GDJE JE PRAVA SLOBODA?

Deseta nedjelja kroz godinu B

Post 3,9-15;2 Kor 4,13-5,1; Mk 3,20-35

    “Izvan sebe je” – tvrde Isusovi ukućani i rodbina. “Opsjednut je Beelzebulom” – umuju i zaključuju pismoznanci pristigli čak iz Jeruzalema. Misle da mogu izreći o Isusu konačan i mjerodavan sud. Isus se ne brani niti ulazi u polemiku, nego samo odgovara u slici, slikovito, u slici koja je shvatljiva svakomu tko želi i tko je spreman naučiti nešto te zajedno s Isusom hoditi. Tvrdnju pismoznanaca kako Isus tjera snagom nečistih sila nečistu silu napadaj je na samoga Duha Svetoga. Huli na Duha Svetoga tko tako što tvrdi, i za taj grijeh, veli Isus, nema oprosta. Tko izjednačuje Duha Božjega koji je na djelu u Isusu sa samim Sotonom, taj se zatvorio samomu Bogu, on je nepropustan za Božju ljubav, i to je razlog zašto se taj grijeh protiv Duha ne može oprostiti.

Ti pismoznanci su službeno teološko izaslanstvo pristiglo čak iz Jeruzalema s nakanom provjeriti Isusovu pravovjernost. Dakle, sve sami učeni autoriteti koji dolaze izdaleka, tri dana hoda, u Galileju, da se uvjere, da stvore sliku o tome novome putujućem propovjedniku, o pokretu koji se veže uz tu neobičnu Isusovu osobu. Uhode ga, tajno i javno, i na kraju zaključuju: „Opsjednut je!“ 

To je fundamentalni napadaj na Isusovo poslanje. Stavljaju mu sve pod upitnik, znak pitanja. Oni ne dovode autentičnost čudesa u pitanje, ali čudesa nisu ni izdaleka siguran i jasan dokaz za Božje poslanje, da je čovjek od Boga. Čudesa znaju imati razne uzroke, ne moraju dolaziti nužno od Boga, mogu potjecati i od đavolskih sila. Isusov je odgovor savršeno jasan: Ako je Sotona sam u sebi raz-dvojen, pocijepan, kako on može opstati? Stoje li stvari tako, onda je njegovo kraljevstvo iznutra razrovano. Ako on s pomoću Beelzebula izgoni Đavla, onda je u samome paklu građanski rat, međusobno istrjebljivanje.

Isus se predstavlja jačim, on dolazi izvana, ne iznutra, iz te đavolske rulje. Isus pak oslobađa ljude snagom Duha Božjega, otima, čupa ljude iz fatalnoga đavolskog zagrljaja. Tko se pak ne iščupa iz toga zagrljaja, ostaje zauvijek proklet, grijeh njegov ostaje s njime. Ne uskraćuje Bog oprost grijeha, nego se čovjek sam uskraćuje Bogu, zatvara se milosti. Ne želi ići Bogu ususret. Farizeji i pismoznanci zatvaraju se svjesno Božjoj ponudi.

Čudo koje Isus čini nije ograničeno samo na vidljivu pojavnost, na čin gledanja. Ono je događaj koji uprisutnjuje Božju stvarateljsku snagu u svijetu. Stoga su ljudi prestrašeni, zbunjeni, ne znaju odgovora pa se pitaju, odakle mu to, tko mu je dao tu snagu? I protivnici zaključuju kako to čini uz pomoć magijskih i mračnih sila. Nakon čuda slijedi šok i čovjek se mora zapitati te nakon propitivanja odlučiti koja je tu sila posrijedi. Što je najznačajnije u Isusovu djelovanju i reakciji na ono što je činio na bolesnicima jest činjenica da mu malo tko zahvaljuje na učinjenu čudu i udijeljenu daru. Nema tu veličanja Boga, nema hvale ni zahvale, nego čuđenje, i podmetanje kako je on s đavolskim silama sklopio savez, s njima, protubožnim čimbenicima, u ‘paktu’.

O Isusa se jednako ogrješuju i oni koji su s njime krvno povezani kao i neprijatelji koji su mu stalno za petama, koji budno paze na pravovjerje i pravočinje u Izraelu. Svima je Isusova misao bila nedostižna, Isusov put i cilj nerazumljiv, svi su dopustili da u njima izraste korov, otrovna biljka koja se širi i uzima maha. Isus stoga uzima sam riječ, poziva ih k sebi i poučava, tako da njegova riječ djeluje krajnje porazno na njih. Sam im logički dokazuje protuslovlje njihova umovanja. Kao što kuća ili kraljevstvo u sebi podvojeno i međusobno u građanskom ratu nužno srlja u svoju propast, tako je i sa Sotonom, razara li on sam sebe i svoje djelo, oslobađa li on one koje je sam okovao svojim lancima. Isusova nadmoć očituje se upravo u tome što on veže i baca u lance, okiva Jakoga. On je jači, on odnosi pobjedu nad tim silama, i zato je nemoguće da je on u savezu sa Zlim.

Bog zna za čovjekovu narav, on je strpljiv i oprašta grijehe. Zna što čovjek nosi u svojoj naravi, zna za grješne misli čovjekova srca. Čovjek je zaslijepljen grijehom i zato griješi. Bog je milostiv i prašta. Ali čovjek sam (po)stavlja jasne granice i Božjem djelovanju, postavlja zid o koji se razbija milosrđe, gdje krivac ostaje u svojoj krivnji, gdje nema pomoći, oprosta ni otkupljenja. To se događa ondje gdje se huli na samoga Božjega Duha. Isusove su riječi morale djelovati porazno za izaslanstvo iz Jeruzalema. Morali su se povući, vjerojatno s još većom mržnjom u srcu i prijezirom prema tomu čudaku iz Nazareta, koji je stalno u sukobu s njihovim predajama.

Posvuda pitanje: Što nam može podariti sreću, smiraj, utočište pred jezivostima i grožnjama zemaljskih i vanzemaljskih sila? Gdje je mir, ako je čovjek stalno nad ponorom? Odgovore su davali filozofi, teolozi, političari, astrolozi, čarobnjaci i šarlatani, putujući propovjednici i iscjelitelji koji su nudili spas na svoj način, za cijeli svijet ili za pojedinca. Otkupljenje od tih sila u liku slobode. Čovjek je izložen kojekakvim mračnim silama, i za kršćane Isus Krist bijaše osloboditelj od svih tih demonskih sila.

Isus podaruje uporište, čvrsto tlo pod nogama. Pobijedio je smrt, demone i sve sile za svojega života, a pogotovo u svojoj smrti i uskrsnuću. Sad je on Gospodar svega. Vidimo kako mu je pojedinac važan. Upravo pojedinac treba iskusiti moć i snagu njegove riječi i njegove osobe. Isus je pojedince uspravljao, liječio, pomagao. Čovjek pojedinac bijaše spreman prihvatiti, tako reći, osobnu pomoć, čisto humanitarnu pomoć iz Isusovih usta i preko Isusovih ruku, ali ih većina ne bijaše spremna za radikalni obrat, obraćenje i vjeru.

Radikalnost, korjenitost Isusova zahtjeva kako spram pojedinaca tako i spram golemih mnoštava koja su se okupljala oko njega redovito su se okretala u skandalon, spoticaj, otpad. Stoga je uvijek na mjestu Isusova riječ, kako su sretni oni koji se o njega ne spotaknu, ne sablazne. To je pak tako uočljivo u današnjem izvješću u kojemu mu protivnici spočitavaju suradnju s demonskim silama. Ti koji imaju vlast nad ljudima osjećaju se ugroženi Isusovom pojavom te će mu reći kako ima demona, kako s pomoću Beelzebula izgoni nečiste sile, kako je van pameti, kako je opsjenar, iluzionist. Isus ih pobija njihovim riječima i dokazima, njihovom logikom. I ta je za njih porazna. Stoga im nema spasa.

Već smo se prethodno susreli s Isusovim rođacima (3,20-21) koji misle kako je Isus izvan sebe, kako je skrenuo, nije pri svojoj pameti. I oni čine od njega odmak. Ne žele ga više. Sad pak Isus osobno čini odmak od njih, distancira se. U njegovu poimanju ali ni kraljevstvu nema više nikakva značenja biologija ili čisto krvno srodstvo, pleme ni klan, nema značenja ni narod ni klasa. Ne postoji ideologija tla ni krvi. Pa ni najvjerniji učenici koje je izabrao. Isus se osvrće oko sebe, gleda uokolo, baca pogled na sve koji su se okupili oko njega da slušaju i čuju Božju riječ. Oni su odsada njegova obitelj. Onaj tko sluša Božju riječ, tko vrši Božju volju, taj mu je srodan, blizak, taj mu je najbliži, pa ma kako daleko bio od njega, ti su njegova nova obitelj i svojta.

Isus je ‘porazio’ jeruzalemske pismoznance, svodeći njihovu predrasudu i tezu ‘ad absurdum’. Skinuo ih je glatko s dnevnoga reda. Danas bi rekli kako ih je ‘odkvačio’. Sad dolaze na red njegova rodbina i rođaci. Čekaju odgovor. I njihov plan da ga se domognu i urazumljena vrate natrag u Nazaret doživljava posvemašnji fijasko. Njima čak ne dopušta ni vremena ni prostora da iznesu svoje prijedloge, želje i savjete, nego ih smjesta otprema. Istodobno im u svoj jasnoći daje do znanja kako drukčije i ne može činiti. Ide on, kroči on svojim putem savršenoga posluha Ocu nebeskome. Svi koji vrše, čine Očevu volju njemu su braća i sestre i majka. Nije se uzalud trudio, pronašao je novu obitelj istomišljenika, onih s kojima je u posvemašnjem zajedništvu. Za starim društvom ne žali niti za njim pristaje.

Učenici su njegova izvorna duhovna djeca, oni su mu braća i sestre, oni su plaća njegove muke, nagrada njegovih trudova, Otac sam mu ih je dao, i on ih zahvalnom radošću i ljubavlju prihvaća i poučava. On ih privlači k sebi u nerastavljivu zajedništvu. Riječima kojima se obratio i osvrnuo svojoj rodbini izrekao je do kraja što ga od njih dijeli. Njihova nakana nije vršiti Očevu volju. Štoviše, mještani su se o njega sablažnjavali, smatrali su ga čudakom, zatvorenim, mračnim, nerazumljivim, izgubljenim slučajem. Trideset godina bio im je trn u oku u Nazaretu. Dok njegovi učenici svojom spremnošću da čuju njegovu riječ, svojom vjerom i ostankom uz Isusa čine ono što Bog hoće. Stoga se Isus priznaje njihovim, a oni njegovim. Zanijekao bi Oca ako bi se od njih odmaknuo.

Isusova je riječ zacijelo morala pogoditi njegovu Majku. O Josipu nema više spomena, vjerojatno je već preminuo. I nehotice se pitamo, kako je Isusova riječ morala zaboljeti majku mu Mariju. Dok su drugi s ushitom mogli prihvatiti takvo Isusovo izjašnjavanje, dok su se drugi radovali, bili ponosni i jedni drugima čestitali kako su odsada braća, sestre i majka Mesije, dotle je Marija, očito, ostavljena na cjedilu, prepuštena maču boli koji joj probada srce. Vjerojatno je i o tome u svome srcu promišljala, ali na kraju je na Kalvariji ipak ona bila jedna od rijetkih koji su promatrali smrtnu borbu i preminuće svoga Sina. Riječ koja se ovom zgodom zabila kao mač u njezino srce, a i pod križem kojoj se ponovno mač zabijao u srce. Svih onih koji su bili svjedocima Isusovih riječi i čudesa nema više ondje, nestali su. Možda su se ponosili tom njegovom riječju, ali to sve bijaše sve kratka daha.

Ma koliko Isusove riječi zvučale tvrdo i oporo u odnosu na najbliže ukućane, one su s druge strane veliko ohrabrenje i poziv svima okrenuti se Isusovoj riječi, uključiti se u Božju obitelj, pripadati novoj zajednici. A znamo u kakvu se društvu Isus kretao: sve samo rubne pojave, carinici, grješnice, nitkovi i prevaranti, nedruštveni ‘tipovi’, oni koji su s motrišta ‘pravednih’ bili odbačenici i izopćenici. I upravo sam vama, veli im Isus svečano, i brat, sestra, majka. Vaš sam. Nitko nije tako loš da ne bi mogao stupiti u moju obitelj. Kriterij nije krvno srodstvo, plemenska pripadnost, nego usmjerenost prema istome cilju – prema Bogu. Čovjek se ne definira prema rodbinskoj biološkoj vezi, nego prema onome za što je i čime je bitno životno vezan i određen te koji mu je konačni cilj u životu i što želi postići u ovome kratkom životnom vijeku.

Isus kida obiteljske i klanske veze i okove te uključuje osobe kao svjesne pojedince oko sebe u novu obitelj. Prestaju biti odlučujuće krvne veze, one nisu mjerodavne u ustroju Božjeg kraljevstva. Zajednica Isusovih učenika tvori jezgru nove Božje obitelji. Tko mi je brat i sestra i majka? Isus kao moj i tvoj brat! Nezamislivo, ali stvarno. I ja kao Isusova majka? Ja Marija! Neshvatljivo, ali moguće i stvarno. Svatko je prostor gdje se Isus može začeti i roditi. Kao da i ovdje čujemo daleku jeku iz Gabrijelova navještaja Mariji. Ponuda Mariji, ponuda nama. “Neka mi bude po tvojoj riječi. I kako Bog hoće. Neka se vrši njegova volja”. Recimo i mi: „Neka i nama, meni i tebi, bude po tvojoj riječi, Isuse. Želim biti tebi majka, a ne samo poput majke. I donijeti te ovom svijetu koji te treba“. Tu bi se onda ostvario Isusov san prijateljstva, ljubavi, zajedništva, jedinstva, sreće i radosti zbog jednoga: Sve sama novorođena djeca Božja, sinovi i kćeri, braća. U novome, poslušnom, vjernom Adamu – Isusu. Zato je na nama izabrati: staro ili novo, istinu u Isusu ili krutost starog poretka. I odlučiti o tome tko će nama gospodariti. Boga se u Isusu ne dade teoretski spoznati nego samo u činu nasljedovanja, poniznosti vjere. Raspeti se Bog dade spoznati samo od onoga tko se s Isusom daje razapeti. Isusa se kao pomoćnika može iskusiti samo ako dopustim da mi bude pomoćnik. Tko prione uz Isusa, iskusit će i spoznati da ga Isus nosi i drži. Samo onaj tko na Isusovu riječ uzme svoju postelju i hodi, doživjet će stvarnost oprosta grijeha.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

TIJELOVO – SVETKOVINA TIJELA I KRVI KRISTOVE

Mk 14, 12-16.22-26

Sve što jest, što na bilo koji način opstoji, jest tajna, velika. Bog je tajna, stvorenje je tajna, čovjek također. Tajna ostaje nerješiva, o-tajna. Probleme i zagonetke moguće je rješavati, tajne ne. Tajni se može samo pristupiti. Nježno, s osjećajem odgovornosti. Zato uvijek kad čovjek pokušava dosegnuti Boga, svijet ili sebe, dotiče u biti jednu veliku tajnu.

Temeljna je značajka kršćanstva u vjerovanju u neposredno, izravno prožimanje vremenitoga i vječnog, povijesnoga i transcendentnog, zbiljnoga i zazbiljnog, čovjeka i Boga. Objava nije priopćavanje pojedinačnih riječi, izričaja, već trajni Božji dolazak, advent među ljude. Priopćavanje Boga čovjeku. Bog se veže uz osobe, događaje i stvorenu stvarnost da bi one postale mogućnost za naš osobni susret s njime. To ima svoj vrhunac u iskustvu i tumačenju života i djela Isusa Krista. U njemu se na neponovljiv, jedinstven način Bog angažira. Isus Krist je trajna povezanost Boga s čovjekom te čovjek Isus Krist postaje neponovljivim i neopozivim znakom Božje nazočnosti u svijetu, povijesti i među ljudima.

 Sakramenti kao vidljivi znaci Božji su put u Isusu Kristu do čovjeka i ljudi. Duh se Božji vezao uz određene znakove, u euharistiji uz znakove kruha i vina. Duh Sveti ima ulogu ostvariti djelo i poslanje Isusa Krista u svijetu i povijesti na sveobuhvatan način. On sažima i integrira u jedno svijet i povijest u Isusu Kristu. Euharistija je uprisutnjenje i sažetak cjelokupnog kršćanskog misterija spasenja. Ona obuhvaća i stvaranje i novo stvorenje, ona je izričaj i odraz božanske naklonosti i ljubavi te ujedno čovjekov odgovor na taj zov. Ona je sažetak i vidljiva oporuka cjelokupna Isusova djela, života smrti i uskrsnuća. Ona je proslava Boga, ali i spas za čovjeka, dar i uzdarje, milost ali i obveza. Ima silaznu i uzlaznu putanju, Boga prema čovjeku i obratno, čovjeka prema Bogu.

U Starom zavjetu imamo neprestance san o zemlji u kojoj teku med i mlijeko. To su znameni blagostanja i blagodati. To su slike budućnosti o kojima narod u pustinji gdje ništa nema sanja. Isus svjesno odbacuje te slike. Tih slika nema nigdje u njegovim izričajima. Jer oko meda i mlijeka se čovjek puno ne trudi. Med je proizvod pčela i čovjek otima njima njihov trud. Isto tako i mlijeko. Uzima, otima ono što pripada drugomu.

Med i mlijeko nisu proizvodi čovjekove mašte, sposobnosti, nisu djelo rada njegovih ruku. Uzima ih gotove iz svog svijeta, priroda mu ih pruža na dlanu. I ako ima dovoljno meda i mlijeka, on se osjeća kao u raju.

 Stoga Isus zbori o kruhu i vinu. Kruh i vino nastaju tako što čovjek svojim rukama zahvaća u prirodu i mijenja je. Čovjekov rad, muka, čovjekovo umijeće i sposobnost uključeni su u kruh i vino. Kruh i vino nose na sebi tragove čovjekova truda i sudbine. Zato Isus uzima kao znamen nade u zajedništvo Boga i čovjeka te dvije slike u kojima je uključena Božja ljubav, ali i čovjekova sudbina koja je još od Adama sudbina prepuna znoja, suza, muke, napora.

Isus veli: Pšenično zrno mora biti spremno umrijeti, želi li biti plodno. Što ne padne u zemlju i ne istrune, ne može biti plodonosno. Kruh je slika za čovjekovu promjenu. Isto je i s vinom. Koliko sunca, truda, muke, gnječenja, dok se ne dobije sok koji vrenjem prelazi u vino.

To su dvije nove slike Novog saveza. U objema slikama uključeno je sijanje, rast, sazrijevanje, promjena, preobrazba, pre-tvorba. Onaj tko želi u budućnost, mora ostaviti i nadići djetinje slike, dječje maštarije. Mora biti spreman na svakodnevne preobrazbe, pre-tvorbe. Jer pretvorba je pre-tvaranje jedne stvari u drugu.

E. Fromm se jednom izrazio kako je za suvremenog čovjeka cijeli svijet i ova zemlja poput velikog vimena. Svatko iz toga želi za sebe isisati što je moguće više mlijeka. Tako čovjek ostaje neprestano u djetinjoj fazi, nikad ne odrasta u pravu, zrelu osobu. Čovjek ne odrasta stareći, već on izrasta i odrasta u čovjeka samo ako se u njemu rađa i nastaje nešto novo, ako to sazrijeva tijekom godina. Nešto što nije po sebi dato, što mi se izvana daje, što podaruje mome životu puninu i smisao, cjelovitost, što čovjeka uključuje u sveopće tokove života i rasta.

Euharistija je Kristova ponuda. On se sam želi u nama ukorijeniti, užiliti i zažiliti poput zrna žita koje pada u zemlju. On želi rasti i poprimiti obličje u svakome od nas, prožeti nas i ispuniti do mjere punine Kristove, kako bi rekao Pavao. A tko se usmjeruje prema budućnosti, preuzima na sebe sudbinu zrna.

Sije se u zemlju, umire, prepušta se zakonu preporađanja u Duhu, zakonu rasta. U poniznosti izrasta, jer samo puni klas se obara prema zemlji, dok prazan strši prema nebu (poput ljudi, poniznih i oholih, praznoglavih). U zajedništvu s drugima postaje kruhom koji ljudi blaguju. Od takva se kruha može živjeti te taj kruh može podariti drugima život i osnovicu za budućnost.

 I druga slika vina također je slika nade. “Ja sam trs, vi mladice”, veli Isus (Iv 15). Vino koje se žrtvuje ujedno je vino svetkovanja, ovdje na zemlji i u Očevu kraljevstvu. Vino je “krv novoga i vječnog Saveza” između Boga i čovjeka u Kristu Isusu. Isusova čudesa, a napose ono s kruhom i njegov tumač (Iv 6) nisu nikakav hokus-pokus, nisu svrhom samima sebi, već su tu da nas promijene u novo stvorenje.

 Kruh koji se dobiva umiranjem zrna hrana je od koje ljudi ovog svijeta mogu živjeti. On je ujedno i plod pravednosti, plod koji nam omogućuje da postanemo baštiniti Kraljevstva. Taj kruh je znak što nakon svih sudbinskih udara i katastrofa na ovome svijetu ostaje u budućnosti. A vino koje se dobiva umiranjem grožđa postaje pićem koje čovjeka na ovom svijetu veseli, ispunja životnom radošću istodobno je znamen za vječno radovanje i svetkovanje u Kristovu kraljevstvu. Time cjelokupna povijest svijeta postaje samo ponavljanje i ozbiljivanje Isusove povijesti i života. Sakrament smrti i života prerasta u sadašnjost i budućnost čovječanstva te stvara nadu, pa i ondje gdje je svaka nada umrla.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Tajna Božjeg bića

PRESVETO TROJSTVO KROZ GODINU B

ČITANJA:
ČITANJA: Pnz 4,32-34.39-40; Ps 33,4-6.9.18-20.22; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20

«Najveće dostojanstvo čovjeka kao misaonog bića jest da istražuje što se dade istražiti i da se pokloni pred Neistraživim» (Kant). Za svakog vjernika svetkovina Presvetog Trojstva je najbolja prilika za takvo poklonstvo. Jer, o Bogu doduše možemo razmišljati, možemo i raspravljati o onom što su drugi o njemu rekli ili napisali, ali u konačnici on za čovjeka uvijek ostaje neistraživa i nedokučiva Tajna. Već je davno Mojsije uzalud želio da vidi Božje lice (usp. Izl 33,18-23). No to ga nije udaljilo od Boga, jer Bog mu je sam govorio isred ognja i objavio mu se kao onaj koji je ušao u ljudsku povijest i koji je objavio svoju volju u svom Zakonu. Otada čovjek ne treba tražiti Boga ni visoko na nebu, ni daleko preko mora, već u njegovoj riječi koja mu je blizu (usp. Pnz 30,11-14). Bog se sam pobrinuo kako premostiti za čovjeka nepremostivu udaljenost između sebe i Boga.

Bog je ljudima postao najbliži u svojoj vječnoj Riječi koja je u vremenu uzela ljudsko tijelo i nastanila se među njima (Iv 1,14). Budući da je došao iz krila Očeva, Isus je kao Jedinorođenac ljudima mogao objaviti puninu njegova bića (usp. 1,18). Ljudi su na Isusovu licu i u njegovu ponašanju mogli vidjeti kakav je Bog. Zato se Isus ne može načuditi da jedan od njegovih učenika, nakon svega što je proživio u njegovoj blizini, želi da im pokaže Oca. «Toliko sam vremena s vama i ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: ‘Pokaži nam Oca!’? Zar ne vjeruješ da sam je u ocu i da je Otac u meni? (Iv 14,9s).

Poznajući ograničenost svojih učenika i njihovu nesposobnost da shvate ono što im je ostavio u nasljedstvo, Isus im obećava Duha Istine koji će ih «uvesti u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objaviti će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama. Sve što god Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama» (Iv 16,13-15). Treba reći da Biblija nije nikakav udžbenik učenja o Bogu, već svjedočanstvo Božje objave potrebne za čovjekovo spasenje. Ipak, objavljujući se ljudima i otkrivajući im put spasenja, Bog usporedo s tim otkriva i bogatstvo svoga bića u trima osobama, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

Tri osobe – jedan Bog

Isusovim govorom o svojoj jednakosti s Ocem (Iv 10,30) i njegovim obećanjem Duha Svetoga koji će nastaviti njegovo djelo nije dovedena u pitanje židovska vjera u jednoga i jedinoga Boga (Pnz 6,4s), kako kršćanima predbacuju Židovi i muslimani. Sin i Duh Sveti nisu dva nova božanstva koja bi konkurirala biblijskom Bogu Jahvi, već su to načini kako se Bog objavljuje u povijesti. I u Novom zavjetu sva čast i slava pripada samo Bogu Ocu, ali ona mu se iskazuje po Kristu u Duhu Svetomu. Isus sam u svojoj velikosvećeničkoj molitvi gleda svoje poslanje kao proslavu Oca u svijetu (usp. Iv 17,1-4). Za Isusa nema nikakve dvojbe, da je Otac veći od njega (Iv 14,28), ali to ništa ne umanjuje njegovu tvrdnju, da su oni jedno (10,30), «ja u Ocu i Otac u meni» (14,10.11).

Sv. Pavao, nakon što je iscrpio sve mogućnosti da objasni tajnu neprihvaćanja Isusa od strane Izraela, završava zanosnom pohvalom neistraživoj tajni Božjeg bića: «O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke, i kako neistraživi njegovi putovi! ‘Tko je naime upoznao Gospodnju misao? Tko li mu je bio savjetnik? Tko li mu je nešto prije dao da bi mu morao uzvratiti?’ Sve je od njega, po njemu i za njega. Njemu pripada slava zauvijek. Amen» (Rim 11,33-36).

Biblijska vjera u jednoga Boga nije nastala reduciranjem brojnih božanstava u poganskim religijama na jedno božanstvo, već tako što je Bog sam došao u susret čovjeku i objavio mu se kao živi Bog. Time je pokazao da on nije divinizirana prirodna sila već Stvoritelj koji stoji nasuprot svome stvorenju i da brojna od pogana štovana božanstva nisu nikakvi bogovi. Ljubeći svoje stvorenje i posebno čovjeka kao krunu svega stvorenog i šaljući svoga Sina da spasi čovjeka, Bog je objavio i unutarnje bogatstvo svoga božanskog bića: «Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nje vjeruje, već da ima život vječni» (Iv 3,16). Božja spasiteljska ljubav prema čovjeku samo je plod i posljedica ljubavi koja vlada između Oca, Sina i Duha Svetoga. Krštenje koje je Pracrkva ispočetka dijelila «u ime Gospodina Isusa» (usp. Dj 8,16; 10,48; 19,5; usp. Rim 6,3), uskoro je počela dijeliti u «u ime Oca i Sina i Duha Svetoga» (Mt 28,19). Započinjući svaki liturgijski čin i svaku molitvu tom trojstvenom formulom, Crkva trajno ispovijeda kako je njezin život uronjen u tu veliku Tajnu.

Fra Ivan Dugandžić

Prenijeto s: http://www.franjevci.info/

Duh je jedan, a službe i darovi različiti (Pedesetnica. Duhovi)

ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15

Blagdan Pedesetnice slavi se pedeset dana nakon svetkovine Pashe i beskvasnih kruhova. Izvorno je ta svetkovina povezana s prinosom prvina ljetine, ali je kasnije teološki povezana sa spomenom na Sinajski savez.  Tako se danas slavi dan kad je u trećem mjesecu nakon izlaska iz Egipta Bog objavio svoj Zakon, izgovorivši najprije Deset zapovijedi tako da ga čitav narod čuje, a potom je sve ostale propise govorio Mojsiju koji ih je onda prenosio narodu. Jedna od važnih značajki ove svetkovine jest da se u starini slavila isključivo u hramu, a ne po obiteljima. Na taj se način zapravo htjelo posvijestiti kako je čitav narod jedna Božja obitelj koja se okuplja u njegovoj kući, i gdje za sve vrijede isti Božji zakon.

To što se u okviru slavlja toga blagdana ispunja obećanje dar Duha Svetoga sugerira kako se radi o događaju ravnom najvećem događaju u Starom zavjetu – sklapanju sinajskog Saveza. Kako je u ono vrijeme sav narod bio Božji partner u sklapanju Sinajskog svaeza tako su Duhom Svetim bili ispunjeni Isusovi učenici dok su bili „svi zajedno na istome mjestu“. Čini se da je cjelovitost zajednice u kojoj svi članovi bivaju ispunjeni Duhom Svetim jedna od temeljnih poruka koju evanđelist Luka želi istaknuti u opisu toga događaja u Djelima apostolskim. Vidljivo i istinsko zajedništvo Isusovih učenika prepoznaje se kao ambijent očitovanja Božjega Duha. Ono što je jasna značajka Božjega Duha jest to da ne može Isusove učenike nadahnuti na razdor i rušenje zajedništva. Koliko su god u povijesti (i sadašnjosti) Crkve važnu ulogu u njezinu rastu imali oni koji su s pravom upozoravali na grijehe njezinih članova, toliko je svaki raskol i razdor koji se pri tome događao plod djela tijela, a ne Duha kako navodi apostol Pavao u poslanici Galaćanima.

I to što se dar Duha očituje u daru jezika uklapa se u tu poruku. Nabrajanje različitih naroda koji su razumjeli Isusove učenike svatko na svom jeziku ukazuje na to da je poslanje Crkve „razglašavati veličanstvena djela Božja“  svim narodima i jezicima, kako stoji u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih.  Jedinstvo u različitosti temeljna je oznaka ljudskog zajedništva u Bogu.

Inače, odlomak Dj 2,1-11 jedini je propisani tekst koji se obavezno čita na današnju nedjelju. Za drugo čitanje može se birati između triju odlomaka iz Prve poslanice Korinćanima, Poslanice Galaćanima i Poslanice Rimljanima.  Isto tako za evanđeoski navještaj mogu se izabrati tri razlilčita odlomka iz Evanđelja po Ivanu.

U odlomku iz Prve poslanice Korinćanima 12, 3b-7. 12-13 ističe se kako je Duh jedan, a službe i darovi različiti, dok druga dva predložena odlomka (Gal  5,16-25 i Rim 8,8-17) navode dobre plodove života po Duhu i zle plodova života po tijelu, tj. života koji se ne ravna po Božjem zakonu.

U odlomcima iz Evanđelja imamo sličnu situaciju. Prvi odlomak (Iv 20,19-23) govori o prvom daru Duha kojega Isus daruje svojim učenicima na sami dan svoga uskrsnuća kad uvečer dolazi među učenike koji su se u strahu sakrili iza zatvorenih vrata. Dar Duha Svetoga koji im Isus tada daje jest dar praštanja.  Učenici su osposobljeni praštati, ali mogu to i ne učiniti. Stoga riječi „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ ne treba shvatiti kao davanje ovlasti u smislu da Isusovi učenici mogu opraštati kako im se svidi te da oni kojima ne oproste ostaju u svojim grijesima koje im onda ni Bog neće oprostiti. Radi se prije o pozivu učenicima da iskoriste moć opraštanja u smislu da opraštajući jedni drugima žive u punini svoju sličnost Bogu. Naime, jedino Bog može otpuštati grijehe, što znači da je čovjek najsličniji Bogu onda kada prašta. Ukoliko učenici „zadržavaju grijehe“, ostaju oni sami pod vlašću grijeha i ne žive u slobodi koju im Isus nudi u daru Duha praštanja.

U druga dva predložena odlomka (Iv 15,26-27; 16,12-15, i Iv 14,15-16. 23b-26) provlači se jedna misao kojom se izražava kako ni Isus ni Duh ne govore svoje. Duh Branitelj koji izlazi iz Oca dozivat će Isusovim učenicima u pamet sve riječi koje im je govorio njihov učitelj, a sam Isus ne govori svoju riječ nego riječ Oca koji ga je poslao. Na prvi pogled, takav opis odnosa između Oca i Sina i Duha može izgledati kao da je Sin subordiniran Ocu, a Duh Sinu.  Međutim, radi se o tome da se na taj način želi izraziti upravo njihova jednakost i jedinstvo. To možemo lakše shvatiti, ako poznajemo kakav  su odnos prema Zakonu, odnosno Božjoj riječi imali židovski učitelji (rabini) u Isusovo vrijeme. Kako nam svjedoči izvanbiblijska literatura iz toga vremena, mnogi učeni i cijenjeni  židovski učitelji nastojali su Božji zakon protumačiti i primijeniti na konkretni život ljudi svoga vremena. To je doista potreban i koristan duhovni posao. No, predstavnici različitih rabinskih škola ne kriju da su oni pri tome govorili svoje, to jest nudili vlastito tumačenje i prijedloge primjene propisa Zakona. Stoga, kada Isus kaže da njegova riječ nije njegova, i da Duh koji će doći također neće govoriti sam od sebe, zapravo želi reći da on ne nudi jedno od mnogih tumačenja Božje riječi, nego samu Božju riječ u njezinoj istini. Tako su Otac i Sin i Duh Sveti u potpunom suglasju, jer riječ koju govori Isus, Sin Božji, a Duh je doziva u pamet, jedna je te ista riječ vječnoga Oca. To savršeno jedinstvo Oca i Sina i Duha Svetoga izvor je i temelj svakog zajedništva.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr/

Učenici u neprijateljskom svijetu

Ivanovo evanđelje ima poseban i neobičan, najčešće negativno obojen pojam svijeta. To je svijet koji je stvoren po utjelovljenoj Riječi (Iv 1,3), ali je nije upoznao (1,10) i zato ne prima ni Isusa nego ga mrzi (7,7). Svijet jednako mrzi i Isusove učenike kao što je njega mrzio (15,18). A mrzi ih samo zato što nisu od ovoga svijeta (17,14). Unatoč tome Isus ostaje uporan u svojoj namjeri da taj svijet spasi, da mu donese svoje svjetlo (3,16-19) pa zato i učenike ostavlja u tom svijetu da nastave njegovo djelo. Svjestan opasnosti kojoj će učenici biti izloženi, on moli za njih. «Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga» (17,15).

Nama pragmatičnim ljudima modernog vremena bilo bi razumljivije i draže da je Isus učinio nešto sasvim konkretno i da je obećao to trajno činiti kako bi učenike zaštitio. Ali umjesto toga on moli. Isus znade za vrijednost molitve i znade da je to najbolja pomoć. A mi? Kako mi gledamo na molitvu i kako se odnosimo prema njoj? O snazi molitve može pravilno suditi samo onaj tko ima stvarno iskustvo ustrajnog molitelja. Kad je poznati njemački filozof Peter Wust kao sveučilišni profesor trebao otići u mirovinu, u jednom od svojih zadnjih predavanja rekao je svojim studentima i ovo: «Možda od mene očekujete da vam prućim nekakav ključ koji će vam otvoriti vrata do uspjela života. Da, imam taj ključ i mogu vam ga preporučiti: nemojte se iznenaditi, nije to nikakva posebna mudrost koju možda očekujete od svog starog profesora. To je molitva. Pokušajte i uvjerit ćete se. Ja sam se u to uvjerio.»

Mnogi ljudi nisu nikad osjetili Božju pomoć jer nisu za nju ozbiljno ni molili. Čak i mnogi koji sebe smatraju praktičnim kršćanima čine dvostruku grešku: s jedne strane podcjenjuju snagu zla koje je prisutno u svijetu i opasno mu se izlažu svojim lakomislenim ponašanjem; s druge strane ne žele upoznati snagu molitve koja je jedina prava brana pred snagom zla koje je katkad upravo agresivno na djelu. Zato molitva nije za kršćanina samo jedna od njegovih dužnosti, već je to velika i nezaobilazna potreba.

Jedinstvo u Isusovu imenu

Svijet nažalost ne ujedinjuju duhovne vrednote i zajedničko zalaganje za njih, već najčešće različiti interesi i zato je to jedinstvo tako krhko i ranjivo. Ljudi duha doduše ističu kako bi se svijet morao okupljati oko duhovnih vrijednosti, ali njihovi pozivi ne nailaze na veći odaziv. Ako negdje i uspiju i ako tako ostvareno jedinstvo dovede u pitanje interese jačega, ti ljudi duha brzo postaju predmet mržnje «svijeta». Kako drukčije protumačiti atentat na papu Ivana Pavla II. i priora zajednice u Taizé-u, R. Schutz-a, dvojice ljudi koji su se toliko zalagali za okupljanje svih ljudi oko duhovnih vrednota? Već je starozavjetni psalmist vapio Bogu da ga njegovi progonitelji nizašto mrze, da on ne vidi razlog toj mržnji (usp. Ps 35,19). I Isusova riječ predstavlja optužbu takvoga svijeta: «Ja sam im predao riječ tvoju i svijet ih zamrzi» (Iv 17,14).

Po Isusovoj riječi učenici su drukčiji od svijeta, oni ne prihvaćaju njegovu logiku razmišljanja i ponašanja i to je dostatan razlog da ih svijet mrzi. Doista, pravednik je često bio neshvaćen, izrugivan i proganjan samo zato što svojim životom uznemiruje tuđe savjesti. Zar nije iz istih razloga i Veliki inkvizitor zamolio Krista koji je ponovo došao na ovu zemlju da se udalji, jer remeti ustaljena pravila ponašanja? Zar u svim totalitarnim režimima nisu postojali zakoni po kojima se sudilo za uznemiravanje građana? Riječ je dakako o životu ljudi koji se doživljava kao kritika koju svijet ne trpi, jer su mu – kako će Isus u drugoj zgodi reći – djela bila zla (usp. Iv 3,19).

Već je sv. Pavao upozoravao kršćane da se ne smiju prilagođavati takvom svijetu (usp. Rim 12,1s). Oni moraju ostati «u Isusovu imenu», moraju biti «posvećeni u istini». Zato kršćanin mora uvijek biti spreman dati odgovor na pitanje: što pokreće njegov život, Krist ili svijet? Duh vremena i javno mnijenje imaju strašnu moć i nije im se lako oduprijeti. Već je francuski kršćanski pisac G. Bernanos davno upozorio da je vrlo mali broj vjernika koji se izričito odriču svoje vjere. Ali događa se nešto opasnije, jer se događa tako često. U mnogih vjernika život se odvija tako, da vjera sve više slabi i jednog dana jednostavno prestane oblikovati njihov život. Oni se doduše i dalje smatraju vjernicima, ali svoje glavne životne odluke ne donose u svjetlu vjere, već se prilagođavaju svijetu. Crkvi mora predstavljati veliko ohrabrenje što je Isus molio da ostane u njegovu imenu i da bude «posvećena u istini». Ohrabrena tim Isusovim svjedočanstvom, Crkva mora činiti sve da Isusova molitva i danas donosi svoje plodove.  

Fra Ivan Dugandžić

Prenijeto s: https://franjevci.info/

Boga se spoznaje u ljubavi

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA – Godina B

ČITANJA: Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

U prvom čitanju iz Djela apostolskih evanđelist Luka navodi jedan zanimljiv detalj: vjernici koji  su zajedno s Petrom došli u kuću rimskog satnika Kornelija začudili su se kad su vidjeli da se i na pogane izlio dar Duha Svetoga, a taj dar su prepoznali jer su Kornelije i njegovi ukućani govorili drugim jezicima i veličali Boga. Sam apostol Petar iznenađeno i oduševljeno otkriva: „Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ Tom rečenicom Petar otkriva kako su mu se u susretu s Kornelijom razbile predrasude o poganima kao o ljudima koji kao da se Boga ne tiču, i kako su se rastvorila vrata njegove religiozne zatvorenosti te je spoznao kako Bog svim ljudima otvara vrata vjere (usp. Dj 14,27).

Do takvoga stava Petar nije došao sam od sebe. Njegova spoznaja nije samo plod njegova razmišljanja nego prihvaćanja Božje objave u Isusu Kristu po daru Duha Svetoga. A u Prvoj poslanici svetoga Ivana apostola kao i u Evanđelju slušamo kako se Boga spoznaje u ljubavi i to ne zato jer smo mi prvi ljubili Boga nego zato jer je on prvi ljubio nas.

Božja ljubav objavila nam se u Isus Kristu na najsavršeniji način. Polažući život za svoje prijatelje Isus je izvršio najveći čin ljubavi i pokazao nam svu Božju ljubav prema nama. Kada Isus kaže „vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“ to je kao da kaže: „Sva Očeva ljubav je u meni, i nema u Ocu ljubavi koju bi zadržao samo za sebe.“ Nema u Ocu ni trunka više ljubavi od one koju je pokazao u svome sinu Isusu Kristu. Niti uopće može biti više ljubavi od one koju nam je objavio Isus Krist. Mi se ponekad znamo izraziti da Bogu posvećujemo ili prikazujemo svoj život. Ali prava istina naše kršćanske vjere jest da Bog daje život za nas i poziva nad da taj dar Božjega života prihvatimo.

Sveti apostol Petar shvatio je da je taj Božji dar neograničen i da se u Duhu Svetomu daje svima koji ga primaju. Drugi sveti apostol, Pavao, govori u Prvoj poslanici Korinćanima kako su darovi istoga Duha različiti i kako se svakomu daje očitovanje Duha na korist. On i nabraja neke dragocjene darove u kršćanskoj zajednici: riječ mudrosti, riječ spoznanja, vjera, dar liječenja, dar čudotvorstva, prorokavanje, razlučivanje  duhova, govor u jezicima, tumačenje jezika itd. (usp. 1 Kor 12,4-11). Sve su to vrijedni darovi Duha i oni su uvijek vidljivi i dostupni našoj spoznaji i našim osjećajima. Međutim i među tim darovima postoje manji i veći darovi. Nakon što je nabrojio sve navedeno i primijetio kako nemaju svi jednak dar liječenja, čudotvorstva, poučavanja, govorenja u jezicima, prorokovanja i upravljanja, Pavao kaže „Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega!“ (1Kor 12,31) te pjeva hvalospjev ljubavi, najvećem Božjem daru koji se  u punoj mjeri daje svim ljudima.

Zašto je ljubav najveći dar? Ne samo zato što nikad ne prestaje nego upravo zato jer je ljubav dar koji Bog daje svakom čovjeku, i zato što svaki čovjek taj dar može primiti i donijeti roda. Nemamo svi izvanredni dar liječenja i činjenja drugih čudesa. Ne možemo hodati po vodi ili lebdjeti u zraku. Ali to ni nisu najveći darovi. Isus nas uči da njegova najveća djela nisu bila njegova čudesa. Njegovo najveće djelo bilo je polaganja života za svoje prijatelje. A to je ono što može činiti svatko tko hoće primiti dar Božje ljubavi. Ne mogu čudesno izliječiti nekog bolesnika, ali mu mogu posvetiti svoje vrijeme i poslužiti mu u njegovim potrebama. Ne mogu riješiti problem gladi u svijetu, ali mogu pomoći barem jednom siromahu. Ne mogu svojom snagom obratiti pogane, ali ih mogu ljubiti Božjom ljubavlju.

Na taj način ispunjavamo Isusovu zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Naravno, svaku zapovijed, pa bila ona i Božja, čovjek  ne mora izvršiti. Ali ako Isus ljubav zapovijeda, onda to znači da je ona jedini put do potpune radosti. A izvor te ljubavi je Bog. Stoga kršćanska, djelotvorna, zauzeta ljubav ne manifestira se samo prigodno, potaknuta izvanrednim situacijama i potrebama ljudi. Ona tada kao i u svakodnevnom životu donosi rod, ali je njezin korijen u Bogu. To našu ljubav oslobađa od svakog drugog interesa i osposobljuje je za potpuno predanje u služenju Bogu Ocu i bratu čovjeku. Baš onako kako je Isus ljubio svoje učenike.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: https://www.mir.hr/

Isusovi učenici mogu donijeti ploda ako ostanu životno povezani s njime

PETA VAZMENA NEDJELJA – Godina B

ČITANJA: Dj 9,26-31; Ps 22,26b-28.30-32; 1Iv 3,18-24; Iv 15,1-8

Na posljednjoj večeri sa svojim učenicima Isus na različite načine govori o njihovu međusobnom jedinstvu i pri tome upotrebljava različite slike. U ovom odlomku govori o sebi kao o trsu, o svome Ocu kao vinogradaru, a o svojim učenicima kao o mladicama. Ta slika nije bila strana njegovim slušateljima jer se u različim oblicima nalazi na više mjesta u Starome zavjetu i redovito se, bilo u dobrom bilo u lošem smislu, primjenjuje na odnos Boga i njegova izabranog naroda. Tako prorok Izaija (usp. Iz 5,1-7) donosi pjesmu o Bogu kao vinogradaru koji je sve učinio za svoj vinograd, ali on nije urodio lijepim grožđem već nejestivom vinjagom. Slično i prorok Jeremija opisuje Božju bol slikom vinogradara koji je zasadio plemeintu sadnicu, ali se ona izrodila u divlju lozu (usp. Jr 2,21). U pozitivnijem tonu govori prorok  Ezekiel koji govori o Božjoj zaštiti posađenog trsa kojemu on jamči život i onda kad vanjske okolnosti prijete uništenjem (usp. Ez 17,6). Sličnu poruku nade nalazimo i u Ps 80,9-10, a Sir 24,17 uspoređuje mudrost sa trsem koji je propupao ljupkim mladicama.

Ta slika nasličnija je onoj koju Isus predstavlja svojim učenicima. On je trs, a njegovi učenici mladice. On je mudrost, a njegovi učenici cvijet koji donosi plod. No Isus ovdje govori o onim mladicama koje donose roda, i o onima koje ga ne donose. Poruka je veoma jednostavna. Kao što mladice mogu donijeti roda samo ako ostanu na trsu i iz njega crpe životni sok, tako i Isusovi učenici mogu donijeti ploda ako ostanu životno povezani s njime. Inače, kao što mladica ne može donijeti roda sama od sebe, tako ni učenici ne mogo donijeti roda ako ne ostanu u Isusu. Znakovito je da se čak sedam puta u ovom kratkom odlomku iz Isusovih usta ponavlja izraz ‘ostati/ne ostati u meni (ili trsu)’, te se jasno označuje način na koji se ostaje u njemu – po njegovoj riječi.

Imajući na umu da je ovaj Isusov govor smješten u kontekst posljednje večere, to jest neposredno pred njegov povratak Ocu (vidi 14,12b), znamo da on više neće biti prisutan s učenicima na isti način kao dosada. Već u 14, 23 Isus je rekao svojim učenicima da njegov odlazak Ocu ne znači da će ih napustiti. Naprotiv, on odlazi Ocu da bi se s njime vratio i nastanio se kod onoga tko ga ljubi. A to je onaj koji čuva njegovu riječ. Usporedba s trsom i mladicama samo slikovito izražava tu istu tvrdnju. Oni koji ostaju u Isusu, zapravo su oni u kojima ostaje njegova riječ (15,7). Takvima je svaka molitva uslišana, jer ostajući u Kristu – trsu u njima njegova riječ raste i čisti ih od svega što umanjuje njihovu plodnost.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

ČIJI I KOJI GLAS U ŽIVOTU SLIJEDIM?

ČETVRTA USKRSNA NEDJELJA

Dj 4,8-12; 1 Iv 3,1-2; Iv 10, 11-18

                Ova se nedjelja naziva “Nedjelja Dobrog Pastira” zbog toga što se naviješta Isusov govor o “dobrom pastiru” i što se u cijeloj Crkvi moli za duhovna zvanja, za dobre i svete pastire u Crkvi. Čitanje iz Djela apostolskih navodi odlomak obrane Petra i Ivana poslije ozdravljenja hromoga na hramskim vratima. Židovsko “vrhovništvo” kuša ponovno izreći osudu nad Isusom u liku apostola, a uloge se zapravo okreću. Tko komu sudi nakon uskrsnuća? Isus je postavljen za suca i presuditelja u cijelom svemiru. On je posvemašnja kriza svjetskog ustroja u svakom obliku. I on je mjerodavna “instanca” za pravorijek i pravosud nad cijelim svijetom. Drugo je čitanje iz Prve Ivanove – iz koje se uzimaju čitanja kroz cijelo vazmeno vrijeme. Blizina vjernika Bogu u Isusu Kristu. Božje sinovstvo utiskuje biljeg cjelokupnom životu u sadašnjosti, kako bismo bili sposobni gledati ga licem u lice, onakvim kakav jest.

                Kad god i gdje god ljudi kušaju nešto zorno prikazati, nešto što im je od bitna značenja, kušaju to izraziti u slikama, posežu za slikama, simbolikom, kojom žele ostaviti dojam na one koji ih slušaju ili čitaju. Pogotovo ako žele prikazati veličinu i dostojanstvo, ako žele stvoriti pred nekim strahopočitanje ili možda ulijevati strah.

                Od samoga početka u kršćanstvu i kod kršćana bijaše obrnuti proces. Nisu oni prikazivali Isusa kao svevladara, kao cara, kao sudca, kao filozofa ili učitelja, nego kao pastira. Dobrog pastira koji nosi na ramenima izgubljenu ovcu, umornu i iscrpljenu, izgladnjelu i iznemoglu, te je vraća u stado ili u ovčinjak. Vjernici kao da su tom slikom htjeli poručiti, za nas je Krist ono što bijaše u poganskom svijetu glasnik bogova Hermes, tumač božanske volje. Isus pre-vodi, pretače Božju riječ u ljudsku riječ. U riječ koju mi možemo shvatiti i razumjeti, ljudski razumljivu riječ. Isus kao pravi egzeget svoga Oca. Na to misli i današnje evanđelje kad govori za Isusa: Ja sam Dobri pastir!

                Pastir poznaje sve svoje ovce. Dobro se sjećam kao dječak, dok sam čuvao ovce, svaku sam svoju poznavao, pa i po njezinu blejanju, oglašavanju. Upravo to želi istaknuti ova slika o pastiru i ovcama. Tu blizinu, prisnost, koja se stječe kad čovjek živi sa životinjama. Pa znamo kako je to kad nas netko oslovljava imenom. Sve zavisi od toga kako tko moje/naše ime izgovara.  Kako to zvuči? Je li to opadački, kritički, odbojno, ili prijateljski, umilno. Ton čini muziku! („Der Ton macht die Musik“ – kažu Nijemci). 

                Elizabeta prepoznaje Mariju po glasu! „Tek što mi do ušiju doprije glas tvoga pozdrava… zaigra čedo u utrobi“.  Pa i u oluji na moru, kad se Isus oglasio, učenici su ga prepoznali, i smirili se. Nakon uskrsnuća, na uskrsno jutro Isus oslovljava Mariju njezinim imenom i ona ga tek tada prepoznaje, po glasu! To u njoj uzrokuje toliku radost da je skakala od sreće. Za onoga ribolova na Tiberijadskom moru, kad ih je Isus još u pramazorje pozvao s obale, Ljubljeni učenik je uzviknuo: „Gospodin je!“ Prepoznao ga po glasu. Druga šestorica ne!

                Poznajem svoje i moje poznaju mene. Kao što Otac poznaje mene i ja poznajem Oca, tako poznajem i ja svoje. Uzajamnost ljubavi. Evanđeoski odlomak nameće mnoštvo tema za razmišljanje. Uzajamno poznavanje Učitelja i učenika. Gospodin nas poznaje, daje svoj život za nas. Poznaje se samo ono što se ljubi i prihvaća cijelim bićem. Čovjek onoliko poznaje osobu ili stvar koliko je ljubi. Ako ne ljubim, ne mogu reći ili tvrditi da nešto poznajem. Postoji načelo iz filozofije tantum cognoscitur quantum diligitur.

                Gospodinu nisu nepoznate ni dubine zla i grijeha, zna što je u čovjeku, u kakvim smo opasnostima. Kao ovca koja zaluta. Cijeloga svoga života borio se on protiv zla i grijeha u čovjeku i svijetu. Zapravo drugo ništa nije ni radio. Poznaje on čovjeka do dna, nitko mu nije trebao davati svjedočanstvo o čovjeku. Istinski znalac čovjekove duše, daleko bolji od suvremenih psihologa, psihijatara ili psihoanalitičara. Isus je znao u svakom trenutku što čovjeku treba, kako se ponašati prema njemu, kako mu pomoći. Upravo to ističe slika Pastira. Toliko puta čujemo u odlomku riječ „poznavati“. A poznavati u Bibliji jest istoznačnica s „ljubiti“. Tko poznaje, tko spoznaje, on ujedno i ljubi, prihvaća, jedno je s dragom osobom. Od samoga početka, kad je Adam „poznao“, „spoznao“ svoju družicu Evu iz čega onda dolazi na svijet novi porod.

                Jasno, u ljubavi netko mora uvijek učiniti prvi korak. Davno ga je Isus učinio time što je dao sebe i svoj život za svoje ovce. To je njegov razlikovni, raspoznajni znak. Dao je svoj život, predao se u smrt, nije samoga sebe poštedio, Otac ga nije poštedio. Predao ga je za nas u smrt. To će znakovito reći: Toliko mi značite. Toliko ste mi vrijedni i dragocjeni!

                Gospodin nas je prihvatio, do kraja se za nas založio. Daje svoj život za svoje. I za sve ostale, bez razlike. Isus koji nosi križ, Isus raspet na križu: Već same geste su usmjerene prema svima: Poziva, obujmljuje, grli. U svome životu, poruci, u smrti i uskrsnuću postaje Spasitelj svih. Ne samo svoga, židovskog naroda. Nije on “pastir” samo jedne stanovite sljedbe (makar to bilo i unutar Crkve). Nije on tu zbog elite, izdvojenih (= “farizeja”, što izvorno riječ znači). On je onaj koji u ljubavi i s ljubavlju pristupa svima, siromasima, bolesnima, grešnicima poput brata. Skrbi se za slabašne i “crne” ovce u svome “stadu”. Daje se svima koji pokazuju iole trunku dobre volje. Pred njim je veličanstvena vizija silnog “stada” pod jednim “pastirom” – zajedničkim Ocem nebeskim.

                Nije li svijet prepun lažnih pastira, najamnika, raznoraznih samozvanih usrećitelja, “voždova” koji iza sebe ostavljaju samo pustoš, duhovnu, duševnu i materijalnu, nakon što su dobrano iskoristili svoju zavodničku ulogu, služeći silama razaranja? “Ovce moje slušaju glas moj”. Toliko glasova, na sve strane, a koji je samo pravi? Toliko ponuda za punim životom, a koja je prava? “Došao sam da imaju život, u punini da ga imaju” – govori Isus u ovome istom sklopu, samo koji redak prije (r. 10).

                Kojim glasovima i kakvoj “glazbi” priklanjam svoje uho, darujem svoj sluh? Koji glas slijedim u životu? Koji mi je glas najdraži, najprepoznatljiviji? Među tisućama glasova u vrevi i metežu, na kolodvoru ili gusto napučenu mnoštvu, prepoznat ću uvijek otprve glas drage osobe, prijatelja, majke, oca. Pa čak i kad se nakašlje.  Prepoznajem li glas Isusov? “Ovo je Sin moj, njega slušajte”, odjeknulo je snažno na Taboru. Slušati znači i slijediti, slijediti znači imati udjela u životu koji Isus nudi.

                Uloga pastira nije romantična ni idilična. Pogotovo ne u Palestini, oskudnoj pašnjacima i vodom. Pastir pronalazi ispašu, izvorsku vodu, brani od zvijeri, razbojnika. Zalaže svoj život. Pronalazi pravi put u bespuću pustinje i izvore koji mogu podariti nadu i snagu, oživjeti klonule sile, ovce dojilice. Isus nam veli: smijemo doći sa svojim razočaranjima, strahovima, željama, nadanjima k njemu.

                Ostavio je toliko vidljivih tragova kroz proteklih dvadeset stoljeća da mu se zbiljski može vjerovati, da se može hoditi tim utrtim i uhodanim, ugaženim putem. Zato nas evanđelje o “dobrom pastiru” ne želi učiniti nekakvim slijepim i poslušnim “ovčicama”, nego nam obećaje u obilju ponuda pravu slobodu, zrelost odluke, a potkrijepljeno sve riječju iz psalma: “Gospodin je pastir moj: ni u čemu ne oskudijevam” (Ps 23).  

                Naime, što se više približavamo velikoj tajni – „Krist – nada u slavu jest u vama“ – to više osjećamo kako moramo izreći svoje bezuvjetno „da“ sami sebi i svima koje susrećemo, napose u ovoj pandemiji. To „da“ nije naše, nije autosugestija, nego Isus Krist djeluje u nama. Papa Franjo osvaja srca jer kod njega osjećaju taj prihvat, ljubav prema svakom čovjeku. Vrijedi možda prisjetiti se njegova prethodnika, svetoga Ivana XXIII., „Ivana Dobroga“. Bio je neposredan, zračio dobrotom, ljubavlju, otvorio je novu stranicu crkvene povijesti.  

                Negdje u ožujku  1963., nekoliko mjeseci prije smrti, posjetio ga je A. Adžubej, glavni urednik partijskoga lista „Izvjestija“ sa suprugom Radom, kćeri N. Hruščova. Bilo je to na vrhuncu „hladnoga rata“. Došao je u Rim, pohodio Papu, makar su vatikanski uredi bili protiv toga posjeta zbog stanja Crkve na Istoku, mnogih zatočenih svećenika, progona vjere itd. Krajnje napeta situacija, svjetonazorski dva svijeta, katolički, kršćanski i ateistički. Ivan Dobri znao je kako započeti susret. Pitao je suprugu Radu o djeci i njihovim imenima. Odgovorila je: Nikita, Aleksej, Ivan. Papa je protumačio kršćansku pozadinu tih imena i o svakome imenu ispričao po jednu legendu. Kad je došao do imena „Ivan“, rekao je:  „To je i moje ime, tako se zvao i moj otac“. Tako je osvojio srca onih koji su se priznavali ateistima i nalazili  su s druge strane, u drugom taboru. Led je probijen. U svome životopisu stoji primjedba: „I tako se stvara politika. Čovjek sije sjeme čovječnosti, humanizma u brazde zaleđene njive“!

                Gospodin je to očitovao za cijeloga svoga zemaljskog života kao osloboditelj i pomoćnik, u bezbrojnim gestama ljubavi, naklonosti, žrtve, pranja nogu učenicima, križa. I zato se pokazao dostojnim vjere i povjerenja da mu se daruje i glas, i sluh, i srce, i cijelo biće. Od nas samo traži jedno: svjesnu, promišljenu odluku. Stoga je potrebno upravo danas moliti da nam Gospodin pošalje onih koji će uvjerljivo i svjedočanski naviještati Isusa i današnjem svijetu. A ako se priznajem vjernikom, kršćaninom, Kristovim (što izvorno znači „hristianos“ – onaj koji pripada Kristu), onda to znači: Ne ispuštam iz ruku i srca to što mi je u povojima darovano te nastavljam prenositi tu istinu i ljubav u svijet.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

VELIKI PRASAK LJUBAVI I ŽIVOTA

TREĆA USKRSNA NEDJELJA

Dj 3,13-15.17-19; 1 Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48

                Sva tri današnja čitanja imaju jednu zajedničku poruku: Oproštenje grijeha kao plod Isusova križa, smrti i uskrsnuća. Čovjek, oslobođen i rasterećen od grijeha, krivnje, može normalno (pro)disati. Pozvan je živjeti ljubav, svjedočiti silno Božje djelo u Isusu Kristu te sveobuhvatnost spasenja koje se proteže na sve ljude i sva vremena.

                Nema čovjeka koji nije zapao ili ne zapada u krivnju ili osjećaj krivnje. Imati osjećaj krivnje, a ne vjerovati u oproštenje, ravno je paklu, već ovdje na zemlji. Krivnja i grijeh tjeraju u osamljenost, izolaciju. Čovjek se ne usuđuje pristupiti svom bližnjemu, pogledati mu u oči. Grijeh svoj i krivnju sa sobom nosi kao svoju tajnu (usp. Raskoljnikova u “Zločinu i kazni”) i nikomu se ne povjerava. I sva je čovjekova briga da ne izgubi obraz, ugled, što nužno vodi u prijetvornost, lažnu egzistenciju. Iz dana u dan gomila se životna laž, a krivnja sve više i više srasta s čovjekom. I na kraju se čovjek ne stidi samo svoje krivnje i grijeha, nego samoga svog života. Vječna dvostruka igra, dvostruki život: lice i naličje, istina i obmana. I tko to od nas nije iskusio, i tko nije vikao iz dubine za riječju oprosta, odrješenja i rasterećenja?

                Susret s Isusom, već zemaljskim, a pogotovu uskrslim i proslavljenim, donosi novu kvalitetu života. Čovjek je uosovljen, staje na svoje noge pred Isusom. Život se isplati, vrijedan je življenja, unatoč tolikim protimbama, padovima, grijesima, krivnji. Smrt i krivnja nemaju zadnju riječ. Život nije kako vele mnogi suvremeni defetisti nesretni slučaj, smrt nije katastrofa. A uskrsnuće nije samo historijski čin, događaj, kršćani ne bi smjeli biti stare-tinari koji u pojedinim zgodama svog kalendara otvaraju svoju kršćansku “buti-gu” i pokazuju je svijetu (kao za Božić, Uskrs, razne proslave i sl.). Čemu sve te uspomene, ako su bez odraza u našemu životu? Ako mi nije oprošteno, ako ne živim novim životom, ako te zbiljnosti nemaju nikakva odraza u životu, a pogotovu u srcu?

                Osim tih susreta u kojima Isus prašta, prihvaća, obnavlja, postoji i bezbroj tihih susreta s Isusom. Napose u čitanju Svetog pisma. Ono o njemu zbori, ono ga svjedoči. I on iz njega progovara. I objektivno, i subjektivno. U današnjem evanđeoskom čitanju Luka upravo želi naglasiti tu dvostrukost. Zbiljnost uskrsnuća i Uskrsloga. Isključuje svaku mogućnost obmane, halucinacije naglašavajući Isusovu (meta)fizičku stvarnost nakon Uskrsa gdje s njima blaguje (“a to ne čini duh koji nema tijela ni kostiju”). I potom sveti Luka naglašava važnost ispravnog razumijevanja Pisma. Isus je ispunjenje svih obećanja. Isus sam svoj tumač! Govori što o njemu pišu pisma.

                Sve se mora ozbiljiti i cjelokupno Isusovo djelovanje u Lukinu poimanju stoji pod tim predznakom. Već prvi Isusov nastup u nazaretskoj sinagogi (Lk 4), a zatim cjelokupni navještaj stoji u znaku ispunjenja svega Zakona (Isus ne dokida, nego dopunjuje). I dok se Isus bliži Jeruzalemu, mjestu gdje se mora sve “ispuniti” govori svojima o tim zadnjim danima (usp. Lk 18,31sl.). A kao crvena nit provlači se u svih evanđelista općeniti zaključak: Učenici nisu shvatili niti razumjeli tih Isusovih riječi. Smisao im je zatvoren…

                Sad nakon Uskrsa biva im jasno. Počinju čitati novim očima, razumjevati novim srcem, shvaćati novom pameću. Prosvijetljeni, prožeti Duhom, sam ih Duh uvodi u puno razumijevanje. Nakon brodoloma Velikog petka, prelamaju sve: i svoj i Isusov život kroz prizmu uskrsnuća. Srušila su se njihova nadanja prije Velikog petka da bi Isus mogao biti nekakav zemaljski osloboditelj. Uskrs se očituje kao slavodobiće ljubavi, praštanja, nenasilja. Postupno im postaje jasno: Tako je to moralo biti. I urastaju u Tajnu. Isto se može i mora zbiti i danas. Tko dopusti da mu Isus otvori oči srca i razum, shvatit će Pismo i crpsti iz njega utjehu, snagu, svjedočit će o vlastitom iskustvu koje ima na temelju svojih susreta s Kristom koji podaruje svjetlo i smisao života.

                Kad su američki stručnjaci za atomsku energiju izvodili prve pokuse s atomskim bombama u američkim pustinjama Arizone i Nevade, stvarala se svjetlost daleko snažnija od sunčeve. Jedan od očeva atomske bombe, fizičar židovskoga podrijetla, Robert Oppenheimer rekao je da nakon tih pokusa čovječanstvo ubuduće zna što je grijeh. Atomska bomba ima strahovitu razornu snagu, iskusili su to japanski gradovi na kraju Drugoga svjetskog rata. I danas od posljedica tih eksplozija ljudi umiru. Vidimo i danas koliko prijepora oko korištenja upravo te atomske energije za proizvodnju struje nakon katastrofalnih događaja u Černobilu u Ukrajini te Fukušimi u Japanu.

                Isusovo se uskrsnuće dade usporediti upravo sa snažnom atomskom, kozmičkom eksplozijom, ali u pozitivnom smislu riječi. Kvantni iskorak! Oslobođene su sile dobra, života, ljubavi, praštanja. Isus osvjetljava i prosvjetljuje oči i srca svojih učenika. Uskrs daje smisao našemu životu, smisao postojanju Crkve. Bez Uskrsa sve bi naše vjerničko bilo obični zemaljski trud i muka, zapravo u konačnici i suvišno.

                U Isusu se susreću Bog i čovjek, božanstvo i čovještvo, u njemu se nepomiješano, ali i nerazdvojno sjedinjuju. I on postaje otvorenim prostorom koji treba zahvatiti sve ljude. Isus Krist – Uskrsli jest naš zadani životni cilj. Nije on nikakav fantom, nikakva utvara ili pak duh, nego živi u novoj dimenziji Duha koga šalje i svojima. S njim započinje sve, s njime svršava sve. Učenicima Isus nalaže: Vi ste tomu svjedoci. – To je i naše poslanje u suvremenom svijetu koje je otjeralo Boga iz svoje sredine: Biti svjedoci veće nade i budućnosti u Isusu Kristu i unositi u svijet atomsku energiju ljubavi.

                Uskrsnućem Isusovim na svjetsku povijesnu pozornicu stupa ono što danas nazivamo kršćanstvom. Isus je sa svojima, ukazuje im se, sjeda za stol. Snebivaju se, misle da vide duha. S njima ponovno blaguje kako bi im razbio svaku sumnju da vide nekakvu avet. Kao što su za zemaljskoga života bile krajnje značajne one gozbe koje je s njima znao upriličiti, kao što je gozba (grčki „symposion“) nešto kao znamen za nebesko kraljevstvo, tako i ovdje, nakon uskrsnuća, Isus rabi rječnik slika, znakova kako bi od svojih otklonio svaki oblik ili vidik dvojbe.

                Isus je ispunjenje svih obećanja. Isus je sam svoj tumač, sam svoj egzeget! Ne treba mu naša egzegeza! Govori što o njemu pišu Pisma. Sve se mora ozbiljiti i cjelokupno Isusovo djelovanje u Lukinu poimanju stoji pod tim predznakom. Već prvi Isusov nastup u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4), a zatim cjelokupni navještaj stoji u znaku ispunjenja svega Zakona (Isus ne dokida, nego dopunjuje!). I dok se Isus bliži Jeruzalemu, mjestu gdje se mora sve “ispuniti” govori svojima o tim zadnjim danima (usporedi Lk 18,31 sl.). A kao crvena nit provlači se u svih evanđelista općeniti zaključak: Učenici nisu shvatili niti razumjeli tih Isusovih riječi. Smisao im je zastrt, zatvoren…

                Učenici nisu preko noći, od danas do sutra, postali ono što su postali. Oni su ponajprije bili Židovi koje je Isus uzeo u svoju školu, i postupno su nadišli granice svoga židovstva, nadišli granice svojega nacionalizma i svoje, židovske religije. Povijest kršćanstva do dana današnjega jest nečuveni prijepor spram činjenice što je Isus značio za pojedinca, za ljudsku zajednicu. Isus je i nadalje živ i snažan, i učenici su doskora mogli iskusiti Božju snagu te moć u evangelizaciji ondašnjeg svijeta.

                Ukazanja uskrsloga Krista Gospodina pretvorila su šačicu demoraliziranih galilejskih hodočasnika za Pashu u Jeruzalemu u skupinu krajnje odlučnih pojedinaca koji su bili sigurni u svoju nepobjedivost jer su imali Boga iza sebe, kao štit i odstupnicu. Moglo bi se štoviše reći kako su apostoli prošli, proživjeli nešto kao inicijaciju očaja i duhovne smrti prije nego su bili preporođeni na novi, duhovni život, prije nego su postali prvi misionari Evanđelja.

                Isus im otvara oči, razum, srce za Pisma, tumači im sve što je pisano o njemu. Oni ostaju u Jeruzalemu i tu se stvara svijest poslanja, pogotovo nakon iskustva na Duhove. Postali su svjesni: Došao je trenutak istupiti pred svijet i donijeti svijetu nečuvenu poruku koja je njih osobno zahvaćala, oduševljavala, prožimala. Nije se to dogodilo naprečac, jer okolnosti to nisu dopuštale, sve je bilo višeslojno i netransparentno, ali oni su bili nošeni nutarnjim zanosom, Duhom Svetim, i vremenom ih je Duh uvodio sve snažnije u tajnu Isusove osobe.

                Novi je duh zahvatio tu skupinu, otjerao stari strah i bojazan, postavljeni su novi temelji, dogodio se duhovni potres koji je sve dotadašnje stavio pod veliki upitnik. Isus je svojim uskrsnućem izveo u svijetu nesagledivi prevrat na svakome području. Ni danas nismo kadri dovidjeti sve dosege toga događaja.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

LJUBAV IMA ZADNJU, ZAVRŠNU RIJEČ

DRUGA USKRSNA NEDJELJA

Dj 4,32-35; 1 Iv 5,1-6; Iv 20,19-31

            Svaki put kad su ljudi sposobni u svome životu oprostiti, događa se u njima i njihovoj okolini jedna vrst čuda. Događa se čudo što su ga iskusili učenici iza za­tvorenih vrata kad im se ukazao Uskrsli. Njegova pojava pred njima, preplašenima i zastrašenima, ulila je novu vjeru kako je život nerazoriv, kako je ljubav neuništiva, kako je nemoguće iščupati iz čovjekova srca mir, ako je čovjek pronašao nutarnje sidrište. Upravo događaj iz dvorane Posljednje večere bjelodano svjedoči gdje je moguće pronaći tu silnu energiju dobrote. To je uskrsli Gospodin sa svojim proslavljenim tijelom.

            Isus se svojima ukazuje. Prva je riječ „Mir“ potom udahnjivanje Duha Svetoga. Novo stvaranje. Kao što je nekoć Gospodin udahnuo svoga Duha u Adama, isto to čini i ovdje Isus uskrsli apostolima. Daje im Duha da mogu biti njegovi „veleposlanici“ u svijetu. Ambasadori koji će donositi mir i oprost grijeha. Na Veliki četvrtak imamo uspostavu euharistije, na Veliki petak ozbiljenje žrtve na križu, a ovdje, oprost grijeha, sakrament pomirenja i ispovijedi. Oprost grijeha kao prvi dar Uskrsloga svijetu. Bog je sa sobom pomirio svijet u Isusu Kristu, pa to moraju učenici svjedočiti svijetu, nositi riječ pomirenja i oprosta.

            Isus je na svome tijelu, u svome duhu iskusio moć i snagu praštanja i zato bio uzet u slavu, te se pojavljuje s proslavljenim tijelom pred svojima. Samo onaj tko je na vlastitu biću iskusio snagu i moć praštanja, tko je doživio to čudo međuljudskih odnosa, može izrasti iznad sebe te oprostiti drugima.

            U nas se obično događa da se, ako nas je netko uvrijedio, u sebi time toliko mučimo i razbijamo glavu da nam to postane stanje duha, stanje kronične uvrijeđenosti, neka vrst nutarnje mrzovolje te potisnute i više-manje priznate potrebe za vlastitom osvetom. Sve uvrjede koje je čovjek kroz život doživio prerastaju u nutarnje stanje. One se ne zadržavaju na našoj površini, već grizu dušu, te tuđa zloća vremenom postaje odnosno prerasta u vlastitu. Čovjek se sa stanjem pomiruje.

            Go­spodin Isus nije dopustio da mu takvo stanje izjeda dušu, kod njega se stanje s tijela nije prenijelo u duh i nije postao rob osvetničkih misli i osjećaja. Proces pomirenja i praštanja nemoguće je započeti dok pojedinac sam ne shvati da u trenutku, kad drugomu nanosi bol i uvrjedu nanosi je samome sebi. Sve zlo koje se nanosi drugima, najprije se odražava na vlastitoj duši, ide u vlastitu psi­hofiziku.

            Nemoguće je lagati drugima, a da se sam čovjek ne vara i ne živi u zabludi. Jednako i kod drugih grijeha. Dokle god čovjek ne zamijeti da sa svakim grijehom gubi dio vlastitoga bića, počev s najmanjim, pa do samoraza­rajućeg razvrata ili droge, dotle neće shvatiti dubinu u koju se svojim grješnim stanjem sunovraćuje. Nije li istina da mržnjom onemogućujemo sebe u svojoj ljud­skosti i ljudskom dostojanstvu te da sami sebe gazimo vlastitim nogama dok druge preziremo i mrzimo. I tako u svakom i sa svakim grijehom.

            Samo je s pomoću sreće što izrasta iz ljubavi moguće naučiti praštanje. Samo u ostvarivanju, u reali­zaciji vla­stite ljudskosti i ljudskog života, moguće je istinski živjeti ono što nam nudi sam Isus Krist, a to su njegovi sakra­menti kao zgusnute tajne našega i njegova života u nama. Vrijednost euharistije, praštanja, pomirenja i pokore i svega onoga što nam Isus nudi kao oporuku, kao vlastitu nazočnost, mo­guće je naučiti u međusobnom ljudskom ophođenju.

            Svatko je pozvan, prema onome što je izrekao Isus kod Mateja (Mt 18), praštati da bi mu se oprostilo. Praštati je nemoguće nasilno ili prisilno. Srce se ljudsko ne mijenja silom, ni dobrim nakanama i odlukama, ne sti­snute šake protiv sebe ili drugih, ne stisnutih zubi ili snagom ove ili one zakletve ili čvrste odluke, kako se takvo nešto više ne smije ponoviti, već jedino ljubavlju i sviješću da je čovjek ljubljen te da treba uzvratiti ljubav­lju, te na poruku mira uzvratiti mirom.

            Jedanaestorica iza zatvorenih vrata iskusiše kako je Uskrsli među njima. Nema u njegovoj pojavi ni riječi prijekora, pa ni onih koje bi oni sami sebi uputili. Najgora su u životu samooptuživanja. Isus je došao da bi donio mir, da bi darovao mir, da bi kazao da je posvema nestalo onoga što se ispriječilo između njega i njih. Nije se Isus pojavio među apostolima da bi sad jednom zauvijek ob­računao sa svojim smrtnim neprijateljima, da bi dušmane porazio, već svojom pojavom i riječima bjelodano svjedoči kako ljubav ima zadnju riječ u svemiru i ljudskom životu, pa i onda kad se ta ljubav prezre ili uništi. Upravo je na Isusovu primjeru savršeno jasno kako je Božja nemoć snažnija od ljudske moći i sile.

            Tek postupno se u njima razdanjivalo i svanjivalo. Tek postupno je i u njima to sunce pravde svitalo. Postajalo im je jasno, a to će kasnije posvjedočiti na toliko mjesta apo­stoli u Djelima apostolskim, Pavao u svojim pismima, cijeli Novi zavjet i povijest Crkve, kako je na Veliki petak za­počela nova povijest čovječanstva, kako je čovjek vri­jedan ljubavi i praštanja unatoč svoj svojoj pokvarenosti i zlo­hotnosti. Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. To je je­dinstveni usklik radosti, sreće. To je dokaz kako je mo­guće preokrenuti svijet, podariti svijetu novo lice i novu budućnost, kako je moguće da i nemoguće postane isku­stvenom zbiljom.

            Ono što se zbilo s učenicima moguće je i s cijelim svijetom. Nutarnja i vanjska preobrazba snagom Isusove osobe i nazočnosti. To im je ulilo snagu svjedočiti njega pred carevima i kraljevima, namjesnicima i velika­šima ovog svijeta te svjedočiti o miru što ga donosi Isus. To im je ulilo snagu položiti i svoj život za svoje uvjerenje.

            Prisjetimo se kako su komunisti svojedobno nastupali kao oni koji žele ukloniti sa zemlje rat i ratna stanja te uspo­staviti sveopći mir. Savršena utopija i bulažnjenje. Da bi uklonili rat i postigli taj svoj cilj, tako su govorili, potrebno je započeti rat. I ako se želi da ne bude više pušaka, da je treba uzeti pušku u ruku i oteti je onome tko je na drugoj strani. Nije li to savršeni začarani krug mržnje i osvete, neprekidna ratovanja sa sobom i drugima?

            Zato treba uskrsnim iskustvom probiti zača­rani krug mržnje i osvete. Moguće je pretvoriti Veliki pe­tak u Uskrs samo ako imamo nutarnje iskustvo Isusa Krista, ako se uživimo u njega. Ne misaono, ne izgova­ranjem molitava ili pukih zaziva, već je potrebno upravo poput Tome pasti mu do nogu i uzviknuti zajedno s pobijeđenim apostolom Gospodin moj, Bog moj.         Susret s uskr­slim Isusom daje nam sigurnost kako nema mjesta očaju, beznađu, strahu, preplašenosti, grijehu, neprašta­nju. Pri­sjetimo se kako je sveti Franjo nastupao s porukom mira svakom čovjeku. Papi Inocentu III. je poručio, Go­spodine Papa, Gospodin ti podario svoj mir. S istom je porukom išao pred muslimanskog sultana u Damietti. Znao je Franjo da i Papa i sultan trebaju mira, a vjerujemo da bi to Franjo izrekao i su­vremenim nasilnicima i zlosilnicima, tiranima i diktato­rima.

            Tko se susretne s Uskrslim, ne smije ga zadržati za sebe. On se mora zaputiti ljudima, naviještati praštanje i mir. Tko je dotaknuo Isusove rane poput Tome, taj je istodobno poslan naviještati to jedinstveno iskustvo. Marija iz Mag­dale je to iskusila, apostoli su to doživjeli, učenicima su se oči otvorile. Isto je moguće i s nama u našem životu.

            I za nas kao i za apostole vrijedi: Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas! Ne zuriti u budućnost, ne prepustiti se malodušju, već biti svjestan svoje poslanosti. Ne govoriti o praštanju, već donositi praštanje. Biti čovjek praštanja i oprosta, upravo kao što molimo u Očenašu. Poslani smo nositi Kristov mir. To se tiče cijele Crkve, ali i svih onih koji su u njoj.

            To što se zbilo onda, u zbilji Uskrsa, zbiva se u svakoj euharistiji. Tajanstvena Isusova nazočnost u kojoj on sve jasnije i zornije izranja, u kojoj nam podaruje svoj mir. Kao ubijeni, zaklani Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta, podaruje nam svoj mir te nas šalje da ga nudimo cijelom svijetu. Zato Isus svojima veli idite po svemu svijetu, ne veli im da čekaju u svojim crkvama i toplim kućama. Otvorite vrata svojih crkava, pustite Isusa iz njih na ulice, budite onaj lazaret na bojnom polju koji vida rane čovječanstva. Bit je misija i misionara da su poslani te da se moraju osmjeliti izići i životom svjedočiti zbiljnost Uskrsa i Uskrsloga.

            To će se tek onda istinski dogoditi, kad se budu preko naših ruku i naše nazočnosti događala ona znamenja i čudesa o kojima čusmo u današnjem prvom čitanju iz Djela apo­stolskih. Na nama je samo prenijeti ondašnju zbiljnost u ovu našu sudobnu, ponovno iščitavati i dopisivati svojim životom nova poglavlja apostolskih djela i znamenja što ih učiniše u Isusovo ime. Treba samo da sjena naša padne na tjelesa izmučena životnom žegom te im ulijemo, donesemo spas.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje