USKRSNO PROMIŠLJANJE

U Novom zavjetu možemo slijediti trajni duhovni proces, duhovni rast. Naići ćemo na razmišljanja o tome tko je Isus, odakle on, zašto je došao, zašto je umro onakvom smrću i čemu onakva njegova sramotna i tragična smrt. Sve se pak prelama kroz jednu prizmu, kroz prizmu, kroz ledac jedne činjenice: Taj Isus Krist u koga vjerujem živi. Pobijedio je smrt, uskrsnuo je, svojima se ukazivao, a slanjem Duha Svetoga stubokom je promijenio život onih koji su se s njim susreli. Preko njih poziva sve na promjenu života.

                Isus korjenito mijenja sve s kojima dođe u dodir. Sve prerasta u povjerenje i u vjerovanje u njega, u priznanje njega kao Gospodina i Gospodara. Sve izrasta i razvija se u nauk i riječ o njemu kao jedinome koji ima ključeve života i smrti, tj. ključeve smisla ljudskog života. Nauk postaje obvezatan, a ustrajati u vjerovanju u njega postaje stvar od koje zavisi život i smrt. Nema odstupanja.

                Susret s Isusom nabacuje mnoštvo pitanja na koja treba odgovoriti. Međutim, vremenom postaju pitanja drukčija u Palestini, drukčija u Maloj Aziji, različita u Grčkoj ili u Rimu. Svaka se od zajednica koja vjeruje u Isusa Krista suočava sa svojom problematikom, svojim duhovnim ozračjem u kome živi i ponudom rješenja koje nudi Isus. Svatko ima drukčiju duhovnu potku, drukčije pretpostavke s kojima pristupa Isusu Kristu i njegovu liku. Svi vjeruju isto, ali govore drukčijim jezicima, različnom problematikom.

                Svi su oni međutim u Isusu pronašli zajednički jezik vjerovanja, zajednički odgovor i oslonac koji vrijedi za sve: Isus je zajednički svima, on je jedan i jedini, jedincati. Za nj se isplati živjeti i umrijeti. To bijaše misao vodilja svih prvih kršćana, svih kršćanskih misionara u moru poganstva. Ma gdje se kršćani nalazili, u ma kojoj duhovnoj situaciji živjeli, svima je zajedničko jedno priznanje, ispovijed: Kristovi križ, smrt i uskrsnuće, zbilja su njihova života, stožina i osovina oko koje se sve okreće. Onima pak koji to uvjerenje ne dijele, sve je jedna velika ludost, sablazan, bezumlje i skandal.

                U Novom zavjetu nema oko jednoga nikakve dvojbe: Isus Krist jest i ostaje glavni. Vjera u njega je nepokolebljiva. Sve što znamo o Isusu znamo iz svjedočanstava onih koji su ga slijedili, kojima je postao sve u životu. Ti prvi učenici (su)dionici su jedne velike duhovne revolucije prema kojoj su sve druge političke revolucije dječja igra i zanemarivost. Zašto? Zato jer je ovaj prevrat prevrat čovjekova srca. Čovjek se treba odvratiti od zla, od sebičnosti, od sebe. Treba stvarati novi poredak, baziran ne na moći, sili ili prisili, nego na ljubavi i povjerenju. Revolucija u odnosima jer je temelj i osnovica svega života Isus Krist, živi i prisutni, jer je on blizak svima koji mu se povjeravaju i predaju.

                Prvi vjernici – što možemo vidjeti na svakoj stranici Novog zavjeta – osobe su, kojih je život snažno zahvatio i stubokom izmijenio jedan: Isus Krist. Imali su živo iskustvo Božje dinamike, Božjeg Duha koji preobražava sve, koji stvara novo. Iskusili su da je Krist među njima kao pokretačka snaga u Duhu. To bijaše prava duhovna revolucija, prevrat u ondašnjem svijetu. Vjera, odnosno priznanje Isusa Krista ujedno je vjera u sveopću preobrazbu svijeta i života pod tim novim, zajedničkim nazivnikom. Uskrsnuće je postalo temeljem najdinamičnijeg pokreta na svijetu, ono je postalo osnovom kršćanstva i izvorom njegove nepobjedive snage u svim vremenima. Kvantni skok i iskorak iz postojećega.

                Isus nije došao promijeniti fizikalne ili prirodne zakone. Isto tako nije došao ni zbog toga da u svijet odašilje neku novu sljedbu koja bi se ponosila svojim utemeljiteljem koji ima divne misli, programe, koji je činio čudesa i sl., te koja bi se onda dičila svojim uspjesima na svim poljima ljudskog djelovanja. Ne. Nego on nas je htio dovesti do naših ljudskih granica i spoznavši te svoje granice podariti nam novi život.

                Kršćani su stoljećima svjedočeći vjerovali i vjerujući svjedočili ovoga Jednoga. Na tome su gradili svoju egzistenciju, svoj život. Temeljna istina i uvjerenje bijaše: Taj Isus je živ, on je uskrsnuo. To bijaše istina njihova života. Istina da je Isus u meni, u mome životu ne koristi ništa, ako ne iskušavam svednevice njegovu prisutnost. Nije potrebno znati iz njegova života historiografske ili biografske podatke, kao da bi nam oni bili od pomoći ili koristi. Pa i kad ih sve znaš, ne koriste tvojoj vjeri ni tvome stavu. Kad njih znaš, malo toga ili ništa ne znaš niti shvaćaš.

                Isus mora biti pokretačka snaga, on nas mora siliti, tjerati, gorjeti u srcu. Poput onim učenicima na putu u Emaus. Već je davno rekao Gospodin preko Jeremije: “Nije li riječ moja poput ognja – riječ je Gospodina Boga – i nije li slična malju što razbija pećine” (Jer 23,29). Kad se njegova riječ i osoba razgori u srcu, ruše se zidovi nerazumijevanja, okamenjene utvrde ovog svijeta u čovjeku. Tek iz toga proizlazi svjedočanstvo njegove prisutnosti. Isusovo je uskrsnuće ispunjenje svih obećanja Starog zavjeta.

                Bog je Bog živih, ne mrtvih, on je izvor života, i u tome Bogu je temelj nade da neće predati čovjekov život smrti. Isusovo je uskrsnuće tomu glavno jamstvo. Tako Isusova smrt nije besmisleni kraj, nego početak.

                Znati nije isto što i razumjeti. Da bismo razumjeli Isusa i sve što se s njime i u njemu dogodilo, moramo se zaputiti s njime. Cijelog svog života bio je putnik. Kao mladić je putovao Galilejom, s Josipom, poočimom. Išao od kuće do kuće, promatrao ljude, običaje, ponašanje, moral. Imao savršeno bistro oko, upoznavao i raspoznavao ljude. Nije stoga Isus osoba za pozornicu, na kojoj ga promatramo iz publike, sa svog sjedala, nezainteresirani, nego je on osoba koja nas poziva da pođemo i zaputimo se sa svog sigurnog i udobnog mjesta, iz svoga mirnog kuta, u avanturu života.

                Isusova mudrost nije knjiška, naučena ili školska, nije iz akademija ili naukovnih zavoda, već ju je stekao na prašnjavim putovima Galileje i neprestanog dodira sa svojim Ocem. Tek kad budemo spremni zaputiti se za njim, bit ćemo sposobni upoznati njegovo biće i njegov lik. Nemoguće je neke stvari naučiti. Neke se mogu samo vjernim uvođenjem i uvježbavanjem upiti u sebe, upuštajući se u avanturu vjere i nasljedovanja. Njegova osoba i lik prava su poruka. On je putnik kroz krajobraze naroda, uljudbi, duhovnu povijest čovječanstva, i sve prevraća na neponovljiv, revolucionaran način.

                Uskrs daje ton i značenje cijeloj Isusovoj egzistenciji. Ujedno i cijeloj budućnosti koja slijedi nakon Isusa. On daje potvrdu Isusovu djelu: To je djelo Božje, to su riječi Božje, i sam Bog zapečaćuje tim činom Isusovu riječ i navještaj. Uskrs proizvodi u učenicima obrat. Na Kalvariji i pred križem slomila se i urušila njihova djetinja vjera. Slom i pokop svih iluzija glede Isusa u njihovim zemaljskim protegama. “A mi smo očekivali, mi se nadasmo…” – zaključuju ona dvojica na putu u Emaus. Prebiru misli koje ničemu ne služe, koje ne pomažu dalje u životu. Što je, prema njihovu poimanju, preostalo od Isusova djela? Uspjeh protivnika, druge strane. Drugi su postigli svoj cilj, a s Isusom je gotovo… I upravo u takvoj situaciji i bezizlazju pristupa Isus, neprepoznat.

                Učenici su živjeli sa slikom Krista i Mesije koja nikomu ne pomaže niti ikomu služi. Vjeruju u svoju sliku Mesije, ali je ta slika zaprjeka pravoj vjeri. Obrat nije uslijedio na temelju nekakva čuda, nego snagom riječi. Pisma. S čudom su se susrele žene na grobu, vidjele su anđele, imale su nadzemaljske vizije, ali obrat u životu podaruje samo Pismo! Susljedno i Isusova osoba za njegovih osobnih ukazanja izabranima. Isusova riječ postaje za stolom vidljivi dar koji može hraniti život. Uskrsli ostaje neuhvatljiv, ali iza njega ostaje jedno: Povijesna akcija, povijesno djelo!

                Sažeto se može reći: Ono što svijet čini svijetom, i što konkretna čovjeka čini čovjekom, uzima Isus na sebe i nadilazi, transcendira u svome tijelu. On u sebi nosi tijelo, smrtno, grješno, te u svome tijelu osuđuje smrt i grijeh. Svijet u svome protubožnom stavu iscrpljuje svoje mogućnosti na križu gdje Isus umire. Ondje je smrt izrigala sav svoj otrov i naizgled likovala, ali uzalud. U uskrsnuću se otvara novi život, budućnost prema Bogu. “Je li tko u Kristu Isusu, novi je stvor” (2 Kor 5,17), odnosno: novo je stvorenje nastalo.

                Ono što su židovska proroštva slutila, čemu su se nadali apokaliptički spisi i cijelo ozračje nabijeno apokaliptičkim, kataklizmičkim očekivanjima, o čemu su poganski pisci i pjesnici, vidovnjaci sanjali, razne Sibile, proroci i proročice u poganstvu najavljivali (usp. Četvrtu Vergilijevu Eklogu), navješćuje evanđelje o Uskrslom kao svemirsku zbiljnost, otvorenu i zaključenu u osobi, liku i djelu Isusa Krista (usp. Fil 2,11). To postaje zbiljnost i konačno ispunjenje, ali opet kroz muke, patnje, suze, križ, umiranje.

                Jednom je zauvijek otvoren put do Boga, a u Isusovu životu i smrti odjeknula je riječ oproštenja i pomirenja, izvedeno je djelo otkupljenja, dogodila se napokon Božja povijest u svijetu. Elementi i sile ovog svijeta lišeni su svoga oružja, zarobljeni i moraju svjedočiti o svome porazu, hodeći kao poraženici u slavodobitnom mimohodu Kristovu (usp. Kol 2,9-15). Za razliku od tadašnje globalne nazovireligije gnoze koja odbacuje vidljivi svijet, kršćanska poruka ispunja stvoreni svijet novom energijom, podaruje novu nadu usred tame i noći. Istodobno pak Krist i kršćanstvo očituju izgubljenost i beznadnost svijeta koji ga ne prihvaća. Zato Isus Krist prema svjedočanstvu napose Ivanova Evanđelja ostaje krizna i kritična točka i sudište svijeta.

                Vjernici su oslobođeni, oni su djeca slobode, lišeni obveza prema svijetu, nisu ovisni o elementima ovog svijeta. Noć odmiče, dan se bliži, sviće. Isus je gospodar svih i svega. Ta vjera stvara zajedništvo, novo bratstvo svih. Riječ koja je uslijedila nakon Isusova uskrsnuća riječ je kršćanskih misionara i svjedoka. Riječ je to onih koji su drugovali s Tajnom, Kristom, njome zahvaćeni i drugima navješćuju tajnu smisla stvorenja, stvorenoga i svake pojedinačne egzistencije. Stoga svjedoci imaju nutarnji nagon govoriti o onome što su čuli i vidjeli. Radosna se vijest mora navijestiti, pronijeti svijetom.

                Plod su uskrsnuća misije u svijetu. “Zato, krenite u cijeli svijet”…, govori Isus oporučno apostolima. Plod susreta s Uskrslim jest zahvaćenost, nemogućnost ne govoriti o svojim iskustvima s Isusom. Nakon uskrsnuća slijedi jasni nalog: Misije kao preobrazba svijeta, navještaj novog neba i nove zemlje. “Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas”…          

                Zato su misije neminovnost, nužnost nakon Isusova uskrsnuća. Apostoli krstare cijelim svijetom. Pavao žuri, obilazi sav poznati uljuđeni svijet, a konačni je cilj Rim. Rim je sažeti pojam i utjelovljenje cijeloga carstva, pojam i predstavnik političke moći. To je svijet sa svojim bogovima i demonima, zlom i grijesima. Sa svojom kulturom i nekulturom, humanizmom i grozotama, filozofijom, svojom misli, ali i barbarizmom, gladijatorima i divljim zvijerima.

                To je sažetak svih čovjekovih mogućnosti, ali i nesagledivosti i nedokučivosti ljudskog uma. Spasa i spasenja nema gdje samo čovjek vlada. Svijet, Rim trebaju Isusa Krista. Proglasiti ljudima ovoga jedinog, Kyriosa, Gospodina i Gospodara, učenima i neukima, mudrima i nerazumnima, kulturnima i barbarima: to je smisao Isusova poslanja i apostolskih misija.

                U Božjem je planu već davno odlučeno kako je Evanđelje sposobno položiti kušnje i ispite pred izazovom svijeta. Onodobna Atena, Korint, Efez, Rim, Antiohija, Aleksandrija samo su paradigme za suvremenu duhovnu situaciju i duhovne areopage. Ni današnji svijet ne treba ništa drugo, nego prožegnutost tom istinom i silom koja je Božja snaga, dynamis, za spas svakomu tko vjeruje (Rim 1,16).

                Ondašnja cjelokupna misao bijaše zaokupljena tragičnošću čovjekove egzistencije, sudbina (grčki: ananke, moira, ate odn. fatum, osnovica su i potka velikih antičkih dramatičara i tragičara) vlada svime, nemoguće joj je izbjegnuti. Kršćanstvo nastupa kao konačno oslobođenje od svih sila tragizma, gnoze. Duša i čovjek nisu bačeni u tamu, patnju, tragediju, otuđenje. Bog se objavio, makar ostaje u biti misterij. Njegova objava u Isusu jest zov iz zaslijepljenosti, tame, noći, pomračenja srca, grijeha koji je u biti bijeg iz Božje blizine u konačno otuđenje.

                Isus ostaje prisutan u svojoj riječi i u riječi apostola. “Ako Krist nije uskrsnuo, isprazno je naše zborenje, naše govorenje, naša vjera”. Ako Krist nije uskrsnuo, onda je Isusovo ime prazno ime, ostaje bez značenja i sadržaja za sve nas, onda to ime nije takvo da mu se ima pokloniti svako druge ime na nebu, zemlji i pod zemljom (Fil 2). Ako nije uskrsnuo, sva je naša vjera, svi sakramenti prazna iluzija, magijska praksa, muka i napor.

                Zato je uskrsnuće Božji odgovor na patnju, besmisao, bol i smrt. U Kristovu uskrsnuću Bog poziva na povjerenje njemu, na blizinu, ljubav. U uskrsnuću je Bog jednom zauvijek stao na čovjekovu stranu. I to na stranu obespravljenih, poniženih, pogaženih, ubijenih, onih kojih nema ni u čijem sjećanju, koje je ljudska okrutnost pregazila, i kojima je jedina utjeha i nada bio i ostao samo Bog.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

VELIKA SUBOTA

Što nam veli današnji dan, Velika subota? Isus u grobu. Mrtvi Božji Sin. Ispovijedamo u svome Vjerovanju kako je umro i pokopan, potom sišao nad pakao. To bi mogao biti smisao današnjega dana, mirovanja, kad se ništa ne zbiva. Ali Isus nije u stanju mirovanja. Današnji je dan spomen na njegovu odsutnost između nas, ali istodobno i iskustvo današnjega čovjeka, naime posvemašnje iskustvo odsutnoga Boga.

                Na Veliki petak imamo uprizorenje Kristova križa, imamo Raspetoga Boga, a današnji je dan spomen na ‘smrt Boga’. Upravo ovaj dan izriče iskustvo suvremenosti, Bog je jednostavno nestao, iščeznuo iz svijesti. Nietzsche je glasno izvikivao: Bog je umro, mi smo ga ubili. I upravo ta riječ izriče sadržaj vjerske istine: Sišao nad pakao.

                U Velikom tjednu redovito čitamo iz Ivanova Evanđelja. Za nas je bitno dvadeseto poglavlje, u kome se zbori o Isusovu uskrsnuću.

                Naime: Na početku poglavlja čitamo: „Prvoga dana u tjednu – još zarana“. Cijelo je Ivanovo Evanđelje daleka ili bliza jeka, eho prvoga poglavlja Knjige Postanka. Oba djela počinju riječima: „U početku…“

                U Knjizi Postanka šestoga dana stvara Bog čovjeka na svoju sliku udahnjujući mu svoga Duha. U Ivanovu Evanđelju šestoga dana – na Veliki petak – izvodi Pilat Isusa pred zavedenu i  sluđenu svjetinu, žednu krvi. Isus nosi trnovu krunu, obučen u luđačku haljinu s trskom u ruci te pred svjetinom Pilat uzvikuje: „Evo čovjeka! Ecce homo!“

                Stari Adam – Novi Adam! Kad Bog dovršava djelo stvaranja, veli se, „Bog dovrši svoje djelo“, a Isus na križu na Veliki petak izgovara iste riječi: „Dovršeno je!“ Kao što je Otac dovršio djelo stvaranja, dovršava Sin djelo otkupljenja!   

                Sedmoga dana, veli se, otpočinu Bog od svoga djela, a utjelovljeni Sin Božji počiva u subotu, sedmoga dana, u grobu. Dovršio je svoje djelo. Počiva. A onda? „Prvoga dana u tjednu, zarana, Marija Magdalena dođe na grob“ i vidje prazan grob. Zašto prazan? To je prvi dan novoga stvaranja, novoga svijeta.

                Isusovo uskrsnuće nije samo jamstvo našega uskrsnuća u vječnosti, nego ono zbori daleko više. Poruka je mnogo silnija. Uskrs je početak novog stvorenja. Ono što je učinio Otac u stvaranju svijeta, Sin u otkupljenju, nastavlja se u Crkvi snagom Duha Svetoga u njezinim misijama. Stoga Isus govori: „Mir vama!“ Udahnjuje Duha, odašilje ih u svijet opraštati grijehe! Stvarati novo snagom Duha! I tu je poveznica s Knjigom Postanka.

                Naše bi se suvremene duhovne prilike dale usporediti s onim iskustvom dvojice učenika na putu u Emaus. Oni su zbunjeni, izbačeni iz svoje kolotečine. Iskusili su nešto kao smrt Boga. Utrnulo se ono žarište koje je zračilo svjetlom i nadom, Božji je poslanik mrtav. Nastupila je posvemašnja zbunjenost i praznina. Nitko i ništa više ne odgovara.

                Međutim, dok govore o smrti svoje nade, dok ne mogu vidjeti ništa dalje od svoga razočaranja i beznađa, nada je među njima, živa. Onaj je njihov zamišljeni ‘bog’ morao umrijeti, da bi ovaj novi, Uskrsnuli, mogao živjeti. Morali su pokopati svoje slike i predodžbe o Bogu kako bi nešto novo uskrsnulo u njima.

                Današnja, tiha Velika subota, veli nam kako na bit našega Boga spada i njegova šutnja, mirovanje. On ne samo govori, on i šuti. On nije samo riječ, on je i šutnja. On je Logos, on je Riječ, ali pred njime moramo zašutjeti da bismo ga mogli čuti, iskusiti.

                Isus je prošao sve faze, sve stadije našega osobnoga života, iskusio je smrt, sišao nad pakao, pobijedio pakao i smrt u svojoj smrti, razorio vrata pakla i otvorio put u nebo, Ocu. Vrata su smrti jednom zauvijek otvorena u njegovoj smrti i uskrsnuću. Ljubav pobjeđuje.

                Isusovo poslanje i uloga u povijesti svijeta dade se shvatiti i spoznati samo sa zrenika muke, križa, smrti, ukopa i uskrsnuća. Današnji je dan dan mirovanja – Isus je u grobu, počiva. Kao i Otac sedmoga dana. Subotnji počinak. On ispunja svoju misiju služenja svima, oslobađanje svijeta jednom zauvijek od svih demonskih, protubožnih sila. Oslobođenje od prisila obmana, laži, neistine. Isus je navjestitelj istine, i njegovo je kraljevstvo kraljevanje istine.

                Istinu nije moguće pokopati, zadržati u grobu. Istina treba da nas vodi prema traženju konačnog, prema traženju smisla. Zato je Isus cijelim svojim nastupom i ponašanjem stranac na ovoj zemlji, u vlastitom narodu i stoga se nužno sukobljava s uhodanim mišljenjem.

                Uskrs ne znači: Isus je jednom zauvijek otišao u nepovrat Neba, iz ove zemaljske suzne doli. Poruka Uskrsa nije jedino kako ćemo biti jednom s Isusom u vječnosti. I to, ali je prvenstveno poslanje učenika. Misije. Uskrs = misije u svijetu. Naviještati novi svijet, stvarati novi svijet, u sebi i oko sebe. Ne znači da je Isusov križ uskrsnućem dokinut, opovrgnut, već naprotiv: Uskrs je prava legitimacija i osnaženje onoga što je Isus pokušao dok je među nama živio. Njegov povijesni kraj na križu i njegovo cjelokupno djelovanje poprimaju uskrsnućem kozmičke dimenzije konačne, završne, eshatološke borbe između Boga i Sotone, započete već u Isusovu životu, koje je konac na svršetku svijeta. Povijest je dio eshatona, a eshaton je dio naše povijesti, zadire u nju.

                Isus namjesto materijalne pomoći u djelima ljubavi, kako to obično ljudi čine (da bi, naime, čovjek iskazao ljubav, obično nešto daruje dragoj osobi), dakle namjesto nekih ljudskih ponuda daruje samog sebe, nešto neočekivano. To je ono pred čime čovjek staje. Isus se razdaje kao kruh života, daje se i razdaje do kraja. Na potrebe ljudi i svijeta Isus odgovara uvijek egzistencijalnim činom, akcijom. Razdavanjem samog sebe. Umiranjem za nas.

                Isus se sasma razdao. Isus je u svojoj muci bio slomljen daleko više slabošću, malaksalošću i zakazanjem svojih najbližih prijatelja i učenika nego od svojih mučitelja. Teško je podnosio zatajenje, bijeg svojih učenika, to ga je snažnije porazilo nego potonje mučenje rimskih vojnika. Isus je žrtva slabosti svojih s kojima je proveo tri godine, ne toliko mržnje drugih. Prizor u Getsemaniju je predokus umiranja i smrti, doslovce smrt prije smrti, što tako jasno ističe sveti Luka u svome Evanđelju.

                Isto poručuje i nama: Tko svoju vjeru shvati samo kao tešku obvezu, nekakvu dužnost, a ne kao mjeru vlastitih dana i života, prema kojoj treba sve u životu mjeriti, životni će mu križ biti pretežak. I slamat će se pod njim. Svakoga, jasno, čeka križ. Ne moramo ga ni tražiti. Stoji tu pored našeg životnog puta i treba ga samo prihvatiti.

                U životu redovito nadmašujemo Petra u zatajivanju, Pavla u progonima, Judu u vlastitim izdajama, Tomu u njegovim dvojbama, a i ostale koji su se razbježali. Negdje smo među svjetinom koja traži njegovu smrt.

                Možda nam je preostala uloga Šimuna koji nevoljko pomaže Gospodinu na križnom putu ili uloga jedne Veronike. Budimo zahvalni za Gospodnji dar i primjer. I što nas smatra vrijednima svog pogleda, ljubavi i milosti. Jer već u trenutku rađanja bitne stanice našega bića odumiru te najavljuju neumoljivu smrt.

                Put je tako tijesan, vrata su u život tako uska. Što nam drugo preostaje, nego ga prigrliti, zahvalni za Gospodnji dar i primjer. I što nas smatra vrijednima svoga pogleda, ljubavi i milosti. Isus ne želi s naše strane nikakav „sentiš“, da lijevamo suze, nad njegovim križem i križnom putu. Nije to dopustio ni onim ženama iz Jeruzalema koje su ga oplakivale. Rekao je zorno i jasno kako „pšenično zrno mora u zemlju da bi donijelo stostruki rod“. Tako i njegov život mora proći kroz dveri smrti da bi se rodio novi život za čovječanstvo. Isto je i s našim životima, poručuje nam Isus. Valja nama preko rijeke, treba nama križnim putem…

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

ZAŠTO JE ISUS MORAO OTIĆI U SMRT?

MUKA GOSPODINOVA

VELIKI PETAK

                Odavna je Gospodin najavio svoju muku i smrt. Na Petrovo priznanje Isusova mesijanstva nadovezuje Isus s govorom o svojoj muci i smaknuću te uskrsnuću. S punom odlučnošću i sigurnošću, da ostajemo zatečeni. Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti, podnijeti sramotu, muku i smrt na križu.

                Pitamo se: Zašto mora ovaj Jedan koji je došao služiti, a ne biti služen, koji je došao ljubiti i pokazao ljubav do kraja, a ne gospodariti nad ljudima, koji je došao i pokazao ljudima kako živjeti kao ljudi, kako podariti životu konačni smisao: zašto mora upravo taj Isus biti odbačen? On koji je do danas bio i ostao bezbrojnima i bezimenima odgovor, pomoć i pomoćnik.

                Čovjek ubija život

                Kao da postoji nepisano pravilo: Ljudi se bore protiv života, ubijaju ga, odbacuju i pobacuju, abortiraju, protjeruju ljudskost među ljudima. Nikada ne slučajno. Redovito pod obrazinom i prividom zakona, vjere, predaje starih, uhodanih pravila. Isusa osuđuju sva vrhovništva. Rimsko pa onda i židovsko, i građansko i vjersko. Starješine narodne, svećenički glavari i pismoznanci. Starješine narodne: vrhovništvo za politički i javni pravorijek. Svećenici, to su oni koji imaju prvu i završnu riječ u Hramu i oko Hrama, bogoslužja. Urotili su se zajedno s vlastima. Pismoznanci su oni koji mjerodavno tumače i određuju propise Božjeg zakona.

                Svako od tih triju mjerodavstava i nadleštava ima na usnama Boga i Božje ime, Božju predaju i Pismo, misle da rade u ime i namjesto Boga, a zapravo misle na svoj autoritet, moć i ugled. Navodno i prividno bore se za Boga, a zapravo im je pred očima vlastiti probitak. Glavni pokretač i cilj njihova djelovanja jest samoodržanje.

                Isus je htio unijeti u nečovječno društvo malo dobrote, topline, svjetla, ljubavi. Zato se suočio s neprijateljstvom i odbacivanjem, pa čak i mržnjom na smrt. Isus je u cijeloj svojoj pojavnosti bio veliki izazov, kamen spoticaja, od prvog svog nastupa u Nazaretu, a da i ne navodimo one zgode oko njegova rođenja i Herodove namisli da ga kao dijete i možebitnog takmaca na prijestolju ukloni.

                Svijet ne želi istinu

                Samo naivčine misle kako je svijet voljan prihvatiti istinu. Istina uvijek boli i peče. Napose ako se čovjek suoči s nekim tko ga proniče u dušu i optužuje s prijetvornosti i licemjerja. U nazočnosti osobe poput Isusove čovjek spoznaje sebe, svoju životnu laž i ograničenost. Pred njime čovjek sagledava svoju uskogrudnost. Ako čovjek nije spreman na promjenu stava i života, dolazi do mržnje i odbacivanja Isusove osobe. Isus je, naime, u osobi živi prosvjed protiv svake vrsti okamina i uhodanosti u životu, napose u odnosu prema Bogu.

                Isus je toliko puta naglašavao kako je poslan oboljelima kuće Izraelove (usp. Mk 2,17). Htio je liječiti. Ne u rukavicama, nego je dodirivao bolna mjesta, gubavce, svojim rukama. Nije htio da čovjek nastavlja živjeti život okovan zakonima i pojmovima tlačenja, potiranja, mržnje, nepodnošljivosti. Zagovornik je ljudskosti i razumijevanja.

                Gađenje nad samim sobom

                Stanje čovjekova duha i upitnike koje čovjek nosi sa sobom možda nitko nije zornije postavio od istinskog tražitelja Danca S. Kierkegaarda, čiji upiti upravo u dane Gospodine muke i smrti postaju aktualni. On piše: “Moj je život posve na izmaku. Gadim se na vlastitu egzistenciju. Bez ikakva je okusa, bez soli i smisla… Čovjek zabode prstom u zemlju da pomiriše u kakvoj je zemlji. Ja zabadam prst u egzistenciju. Ne miriše ni na što! Gdje sam to ja? Što bi to imalo značiti: svijet? Što znači jednostavno ta riječ? Tko me to postavio u sve to i jednostavno napustio? Tko sam ja zapravo?”

                Jobovska su to pitanja gdje je vlastita egzistencija postala problemom. Bespomoćnost i pravog odgovora nema. Sve je zastrto očima, ako ih ne prosvijetli Duh onoga koji je zasjao na licu Raspetoga. A učenici kao u zrcalu odražavaju slavu Raspetoga preobražavajući sebe i svoj život prema slici danoj u Pilatovu “Ecce homo”.

                Isus kao osoba uosobljuje

                Nekako je u Isusovo vrijeme i filozofska misao ondašnjeg helenizma počela naglašavati pojam individuuma, otkrivala vrijednost osobe, pojedinca. Profinjeniji način života i fina uljudba čine čovjeka osjetljivim. Jednako je i Isusova terapeutska uloga bila prvenstveno usmjerena prema pojedincu patniku, nevoljniku, čovjeku na udaru vlastite sudbine. Svoju malu zajednicu oblikuje od onih koje je izliječio, koji su u njegovoj nazočnosti, preko njegove riječi i dodira iskusili cjelovito ozdravljenje.

                Pokazivao se većma kao liječnik nego kao prevratnik. Stavljajući ruke na bolna čovjekova mjesta izvodio bi revolucionarna djela u svijesti, psihi, srcu i na tijelu pogođenika, čovjeka okovana strahom za sebe. Čovjek je u biti poprište velike borbe, arena ili areopag, a Isus svojim djelovanjem upućuje na izvore pravog života. Veliki je petak dan spoznaje kako je ubijen Život, kako je zamuknula Riječ postala Tijelom.

                Tri vrhovništva osuđuju Isusa

                Sva tri vrhovništva koja imaju udjela u Isusovoj smrtnoj osudi imala su svoje stvarne razloge i motive za Isusovo uklanjanje. Starješine ga uklanjaju zbog topline njegova srca, bliskosti svakom čovjeku, zbog oduševljenja koje ga je posvuda pratilo, zbog snage i mudrosti koja je izbijala iz njega i zahvaćala sve s kojima se susretao. Ono što Isus izgovara ruši njihova mjerila i umovanja, protresa njihovu mudrost kao ono u Jeremijino vrijeme (Jer 8,8-9): “Kako možete tvrditi: ‘Mi smo mudri, u nas je Zakon Jahvin! Zaista, u laž ga je pretvorila lažljiva pisaljka pisara! Mudraci će biti osramoćeni, prestravljeni”…

                Za vođe naroda Isus je premlad, sanjar, utopist. Nema on pravo dirati u sijede vlasi, u njihovu beživotnost, otvrdnulost. Isus se drznuo rušiti toliko toga u jednom naletu, preokrenuti i pokopati staro, trulo, mrtvo. Bog je stvorio savršene uvjete za normalan ljudski život, budući da ‘Zakon Jahvin srce krijepi, oči prosvjetljuje’, život pomlađuje kao orla (psalmi, passim). Taj Zakon je živ, dušu krijepi, živodajan. Pretvoren je u mrtvo slovo ‘zaslugom’ starješina u narodu.

                Veliki ga svećenici osuđuju u ime Boga. To se moralo Isusa najbolnije dojmiti. Vjerojatno se cijeloga svog života pitao, kako je moguće neprestano imati Boga i Božje ime na ustima, a misliti na sebe, svoje osobne obiteljske ili političke probitke i poslove, ubijati Boga u ljudima i srcima, otimati Boga iz čovjekova srca do te mjere da Bog postaje čovjeku tuđ, nedostupan. Upravo onima koji su Boga u životu najpotrebniji. Boga su učinili Bogom mrtvih, a ne živih (usp. Mk 12,27), pa su zato u velikoj životnoj zabludi, kako im veli sam Isus na istom mjestu.

                Bog je pak Bog živih i ne dopušta, kao što veli Ezekijel (34,4passim), da pastiri ne liječe bolesne, ne povezuju ranjene, ne skupljaju raspršene, ne traže zalutale.            Pismoznanci su najteži i najogorčeniji Isusovi protivnici. Imaju svoju logiku i izvode vlastite silogizme iz Božje riječi, a samo im je jedno na umu: Kako opravdati sebe i svoje stavove, a sve uvijeno u lijepe fraze, zakone, predaje, pojmove koji nemaju nikakve veze sa životom.

                Život iz vjere u vječnost

                Isusu pak za svega njegova djelovanja progovara Bog iz vapaja bolesnika, sja iz očiju slijepca, vidljiv je u sjaju sunca, cvjetanju livade. Sav mu svijet zbori o Bogu, njegovu i našem Ocu. Svega se svog života borio protiv okamenjena i beživotna Boga.

                Njegovom je protivnicima jedno jasno: Isusova je istina smrtonosna za njihove strukture, formule i krilatice te fraze. Stoga Isus ide do kraja i ne dade se ničim smesti. Ima kičmu, u stavovima je nesavitljiv, u potezima do kraja odlučan. Uspravan. Značaj je i polaže život za istinu svog poslanja.

                Smrti se, jasno, plaši, ali o njoj uvijek zbori otvoreno. Pred njim je vječnost. Čovjek uči umirati samo iz vjere u vječnost. Ta vjera podaruje smirenost i otvorenost s kojom se čovjek može susresti sa smrću. Ima li čovjek pred sobom samo svoj zemaljski život, onda se ne isplati staviti ga na kocku zbog nekakve istine, i zato čovjek traži načine kako da ga produži za koji mjesec, godinu. Isus pak ne živi otuđenim životom, nije otuđen ni Bogu, ni sebi, ni ljudima, a svojim uspravnim hodom u smrt i prema smrti ubija smrt (usp. 1 Kor 15,54 sl.).

                Isus je dovoljno velik i svjestan svoje veličine, i zato ga nije strah pri pomisli na poniženje pred ljudima ili od ljudi. Svjestan je svog dostojanstva. Samo onaj tko je svog dostojanstva svjestan, sposoban je otrpjeti poniženje, bez riječi protimbe, kako je vidljivo za svega Isusova sudskoga procesa…

                A oni koji su svjesni svoje ograničenosti, teže prema gore, ne podnose poniženja, na sve reagiraju poput ježa. Isus je dovoljno božanski samosvjestan pa je zato mogao biti do kraja čovječan. I ništa drugo nije htio nego da njegovo kraljevstvo, ondje gdje je on zavladao, bude bratska zajednica svih ljudi, gdje su svi sinovi i djeca istog Oca.                 Ta se zamisao nije uklapala u postojeće okamenjeno ustrojstvo svijeta i društva i zato je morao biti nasilno uklonjen. Nije ga toga strah. U smrt ide svjesno znajući da ideja, misao i poslanje koje je živio i propovijedao ostaju i postaju baština cijelog svijeta, svih potonjih i budućih naraštaja.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

NOĆ BEZDANIH RAZOČARANJA

VELIKI ČETVRTAK

Govoreći ljudskim rječnikom i logikom, ova večer u koju Gospodin ulazi večer je konačnog odbacivanja njega kao Mesije, kao Božjeg poslanika. Nad Isusovo se djelo nadvijaju duge sjene promašenosti vlastitog djela. Nije djelovao ni pune tri godine, a posvuda je požnjeo samo odbacivanje i nerazumijevanje. Možda su najviše obećavali oni sretni početci u tzv. ‘galilejskom proljeću’, kad je bio prihvaćen, kad su mu se divili, kad je liječio sve bolesne i opsjednute, ali se i nad to razdoblje doskora nadvijaju sjene urota, smicalica, klopki, optužbi.

                Otpori su svednevice rasli na sve strane. Poglavito od ulaska u Jeruzalem i žestokih obračuna s vrhovništvima u Hramu i oko njega. Jedno mu je jasno: Njegov ga Jeruzalem neće prihvatiti kao obnovitelja, kao proroka, štaviše, bit će optužen kao zavodnik, prevarant, opsjenar, onaj koji se bavi magijskim praksama, jer Herod će sa svojom kamarilom tražiti od njega ‘hokus-pokus’ za vlastito uveseljavanje i provod. Vjerojatno se i Isus pitao i tražio uzroke takvu ponašanju.

                Kad danas ‘destiliramo’ Isusove riječi i djela kroz filtre suvremenih znanosti a u svjetlu starozavjetne objave, vidimo da Isus jednostavno nije mogao niti smio govoriti ili postupati drukčije. Cijeli njegov život bijaše samo nazočna Božja slovnica-gramatika među ljudima, koju bi trebali svi naučiti. Jer svaka riječ iz njegovih usta samo je potvrda jedne velike životne istine: Svi tekstovi govore za njega i njemu u prilog. Cijeli Stari zavjet. Jasno ako ga se čita Isusovim očima i njegovim srcem. Ne samo u onim međuljudskim protegama, nego i na globalnom planu kad se Isus izjašnjava o ratu, ubojstvima, vladarima, kad govori o vladanju, gospodarenju, služenju, životu, smrt itd. On je htio samo jedno: Utjeloviti u svojoj osobi Boga koga zovemo Ocem i odvažiti ljude da se Bogu obrate poput djece svomu ocu.

                Zato za Isusa ne bijaše uzmaka. Nije mogao niti smio uzmaknuti. Inače bi postao nevjerodostojan. Možda su mu za vrijeme javnog djelovanja učenici kadikad i savjetovali veći oprez („slow down“, povuci „ručnu“), kako nije uputno upuštati se neprestano u sukobe, istjerivati pravdu na čistac, kako treba nekad svjetlo staviti i pod posudu, kako se neke stvari moraju reći šapćući, a ne izvikujući ih s krovova. Međutim, Isus je drukčijeg stava. Čemu strah koji blokira? Plaši se samo nesposobniji te onaj tko se osjeća ugroženim. Ako je istina na našoj strani, onda je ona neuništiva, ostaje, unatoč svim protimbama. Ljudi nad ljudima gospodare samo iz straha. Potrebno je jedino Bogu iskazivati štovanje, njega respektirati, a ne ljude, novac, ni druge brige koje nas snalaze, ni tobožnje sigurnosti u koje se uljuljavamo.

                Što je uslijedilo? On koji nije znao mrziti, postaje žrtvom mržnje. On koji nikoga nije odbacio, postaje odbačenikom. Koji nikoga nije prokleo, postaje na križu prokletnikom. On koji je u službi života, mora umrijeti. Koji trsku napuklu nije prelomio, ni stijenja što još tinja nije zgazio, biva zgažen i slomljen. On koji nikoga nije odbacio, postaje odbačenikom sam u sramotnom procesu. On koji je druge učio povjerenju, trese se i znoji krvlju od straha u Getsemaniju. On koji je imao sa svakim sućuti i srca, prepušten je bešćutnoj rulji i bez ikakve ljudske utjehe. Jedino pouzdanje koje mu preostaje jest Otac.

                Nikakvo čudo! Na jednom mjestu u Ivanovu Evanđelju (Iv 2,23sl) izvodi pisac u obliku korolarija, zaokružene cjeline i zaključka, nešto za Isusa vrlo znakovito: „Sam je od sebe dobro znao što je u čovjekovu srcu!“ Strašna je to pomisao: Znati i razumjeti što je u čovjekovu srcu, i ne moći promijeniti bilo što. Od samog aktera znati daleko bolje što se odvija u dubinama svakoga čovjeka, koji procesi, kakve misli, i ne moći ništa protiv toga.

                Strašno bijaše za Isusa promatrati kako je ljubav nemoćna, dobrota ismijana, kako su nasilje i prijevara, volja za moći sveopći i sveprisutni. Porazno je za Isusa iskustvo da ni vlastiti učenici u koje se pouzdavao i koje je odgajao ništa ne shvaćaju. Ni jednu riječ, ni jednu misao. Dovoljno je zaviriti im u oči i vidjeti kako se sve što je godinama u njih ugrađivao poput kule od karata u sebe urušava. Petar je redovito samosvjestan, prsi se, odvažan, a zapravo se uopće ne pozna, i od svih je najugroženiji. Juda, pa ostali. Ivan kao ljubljeni, simbol nemoći ljubavi u moru mržnje pod križem. Ostali spavaju, a potom bježe.

                Shalom Ben Chorin, veliki židovski teolog našega doba, izrazio se jednom ovako: Ako je Isus i u čemu pogriješio kad je govorio o kraljevstvu Božjem, onda zacijelo u tome što je vjerovao da ga ljudi razumiju. Silna zabluda ljubavi. “Prisjetite se Getsemanija, g. župniče. Svi su učenici pozaspali. Ništa nisu shvatili… A On je ostao sam. Mora da je to bila silno velika bol. Uvidjeti kako nitko nije ništa shvatio… Međutim, ni to nije bilo ono najgore. Kad je Krist bio pribijen na križ, i viseći pribijen ondje, kriknuo je sred svojih patnja: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’… Teška se dvoumica spustila na Krista u minutama prije njegove smrti. To je morala biti zacijelo najstrašnija od njegovih svih patnji. Mislim na Božju šutnju. Zar ne, g. Župniče?”. Tako govori sakristan u Bergmanovu filmu “Svjetlo u zimi”.

                U dugim zimskim noćima podnosi taj sakristan nesnošljive bolove i da si muke olakša čita Isusovu muku. Svoje misli priopćuje župniku: Kristova agonija i sve njegove patnje nisu ništa u usporedbi sa strahom. Daleko bolnije od svih tjelesnih patnji boli gorko iskustvo da je čovjek neshvaćen, isključen, ostavljen. A kad se čovjek osjeti ostavljen i odbačen, ne samo od ljudi nego i od Boga, i kad je suočen s Božjom šutnjom upravo u trenutku kad čovjek nekoga treba i s kime se može računati, dakle, kad izostane svako uporište i hvatište, onda se zapada u apsolutni strah. Apsolutno u doslovnom smislu, kao ab-solutus, tj. odvojen, odcijepljen, otkinut, odvrnut. Srce puca, tijelo se raščetvoruje i kida u svim udovima. Razapinjanje i sve muke vezane s time samo su vanjsko uprizorenje nutarnje raspetosti, probodenog srca, apsolutnog straha, raslojavanja vlastitog bitka. Čovjek je kao biće poništen. “I vi ste sami postali moja negacija: Vidjeste strahote i preplašiste se”, veli u svojoj odbačenosti Job prijateljima (Job 6,21).

                Što nam je naučiti iz ove Gospodinove lekcije u getsemanskoj i golgotskoj noći? Postoji neuništivost nade i povjerenja. Lako je govoriti o slobodi, a teško ju je živjeti. Isto tako i o istini. Jednako je lako govoriti o Bogu, ali je životno opasno približiti mu se. Bog je ugroza naših iluzija. Prepustiti se njegovoj talionici, gdje u žaru svog ognja i kušnje odvaja čisto od nečistoga, vrijedno od bezvrijedna.

                Svjedoče o tome svi proroci, svi koji su se približili tomu gorućem grmu. “Oče, budi volja tvoja”, ili na križu: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”, riječi iz 31. psalma. Mogu nam ljudi činiti što hoće, postoji u svakome od nas neuništiva jezgra koja živi za svu vječnost. Isus je zorni primjer. Prošao je Božji i ljudski tijesak, poput grožđa ili masline. Zgažen i zgnječen, iskorišten, zlorabljen, šikaniran, popljuvan, ismijan i bičevan, raspet. Ljudi su na sve i za sve spremni i sposobni. Međutim, unatoč svemu, Gospodin nam daje mogućnost istinskog života.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Ljudska tragedija Isusove smrti na križu se preobražuje u znak i sredstvo spasenja

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA – Godina B
ČITANJA: U procesiji s grančicama: Mk 11,1-10; U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47

Na nedjelju Muke Gospodnje čitaju se dva evanđeoska izvještaja. Prvi o Isusovu mesijanskom ulasku u Jeruzalemm koji se naviješta prije mise u obredu blagoslova grančica, a drugi u misi kada se čita izvještaj o njegovoj muci i smrti. Ove godine u oba slučaja čitaju se dotični odlomci iz Evanđelja po Marku.

Evanđelje po Marku najstarije je evanđelje po vremenu nastanka, a ujedno je i najbolji primjer kako u središtu kršćanskog navještaja  stoji otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Naime, dok se najveći dio Isusova života teško može kronološki rekonstruirati, njegov posljednji tjedan od mesijanskog ulaska u Jeruzalem opisan je tako detaljno da ga se može pratiti iz dan u dan, a opis  njegove muke, smrti i uskrsnuća čak iz sata u sata.

Što se tiče Isusova mesijanskog ulaska u Jeruzalem možemo reći da se ponajprije radi o radosnom događaju u kojem je Isus dočekan kao pobjednosni knez mira. I premda se to događa pred blagdan Pashe, narod se ponaša kao da slavi blagdan Sjenica, tj. blagdan čije je slavlje u židovskoj tradiciji obilježeno najvećim vanjskim izrazima radosti i veselja. To se posebno vidi u mahanju zelenim granjem naroda koji kliče Isusu kao Spasitelju koji dolazi u Božje ime i naviješta (novi) dolazak Davidova kraljevstva. No u tom klicanju naroda krije se i glavni nesporazum koji će dovesti do Isusove muke i smrti. Narod je govorio i snivao o obnovi Davidova kraljevstva, a Isus, premda dopušta da ga nazivaju Davidovim sinom, propovijedao je o Kraljevstvu Božjem.  Dok je narod očekivao Isusov vjersko-politički angažman koji će ostati u uskim okvirima njhove slike o mesiji,  Isus je, kako svjedoči završetak Evanđelja po Marku, svoje učenike poslao da propovijedaju Radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem svemu stvorenju.  Tako Isusov evanđeoski proglas zahvaća sve moguće ljudske odnose, a ne samo one nacionalne,  političke, ekonomske itd. ma kako bili obojeni i vjerskim obilježjima.

Svjestan ‘rizika’ takvoga propovijedanja Božjega kraljevstva Isus u tri navještaja svoje muke, smrti  i uskrsnuća, koja se događaju već za vrijeme njegova hoda prema Jeruzalemu, o tome govori kao o svome predanju u ruke ljudima. To će se još snažnije izraziti u danima Velikog tjedna. Najprije u dvorani posljednje večere kada za stolom sa svojim učenicama Isus ustanovljuje sakrament euharistije dajući im za hranu i piće u prilikama kruha i vina, svoje tijelo i krv, a potom iste noći u Getsemanskom vrtu kada neposredno prije uhićenja kaže: „Evo predaje se Sin čovječji u ruke grešničke!“ (MK 14,41b).

Tako se otajstvo Kristove muke i smrti, a zapravo i čitav njegov život, može promatrati pod vidom njegova predanja u ruke ljudima. Čitajući izvještaj o njegovoj muci i smrti lako se uočava što mu se u tim ljudskim rukama dogodilo: Juda ga je izdao, ostali učenici pobjegli, Petar ga zatajio, Veliko vijeće i Pilat osudili, vojnici ga udarali, izrugivali ga, bacali kocku za njegove haljine, razapeli ga na križ. Na kraju, ljudske su ga ruke pokopale i na vrata groba navalile teški kamen. No pri tome se ne smije zaboraviti da je posljednje što su ljudske ruke učinile Isus ujedno i posljednje tjelesno djelo milosrđa kako se to uči na vjeronauku: mrtva pokopati. A taj čin promatrale su, kako izvještava Marko, žene koje su Isusa vjerno pratile iz Galileje  i posluživale mu. Ne bi se smjelo zanemariti tu činjenicu  da posljednja scena Isusove muke i smrti uza svu okrutnost upućuje na sućut i milosrđe ljudskih ruku.

Ali to je ipak posljednje štu su ljudske ruke mogle učiniti. Njihova snaga može navaliti kamen na grobna vrata, ali ga ne može otkotrljati. Za to je potrebna snaga Božjih ruku, čija moć nema granica. Na Cvjetnicu se u crkvama doduše ne čita uskrsno evanđelje u kojem žene ulaze i  grob uskrslog Isusa, ali je Uskrs naviješten  i usred Isusove muke i smrti, jer njegova muka i smrt nije bila samo predanje u ruke ljudima, nego i u ruke Božje.  A Bog čini to da se ljudska tragedija Isusove smrti na križu preobrazi u znak i sredstvo spasenja. To je razlog zašto je Nedjelja Muke Gospodnje, dan radosnog slavlja u kojem se unatoč  svemu anticipira radost Uskrsa.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

Boga se ne može spoznati u slovu zakona, nego u zajedništvu s drugim ljudima

PETA KORIZMENA NEDJELJA – Godina B
ČITANJA: Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

Prorok Jeremija optimističan je i realističan čovjek.  On u budućnosti uvijek vidi mogućnost ostvarenja dobra, ali ne zanoseći se neutemeljenim idejama nego polazeći od konkretnog stanja u kojem se trenutno nalazi. Dok su vojno nadmoćni Babilonci opsjedali Jeruzalem Jeremija je spas svoga naroda vidio u dragovoljnoj predaji, koja bi jamčila ostanak i opstanak naroda u njegovoj zemlji. Židovi bi doduše izgubili političku samostalnost, ali povijest pokazuje da ono što garantira opstojnost jednoga naroda nije njegova politička samostalnost ili vojna snaga, nego otvorenost životu i ljubav prema zemlji na kojoj i od koje živi. Kad je doživio neuspjeh jer ga kralj i glavari nisu poslušali, nego su ga čak optužili da svojim riječima slabi vojnički duh naroda, i kad je Jeruzalem pao u babilonske ruke, prorok i patnik Jeremija i dalje ostaje optimist. U novonastaloj lošoj situaciji on u budućnost opet gleda pozitivno. Kad narod odlazi u sužanjstvo, Jeremija izgnanicima piše poslanicu u kojoj među ostalim poručuje: „Ženite se i rađajte sinove i kćeri! Ženite svoje sinove i udajite svoje kćeri da i oni rađaju sinove i kćeri! Množite se da se ne smanjite! Ištite mir zemlji u koju vas izagnah, molite se za nju Jahvi, jer na njezinu miru počiva i vaš mir!“ (Jr 29,6-9). To Jeremija kaže zato jer je to jedini način da narod u sužanjstvu preživi i da se opet vrati u svoju zemlju. On je uvjeren da će sužanjstvo biti privremeno i da će u njemu narod proživjeti potrebnu katarzu, a potom slijedi obnova u kojoj Bog sklapa sa svojim narodom novi savez različit od onoga sinajskoga kada je Bog Mojsiju dao Zakon. Postavlja se pitanje u čemu je novost toga saveza. Odgovori su različiti, ali se čini da se novost toga saveza otkriva upravo u tome što Bog ovaj put ne daje neki drugi novi Zakon koji bi zamijenio stari. Novost nije u sadržaju nego u načinu sklapanja Saveza. Božji zakon neće biti upisan na kamene ploče nego u srca ljudi. Tako se novi savez neće ostvarivati samo vanjskim obdržavanjem zakonskih propisa, nego u čovjekovoj nutrini.

Prorok Jeremija ostvarenje takvoga Saveza vidi u budućnosti, a poslanica Hebrejima vidi ga već ostvarena u Isusu Kristu, s posebnim naglaskom na njegovu patnju kao činu poslušnosti Ocu. U poslanici Hebrejima Kristova muka i smrt razumijeva se kao njegova egzistencijalna žrtva u kojoj se postiže ono zajedništvo čovjeka s Bogom koje su hramske obredne žrtve predstavljale samo slikovito.

Na sličan način i današnji odlomak iz evanđelja po Ivanu (12,20-33) govori o egzistencijalnoj vrijednosti susreta s Isusom Kristom.  Pri tome najprije valja primijetiti da se do toga susreta s Kristom dolazi posredstvom zajedništva s drugim ljudima. Tako neki Grci u Jeruzalemu za blagdan Pashe (radi se zapravo o židovima koji su govorili grčki) obraćaju se Isusovu učeniku Filipu sa željom da vide njegova učitelja. On nato doziva Andriju pa obojica odlaze Isusu i prenose mu želju onih koji ga traže.

Znakovito je da Isus u svom odgovoru Filipu i Andriji Grke uopće ne spominje, nego govori o svojoj proslavi u muci, smrti i uskrsnuću te iznosi radikalne zahtjeve za one koji ga žele nasljedovati. Pri tome se služi pripodobom o pšeničnom zrnu koje pavši na zemlju mora umrijeti da bi donijelo rod. Drugim riječima, život ima samo onaj tko se ne zatvara sam u sebe nego je otvoren novom životu. To se može shvatiti na dva upotpunjujuća i međusobno neodvojiva načina. Kao prvo biti otvoren novom životu znači vjerovati u novi način vlastite egzistencije koja se ostvaruje u uskrsnuću. A kao drugo, ne manje važno, biti otvoren životu znači prihvaćati život drugog ljudskog bića, a to se ostvaruje služenjem. Isus doduše govori o onima koji hoće služiti njemu, ali služiti Isusu znači prepoznavati sliku Božju u svakom čovjeku.  U svakom slučaju, novi savez koji je najavio prorok Jeremija nije upisan na kamene ploče, i Boga se ne može spoznati u slovu zakona, nego u zajedništvu s drugim ljudima.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s http://www.mir.hr/

Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA – Godina B
ČITANJA: 2Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-8; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21

U svom noćnom razgovoru s Nikodemom Isus među ostalim smisao svoga razapinjanja na križu uspoređuje sa svrhom podizanja zmije u pustinji. Riječ je o događaju opisanom u Br 21,8-9. Na svom putu kroz pustinju Izraleski narod zbog nestrpljivosti počeo je govoriti protiv Boga i Mojsija, te žaliti za Egiptom. Stoga je, kako slikovito priča knjiga Brojeva, Bog na njih poslao zmije koje su ih ujedale i dosta je naroda izginulo. No to je ljude probudilo i osvijestilo. Shvatili su da su sagriješili i obratili se Bogu preko Mojsijeva zagovora.

Tada je po Božjem nalogu Mojsije napravio mjedenu zmiju, stavio je na stup, i koga bi ujela zmija ozdravio bi tako da pogleda mjedenu zmiju na stupu. Premda ovaj događaj može zbuniti pobožne čitatelje Biblije, temeljna poruka ne zbunjuje, nego pojašnjava kako nadvladati zlo. Zlo se ne može nadvladati tako da ga se izbjegne, nego tako da se s njime  na ispravan način suoči.

Kako se na ispravan način suočiti sa zlom nam i prvo današnje čitanje iz Druge Knjige Ljetopisa u kojem se tumači zašto je Izabrani narod dopao babilonskog sužanjstva.  Glavni uzrok nije u vanjskom neprijatelju nego u samom narodu na čelu s njihovim poglavarima. Svi su gomilali nevjeru na nevjeru, a proroke koje im je Bog slao da se poprave nisu slušali nego su se čak s njima i izrugivali. A sada zasužnjeni narod treba biti dovoljno hrabar te pogledati istini u oči i priznati svoje grijehe. Drugim riječima to znači da svaka nesreća kako pojedinog čovjeka tako i čitavog naroda ima svoj uzrok u poremećenom odnosu s Bogom. U trenutku kad se taj odnos počne sređivati već se na obzoru pojavljuje oslobođenje. U povijesnom hodu Izraleskog naroda to je pojava perzijskog kralja Kira, koji osvaja Babilon i zasužnjenom narodu proglašava slobodu i omogućuje novi početak, pravo drugo rođenje.

Vratimo se sad mjedenoj zmiji koju Isus uzima kao sliku svoje osloboditeljske žrtve na križu. On je izrugani prorok i Čovjek na kojem je čovjek pokazao svu snagu svoje destruktivne moći.  No Isus svoje uzdignuće na križ koji je u očima onih koji su ga razapeli sredstvo za mučenje i izrugivanje preobražava u putokaz i sredstvo spasenja za sve ljude.

U tom smislu Isusova smrt na križu ima životnu vrijednost. Tko god pogleda u njega uzdignuta na križ i povjeruje u ljubav koju je time pokazao imat će život. Isus kaže i to kako je spasenje koje od njega dolazi ponuđeno svakom čovjeku. Ali spasit će se samo onaj tko vjeruje, dok se nevjerovanje izjednačuje s osudom. Pa ipak rečenicu „tko ne vjeruje, već je osuđen…“ u ne treba shvatitikao konačnu presudu u nekom konkretnom slučaju nego kao svečanu opomenu svima ljudima s obzirom na njihov stav prema Isusu Kristu u kojem je na djelu Bog koji svojom milošću spašava čovjeka..

U kratkom odlomku iz Poslanice Efežanima (2,4-10) koju čitamo u drugom misnom čitanju čak četiri puta govori se o Božjem djelu u Isusu Kristu.  (1) Nas koji  smo bili mrtvi zbog prijestupa  Bog je oživio zajedno s Kristom. (2) Bog nas je uskrisio i posadio na nebesima u Kristu Isusa, što znači da je otajstvo krštenja povezano posljednjim smislom ljudskog života. (3) U Isus Kristu pokazala se Božja dobrohotnost prema nama. (4) I na kraju, dolazimo do zaključka da u Isusu Kristu nije samo naš kraj nego i naš početak, jer smo u njemu stvoreni za dobra djela.  Tako živeći u Kristu otkrivamo ljepotu i jednostavnost Božjega nauma s čovjekom.  Do Boga ne dolazimo samim svojim snagama, nego nam se on sam daruje. No nama je hoćemo li taj dar primiti ili odbaciti.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr

Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA – Godina B

ČITANJA: Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25

O važnosti Deset zapovijedi u Svetom pismu svjedoči i sama činjenica da se one u gotovo istovjetnom obliku navode na dva mjesta u Petoknjižju. Prvi put deset zapovijedi nabrojeno je u knjizi Izlaska (20,1-17), a drugi put u knjizi Ponovljenog zakona (5,6-21). U knjizi Izlaska deset zapovijedi ‘događa se’ tri mjeseca nakon Izlaska iz Egipta. Izraelci dolaze do Sinaja. Mojsije se penje na brdo i Bog mu daje Zakon u kojem je sadržano sve što je njegovu narodu potrebno za život. Međutim, u mnoštvu različitih propisa koji se tiču svakodnevnog osobnog, obiteljskog, vjerskog i društvenog života, deset zapovijedi ima posebno mjesto. To je izraženo dvjema činjenicama. Prvo, deset zapovijedi stoji na samom početku Sinajskog zakona, te su svi daljnji propisi zapravo samo njihova detaljnija razrada. I drugo, dok ostale propise Bog govori Mojsiju koji ih onda prenosi narodu, deset zapovijedi Bog je izrekao tako da ih čitav narod čuje (usp. Izl 19,9).

U Ponovljenom zakonu, posljednjoj knjizi Petoknjižja koja se ‘događa’ četrdeset godina nakon izlaska iz Egipta, kontekst u kojme se donosi deset zapovijedi bitno je različit.

Izraelci se nalaze neposredno pred ulaskom u obećanu zemlju i Mojsije, koji će umrijeti prije prelaska Jordana, izgovara četiri velika govora u kojima podsjeća narod na Zakon koji im je Bog dao na Sinaju . Tako, u svom prvom govoru Mojsije ponovno navodi deset zapovijedi, i u uvodu kaže:

“Čuj, Izraele, naredbe i zapovijedi što ih danas izričem u tvoje uši! Naučite ih, držite i vršite. Jahve, Bog naš, sklopio je s nama Savez na Horebu. Nije Jahve sklopio taj Savez s našim očevima, nego baš s nama svima koji smo danas ovdje živi. Licem je u lice Jahve govorio s vama na brdu isred ognja.“ (Pnz 5,1-4)

No, jasno je da u trenutku kada izgovara rečenicu „Nije Jahve sklopio taj Savez s našim očevima, nego baš s nama svima koji smo danas ovdje živi“ Mojsije ima pred sobom ljude od kojih je velika većina rođena u pustinju, to jest tek poslije objave na Sinaju, dok će sav narod koji je izišao iz Egipta, uključujući i Mojsija, pomrijeti prije ulaska u Obećanu zemlju.

Ljudi koji će ući u Obećanu zemlju, nisu, dakle, bilo doslovno prisutni u trenutku kad je Bog govorio narodu na Sinaju, i upravo zato Mojsije ističe kao se Božje zapovijedi ne odnose samo na onaj prošli naraštaj, od prije četrdeset godina nego „na sve nas danas“. Taj „danas“ ima neprolaznu vrijednost i tiče se svakoga čovjeka u njegovu vremenu, te deset Božjih zapovijedi i nama danas daje temeljna usmjerenja za skladan i sretan život na zemlji.

U Evanđelju po Ivanu izgon trgovaca iz hrama stoji na početku Isusova javnoga djelovanja. Isus nastupa kao prorok čije riječi i geste trebaju potresti njegove sugovornike i potaknuti ih na pozitivnu promjenu. Istjerivanjem trgovaca iz hrama Isus želi obnoviti autentični duh vjere, i poručiti kako hram nije ničija poslovnica, nego mjesto susreta s Bogom – Očeva kuća. Na tu Isusovu gestu nalazimo dvije reakcije. Prva je sa strane njegovih učenika koji su se prisjetili riječi Psalma 69,10: „Izjeda me revnost za Dom tvoj“, te tako za Isusov čin nalaze opravdanje u riječima Pisma. Druga reakcija dolazi sa strane onih Židova koji za opravdanje Isusove geste traže znak, a traženje znaka tipičan je za one koji nemaju vjere. Isus ih ovdje tako reći stavlja na još veću kušnju tražeći od njih da povjeruju nešto što je u ljudskim očima nemoguće: „Razvalite ovaj hram, i ja ću ga u ti dana podići.“ (r. 19).

Na tu se rečenicu opet nastavljaju dvije reakcije. Sada su na redu najprije Židovi koji izražavaju svoju nevjericu u takvu mogućnost i time se pokazuju nesposobnima shvatiti pravi smisao Isusovih riječi. Potom Ivan govori o reakciji Isusovih učenika, ali na neobičan način. Zapravo uopće ne kaže kako su učenici reagirali u trenutku kad su čuli navedene Isusove riječi, nego je njihova reakcija premještena u budućnost. Naime, tek nakon Isusova uskrsnuća, njegovi učenici su se prisjetili da je on govorio u hramu svoga tijela.

Tako je evanđelist Ivan već u opisu Isusova prvog boravka u Jeruzalemu za vrijeme pashe događaj uskrsnuća, postavio kao interpretativni ključ ili svjetlo u kojem treba razumijevati svaku njegovu riječ i gestu.  A Isusove riječi i djela nisu ni bez moralne poruke. Njegove istjerivanje trgovaca iz hrama, koji je slika njegova tijela, poziv je svakom kršćaninu da istjera trgovce iz hrama svoga vlastitog tijela, tako da ono doista bude hram Božji (usp. 1 Kor 2,16-17)

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr

POGLED U ISUSOVU OSOBU

Druga korizmena nedjelja

Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10

                Tekst se doima poput savršene ikone. Bitno se razlikuje od svih drugih tekstova u evanđeljima u kojima se prikazuje Isusov lik. Ovdje, u samom središtu evanđelja (kod sve trojice sinoptika) očituje se Bog u Isusu kao nekoć Mojsiju na Sinaju u pustinji. Protulik onomu događaju. Savršena sličnost. Brdo Objave, Sinaj, silazak u tutnju gromova i trešnji brda.

                Ovdje toga nema, ali se pojavljuje Mojsije s Ilijom. Ovdje, u samoći brda događa se objava na dohvat ruke. More ili bezdan svjetla, uronjenost u tajanstvenost, od koje se čovjek jezi, prestaje bilo kakva vremenska dijakroničnost. Sve se stapa u istodobnost, povijest, sadašnjost, sutrašnjost. Nestaje vremena, nastupa vječno „sada“, Isusovo se tijelo i odijelo posve mijenjaju. Susret Boga i čovjeka kakav je moguće samo zamisliti. Trenutak krajnje blizine Boga i ovoga svijeta u Isusovoj osobi. Dodiruju se dvije zbiljnosti, nebeska i zemaljska u Isusovoj osobi. Sve nadmašuje bilo koji oblik ekstaze. Točka kad je Božji glas jasan i zamjetljiv, trenutak u kome se sve stapa u Božju blizinu i nazočnost.

                Brdo blaženstava i Brdo preobraženja: Dva brda u kojima nastupa ista osoba. Isus. Jednako zahtjevan u Govoru na gori kao i ovdje. Nastupa kao završni i konačni objavitelj, donositelj Objave od samog Boga. Očituje se kao Sin Božji. Učenici reagiraju sa strahom i nerazumijevanjem. A glas iz oblaka veli jasno, koga ubuduće treba slušati, tko ima riječi života. Nitko drugi osim Isusa. U sebi on stapa Proroka koji ima doći, novoga Mojsija, i Iliju koji se ima pojaviti. Ovdje se kao u zrcalu i žarištu (fokusu) stapa cjelokupna objava. Odsada vrijedi samo On, Isus. U njemu se užarištuje cjelokupna Objava, sva povijest.

                Isus u svojoj osobi prihvaća ulogu obojice, i Mojsija i Ilije. Započeo je to djelo na Jordanu, nastavio kroz kušnju u pustinji, u galilejskom proljeću, da bi ga dovršio u Jeruzalemu, na Golgoti. Da bi Mojsije izveo svoje djelo, potreban je razgovor s Jahvom, licem u lice. Isto je bilo potrebno i Iliji. Snažno iskustvo Jahvine nazočnosti u njegovu životu i djelu. Isusu se isto zbiva na Taboru.

                Da bi mogao podnijeti Golgotu, potreban je Tabor. Da bi izdržao dubinu krize u Getsemaniju, potrebna je visina Tabora. Sad je posve siguran da Nebo stoji iza njega. I da predstoji odlučna bitka i pobjeda. Uronjen u svjetlo, žareći svjetlo, progutat će Tamu ovog svijeta. Svatko od nas treba upravo ovakvih trenutaka da bi mogao izdržati svoj život. Od ovakvih se trenutaka živi, za ove se trenutke isplati živjeti. Boga je moguće iskusiti. Potrebno se samo upustiti u tu pustolovinu traženja. Uz Isusovu ruku vodilju.

                Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj! Božja objava prelijeva se ne u katastrofu, prijetnju, ne u potres kao na Sinaju, već se slijeva u savršenu ljubav. Nema ječanja sinajske trublje, nema strašnog ni prijetećeg Boga, nema tvrdoće ni oporosti starozavjetnih proroka, već se sve stapa u savršeni izričaj: Isus je ljubljeni Sin Božji. Njega treba slušati i slijediti!

                Učenici su prestrašeni, čak ih prožima jeza, ali se njihov grč i tjeskoba gube pred ovim izričajem. Središnji izričaj cjelokupnog Evanđelja: Bog je ljubav. Čovjek je ljubljen i prihvaćen u Isusu Kristu. Starozavjetna se sinajska objava ne dokida, već dopunja. Uvijek se Bog očituje kao onaj koji traži, koji ljubi, koji svoje ne zaboravlja niti odbacuje. To nadmašuje sve poznato i sve pojmljivo. Brdo i svjetlo, oblak i sunce, preobraženje i nebeski glas: to su jasni i nadmoćni znaci i odražaji (refleksi) evanđeoske poruke.

                Stari Sinaj i Stari zavjet. Novo brdo – Tabor, Novi zavjet. U Isusu Kristu. Za Posljednje večere reći će Isus da se taj Savez sklapa u njegovoj krvi, ali da vino predočava taj novi Savez koji on sklapa s nama svima. Silaskom s Brda preobraženja započinje Isusova muka, njegov hod i uspon prema Golgoti. Put u Jeruzalem kao put u sigurnu i neminovnu smrt.

                Čudesnim preobraženjem unaprijed se stavlja izvan snage svaki strah i jeza pred smrću. Isus mora umrijeti, ali prethodno doživljava jedinstvo s Ocem. Stari san o preobrazbi bez smrti doživljava se ovdje u Isusovoj osobi. Prvi Savez i Novi Savez. Bog se odvažuje na savršenu ljubav prema nama, i ono čovjekovo bit ćete kao Bog doživljava ovdje svoje ispunjenje. Nije to više san, već je to smisao i cilj svake preobrazbe.

                A Bog, temelj, smisao i cilj svega postojećega, jest u biti savršena ljubav. Svaka promjena i preobrazba je zapravo samo prozračnost, transparentnost za tu ljubav. Ono u čemu su Adam i Eva promašili i pogriješili, postaje zbiljom u Isusu. Stoga je nemoguće Isusovu osobu dijeliti od njegove božanske naravi. On ostaje jedinstvo dviju naravi u jednoj osobi, ma koliko se trudili tumačitelji ili teolozi dokazati suprotno ili demontirati tu jedinstvenu i jedincatu pojavu.

Fra Tomislav Pervan

Međugorje

ZLO KAO NAMETNIK – PARAZIT

Prva korizmena nedjelja

Post 9,8-15; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

                Korizma, pokorničko vrijeme uvijek je vrijeme temeljita raščišćavanja terena u vlastitom srcu i duši, vrijeme razračunavanja sa silama zla, tim parazitima i nametnicima koji poput imele odnosno bršljana sišu naše životne sokove, oduzimaju nam imunitet te nas umrtvljuju. U svome glasovitom romanu “Istočno od Raja” američki pisac John Steinbeck spominje zlo koje postoji u svakome od nas. To je zlo poput kužne močvare koja je u nama, koja je tu kao istočni grijeh našeg postojanja. Ako ne postoji volja da se močvara isuši, ako se neprestance ne ulaže truda da se održavaju ustave i nasipi te močvare, ona se prelije preko rubova i zalije nas, zapljusne svojim smradnim i kužnim dahom. Koliko to zlo može u ljudima nabujati, koliko mogu biti duboke njegove mutne vode, nismo ni slutili dok nismo svi zapljusnuti Domovinskim obrambenim ratom koji je bjelodano pokazao koliko zla nosi čovjek u sebi i s čime je sve u sebi suočen. I danas, nakon četvrt stoljeća, nosimo njegove posljedice.

                Zlo je trajno iskušenje naše ljudskosti, naše slobode. Ono to bijaše od početka, od postanka, od onih slika iz Raja. Svaki je rat trijumf zla nad dobrom, on je poništenje slobode i ljudskosti, a napose je u našem minulom ratu ljudskost posve zgažena i uništena. Onaj rat, najprije u Hrvatskoj a potom u Bosni i Hercegovini, očitovao je jasno odsutnost svake samilosti, sućuti, čovječnosti, dobročinstva. U mnogima je močvara preplavila razum i srce, smradni zadah smrti širio se iz pojedinaca. Čovjek se do te mjere srozao moralno da nema više nikakva obzira ni prema kome ni prema čemu.

                Tko živi moralno i etično, on se osjeća odgovornim za svoj život i život bližnjih. Toga u sukobima i ratovima, velikim, ali i malim, nema. Nestanak morala, gubitak etičnosti ima za posljedicu da se čovjek i pojedinac pretvara u klan i lišava svake moguće odgovornosti, ne samo za sebe već i za pripadnike vlastitog klana ili nacije. Gdje nestaje osjećaja grijeha, zla, krivnje, nema ni grižnje savjesti ni kajanja. Kad nestane toga, nestaje i čovjeka. Ne vidi se više susjed. U susjeda se ubuduće upire ne više prstom nego puščanom cijevi. A prst je već na otponcu, okidaču… Nije tek navlas rekao veliki i umni Dostojevski: “Ako je Bog mrtav, sve je dopušteno”. Za mnoge je Bog davno već umro. Pedeset godina ubijali su komunisti Boga u ljudskim dušama pa su stvorili moralne bogalje i ostavili pustoš u dušama nakon sebe.

                Između dva velika rata rekao je kršćanski egzistencijalist Nikolaj Berdjajev, suočen sa zlom u svijetu: “U predosjećaju noći treba se duhovno naoružati za borbu sa zlom, izoštriti sposobnost njegova razlikovanja, izgrađivati plemenito viteštvo.” Još uvijek te plemenitosti nema. Na pozornici su mrzitelji, huškači, koji putem medija truju zrak koji udišemo.

                Korizma je vrijeme raščišćavanje terena u vlastitom srcu i duši. Upravo kao što to čine u proljeće ratari sa svojim njivama. Čiste ih i pale korov te spremaju teren za novu sjetvu. Duh tjera Isusa u pustinju nakon krštenja na Jordanu, kad je iskusio snagu Duha Svetoga i čuo Očev glas kako je ljubljeno Božje Dijete, Sin. Započinje svoje djelovanje Isus onako kako će ga i dovršiti: u osamljenosti, bez svjedoka i suputnika. Četrdeset je dana sam samcat, društvo su mu divlje životinje. Izložen je svim mogućim silama zla i napasnika. Tekst nam jasno kaže kako je otišao u pustinju da bude ondje od đavla kušan (Mt 4,1). Naime, nije ga odveo Duh u pustinju da moli.                  Molio je Isus u svakoj prigodi, uvijek. Molitvom je nadvladao napasnika. Molitva i kontemplacija nisu tema pustinje za Isusa. Isus se uspinje na Tabor da ondje moli (Lk 9,28) i ondje je sa sobom uzeo trojicu učenika kao i kasnije u Getsemaniju: u odlučnim trenucima molitve Isus nije htio biti sam, trebao je svjedoka.

                “Isus je bio s divljim zvjerima” naglašava Marko značenje Isusova boravka u pustinji, imajući pred očima Adama u Edenu prije pada. Adam čeka da Gospodin rekne kako nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18 sl.). Dokle god čovjek nema mogućnosti da bude s drugima, da izraste u suživotu s drugima, nije pravi čovjek. Ako proigra šansu da postane zbiljski čovjek, zna se izroditi u nečovjeka. Izolacija je velika kušnja koja može dovesti do nečovječna ponašanja.

                Stoga se Isus upušta u situacije osamljenih, napuštenih, siromašnih, odbačenih da bi njihovu situaciju proživio, otkupio je na križu i prinio Ocu. Hoće da svatko iskusi kako ga Otac ljubi, kako je prihvaćen. Zato živi kao siromah među siromasima, odbačenik među odbačenicima gubavac među gubavcima, svim svojim bićem. Stoga je pustinja ishodište njegova poslanja. Ona je znakovita.

                Želi se naime Isus solidarizirati i poistovjetiti u svome životu, ljubavlju koja ni pred čim ne preza, s najsiromašnijima i najostavljenijima, s migrantima i progonjenima, zatočenima i razapetima, sa svima koji žive u pustinji ovog svijeta i svoga života, sa svima koji su gladni i žedni, goli i bosi, bolesni i u karanteni, koji su ostavljeni i na umoru. Puninu svoga Božjeg sinovstva zamjenjuje prazninom svih koje su ljudi ostavili, koji niti ljube niti mogu biti ljubljeni. On, živa Božja objava, ne ostavlja nikoga po strani. Trpi što oni trpe, podnosi što oni podnose, osjeća što oni osjećaju, patnik među patnicima, siromah među siromasima. Solidarizira se sa svima da bi svima postao uzorom u svome patničkom posluhu.

                Na Golgoti će ispustiti Duha da bi za sva vremena postao sličan, postao jednak sa siromasima i patnicima u snazi Duha Svetoga. Odsada će svaki Lazar, bijednik i siromah u čirevima, biti Isus Krist, a za bogataše ovoga svijeta bit će razlikovni znak i test, prepoznaju li u siromahu i bijedniku samog Isusa Krista.

                Kako svršava Isusov boravak u pustinji? Isus osjeća glad i žeđ. Dolazi napasnik i pojačava želju, daje svoje ponude. Sve će svršiti u onoj golgotskoj: “Ako si Sin Božji, pomozi i sebi i nama” (Lk 23,39). Što će to reći? Treba ostaviti, tako misli Napasnik, položaj siromašnoga, prezrenoga, bijednoga, zaputiti se u tabor moćnika, bogataša. Izdati svoje poslanje i prihvatiti ponudu karijere, vlasti, moći i časti. Izdati sebe i Boga. Time bi izdao križ i patnju, time ne bi mogao postati ono što zapravo jest, najsiromašniji među siromasima, najostavljeniji među ostavljenim. Prestao bi biti vjerodostojan, i za nj nitko ne bi više znao niti bi pitao.

                Međutim, smjelim i odlučnim riječima Isus je otklonio svaku mogućnost vlastite izdaje i izdaje svoga poslanja. Time je ostavio svima primjer kako se čovjek suočava s Napasnikom i kako ga pobjeđuje u bitnim, odlučnim trenutcima vlastitog života. Napasnik poznaje odlično čovjekovu narav, što se u njoj zbiva, kad se stvorenje suoči s ekstremnim izazovima vlastite stvorenosti. Poznate su nam slike iz koncentracijskih logora gdje se ljudi u krajnjoj nevolji distanciraju od supatnika samo s jednim ciljem, spasiti vlastiti goli život. Krajnja nevolja stvara od čovjeka životinju, prestaju ljudski obziri i norme. U svemu okrenut leđima subratu u nevolji.

                Ni jednom gestom Isus ne želi biti iznad braće ljudi. Ne želi biti ni njihov dobrotvor. A obično se bogataši koji su svoje bogatstvo stekli na račun siromašnih razmeću novcem i darovima kad se upriličuje kakva dobrotvorna akcija, čineći to vjerojatno iz vlastite nečiste savjesti: Prozreo je to i sam Isus kad je davao naputke apostolima u dvorani Posljednje večere govoreći im kako se veličine ovoga svijeta vole zvati dobrotvorima, humanistima (usp. Lk 22,23).

                Ne želi Isus biti ni zabavljač čineći čudesa (nije to nikakav hokus-pokus), niti gospodariti nad njima. Hoće samo jedno: biti u svemu i uvijek sa svakim samo brat. Da se upustio u napasnikovu igru i ponude, ne bi bio sposoban sagledati ljudsku bijedu u njezinoj izvornosti na vlastitom tijelu, ne bi mogao preobraziti ljudsko bijedno tijelo u proslavljeno, ne bi navijestio svijetu novo doba ljubavi i čovjekoljublja. Nema više ni za nas nemogućih situacija u koje nije unio svoju dušu i biće Gospodin Isus.

                Kušnja s kojom se suočio Isus u pustinji svakodnevna je čovjekova kušnja. Tu je kušnju dramatično oslikao engleski pisac, filozof i obraćenik C. S. Lewis riječima: “Daj mi svoju dušu, a zauzvrat ćeš dobiti silnu moć. Međutim, jesmo li jednom prodali svoju dušu za moć, ni ta moć koju smo dobili u zamjenu za to, neće više biti naša. Postat ćemo obični instrumenti u rukama onoga tko nam tu moć podaruje.”

                Čovjek postaje gradivom ili sirovinom za neke nove planove, projekte, nečovječna djela i prakse. Tko jednom proda svoju dušu poput Fausta Mefistu, taj će namjesto mudrosti, moći i ugleda, postati rob nagona, rob svoga gospodara, bez ikakva utjecaja na daljnji tijek stvari. I tako se prepustiti nesretnom usudu namjesto Bogu.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje