Dolazak vječne Riječi na svijet

DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

ČITANJA: Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Dvadeset i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju najprije čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu. i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju prvo čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu.
Često se postavlja pitanje zašto je Jakov tj. Izrael tako povezan s Bogom i zašto je baš on Božji izabrani narod. Talmudska predaja na to odgovara veoma jednostavno. Bog je svoju mudrost objavljenu u Zakonu ponudio svim narodima, ali je samo Izrael pokazao spremnost da s punim povjerenjem prihvati Božji Zakon i prije nego što je upoznao njegov sadržaj. Drugim riječima Božja mudrost nastanjuje se ondje gdje je primljena. Isti princip susrest ćemo i u Ivanovu proslovu kada se govori o utjelovljenoj Riječi. I ona se nastanjuje i djeluje ondje gdje je primljena.
Proslov Ivanova evanđelja inače zauzima povlašteno mjesto među liturgijskim čitanjima božićnog vremena. U njemu su kao u jednom dahu izgovoreni svi temeljni pojmovi koji se nadalje razvijaju kroz čitavo evanđelje. Zaustavit ćemo se na pojmovima riječ i svjetlo te milost i istina.
Riječ (Logos) jedinstven je pojam koji se u tom obliku, tj. bez dodatnih pridjeva i objašnjenja u Ivanovu proslovu odnosi na Isusa Krista, dok u drugim ivanovskim spisima u istoj primjeni imamo izraze poput „Riječ-Život“ (1 Iv 1,1) i „Riječ Božja“ (Otk 19,13).
Već u prvome retku ističu se tri karakteristike Riječi. Prva rečenica „U početku bijaše Riječ“ očita je aluzija na Post 1,1 kao i na neke mudrosne tekstove koji govore o stvaranju svijeta (Izr 8,30; Mudr 7,25). Sve što je postalo postalo je po toj Riječi, ali za razliku od navedenih mudrosnih tekstova ovdje Riječ ne predstavlja onu mudrost koja je „stvorena kao počelo svega“ (Mudr 7,22) nego je izjednačena s Bogom: „I riječ bijaše Bog“.
Dalje se o toj Riječi kaže se da je „postala tijelom i nastanila se među nama“. To opet nadilazi sve starozavjetne slike o Božjem prebivanju među ljudima. Slava koja je na koncu knjige Izlaska ispunila Šator sastanka (Izl 40,34) postala je vidljiva u tijelu, o čemu u Ivanovu proslovu svjedoči jedna skupina ljudi koja za sebe kaže „i vidjesmo slavu njegovu“. Očigledno se radi o užem krugu Isusovih učenika.
Svjetlu se pak govori u odnosu na sve ljude. Ona je Život utjelovljene Riječi i nije pridržana samo nekoj zatvorenoj grupi nego je došla svima. Rečenica „svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze“ ima dva moguća značenja. S jedne se strane može se shvatiti kako se ovdje radi o svjetlu kojemu ne može nauditi nikakva tama, a, s druge strane može se shvatiti u smislu da tama nije primila svjetlo, jer jedino tako tama može ostati tamom. Stoga primanje svjetla tj. prosvjetljenje označava promjenu života, a tko se ne mijenja ostaje u tami.
U svakom slučaju, dolazak Svjetla najavljen je svjedočanstvom koje iziskuje vjeru i prihvaćanje sa strane svakog pojedinog čovjeka. Istaknuti svjedok svjetla je Ivan. On je došao od Boga kao onaj koji viče. On sam nije svjetlo, ali je njegov prethodnik, te povjerovati Ivanovu glasu već na svoj način znači primiti svjetlo. Onima koji prime to svjetlo Bog daje moć da postanu djeca Božja, to jest da imaju dioništvo u njegovu životu, kao što djeca imaju dioništvo u životu svojih roditelja. No dok su nam naši roditelji mogli dati samo tjelesni i prolazni život, Bog daje ono što samo on može dati, a to je punina i vječnost života u zajedništvu s Njime.
Izraz „pun milosti i istine“ ne može a da nas ne podsjeti na hebrejske riječi rab hesed we’ĕmet koje se nalaze u Izl 34,6 u kontekstu objave na brdu Sinaju gdje je Bog Mojsiju dao Zakon. Naime, među atributima kojima Bog sama sebe predstavlja u objavi Mojsiju stoje i te riječi koje se na hrvatski mogu prevesti upravo izrazom „pun milosti i istine“.
Ako je prema tome evanđelist Ivan govoreći o Isus Kristu kao punini milosti i istine imao na pameti tekst iz Izl 34,6 onda je njegova poruka jednostavna: Kao što treba razlikovati između Boga puna milosti i istine i Zakona kojeg je dao Mojsiju, tako treba razlikovati i Isusa od Mojsija. Mojsijev Zakon jest od Boga, ali sam Zakon nije Bog. U Isus Kristu nije pak objavljen neki novi zakon koji bi zamijenio stari, nego se objavila sama punina milosti i istine. Drugim riječima u Sinajskoj objavi Bog je Mojsiju dao Zakon, a u Isusu Kristu, punu milosti i istine, objavio je i dao samoga sebe. Da Ivanov proslov vodi upravo prema takvom zaključku vidi se iz njegove posljednje rečenice koja glasi: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“
Prema tome konačni zaključak Ivanova proslova mogao bi se u duhu današnjega vremena reći i na sljedeći način: postoji puno putova koji vode Bogu i puno načina da ga se štuje, ali jedini način da se Boga upozna jest u Isusu Kristu.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

Marijino majčinstvo

Svetkovina Marije Bogorodice

ČITANJA: Br 6,22-27; Ps 67,2-3.5-8; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21

U opisu Isusova rođenja evanđelist Luka veliku ulogu daje pastirima. Njima je prvima naviješteno Isusovo rođenje. On su prvi pohitali u Betlehem da vide novorođeno dijete u štalici s Marijom i Josipom. Oni su prvi svima pripovijedali sve što su čuli i vidjeli o djetetu. Pa ipak, ti pastiri u Evanđelju po Luki više se nikada izrijekom ne spominju za vrijeme Isusova djelovanja. Njihov prvi susret s Isusom bio je veoma entuzijastičan, ali ne znamo ništa više o njihovu daljnjem odnosu s Isusom.

Slično je i s drugim likovima iz Isusova djetinjstva, pa čak i sa samim Josipom, koji mu je bio zakoniti otac jer su svi Isusa smatrali njegovim sinom. Jedina osoba iz Isusova djetinjstva koju u Evanđelju po Luki susrećemo i kasnije u Isusovu životu jest njegova majka Marija (Lk 8,19-21). Jedino njezin odnos s Isusom ne oganičava se na jedno razdoblje, nego obuhvaća čitav njegov i njezin život. U tome je Marija, kao od Boga izabrana i od ljage istočnoga grijeha oslobođena, jedinstvena osoba u povijesti spasenja. Ali, istovremeno, ona je svakomu od nas velika učiteljica života s Kristom.

U odlomku današjega evanđelja koje govori o poklonstvu pastira Marija je predstavljena kao ona koja „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“ Nema ništa čudno u tome što jedna majka tako dojmljivo i pojmljivo razmišlja o svemu što se tiče njezina tek rođena djeteta. Ali su sadržaji Marijina prebiranja u srcu ipak posebni.

Anđeo joj je navijestio da će začeti po Duhu Svetomu. Rodit će sina koji će se zvati Sin Svevišnjega. Nadjenut će mu ime Isus, što znači Spasitelj i njemu će Bog dati Davidovo prijestolje…. Sada je rodila dijete koje posjećuju pastiri, dive se i svima govore o djetetu. Obična Marija ipak nije obična majka. Ona sama morat će rasti u spoznaji identiteta vlastitoga sina. U toj spoznaji neprestano će rasti Isusovi učenici, i do dana današnjega Crkva.

Proći će puno godina od trenutka Isusova rođenja dok Crkva njegovu majku Mariju jasno nazove Bogorodicom. Još i danas tko pri punoj svijesti izgovara tu riječi, osjeća stanoviti pobožni strah. Nije li presmiono reći da je jedna žena rodila Boga? Kakav je to Bog koji se rađa od žene? Zar „biti rođen od žene“ nije definicija čovjeka, a ne Boga? Ta pitanja neodvojivo su povezana s otajstvom Božjega utjelovljenja, u kojem majčinsku ulogu ima jedna konkretna žena. Mnogi ne vjeruju u otajstvo Božjega utjelovljenja upravo zbog toga jer im se čini neprikladnim i nedostojnim Boga da se na takav način spušta na zemlju. Međutim, Božje rođenje od Djevice Marije nije ukrasni nego temeljni element kršćanske vjere. Stoga o njemu treba govoriti i neprestano razmišljati u svome srcu. Tu nam je Marija izvrsna učiteljica.

Na dan građanske Nove godine koji se poklapa s Božićnom osminom slavimo svetkovinu Svete Marije Bogorodice. Kako stoji u prvom božićnom predslovlju, mi “u božićnom djetetu spoznajemo Boga”, a ta spoznaja dovodi nas do spoznaje o njegovoj majci kao Bogorodici. Bilo bi zaista zanimljivo znati što je o sebi mislila sama Blažena Djevica Marija kada je rodila Isusa. Bilo bi pretjerano reći da bi ona samu sebe nazvala i smatrala Bogorodicom. Ali ona je ipak znala da dijete koje je rodila ima jedinstven odnos s Bogom i da ona u tome ima jedinstvenu i neponovljivu ulogu. O tome je razmišljala u svome srcu, i sadržaj njezina razmišljanja je, kako rekosmo, jedinstven. Ne da se s ničim usporediti. Pa ipak, upravo ta Marijina jedinstvenost potiče nas da razmišljamo o jedinstvenosti svoga vlastitoga odnosa s Bogom.  Bog nas ne promatra kao bezobličnu masu, nego ima plan sa svakim pojedinim čovjekom.

Slavlje Nove godine, trenutak ja kada ljudi obično donose odluke i planove za godinu koja započinje. Nadamo se da ćemo u novoj godini ispuniti i doživjeti ono što nismo u staroj. Čak ako smo malo i skeptični prema ispunjenja svojih odluka i želja, ipak i dalje želimo i odlučujemo. I to je dobro. Međutim, postoji i nešto bolje, a to je ono što nas uči Marija. I ona je sigurno imala svoje ljudske planove i želje. Ali u trenutku naviještenja Isusova rođenja ona se potpuno predala Bogu i odgovorila anđelu Gabrijelu „Neka mi bude po riječi tvojoj“. Marija je shvatila da ona ne može svoj život isplanirati bolje od onoga što je za nju isplanirao Bog. Stoga potaknuti Marijinim primjerom donesimo odluku da ćemo u novoj godini svoje putove prepustiti Bogu, tražiti njegovu volju i otkrivati plan koji ima za svakoga od nas.

Učinivši to Marija je postala Bogorodicom. Premda je za to odvijeka određena, ona je postala Bogorodicom ipak tek onda kada je doista rodila Isusa. Tako i mi. Premda smo određeni za spasenje, možemo svijetu rađati Boga tek ako slušamo i vršimo njegovu volju. U kasnijem susretu s Marijom koji evanđelist Luka opisuje za vrijeme Isusova javnoga djelovanja, majka i braća njegova žele  ga vidjeti, a Isus onima koji su mu to javili odgovara: »Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.« (Lk 8,21). Tim Isusovim riječima svetkovina Svete njegove Majke Marije Bogorodice dobiva smisao za praktični život svakoga kršćanina. Isusovim začećem i rođenjem Marija je dala prostora Bogu ne samo u svom životu, nego u životu svega svijeta. I mi možemo sudjelovati u njezinu majčinstvu na taj način da primamo Boga u svoj život, i dajemo mu prostor očigledne prisutnosti u svijetu po slušanju i vršenju njegove volje.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

POHODI BOG NAROD SVOJ

SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

Sir 3,2-6.12-14; Kol 3,12-21; Lk 2,22-40

                Cjelokupni krug svetkovina oko Božića ima izvanredno odgojni značaj. Bog nas uči, poučava, kao malu djecu. Bog u obličju dijeteta u Isusu. I poruka svih blagdana oko Božića može se svesti u bitnome na jedno: Svatko treba (po)kušati biti kao Bog, postati, naime, čovjekom. Bog postaje čovjekom da bi čovjek pokušao (na)učiti biti čovjek. Činiti korake ljudske, ne neljudske, ne nečovječne. Ako je tamo od Kajinova zlo-djela čovjek beskućnik, bez doma, lutalica, u raseljeništvu, nemiru, u bijegu od Boga, i ako je u svojemu lutanju zastranio, počeo se klanjati lažnim bogovima, vlastitim rukotvorinama, proizvodu svojih očekivanja, maštanja, onda nas preko Božića i nazaretske Obitelj Bog povraća toplomu domu, obiteljskom ozračju.

                I prvo što Bog čini jest da (iz)liječi ljudsku obitelj. Temeljnu stanicu ljudskog društva koja je Adamovim padom u klici zatrovana. Rađa se u obitelji, odrasta u obitelji. I Sveta obitelj postaje komadić izgubljenog raja. Ona postaje najboljom školom služenja Bogu i čovjeku, osluškivanja Božjeg glasa, zova, onoga što Bog traži. Kroz sve moguće prilike i neprilike koje će susresti Josipa i Mariju s Isusom. Poglavito Mariju.

                Uz Isusa – Boga u pohodu svojemu narodu – imamo u žarištu ponovno Mariju. Promatramo je kako uči koracati u vjeri, korak po korak. Malo joj je toga jasno, o svemu razmišlja u svojemu srcu, postaje živa riznica spasenjskih događaja, korablja Zavjeta, živi moćnik (relikvijar) svih predivnih uspomena i čudesa koja se oko nje isprepliću i pletu. Sve je postupno uvodi u sve veće čuđenje, udivljenje zbog Božjeg plana s njome. A ona, ponizna, ne hvališe se svojim znanjem, nego se uključuje i ostaje ponizna sluškinja, obdržava sve Božje zakone i propise.

                Svoju vjernost Gospodinu Marija plaća žrtvovanjem. Svojim i svojega Sina. Daje Gospodinu najdraže, i u tom trenu već mora čuti od proroka Šimuna tešku riječ o probodenom srcu. Svojemu i svojega Sina. Križ se nadvija nad jaslice, Golgota je nad Betlehemom. Ali ne uzmiče. Bog plaća veoma skupu ulaznicu kad ulazi u ovaj svijet u Isusu Kristu. Progonjen, beskućnik, ljudi bešćutni, hladni. I na kraju naplata za sve: Križ.

                Nama mogu biti velika pouka Šimun i Ana u hramu. Čitaju znakove vremena, očekuju Spasitelja koji ima doći, Duh ih vodi, prosvjetljuje, nadahnjuje. U Duhu pjevaju zahvalnicu. U Duhu veličaju Dijete, Isusa, Sina Boga živoga, brata svih ljudi, utjelovljeno spasenje, jedini mogući put do Oca.

                Marija i danas svakome vjerniku nudi Dijete. Dragovoljno. Ne kao naše osobno opterećenje, ta Bog nikada ne želi biti svojima na teret, nego kao put u slobodu, put u život. I kao jedini način da svatko osobno ozdravi, pa da onda preko ozdravljenih pojedinaca imamo i zdrave obitelji.

                Zajedno sa starcem, prorokom Šimunom i proročicom Anom naučimo danas i mi u svojim obiteljima:

                Slaviti i zahvaljivati Gospodinu u Duhu Svetome,

                za Isusa Krista, svjetlo svih ljudi, spas svakomu čovjeku;

                za Mariju i Josipa i njihovu vjernost propisima i Božjoj volji;

                za Marijinu spremnost vršiti volju Božju i žrtvovati (se) te biti supatnica

na životnom putu svoga Sina.

                Na nama je učiti od Marije prihvatiti Božje putove i riječi, ne doviđajući njihov konačni smisao i značenje, ali s čvrstom nadom da je ta riječ ono božansko sjeme posijano u srce i dušu koje tu klija i koje na kraju otkriva što je u sebi sadržavalo. Jer već je u sjemenu dana kvaliteta konačnog uzrasta i budućeg razvoja…

FRA TOMISLAV PERVAN – MEĐUGORJE

BOŽIĆ – BOG JE POSTAO ČOVJEKOM

                Kako to gordo zvuči: čovjek! – riječi su razočaranog pjesnika M. Gorkog. Mi bismo mogli nadodati. Kako to danas gorko zvuči: čovjek! Je li moguće slaviti Božić, imamo li pravo slaviti Božić u nečovječnom okruženju, kad su ‘litanije’ nečovještva i nečovječnih postupaka oko nas danomice sve dulje, stravičnije, bestijalnije? Zapravo nanosimo zvijerima i životinjama uvrjedu, uspoređujemo li neke postupke svojih poživinčenih suvremenika pojedinaca sa životinjskim. Nema toga zločina, nema toga zlosilja, podlosti, kriminala koji pojedinci nisu počinili oko nas u onome netom minulom ratu, a rane su još otvorene jer nestali nisu pronađeni.

                Mislili smo, to pripada barbarskoj prošlosti… Pa ipak, svemu unatoč, slaviti moramo i smijemo. Jer Betlehem nije Jeruzalem. U Jeruzalemu stoluje rimska sila, namjesnik, legije, okupacijska vlast, nasljedno i uhljebljeno svećenstvo, čuvare Zakona i narodni ‘establishment’, sit i pospan, koji misli na svoj profit. Tu su čedomorci, Herod sa svojim krvnicima, nasilnici, ratnici. Tu su neprobojne zidine nečovještva, uhodane kategorije, tvrde glave koje ne dopuštaju nikakvu novu misao ili spoznaju koja bi mogla njihovu ‘logiku’ ugroziti, ili ih pokrenuti na promjenu stava.

                Tu Mesija nema šanse jer je u srcima mrkla noć. A stražarima koji su na zidinama višekratno se u noći dovikuje: “Stražaru, koje je doba noći? Stražaru, koje je doba noći” (Iz 21,11)? Vremenom postaju noć i tama neizdrživi, nečovještvo prevršuje mjeru svojih zlo-čina. A stražar sa svoje kule oglašava mesijanskom trubljom: “Dolazi jutro!” Dolazi dan. Svanjuje svjetlo, ne u Jeruzalemu, nego u Betlehemu!”

               Betlehem nije samo zemljopisni pojam. To je mjesto iz snova. Proročki pretkazano, mjesto novog kralja, Davidova pomazanja, mjesto snenih pastira, ali i Davidova Izdanka. Početak, ne samo pravog kraljevanja, nego ujedno početak našeg (p)očovječenog života. Betlehem je posvuda gdje se rađa mogućnost novoga, gdje izrasta izdanak iz pretrpljene patnje, iskušena nasilja. Gdje ljudi gladuju i žeđaju za pravednošću, gdje vapiju za mirom, za uzbiljenjem poruka iz blaženstava. Tima je i takvima Bog blizu, njima se on rađa jer ga oni i iščekuju. Pastirima koji prvi hrle u mrkloj noći prema svjetlu špilje.

               Bog se rađa u noći. Svatko od nas ima predodžbu noći, mrkline. Kad se ništa ne vidi, kad čovjek, tapkajući u mraku, na svakom koraku sluti rupu, provaliju, bezdan. Kad je svaki korak nesiguran. Kad rukama tapka oko sebe ne bi li se uhvatio čvrstog hvatišta ili držišta. I kad čeka promrzao i očajan izlazak Sunca. Takvima treba Isus kao Svjetlo koje svijetli u tami, kao spoznaja smisla i Boga. To se ispunja u ovoj noći i ovome danu. Noć i dan svjetla u tami, topline u hladnoći i mrzlini, gdje ovaj što se rađa obećaje da je došao baciti oganj na zemlju, koji bi je morao zapaliti novom neugasivom ljubavlju.

               Dan je ovo nade za beskućnike, za zalutalo i prognano Kainovo potomstvo, djecu nesretne pramajke Eve. Onih koji su uvijek u strahu za svoj život (poput Kaina), koji nemaju nigdje čvrsta uporišta pod nogama, koji su do kraja osamljeni. Kako reče Milan Kundera u svojoj knjizi “Život je negdje drugdje”, dom nije ormar s rubljem ni ptica u krletki, nego nazočnost bića koje volimo, koje nas voli.

                Mnogi na ovoj Zemlji zadugo još neće imati ni doma ni obitavališta, ne zato jer su im uslijed ratnih strahota i razaranja uništeni, ne zato što više nemaju ormara s haljinama, ne zato jer su im granate raznijele sve, nego jednostavno jer su ostali bez najbližih bića, ostali su bez onih koje vole. Ratni užas kadar je skameniti ljudska srca, ali ih ujedno i omekšati, patnja zna čovjeka izbezumiti ali i urazumiti, pojedince i narode. Upravo danas se vraćamo temeljnoj potresnoj poruci Božića: Naime, čovjek je Bogu toliko vrijedan da se Bog htio roditi u čovjekovu obličju. Dolazi da razoruža srca.

                Svaki govor o razoružanju je besmislica, ako se ljudi u srcu ne razoružaju. Dijete iz Betlehema razoružava sve, a on je onaj koji će kad odraste u muževnu dob poručiti: “Ovamo svi vi umorni, opterećeni, kao divljač gonjeni, da vas odmorim. Vi ispaćeni, da vas oslobodim, da skinem vas tovare i terete, da vas pokupim u kuću Oca svoga, gdje za sve ima mjesta”.

               Svi koji su bilo gdje ovih dana diljem svijeta promrzli, odbačeni, izloženi, beskućnici, gladni i žedni, koji plaču kao prognanici i trpe: svi su ti jedan veliki suvremeni Betlehem u kome dolazi na svijet Sin Božji, prijatelj malenih i prezrenih. Oni su njegovi povlaštenici, i ti imaju pravo slaviti ovaj Božić kao što ga je doživio nekoć u povijesti sam Isus.

                U Isusu se jednom zauvijek susreće Bog s čovjekom. Vidljivo je to samo očima srca i ljubavi, a ljubav je jedina istina koja može otvoriti oči za istinu o čovjeku. Samo nas ljubav uči prihvatiti život kao dar. Nad svakom se kolijevkom otvara Nebo, izlazi betlehemska zvijezda, jer nema toga čovjeka koji dolazi na svijet, a da u njegov životni ‘code’ nije utkana ničim zatomljiva čežnja za ljubavlju, prihvaćenošću, potreba za biti zapažen, viđen, ljubljen. Svatko nosi u sebi Božji potpis; tomu je svjedočanstvo Božić, tomu je svjedokom svako bistro dječje oko u kome se zrcali djelić Neba.

                S druge pak strane, u svakome čovjeku, u svakome od nas počiva još uvijek dijete koje treba otkriti. O tome će ovo nebesko Dijete zboriti kasnije kao preduvjetu za ulazak u kraljevstvo Njegovo i Očevo. U nama počiva nezatomljiva čežnja za povratom u raj, sigurnost, zbrinutost, posvemašnju uronjenost u Biće, zaštićenost sa strane nebeskih sila, koje su ove noći propjevale nad Betlehemom. Od ove betlehemske noći svako ljudsko srce bi moralo postati Betlehemom, mjestom gdje se rađa vječnost i za vječnost.

                Ova noć i ovaj dan ostaju tajnom. Tajnom za božansku Majku koja se čudom čudi i u čudu pohranjuje sve te i riječi i događaje (a ‘dabar’ je biblijski i riječ i događaj: jer Bog izgovarajući Riječ stvara povijest i sve što iz nje slijedi) u srcu. U srcu sazrijevaju tajne, i u našemu srcu sazrijeva božanska Tajna i život. Kad god i gdje god u svome životu zahvaljujemo Bogu za neku osobu koju smo susreli, koja nam je bila otkriće života i smisla, na putu smo do Betlehema, gdje nas ovo Dijete usrećuje.

                O Betlehemu marksistički mislilac E. Bloch veli ovako: “Betlehem je istina. Štala je istina i zbilja. Nemoguće je izmisliti tako malen i neznatan početak. Betlehem nije nikakva izmišljotina. Bajke ne vole bijedu ni siromaštvo, pogotovo ako to siromaštvo i bijeda prate osobu cijeli život, kao što je slučaj s Isusom. Štala, tesarov sin, zanesenjak među malim ljudima, i na kraju – vješala! To je povijesno tvorivo za ovu jedinstvenu biografiju. Nije to gradivo od zlata, dragulja i palača, kakvo vole bajke ili druge priče iz davnine”.

               Špilja i jasle su anticipacija Golgote. Krist je za nas najviše učinio kad ništa nije mogao činiti. Kad je nemoćan zračio Nebo u jaslama i s križa. Najsnažnije zbori kad ne može prozboriti ni riječi: iz jaslica u Betlehemu i kad je zamuknuo na križu. Najsnažnije je izlio svoj blagoslov kad bijaše položen u jasle i na križ.

                Riječi ne mogu izraziti tajnu ove noći. Također nijedna umjetnost. Prisjetimo se da su svi skladatelji upravo pred onim „Et incarnatus est de Spiritu Sancto…“ ostajali nijemi. Prisjetimo se genijalnoga Schuberta i njegove mise u Es-Duru. Umire u Isusovoj dobi, u naponu muževne dobi i snage, označen sidom onog vremena, sklada tu veličanstvenu misu. Nezaboravan je stavak „Et incarnatus est… Et homo factus est“. Dok se njegovo tijelo, obilježeno smrću, raspada, zanosno pjeva Ovomu tko je postao Čovjekom da bi mu predao svoj život i svoje smrtno tijelo kojeg se nije strašio sam Bog. Pjeva Isusu uspavanku u jaslama, u taktu od dvanaest osminka. Prema taktu prava uspavanka!      

                Nijedno glazbalo ili glas nije dovoljno tankoćutno ili moćno izraziti strahopočitanje pred tajnom Utjelovljenja, gdje razum staje, a jedini primjereni stav ostaje: pasti na koljena i pokloniti se, na što i poziva stari napjev “Adeste fideles”, pohitite vjerni, poklonite se Kralju. U kome snovi i iščekivanja postaju ozbiljeni, gdje se sve vizije i sva snoviđenja o sretnoj budućnosti čovječanstva i pojedinaca zgušnjavaju u ovom, u kome Riječ, Smisao, Sreća, Istina postaju Čovjekom, da čovjek više ne bi bio u uzaludnoj potrazi za nekim drugim uzorom.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

KOPERNIKANSKI OBRAT POVIJESTI

Četvrta nedjelja došašća u godini B

2 Sam 7,1-5.8-11.16; Rim 16,25-27; Lk 1,26-38

                Postoje biblijski odlomci koje nikad nismo sposobni dovidjeti, dokučiti im puni smisao te se pri svakom ponovnom čitanju otkrivaju nova područja, novi obzori, nove perspektive. Biblija nas jednostavno sili da je uvijek iznova otvaramo, čitamo novim očima, promijenjenim i obraćenim. Jer upravo tu, u nekoliko redaka, na nekoliko stranica zgušnjava se sve što je za naš život bitno i što mu podaruje konačni smisao i cilj.

                Jedan od takvih odlomaka je upravo ovaj o anđelovu navještaju, blagovijesti Mariji. Tekst je do te mjere nabijen i sadržajem, i značenjem, i porukom, i dubokom teologijom, da je potrebno uvijek ga iznova premišljati. Primjerice, u ovome odlomku imamo prvi izričiti govor o Trojstvenom Bogu. Marija postaje nositeljica Objave. Anđeo, glasnik, poslan od Boga da navijesti rođenje Sina Božjega snagom Duha Svetoga.

                Bog nije neki daleki, nedostupni princip, već život u sebi, Ljubav koja se daje i prelijeva. Na čovjeka i svoje stvorenje. U odlomku je sadržana i teologija stvaranja. Novog stvaranja i novog stvorenja. Pred nama su novi Adam i nova Eva, također. Duh koji je oblikovao svemir, kozmos, u počecima, spušta se na Mariju i oblikuje u njoj novoga čovjeka. Konačnoga i savršenog. Iza njega nema tko više doći: Gospodin će mu Bog dati prijestolje, i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja. Bog djeluje konačno, jednom zauvijek. Neponovljivo i nepovratno. Nešto slično niti je bilo niti će se ponoviti. Zato je ovo kopernikanski obrat u povijesti čovječanstva i čovjekova spasenja. Nezaobilazna točka mimo koje se ne može proći nekažnjeno.

                Ovaj nam odlomak anđeoskog navještaja Mariji na razne načine otkriva i razvija tajnu našega otkupljenja. Ponajprije kazuje što je u biti vjera: Marija kao uzor vjerničke egzistencije, Marija kao posvemašnja prijamljivost, otvorenost, bez pridržaja. Bog se daje, ali ne prisilno. Očekuje od čovjeka odgovor. Dolazi samo onda kad se na njegovu riječ otvorimo i prihvatimo ga. Marija također kao savršeni izraz djelotvornosti milosti. Na njoj vidimo što milost može, što ona postiže: Marija kao ostvarena antropologija.

                Čovjek može postići svoj cilj i određenje samo u suradnji s Bogom. Nema ljudskog samoostvarenja bez milosti, bez Boga. Čovjek se mora roditi ne samo od roditelja, nego i iz Duha Svetoga. Nitko nije plod samo svojih roditelja. Čovjek je bitno i dijete svjetla, rođen odozgor. U to nas uvodi tajna Marijine osobe. Zaručnice Duha Svetoga, Milosne. U njoj se slave svete zaruke Neba i Zemlje.

                Govoreći rječnikom C.G. Junga, Marija kao ključni lik Došašća, jest za sve nas ljude izvorni arhetip. Arhetip čovjeka. Ono što je ona bila, postala, u što je izrasla, snagom milosti, vjere, Duha Svetoga, snagom svoga bogomajčinstva, donoseći svijetu Spasitelja i spasenje treba se ostvarivati i u našem životu.

                Beskorisno je i besplodno štovati Mariju samo zbog nje, a ne slijediti ono što je ona živjela, kako je ona vjerovala. Svatko je pozvan donijeti svijetu spas, širiti Božju riječ, donositi Isusa Krista poput nje. Začeti Duhom poput nje, biti plodan Duhom Svetim. Isus će poslije govoriti o stostrukom očinstvu, majčinstvu u duhovnoj dimenziji ako se osoba dade voditi Njegovom osobom i naukom. To najprije od nas iziskuje da se sami damo oblikovati i preoblikovati prema slici vlastite izvornosti, jer svatko je dijete Božje. 

                Ovaj nam odlomak govori također i o našoj neposrednosti glede Boga. Čovjek nije ono što radi, što jede, što misli da jest. Čovjek se ne definira ni prema pokudi ili pohvali sa strane ljudi. Svoje pravo biće primamo od Boga i to naše pravo ja, Bogom dano, nitko ne može uništiti. Nikakav krvnik, nikakav Herod, nikakva protivština. Marija je bila odvažna. Ž

                To je poziv da svatko od nas odvažno prihvati sebe. I da u nama zasja naše istinsko biće, naša sloboda i ljubav Božja prema svakom stvoru. A ako nas svaki dan trokratno poziva zvono s naših crkava da se prisjetimo Tajne Utjelovljenja, onda je to još jedan poticaj da se zamislimo, što je značilo i što znači taj konačni prodor Neba na Zemlju u slanju Božjega Sina. Bog je jednom zauvijek odlučio okrenuti čovjekovu kob. I pruža ruku. Na nama je zahvalno je prihvatiti.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

RASPOZNAJNI ZNAK

Treća nedjelja došašća u godini B

Iz 61,1-2.10-11;1 Sol 5,16-24; Iv 6-8.19-28

                Isus Krist je najveći projekcijski zaslon u povijesti čovječanstva. Ljudi projiciraju sebe, svoje misli, ideje, osjećaje, nazore, ono što zapravo jesu u tz osobu. Barem oni koji su se na neki način s njome susreli, koji imaju o njoj kakve-takve informacije ili nekakvu vezu ili poveznicu. Osobnu, nametnutu, ili čisto formalnu. Ljudi su kroz stoljeća i tisućljeća uviđali da je tu, u Isusovu liku pred nama nešto neobično. Da je to obični lik ili pojava, davno bi taj nestao u pismohranama povijesti, davno bi ga pregazili silnici i silovatelji koji su ga na svaki mogući način, ne birajući sredstva, kušali ukloniti iz ljudske svijesti, srca, duše pa mu i danas brišu tragove iz povijesti. Nijekali su mu ime, podrijetlo, opstojnost, smještali ga u mitologiju, nestvarnost. Nisu htjeli priznati ono što je davno rekao Ivan svojim suvremenicima: “Među vama se nalazi onaj koga vi ne poznajete”.

                Podnošljivo je i može se oprostiti neznanje ili nepoznavanje. Čovjek nije dužan mnogo toga znati. I znanje neće biti odlučujuće glede naše sudbonosne odluke i presude u našemu životu. Ali se problem, istinski, životni, nameće u trenutku kad čovjek osjeti ili uvidi, da je tu nešto novo posrijedi, nešto što se ne dade svrstati u uobičajeno ljudsko mišljenje ili umovanje. Kad se nazre ili prozre možda dalje od običnoga ili pojavnoga, i kad uvidi da je riječ o biti ili ne biti.

                A što ako je taj Isus Krist više od proroka, više od Ilije, Jeremije, više od Mojsija, više od Preteče, Ivana Krstitelja, koji je za sebe tvrdio kako je cijelim bićem bio samo jedno: Glas, vjesnik, skoroteča? Što ako je Isus Krist više od beskućnika, putujućeg propovjednika, nepoznata i nepriznata u vlastitoj kući, vlastitom zavičaju, narodu. I što ako se čovjek svjesno izmiče izazovu, da se s Njime suoči, da ga prepozna, upozna i onda na koncu poznaje?

                Jer svatko, tko se s Njim susreo sluti o čemu je riječ: Ako je taj Isus više od uobičajenih pojava, proroka, lutajućih beskućnika, propovjednika, ako je taj Isus Sin Božji, onda se nešto mora mijenjati u životu. Onda se mora uzeti ozbiljno to što on kaže, što traži, i na što poziva. Stoga je svatko tko je čuo Njegovu riječ dužan dati svjedočanstvo. Isus postaje veliki upitnik svakome čovjeku, pogotovo vjerniku i kršćaninu: Poznajem li ja zbilja toga Isusa Krista, koji je tu, među nama. Već punih dvdeset stoljeća.

                Njegovi su sumještani mislili da ga poznaju govoreći kako mu znaju svu rodbinu, od oca i majke, do devetog koljena. I grdno su se prevarili. Isus nije bio vezan ni za koje ljudsko biće, pa čak ni za vlastitu majku. Da nije tako bilo, zar bi mogao reći da tko želi biti njegov mora ostaviti sve zemaljske veze, čak zamrziti svoje najbliže, u doslovnom smislu riječi. Doduše, ne emocionalnom mržnjom, nego kidanjem svih veza.

                Čovjek ni osoba ne prosuđuje se prema vanjštini. Isusova vanjština možda bijaše zaprjekom za suvremenike da u Njemu vide Mesiju, Božjeg Pomazanika. Ali u tome i jest kršćanski skandalon: Bog postaje čovjekom. Ne nadčovjekom, herojem, astralnim bićem. Jednim od nas. Životno bliskim, čovječnim, kao i drugi ljudi. Posve ljudskim. Zato naš Bog i jest Bog koga se zbog neodnjegove čovječnosti, čovjekoljublja može lako staviti pod upitnik i svrstati u uobičajene ljudske kategorije i onda ne shvatiti.              

                Kršćanstvo po tome upravo i jest zazorno što je blisko čovjeku i životu kao nijedna druga vjera. Bog postaje čovjekom, djetetom. Misli ljudske misli, udiše ljudski zrak, osjeća kao i svako drugo dijete. Zato je stalno pod upitnikom. Ali je zato na nama moliti Gospodina da nam otvori oči za Isusa. Da dadnemo u svojemu srcu i životu mjesto Gospodinu, da ga upoznamo i zavolimo. Jer u bitnome čovjek poznaje samo ono što istinski ljubi i čemu daje svoje srce. I za što je onda spreman ginuti. Ivan je dao svoje svjedočanstvo. Njemu bijaše objavljeno, a nama svjedoče stoljeća tko je Istiniti, Pravi, Jedini.

                I na nama je onda davati svjedočanstvo o Svjetlu. Jer naš Isus nije socijalni reformator, nije revolucionar ni prevratnik, nije onaj koji ide na barikade, nije politički Mesija. Ne dade se on svrstati u postojeće kategorije. Nego, on je Bog koji je došao i dolazi na ovaj svijet. Ljubav koja jedina može spasiti svijet. Ivanov život je svjedočenje. Ne toliko riječima koliko životnom praksom. To je uvijek uloga kršćana u svijetu. Dati odgovor o tome tko smo i što smo. Dati odgovor o nadi, vjeri i ljubavi koje nose naš život i utemeljuju našu egzistenciju u Bogu.

                Jedna protestantska duhovna zajednica stavila si je za motto sljedeće načelo: “Ne govori, ne troši puno riječi govoreći o Isusu Kristu. Ali živi tako da te oni s kojima živiš, u čijemu si ozračju, zapitaju spontano: Tko ti daje snagu, odakle ti to bogatstvo koje nosiš u sebi?” Isto se treba moći primijeniti i na nas. Živjeti životom prožetim Isusom Kristom tako da sve naše bude ižarivanje Njega koji jest temelj i smisao svijeta. Pa da Isus bude prepoznat u našem životu.

                Istodobno pak nam današnje čitanje nameće i daljnje upitnike: Tko sam to ja, što sam to ja u životu i svijetu? Što ja to nisam niti ikako mogu biti? Ivan je niječno odgovorio za sebe, što on to nije, a suvremenici bi ga htjeli kategorizirati i strpati u stezulju svojih misaonih sklopova ili uhodanih predodžbi. Uvijek se i pred svakoga od nas postavlja zamka, da o sebi mislimo više nego što zapravo jesmo. Da u sebe projiciramo ono što ljudi misle da bismo mogli ili morali biti.        

                Čovjek je ono što je pred Bogom koji poznaje svačiju nutrinu. Stoga odgovor može glasiti samo u jednom obliku, preuzimajući Bonhoefferove riječi iz zatvora: “Ja sam ono što sam pred tobom, o moj Bože. Ni manje ni više. Ljudi mogu misliti o meni sve najbolje i najuzvišenije, ja pak znam koliko je u meni straha, malodušnosti, nevjere, grijeha i zla, sumnja i odbojnosti.”

                Isto bi se dalo primijeniti i na svakoga od nas. Nepoznanica smo sebi i drugima. Poznati smo samo Bogu koji proniče ‘srca i bubrege’, čita što je u čovjekovu srcu i biću. Stoga je uvijek aktualna ona Augustinova: “Noverim te, noverim se – Upoznavši Tebe daj da upoznam sebe, o Bože moj!” Jasno, uvijek u zrcalu Isusa Krista koji je i danas velika nepoznanica među nama, a istodobno kao što gore rekosmo, i najveći projekcijski zaslon u povijesti čovječanstva.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

POČETAK POČETKA

Druga nedjelja došašća u godini B

Iz 40,1-5.9-11; 2 Pt 3,8-14; Mk 1,1-8

               Sa svakim danom nešto svršava, sa svakim novim jutrom nešto novo dolazi, započinje. Nama je to teško definirati, ali to je svakodnevno životno iskustvo. I gotovo svakoga dana smo suočeni s toliko razočaranja, osobnih, zajedničkih, jer nam se želje ne ispunjavaju, jer su ciljevi nedostižni, a prema svršetku hodimo. I skupno i osobno. Naprijed moramo, osuđeni smo na neprestani rast i u proizvodnji, i u potrošnji. Sanjali smo ili još uvijek sanjamo o predivnom novom svijetu, o besklasnom društvu, planiramo društvo blagostanja, zdravlja, napretka o kome krasnozbore mediji, reklame, cjelokupna promidžba.

                Živimo u procesu neprestanoga: imati više, htjeti više, morati ići pod svaku cijenu naprijed. Trpimo stoga od stresa, u trajnoj smo brizi za sebe i svoju budućnost, u strahu da moramo odstupiti svoje mjesto i prepustiti pozornicu mlađima ili sposobnijima. Borba svih protiv sviju vlada posvuda. Zavist truje međuodnose. Srčane kljenuti, slomovi živaca, depresije, samoubojstva, bijeg u drogu, alkohol, svakodnevna su pojava. Postali smo svi žrtve svojih neumjerenih prohtjeva. Neprestance raste potrošnja smirujućih sredstava, a istodobno nam reklama nudi sredstva koja pospješuju našu vitalnost, aktivnost, radnu sposobnost. Pitamo se, gdje je prava mjera svemu tome.

                Nismo svjesni da kemija i kemijska industrija (ta svi naši lijekovi su u biti proizvodi kemijske industrije) nema ama nikakva interesa da se u nama bilo što promijeni ili stavi na svoje pravo mjesto, jer inače ne bi imala što sutra prodavati. Naprotiv, što nas je više bolesnih, njezina je zarada sigurnija. Dnevna politika izbacuje svakodnevno nove idole namjesto starih otrcanih i olinjalih. U biti se malo ili ništa ne mijenja. Ni znanost nema šta bitna ili nova ponuditi.

                U takvu duhovnom vakuumu doživljavaju procvat kojekakvi novi mesije. Ima ih na sve strane, u svakom obliku, svake boje. Od najmračnijih, okultnih, crnomagijskih, satanističkih, do krajnje religijskih izfanatiziranih. Svi prizivlju novi obrat, novu epohu, novo doba, New-Age. Čekaju nešto novo, ili nekoga novoga na pozornici. Ponajmanje Boga povijesti. Možda nekakva Godota (u smislu pisca agnostika Samuela Becketta), ali ni taj nikako da se pojavi. Tako ljudi prerastaju u statične likove, promatrače. Na kraju se pitamo: Pa je li to smisao i ispunjenje života, je li to sreća o kojoj su nam toliki toliko desetljeća punili uši? Očekivanoga i obećavanoga nikako na obzorju, ni života a ni povijesti.

                Mi u Crkvi znamo što čekamo i koga čekamo, iščekkujemo. I tko je Očekivani. Koji je došao i koji će doći. Samo što se na početku 21. stoljeća premještamo u poziciju jednoga novog početka o kojemu se neprestance govori: Nalazimo se u vremenu novog Adventa koji će prerasti u novo tisućljeće. U znaku Isusa Krista. To nas upravo sili svrnuti pogled na početke Radosnog navještaja. Jer započeti ne može nikako drukčije nego je onda započelo, prije dvije tisuće godina. To nam može uvelike pomoći da danas pripravimo put Gospodinu koji dolazi.

                Ivan je shvatio što je i tko je on. Njegovo nije navijestiti nikakav novi mesijanski nauk, nikakvo novo spasenje. Njegovo je samo urpijeti prstom i svojim životom se usmjeriti prema onome koji dolazi. Ne ja, nego On. On dolazi krštavati Duhom Svetim i ognjem.

                Ivan zna: Moje je biti cijelim bićem u službi dolazećega. Zanesen je posvema Bogom, i Bog je sadržaj njegova života. Cjelokupni Ivanov život je prstokaz prema Isusu Kristu. Njegov je život jedno veliko svjedočanstvo i svjedočenje, a ujedno i poziv na obraćenje. Ne samo riječima nego svojim primjerom. On postaje velikim upitnikom suvremenicima, i onda ali i danas:            

                Vjernička egzistencija, naime, mora biti upitna. Mora postavljati pred ljude znak pitanja, mora izazivati na razmišljanje te poticati na obraćenje, na promjenu životnih stavova. Ivan je pokrenuo mase jer bijaše svjedok i jer je ono što je propovijedao životom pokazivao. Nije zastirao svojom pojavom, nego je otkrivao. Nije bacao sjenu, nego svjetlo. Nije krivotvorio, iskrivljivao, nego stavljao na pravo mjesto, u pravi odnos prema Bogu i dolazećem Mesiji. Živio je svoje poslanje, zanesen, potresen, oduševljen jer Bog bijaše sadržaj njegova života i njegovo žarište.

                Ivan je živio iz osobne jezgrenice koja za njega bijaše Bog i samo Bog. On mu je bio sve i zato je živio obraćeničkim životom, životom obraćenja. Posvemašnjom okrenutošću prema Bogu. Sve je svoje (u)središtio u Bogu, ne u sebi. Promatrao je i prelamao sve kroz Božu prizmu, iz Božje perspektive, s Božjih zrenika.

                Predugo su nas učili i poučavali kako je naša prava sloboda što dalje od Boga, koji prema njihovu naukovanju kao da Bog navodno sputava, zarobljuje, osiromašuje. Vrijeme u kome živimo, pandemija koja nas je zadesila, uče nas upravo suprotnome. Naša je šansa u povratu k Bogu, u obraćenju. Jer Bog je ljubav koja prašta. Onaj tko istinski ljubi, ne zarobljuje, nego oslobađa. Svjedoci smo svi što nam je donio rat u svojim tragičnim posljedicama, koje još osjećamo. Vodio se u ime ideja koje se protive čovjeku i njegovu oslobođenju. Ljudi su još uvijek ostali zatočenici ideja nacionalizma, mita o vlastitoj veličini, vlastitom mesijanizmu, i zbog toga brišu s lica zemlje toliko povijesnih znamena.

                Predugo su nam govorili kako je taj Bog naš konkurent, onaj koji nas otuđuje od nas samih. Zapravo je on jedina istinska sloboda. O njoj je govorio Ivan, nastavio govoriti Isus, a živjeli su toliki svetci. Na nama je to izreći današnjem svijetu, proročkim glasom, a još više svojim životom upravo u pokršćanskoj, postmodernoj epohi i eri koja treba i očekuje ponovni dolazak Isusa Krista na pozornicu ovog svijeta. Mnogi su nas vodili i zavodili i ništa dobra nisu donijeli. Zato je jedini spas osobni i zajednički u obratu prema Bogu koji nam dolazi u Isusu Kristu.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

GOSPODIN DOLAZI

Prva nedjelja došašća u godini B

Iz 63,16-17.19;64,3-7; 1 Kor 1,3-9; Mk 13,33-37

                Riječi današnjeg evanđeoskog čitanja završne su Gospodinove riječi prije vremena njegove muke prema Markovu Evanđelju. U njima sažimlje sve što je imao i ima reći te njima ujedno kruni svoj cjelokupni navještaj koji je započeo s proročkim pozivom i zovom: „Obratite se! Vjerujte u Radosnu vijest! Kraljevstvo je Božje blizu!“ (usp. Mk 1,15). Prvi redci Markova Evanđelja nešto su kao podsjetnik na prve redke Biblije, kad Gospodin stvara nebo i zemlju. Svi su čimbenici jednako na djelu, u pradoba i sada u Isusu te njegovu preteči Ivanu, na Jordanu.

                Neposredno prije riječi koje maločas čusmo zbori Isus o tome kako ni kamen na kamenu ne ostaje u Jeruzalemu i velebnom Hramu (usp. Mk 13,2), dok Bog svoj plan do kraja ne ozbilji. Božji se plan mora provesti, Boga se ne može zaustaviti u provedbi njegove namisli. Makar se to zbilo i u znaku posvemašnjeg prevrata. Na samom početku svog djelovanja govori Isus o obratu, osobnom obraćenju svakoga pojedinca, a na kraju o prevratu svega postojećeg. I pitamo se nehotice, zašto to, čemu toliki obrat u njegovu navještaju?

                Isus je imao jasnu sliku o čovjeku kao djetetu Božjemu. On je svednevice hodio u Božjem ozračju, s Bogom kao s Ocem ophodio, promatrao je sve Božjim očima, njegov način ophođenja s ljudima imao je značajke silne ljubavi i sućuti, empatije i simpatije sa svakim živim bićem. Htio je jednostavno da svatko od nas ima udjela u njegovoj slici i njegovu ophođenju s Bogom, htio je da svatko od nas dopusti Bogu da ga prihvatimo u svoj život, svoje srce.

                Htio je dozvati u pamet svakomu od nas koje je naše dostojanstvo, što nosimo u sebi, kakvu sliku i čast, s kolikim počitanjem i ljubavlju moramo jedni druge susretati, da bismo svi uživali u Božjem kraljevstvu i ozračju slobode, mira, razumijevanja, praštanja, gdje nestaje straha jednih pred drugima, i gdje se sve predaje u posvemašnjem povjerenju nebeskome Ocu.

                Međutim, situacija s kojom se suočio, govorila je o suprotnom. Suočio se s pragmatičarima i oportunistima, ljudima koji su sve svoje sigurnosti i cjelokupni svoj život i djelovanje polagali u novac i moć, vlastiti probitak, karijeru, koristoljublje te prividnu sigurnost od vanjskih neprijatelja. Vjerojatno su ti i takvi, kojima je Isus govorio (a među tima smo i svi mi, bez razlike) odveć realisti, odveć na terenu krute zbilje i zemlje natopljene krvlju nevinih, ubijenih. Previše je nepravde i zlosilja u povijesti, previše je okrutnosti, a da bi se čovjek mogao zanijeti Isusovim riječima.

                Zacijelo su mu upućivali prigovore na osnovi vlastita gorka iskustva, a ti isti prigovori provlače se kroz cijelu bogovjetnu povijest. Prisjetimo se razgovora Velikog inkvizitora i Isusa u romanu “Braća Karamazovi” od Dostojevskog: Kojim riječima Veliki inkvizitor ‘otprema’ Isusa u ropotarnicu, kao sanjara, fantasta, koji puni uši običnom svijetu nekakvim nezbiljskim obećanjima.

                Obećaje naime ljudima slobodu, odgovorno djelovanje, a ljudi neće slobode ni odgovornosti. Oni hoće kruha i igara. Za šaku novca i komad kruha, za malo vlasti i karijere, prodaje čovjek sebe, svoje dostojanstvo, slobodu i sve što bi kao čovjek morao staviti na prvo mjesto.        

                Međutim, čovjek ostaje uvijek sluga ili rob nekoga ili nečega, osoba ili stvari, odnosa i vlastitih probitaka. Svi vele: Živi se na tvrdom tlu zbilje, u ratu sviju protiv svih i protiv toga se nemoguće boriti. Isus svojom pojavom i svojim riječima smeta, narušava mir utemeljen na gore navedenim nosivim stupovima moći, novca, bogatstva, karijere, podčinjavanja i dodvaranja. A to što Isus zbori obična je zamamna opsjena, utopija, i ima se osjećaj kao da se Isus prerano rodio. Uostalom, imamo svoj mir, dobro se snalazimo i bez Isusa, i čemu još uznemirivanje nekakvim porukama, proroštvima, eshatološkim ili apokaliptičkim slikama ili objavama o kojima zbori taj Nazarenac?!

                Isus je upravo to i slutio te zato upozorava da nam srca ne otupe u razuzdanosti, pijanstvima, tjeskobnim brigama za život (usp. Lk 21,34). Bog sigurno dolazi, on svoj plan i svoja obećanja ozbiljuje i ispunjava. Prije negoli je Isusa samljeo mlin povijesti, neminovnost križa i Golgote, upućuje svima posljednju riječ: “Bdijte!” Bog dolazi! I zato je na nama kršćanima upravo danas zadaća pokazati svijetu, komu se nadamo i koga, odnosno, što u životu i od života očekujemo.

                Rana je Crkva živjela u očekivanju dolaska Gospodnjega. ‘Parusija’, njegov ponovni dolazak bijaše u ustima i molitvama svih vjernika. Dođi, Gospodine Isuse, o ponoći: Tama te očekuje da je rastjeraš! Dođi podvečer, da te noć prihvati! Dođi o ranim pijetlovima, da te dočeka zora! Dođi, i nek s tobom dođe novi svijet! Tako je molila rana Crkva, u tome duhu slavili su svoje euharistije.

                Neka nestane ovaj postojeći svijet rasula, nereda, pustošenja, rata, mržnje, nepodnošljivosti, sebičnosti, bešćutnosti. Promjene nam treba. Nade nam treba, da bi svako ljudsko biće na ovom svijetu a i ono koje će se roditi i ugledati svjetlo ovoga svijeta uistinu ugledalo svjetlo, živjelo u svjetlu, hodilo u svjetlu, ne u tami. Zato nam treba klijališta nade koja može podariti svijetu budućnost. Stoga upravo mi kršćani moramo računati s Isusom i Bogom kao čimbenicima u tijekovima svijeta i povijesti.

                Tko prepušta svijet samomu sebi, djeluje neodgovorno. Tko prebacuje sve u maglovitu budućnost, ne računa s mogućnošću bilo kakve promjene u njemu ovdje i sada. Nada u Gospodinov dolazak treba hraniti našu sadašnjicu i svaki naš životni korak i potez. Jer i današnje nam evanđelje jasno zbori da je Isus Krist veličina o kojoj sve ovisi, koja drži povijesne konce u svojoj ruci.

                Gospodin dolazi. On je žarište prema kome sve smjera, on je cilj prema kome sve teži. On je smisao opstojanja nas i cjelokupnog svemira. Ne idemo u prazninu i ništavilo, već hodimo prema njemu. I sve što se zbiva u svijetu, stoji u znaku njegova ponovnog dolaska. Zato: Dođi, Gospodine Isuse!

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

KRALJ PREMA MJERI SRCA

34. nedjelja kroz godinu A: Ez 34,11-12.15-17; 1 Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46

                Što više čovjek ponire u Isusov život, što više kuša shvatiti njegovo djelo i riječi, proniknuti u njegov način života, to se većma očituje kao neminovnost i neizbježnost činjenica koja je u biti paradoks. Naime, trenutak njegove objave, njegova gospodstva u punini, u pravom smislu riječi, trenutak kad se njegova osoba i veličina pokazuje i očituje u svim svojim dometima, trenutak kad sudbina svijeta počiva u njegovim rukama jest trenutak kad je lišen svekolike vlastite moći i kad je izručen moćima ovog svijeta, izraslinama zla, noći Getsemanija, ostavljenosti Gologote i očajničkog krika, smrtnoga hropca.

                Izručen ljudskim rukama, predan u tajanstvenost Očeve volje, vraća u trenutku smrti i križa smisao ljudskoj povijesti i oslobađa Božje lice. Sigurnost s kojom je nastupao za života nije ga napuštala ni u smrti, a riječ “Žedan sam” do danas odzvanja kao vapaj iz svih koji su na našem životnom putu potrebiti bilo kakve ljudske pomoći ili naše solidarnosti.

                Gdje se susresti s Bogom, s Božjim licem ili s licem Isusa Krista? Odgovor daje sam Isus Krist. Da bi čovjek mogao Boga ljubiti, Bog je morao postati čovjekom, ali istodobno ne prestati biti Bogom. Mi velimo to se zbilo u Isusu Kristu. Isus je onaj koji nam pruža mogućnost da po njemu i u njemu ljubimo Boga i da kao dio istoga čina ljubavi ljubimo i druge ljude, svoje bližnje, znane i neznane. Križ je istodobno objava ljubavi prema Bogu i bližnjemu i znamen te ljubavi.            Stoga je Isusov imperativ u patničkom licu čovječanstva gledati i vidjeti njegovo vlastito patničko lice. Jer vjera koju je donio Isus svijetu nije skup umotvorina, ideja ili načela, već doživljaj i iskustvo, stvarni odnos prema Bogu po Isusu Kristu, gdje su bližnji onaj nužni most.

                Isus se poistovjećuje s malenima, ugroženima, potlačenima, odbačenima, prezrenima, progonjenima. To će on reći sam u svome govoru apostolima kad ih odašilje u prve misije (Mt 19), to će odgovoriti i Savlu pred Damaskom (“zašto ga progoni?”, Dj 9,4).

                Međutim, neobičnost ovoga mjesta u konačnom obračunu kad se odlučuje o ishodu povijesti jest da se Isus poistovjećuje sa svakim čovjekom, ma tko on bio, vjernik ili nevjernik, bez razlike, na boju, rasu, klasu, vjeru. U siromasima i prezrenima nastupa kao sudac i kralj. Dobro je to shvatio nekršćanin Gandhi, kad je dao urezati na svoj obelisk: “Čovječe, zaustavi se i uprisutni si u ovom trenutku lice najvećeg bijednika koga si ikada susreo i zapitaj se, može li korak koji namjeravaš činiti biti tome bijedniku i od kakve koristi.” Nije riječ u Isusov u govoru o mistici u kojoj se stapaju Bog i čovjek niti je riječ o stoičkoj solidarnosti sa svim ljudima, već jednostavno o činu ljubavi prema svakom pojedincu, ma tko i kakav on bio, simpatičan ili nesimpatičan.    U gornjoj prispodobi cijeli svijet postaje metaforom za ono “što oko nije vidjelo, uho nije čulo te što čovječje srce nije oćutjelo”( 1Kor 2,9). Ono što je Isus započeo svojim druženjem s najbjednijima, nastavlja se, prema njegovu obećanju (“Evo ja sam s vama do svršetka svijeta” – Mt 28,20) u novim oblicima njegove prisutnosti gdje se odlučuje o ljudskom spasu ili propasti.

                U cijeloj prispodobi jedno je iznenađujuće: osuđenici nisu svjesni svoje krivnje. Sud ispada po njih katastrofalan upravo zato što su propustili činiti dobro. Vjera se mora pretakati u djela, riječi u čine, ono što je čovjek čuo u posluh i solidarnu ljubav. Nemoguće je ljubiti bližnjeg, ako čovjek prije nije upoznao Isusa. Onaj tko je iskusio veličinu praštanja na svome biću, sposoban je susretati svakog čovjeka u Isusovu Duhu.

                Isus stavlja naglasak na neprepoznatljivost situacije kad čovjek njega susreće. U cijeloj zgodi sve se svodi na spontanost postupka gdje se bližnjemu pomaže bez ikakvih “kako, zašto i ali”. Upravo kao u prispodobi o milosrdnom Samaritancu. Svaka moguća primisao o eventualnoj nagradi ili prijetećoj kazni već bi u samom začetku pokvarila i krivotvorila vlastiti postupak, čin ili propust. Stoga je treba svaki svoj dan, cijeli svoj život promatrati pod zrenikom svršetka, “konačne žetve” i obračuna. Ono što na kraju spasava nisu naša djela, već milosrđe, smilovanje i ljubav dobrog Oca, majčinski nagon ljubavi te vjernost samome sebi s Božje strane, kako lijepo veli Ivan Pavao II. u “Bogat milosrđem”.

                Kršćanstvo nije niti je ikad bilo filozofija ili ideologija koju se, oslonjeno na logičke argumente, moglo poučavati ili demonstrirati. Ono nikad nije bilo ni neko znanstveno tumačenje ili svjetonazor. Ipak u nama žive vječne istine, svatko ima udjela u istini i to je potrebo osloboditi u sebi da bi čovjek zasvirao melodiju vlastitog života. Makar nas nešto snažnija groznica ili pak mala količina droge, morfija znaju izbaciti iz kolotečine života, ipak ono što je čovjek kroz život činio i učinio neće propasti. Bog je sam temelj našeg života. Ništa što je stvarno u našem životu neće propasti i nestati. Samo nestvarno, krivo, krivotvoreno propada i nestaje.

                Jedan se suvremeni pisac izrazio ovako: “Kad razmišljam o Isusu, spoznajem najednom kako ništa ne znam. I ne shvaćam s kojega se onda razloga počinjem najednom glasno i od srca smijati. To me onda vodi do spoznaje kako shvaćam sve što mi je potrebno shvatiti. Tako iščitavam na licu jedne Majke Terezije doslovce zemljovid Isusova kraljevstva. Vidim ondje sve brežuljke i prodoline, sve vode. Ne trebam nikakve druge zemljovidne mape Isusova kraljevstva. U svjetlu takve vjere poput njezine gotovo su beznačajni svi neredi u Crkvi i svijetu” (M. Muggeridge).  

                Isusovo kraljevstvo nosi na sebi biljeg, stigmu kao kraljevstvo i ustroj u kome je društveno načelo ljubav, djelatna i djelotvorna, koja se nudi kao božanska alternativa svim ovosvjetskim podvojenos­tima. Naše djelovanje moralo bi nositi signaturu, potpit Božjeg kraljevstva s jasnim znacima preobrazbe svega prema slici onoga “po kome je sve, za koga je sve, prema komu se sve slijeva”. Na Isusovu licu sja Božja tajna i Božje lice kao znak spasenja posred svijeta propala duhovno, moralno i politički. U Isusu stavlja napokon Bog ruku na svijet da ga oslobodi od vlasti Zla i Zloga.

                Upravo nam ovo vrijeme pruža mogućnost prepoznati Isusa u svakome prognanom, ranjenom, bijednom, u svakome siromahu i svakoj ispruženoj ruci. Isus hoće da ga ljubimo i ondje gdje ništa ne govori u prilog njegove prisutnosti. Bog je učinio svojom bijedu ovog svijeta. On u gladnome gladuje, u žednome žeđa. Tajna je tog Isusova izričaja neiscrpna, tajna je to njegova smilovanja. Tako je nama svaki bližnji živi upitnik glede Isusa Krista i upitnik je glede našega stava prema Isusu Kristu.

                Krist nas sam pita u osobi brata. Konkretnost našeg brata za nas je kriterij, d slušamo Evanđelje, poznajemo li Krista. Nevolja svijeta postaje kriterijem spasenja ili prokletstva svakomu pojedinome od nas, ne samo stvar sućuti, simpatije ili antipatije. Oni koji se aktivno uključe u borbi protiv nesreće ovog svijeta iskusit će u toj borbi krajnju sreću, zadovoljstvo i na kraju silnu plaću u obliku “blaženstva onih s desne strane” Krista Kralja.

Fra Tomislav Pervan
Međugorje

ULOG KOJI OBEĆAJE SGURAN DOBITAK

33. nedjelja kroz godinu A: Izr 31,10-13itd.;1 Sol 5,1-6; Mt 25,14-30

                Isusov nastup i stajalište bitno su usmjereni prema djelovanju. ‘Ako si spoznao, idi i čini i ti isto’! Djela a ne riječi. Neće Isus govora, disputanata, rječite dijalektike, raspri. Sve se dade razvući u beskrajne govore i praznozborenja, u puki intelektualizam. Makar mi vjerujemo da je na početku bila Riječ, za Isusa je bitno da na vjeru slijedi djelo. Međutim, problem je u ovome: Kako pristupam poslu, djelu? Radosno, pouzdano, s povjerenjem, ili kao onaj treći sluga, koji se boji, koji je uvijek u strahu od svoga gospodara? I budući da je tim egzistencijalnim strahom blokiran, on se ne odvažuje ni na kakav posao.

                S druge strane, nitko u životu nije bitno zakinut. Svatko ima svoje njemu određeno područje rada i djelovanja. I nitko nema pravo krivim ili zavidnim okom gledati na bližnjega pored sebe. Ali problem je u tome što nitko od nas ne usmjeruje svoj život prema onome što svatko može u svojemu životu učiniti, kako može najbolje upotrijebiti svoje sposobnosti, već se svi trudimo kako da ispadnemo u očima onih pored nas ljepši, simpatičniji, prihvaćeniji, voljeni. A da bi čovjek to postigao, poduzima sve što mu stoji na putu, često ne birajući sredstva. Isus nam pruža lijek protiv takva stava. Zato bismo morali čitati više puta upravo početne retke današnjeg odlomka. Namjesto da se obaziremo oko sebe, trebali bismo uprijeti pogled u Oca. Jer kad dođe odlučni, sudnji čas, neće nas Gospodin pitati, zašto nismo bili kao ovaj ili onaj, ova ili ona. Pitat će nas jednostavno, zašto nismo bili to što jesmo, odnosno onaj tko je u povijesti svijeta jedan i jedinstven, kao osoba neponovljiv i jedanput darovan ovoj Zemlji. A to je svatko od nas, p(r)ozvan svojim vlastitim imenom, koje je upisano u nebesima. I Bog će nas pitati, zašto u datim okolnostima nismo postali ono što je on od nas očekivao, bili i postali ono za što nas je on sam osobno poslao i osposobio.

                Zato nas Isus želi očito poučiti u ovoj prispodobi da promatramo svoj život kao Božji dar, kao divni talenat iz njegovih ruku. I da taj dar prihvatimo u zahvalnosti, a ne da se stalno uspoređujemo s drugima, gdje na kraju ispada da je čovjek čovjeku vuk, u neprestanoj konkurenciji, borbi za mjesto pod suncem. Ako se pak u toj borbi ne preživi, onda će nam na kraju biti sam Bog kriv što nas je ovako prikraćene, hendikepirane stvorio. Jasno, postoji mogućnost da se čovjek u životu nasuče, da bankrotira, ali tko je fiksiran samo na bankrot, na poraz, taj će ga zacijelo i doživjeti jer se onesposobljuje da nešto pametno u životu učini.

                To je problem trećega sluge. On se posve usredotočio na negativne strane svojega gospodara, i to bijaše njegova tragedija. Zapravo se trebao sam osobno uhvatiti sa životom u koštac, iskoristiti ponuđenu šansu, i imao bi na kraju ulog s dobiti. Ovako je svoj život pretvorio u živi grob, pokapajući prije vremena ponuđene mogućnosti. Bilanca njegova kukavičluka jest i ostaje samo smrt.

                Davno je kazano da odvažne pomaže i prati sreća (tj. Audaces fortuna juvat). Tko se otvori, osmjeli, odvaži, izloži te čak i sve riskira, imat će na kraju veliku dobit. Ono što nam je povjereno nije poput novčića u džepu, nego smo s onim povjerenim talentima u igri mi sami, cjelokupni naš život, te će tako onaj konačni obračun biti u stilu životnoga “biti ili ne biti”. Povjerenje s jedne strane iziskuje povjerenje i odgovornost s naše strane. Obadvoje je nužno da bi čovjek mogao djelovati stvarateljski, ne drsko, agresivno i neodgovorno zbog vlastitog fijaska, katastrofe i totalne životne inflacije, kao treći sluga.  

                Zato Isus svjesno izaziva slušateljstvo da se ono samo zamisli i u svojim stavovima promijeni prema načelu “obratite se”, tj. promijenite svoje uhodane misaone kategorije, mislite Božje misli, ljubite Božjim srcem, mjerite Božjim mjerilima koja nadvisuju sva ljudska očekivanja. A ako me je Isus poslao na posao, ako mi je povjerio tu divnu zadaću, da u njegovo ime djelujem, koje li onda za sve nas sreće, biti na njegovoj njivi, biti misionar.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje