca i presuđuje. Sud je Gospodinov (usp. 1Kor 4,4). Samo Gospodin zna što je u čijem srcu. Dobro i zlo će se razotkriti tek na kraju, na sudu.

          Tko prije smrti sudi, rasuđuje, osuđuje i presuđuje, prisvaja sebi Božja prava. Ponavlja pogrešku farizeja iz molitve u Hramu koji lomi koplje nad carinikom, postaje stariji brat koji presuđuje i osuđuje mlađeg povratnika sa zla puta, preuzima na sebe Adamov istočni grijeh posizanja za razlikovanjem dobra i zla, ponavlja grijeh jednog Kaina i bezbožnog Babilona. Svima je zajedničko: Biti kao Bog!

          Imao je Isus uza se prerevne zelote, gerilce i revnosnike za nacionalnu stvar protiv Rimljana, imao je “Sinove groma – Boanerges”, koji bi htjeli sravniti sa zemljom neko samarijansko mjesto, imao je Petra brzopleta na riječi i laka na maču. Isus uvijek upozorava: Nije još vrijeme suda ni konačnog raščišćavanja računa. Sve mora izrasti do žetve. Svaka prijedobna “čistka” grijeh je i nepravda.

          Kad god su ljudi kroz povijest provodili takve zamisli, svaljivali bi na čovječanstvo i svoj narod nesreće, stravične zločine, neizmjernu patnju. Zato Isus jasno upozorava: Oprez! Nije još vrijeme konačne razlučbe. Svi smo na putu do konačnog rasta i sazrijevanja. Svi idemo prema istome krajnjem cilju. Moramo biti svjesni da na kraju pobjeđuje ljubav a ne mržnja, praštanje a ne osveta. Svakomu je upućen poziv i svatko još ima mogućnost iskusiti u svome životu Isusov “dođite k meni, blagoslovljeni Oca mojega, sinovi i kćeri Oca nebeskoga” (usp. Mt 25). Tko se za taj konačni sud sprema, mora već ovdje na putu sazrijevanja biti spreman na velikodušno praštanje i ljubav, na bezuvjetno pomirenje (usp. Lk 12,58; Mt 5,24). U tome je također Isus savršeni primjer.

          Naime, pri tumaču prispodoba moramo imati u zreniku i Isusov egzistencijalni, osobni kontekst. Naime, moramo se obazirati na vrijeme kad je koju prispodobu izgovorio i kakvo je bilo raspoloženje okoline. Vidimo kako se nad njegovo djelo nadvijaju duge sjene i tmasti oblaci. Nema više onoga prvotnog galilejskog tzv. proljeća, nema optimizma i bezbrižnosti. Sprema se Isusu nasilni kraj i nad njegovim životnim raskrižjima sve se više orisava sjena neminovnog križa.

          Isus je sijao samo dobro sjeme, a među najbližim učenicima izrastao je i kukolj. Odakle Juda? Kako se iznenada rodio onaj bojni zov u Getsemaniju: “Gospodine, da udarimo mačem?” (Lk 22,49) Vjerojatno su neki pomišljali kako je sad vrijeme za ostvarenje njihovih osobnih planova i misli, kako je čas udariti po Rimljanima i njihovim suradnicima. Isus odvraća kako još nije vrijeme. Tek se u smrti donosi konačna odluka, posve nenasilna. Tko prije smrti “čisti”, čupa s kukoljem i dobro žito.

          Kukolj i pšenica, zelotska revnost i nenasilna ljubav još uvijek rastu zajedno, na istom polju, jedno pored drugoga, spleteni u nerazmrsivo jedinstvo. Tko je tu sposoban dijeliti i razlučiti? Prema našoj ljudskoj logici Isus bi morao zbog postupaka odbaciti i jednog Petra, ali je taj zadržan u društvu i kasnije postao temeljem Crkve.

          Kako Isus postupa? Milosrdnim srcem Boga našega, majčinskom ljubavlju. Od najbližih suradnika krivo shvaćen, na kraju kukavički ostavljen, zanijekan i izdan, ipak ih ljubi onom ljubavlju, onim starozavjetnim rahamim, onom majčinskom ljubavlju, silom i nagonom kojim ona ljubi svoje dijete. Tu im ljubav iskazuje do najveće moguće mjere. Pere im i cjeliva noge. Kao njemu ona grješnica-pokajnica. S križa prašta svojim mučiteljima jer ne znaju što čine.

          Ono što Isus pjesnički opijeva u svojim prispodobama, bez šavova se utkiva u njegov osobni život i sudbinu do smrti na križu i kasniju proslavu, a rana Crkva to prihvaća i uzima kao mjerilo svog života i ponašanja. Jedno se tumači drugim, jedno drugo izlaže. Jedinstvo riječi, djela i osobe.

          Na putu do sudca, na putu koji vodi u tjesnac i neizbježnu smrt, potrebno je bezuvjetno praštanje i pomirenje koje otvara sve tamnice, kida lance, pobjeđuje smrt i grob. Stoga je na nama pokazati ljudima i svijetu što vjerodostojnije to lice koje pobjeđuje zlo i očarava, pred kime padaju sve obrazine. Očitovati svijetu to lice jedinoga i jedincatog koje dovikuje svojima prestravljenima na jezeru: “Ne bojte se, budite odvažni, to sam ja glavom!” (Mk 6,49; Mt 28,10). S vjerom u Njega ni smrt više neće biti stravično skidanje svih maski s tzv. “dobrih i zlih”, već uvođenje u život u kome ne će više biti potrebe od skrivanja ili pretvaranja.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje