KRALJEVSTVO JE BOŽJE TU…

15. nedjelja kroz godinu A: Iz 55,10-11; Rim 8,18-23; Mt 13,1-23

          Oduvijek je čovjek sa žudnjom u srecu slušao i upijao sve što se odnosi na budućnost svijeta, vlastite sudbine, ljudi. Želi spoznaje o zagroblju, zazbiljnome, onostranom, vlastitoj budućnosti. Za te je stvarnosti uvijek savršeno otvoren, jednako danas kao i prije. Futurologija uzima maha, u usponu je, nikoga ne ostavlja ravnodušnim sutrašnjost, neizvjesnost budućih dana ili godina.

          S takvim se pitanjima ljudi okreću i Isusu. “Govori nam o budućnosti”. Proreci nam što će biti sutra. Međutim, Isus izbjegava sve što može golicati maštu. Time se ne zanosi, već govori realno, mirno, konkretno. Zbori slušateljstvu što se mora dogoditi u njima, iznutra, što mora postati sastavnicom i bitnom protežnicom njihova života, kakav lik i obličje mora poprimiti njihov život, već ovdje i sada.

          Sjeme je posijano. Iz njega nešto mora ploditi. Sve zavisi od kakvoće sjemena, zemljišta u koje padne, klimatskih uvjeta. Isusova riječ ima božansku kakvoću, ono je neprevarljivo zdravo. Međutim, što učiniti da tlo bude spremno, što se mora dogoditi ovdje i danas da bi sjeme izniklo i donijelo rod? Isus veli da se mora dogoditi preporod, preoravanje terena.

          Ne govori on o budućnosti, već što Bog konkretno danas čini u našem životu. Koja korist govoriti o nebeskim stvarima ako ne znamo kako uključiti Božje sjeme u svoj život? Isus ne govori o nebeskim procesima ili preobrazbama, nego o onome što se mora odvijati u našem životu gdje se Bog očituje kao nenadmašni čovjekoljubac. Dakle, Isus želi reći: Nemoj sanjati Boga ili o Bogu, Nebu, nego se realno suoči s Bogom ovdje, u svome životu, u ponudi koju ti on daje. Upravo o tome rječito zbore današnja čitanja.

          Božja je riječ uvijek djelotvorna. Djelatna i nepogrešivo pogađa svoj cilj. Stvara povijest, mekša ljudska srca, natapa, osposobljava ih da postanu plodna mjesta gdje je moguće zaklijati Božju volju i donijeti plod. Za to se iziskuje posvemašnja otvorenost, prijamljivost i molitva: “Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj… Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene”. Sve to izvodi Duh Božji, Duh Isusov, snagom Božje riječi i u Riječi.

          Pavao je uvijek nastupao kao realist, ali i zanesenjak u Duhu Kristovu. Boljela ga je množina zla i grijeha, nasilja i barbarstva u svijetu u kome je živio. Ali ga to ne obeshrabruje niti zbunjuje. Grijeh je pokvario sve, posvuda je smrtna tjeskoba i borba, ali je Radosna vijest ujedno rađanje novog svijeta i čovjeka upravo po Duhu koji je prvi i najdivniji Dar Uskrslog i Neba ovoj zemlji. Stoga Pavao rabi sliku tjelesnog rađanja, jasno kroz trudove, ali u radosti i nadi. Sve izvodi Duh obnovitelj i preporoditelj.

          U našem životu odlučuju redovito pretpostavke koje nosimo u sebi i imamo po rođenju i odgoju. Isus za svoje djelovanje i navještaj bira obale Genezaretskog jezera koje sa svojom kao prozirac čistom vodom zrcali nebo u sebi. I danas ga Arapi zovu “Božje oko”. Isus svjesno bira to jezero, podsvjesno imajući na pameti svoje slušateljstvo i želju da se ono otvori njegovoj poruci, poput bistre vode koja prima u sebe plavetnilo neba. Tako bi i čovjek trebao upiti u sebe i svoje srce zbilju Neba nazočnu u Isusu te božansko sjeme zatim zrcaliti Božje djelo u svijetu, kako je činio Isus u svome životu. Isus želi smiriti valove naših nutarnjih nemira, uzburkanost duše, te oblikovati u nama nebeske slike.  

          Isusu to nije posrećilo za života. Preduboko je u ljudima nepovjerenje, sumnjičavost te strah da se čovjek upusti u pustolovinu koju nudi Isus. Ne znamo za razloge s kojih Isus govori u prispodobama, ali je posrijedi zacijelo pokušaj da se s pomoću slika otkrije i prodre tajna i tajanstvena narav Božjeg kraljevstva.

          Međutim, u Isusovim riječima osjećamo stalnu popratnu negativnu glazbu koja je plod neuspjeha njegova navještaja te kao negativni ishod njegovih pokušaja. Mali ili nikakav odziv, loša prihvaćenost uzrokovali su u njegovoj duši potištenost jer su mu vjerojatno mnogo okrenuti leđa. U svemu ne bismo trebali zanemariti ni ulogu učenika koji su, vjerojatno onako za sebe i vlastitu računicu, brižno vodili računa o odzivu mnoštva te odjeku na koji su Isusova osoba i njegov novi navještaj ostavljali među ljudima.

          Unatoč mogućim neuspjesima, preziru njegove osobe, protimbama na koje je nailazio u samim židovskim vrhovima i kod odgovornih ljudi, Isus se ne da smesti. Svemu usprkos kao da želi reći svojim učenicima, malodušnim i obeshrabrenim: Ništa ne može opovrgnuti snagu moga poslanja i moje riječi. Imajte pred očima sijača! I on bi mogao klonuti promatrajući i sagledavajući sve opasnosti i zaprjeke koje čekaju ono sjeme što ga baca u zemlju. Što ga sve ne ugrožava ili pak ne uništava?! Pa ipak, unatoč svemu, on zna da mu je, ako Bog podari svoj blagoslov, zajamčena velika žetva.

          Premda je Isus svjestan i zna za sve opasnosti, on ih svjesno nadilazi. Na njih se gotovo i ne osvrće. Isus je svjesno vezao i utkao svoju osobnu sudbinu u svoje prispodobe. Neuspjeh vlastite misije, poruke, djela, ali svemu unatoč, Bog vodi konce svijeta i povijesti, pa tako i njegove osobno, te stoga Isus zornim riječima, jednostavnim slikama, bez fantastičnih ili science-fiction oslikavanja donosi zorno sudbinu svoju, svakog pojedinca i na kraju cijelog svijeta.

          Vjerojatno se s istim problemima suočavala i rana Crkva u vremenu zapisivanja ovih Isusovih riječi, u vremenima progonstva, mučenja, otpada, beznađa. Isto se zbiva i danas. Što je Crkva u svijetu? Čemu ta ustanova? Gdje se očitava uspješnost našeg navještaja? Isus svojima jamči stostruki uspjeh samo ako svu svoju nadu polože u njega, ako sami budu prijamljivo i rahlo tlo za Božji nasad. Jer Bog koji nas je iz ništa pozvao u život, dat će svoj blagoslov i našim nastojanjima oko njegova djela u svijetu. O njemu ovisi spas i sudbina svijeta.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje