UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; Ps 45,10-12.16; 1Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56   

                O Mariji je moguće govoriti suhoparnim rječnikom dogmatike i katekizma, ali je o njoj ipak zahvalnije govoriti tankoćutnim rječnikom izričaja o čovjeku i čovjekovu poslanju na ovome svijetu, dakle, rječnikom antropologije.

                U Mariji slavimo ispunjenje čovjekova poslanja na ovom svijetu, u njoj se orisava do kraja drama bića koje je svim svojim žilicama, svim svojim žiljem bilo utkano u Božji plan i svakim svojim danom ugrađivalo u božanski mozaik po jedan vrijedni kamenčić. Osoba koja se predano dala Božjem planu spasenja svijeta. Dakle, govoriti o Mariji na nebo uznesenoj znači govoriti o finalu, završetku jedne životne psihodrame gdje su čimbenici Bog i čovjek, Stvoritelj i stvorenje. Marija kao ozbiljena antropologija.

               Govoriti o Mariji znači govoriti o Božjem djelu na jednoj osobi, na čovjeku, teološkim ali i čisto ljudskim rječnikom. Jer govor o Mariji, napose na današnji dan, uključuje i teologiju i antropologiju, tj. svi izričaji o Mariji su izričaji o Bogu koji djeluje u povijesti, ali i o čovjeku koji je u punini prihvatio i iskusio spasenje i otkupljenje.

                Promašeno je govoriti o Marijinim privilegijima, povlasticama. Pitamo se, u čemu to ona bijaše povlaštena? U patnjama, bolima, križevima, nerazumijevanju i sl.? “O vi koji putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli veće od ove moje”: Na nju bi se mogle doslovce primijeniti te riječi iz Tužaljki.

                Stari istočni oci, kad govore o Mariji, oni ne govore rječnikom dogma, povlastica, nego rječnikom himnologije. Zanosnim, pjesničkim rječnikom, hvaleći i kličući samome Bogu što se pokazao velikim u svome stvoru. Govoreći o Mariji govore i veličaju Boga koji je velik u njoj. Marija je samo prizma. Ledac, kroz koji se prelama Božje djelovanje za čovjeka i na čovjeku. Marija je najdivnije zrcalo u kome se zrcali Božje djelo spasenja i otkupljenja. U tome nam je Marija najveća pomoć i putokaz.

                U Marijinu životu te u slikama o Mariji Božje djelo postaje zorno i razumljivo, u konkretnim slikama. U njezinu se životu Božje djelo uranja u ljudsko svjetlo i riječi. Po tome ono postaje fascinantno, privlačno, dira nas u srce. A čovjekovo srce uvijek iznova traži izražaje i slike kojima bi veličalo Božje tajne, napose tajnu utjelovljenja u Mariji, da bi izrazilo udivljenje pred misterijem: Bog se zatvorio u krilo jedne žene.

                I zato je govor o Mariji uvijek udivljeno, zadivljeno meditiranje i slavljenje Božjih silnih djela koja je izveo na čovjeku, u čovjeku i za čovjeka. Stoga je za nas današnji dan poziv otkriti Mariju, ne na nebesima, nego u svome životu, u svome srcu. Mariju kristonositeljicu, Mariju kristoroditeljicu, Mariju vjernu učenicu, supatnicu, suradnicu, slušateljicu Božje riječi. Jednom riječju, Mariju kao paradigmu, uzor ostvarena života, realizirane antropologije. Mariju kao ozbiljenje Božje milosti među nama.

               Zato je današnji blagdan svetkovanje naše nade. Blagdan proglašenja dogme Marijina uznesenja na nebo označio je poznavatelj čovjekove psihe C.G. Jung ‘najvažnijim religijskim događajem i činom od vremena reformacije’. Čovjek u svojoj osobi ujedinjuje Boga i čovjeka, Nebo i Zemlju, muško i žensko. On postaje jedno sa sobom, dolazi do pravog ja. Ujedno protiv jeftinog veličanja i profaniranja odnosno prostituiranja čovjekova tijela, ovaj nam dan veli da je čovjekovo tijelo posvećeno i određeno za ‘uskrsnuće i život vječni’.

                Veliki Rahner veli ovako: “Siroto tijelo. Jedni mu se klanjaju, drugi ga proklinju. Zavrijedilo je biti zauvijek spašeno u Bogu. I u svojoj tjelesnoj protegi biti potvrđeno. Ne samo u Sinu koji silazi ‘odozgor’, nego u jednoj našeg soja, koja je bila kao i mi ‘odozdo’. ‘Egzistiranje’ ovdje i danas u tijelu – što je tematika cjelokupne današnje filozofije o čovjeku, nije ni zid koji bi nas zauvijek dijelio od Boga te nas zanavijeke činio ‘bezbožnima’, niti je ono što bi se moralo odbaciti (makar se mora ‘preobraziti’), da bi čovjek dospio do Boga. Tijelo je, dapače, stvoreno od Oca, nad svim ponorima, Sinom otkupljeno, Duhom posvećeno i – već zauvijek spašeno”.

               Čovjekovo je tijelo dostojno nositi u sebi slavu Božju po utjelovljenju Isusovu. Na njegovu licu, za preobraženja, zasja Bog u svoj svojoj slavi. Isto se događa u Mariji. Tijelo je propusno za Boga ako mu se čovjek otvori. ‘Premda se naš izvanjski, fizički čovjek raspada, pod utjecajem sudbine, bolesti, patnje i križeva, naš se nutarnji iz dana u dan obnavlja i preobražava u nebesko stanje, dom nerukotvoren, vječan na nebesima (usp. 2 Kor 4,16 sl.).  

                Zato je Marija znak i znamen nade i preobrazbe, proslave Boga u tijelu, a ujedno i proslave cjelokupnog Kozmosa u svome Tvorcu. U njoj je zasjala nada blažene slave koja nas očekuje. I neka nam svijetli na našem životnom obzoru.

                U Marijinu Magnificatu-Veliča susrećemo se s čudesnim riječima. Marija veli: Odsada će me zvati blaženom svi naraštaji. Gospodinova Majka pretkazuje za svu budućnost ono što će Crkva kao zajednica vjernika svakodnevno moliti, što će unići u štovanje Blažene Djevice Marije do kraja svijeta i vijeka. Marijinim hvalospjevom Crkva nije ništa izmislila što bi bilo pored Pisma ili Predaje, nego se tu ozbiljuje proroštvo koje je Marija u onome milosnom trenutku izrekla.

                Te Marijine riječi nisu bile njezine osobne riječi, nego riječi oplođene Duhom Svetim. I Elizabeta – ispunjena Duhom Svetim – izreče o Mariji: Blago tebi koja si povjerovala! Blago tebi koja vjeruješ! A Marija sa svoje strane samo nastavlja Elizabetino proroštvo. U Drugoj Petrovoj poslanici (1,21) čitamo kako nikada ljudi nisu samovoljno, na svoju ruku govorili, nego su – potaknuti Duhom Svetim – zborili. Isto se može primijeniti u potpunosti i ovdje.

                Riječ je o istinskom proroštvu, koje je Duh nadahnuo, i štujući Djevicu Mariju Crkva samo odgovara zapovijedi Duha Svetoga što joj je činiti! Marija je postala boravištem Boga, Božje riječi, stanom Duha Svetoga, Hramom, Kovčegom, Škrinjom zavjetnom. Upravo na Mariji i svecima možemo odčitati sve bogatstvo i raznolikost Božje milosti i djelovanja. Marija i sveci čisto su zrcalo Božje slave, u njima se zrcali ono što Bog čini u svijetu! Oni su odraz Božje ljepote, dobrote, milosrđa, blagosti!

                Marija je Kovčeg Saveza o kome govori Knjiga Otkrivenja; u njoj je sadržana tajna Hrama – Božjega boravišta među ljudima. Bog uistinu stanuje u njoj, ona je ‘Šator Božji’. U Mariji, postaje zbiljnost ono o čemu sve religije i kulture sanjaju ili žude, naime, o boravku Božjemu među nama. Marija je otvorila Gospodinu dušu i srce, zato je zauvijek proslavljena u nebesima. Ona pokazuje put života, kako postati sretni i blaženi na putu blaženstva kojim je ona išla.

                Blažena ti koja si povjerovala. Prvi i odlučni korak da bi čovjek postao mjestom Božjega boravišta te postigao blaženu sreću jest vjera, vjerovanje, vjerovati: vjera u Boga, Boga koji se objavio u Isusu Kristu te koji nam se obraća u riječima Svetoga pisma. Vjerovati ne znači dodavati stanovitom mišljenju neko novo mišljenje. Osvjedočenje, vjera kako Bog jest, kako Bog opstoji, nije informacija poput drugih.

                Za toliko informacija uopće nije bitno jesu li lažne ili istinite, ništa ne mijenjaju u našemu životu. Ali ako Boga nema, ako Bog ne opstoji, život je prazan, budućnost je besmislena. Odatle danas toliko depresije u svijetu. Ako pak Boga jest, onda se sve mijenja, mijenja se predznak kao u matematici! Tada je život svjetlo, budućnost osmišljena, imamo miljokaze i orijentire kako živjeti. Vjera je temeljna orijentacija našega života. Vjerovati znači: Vjerujem da si ti Bog moj, vjerujem da si u Isusu Kristu Sinu među nama nazočan.

                To daje životu orijentaciju, pruža mogućnost povezivanja s Bogom, sjedinjenja s njime, pronalaska mjesta gdje mogu živjeti te načina kako živjeti. Vjerovati znači ne samo imati stanoviti svjetonazor, način mišljenja, imati neku ideju, nego je vjera način na koji ja živim, djelujem. Iz vjerovanja slijedi življenje! Tko se ne trudi živjeti ono što vjeruje, prema onome što mu vjera govori, doskora će početi misliti onako kako živi i kamo ga njegove strasti i požude vode. Bez jasna pristanka i konkretna života vjera je prazna i nema odjeka u životu!

                Odsad će me zvati blaženom svi naraštaji! – To znači da je budućnost te sve ono što je ispred nas u Božjim rukama. Bog je onaj koji pobjeđuje. Ne pobjeđuje apokaliptički Zmaj, kao utjelovljenje bogohulnih sila ovoga svijeta. Čini se da su one nepobjedive, međutim, Marija nam veli da su pobjedive. Žena je snažnija jer je Bog jači. Bog je ranjiv, ali Bog je ljubav, a ljubav je uvijek ranjiva. Međutim, on ima budućnost u svojoj ruci. Stajati na strani Božjoj znači stajati na strani mira, budućnosti! Marija na nebo uznesena pobjeđuje, ne s mačem u ruci, nego s mačem u srcu!

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

ISUS KAO SPOTICAJ

19. nedjelja kroz godinu B:

                1Kr 19,4-8; Ef 4,30-5,2; Iv 6,41-51

                I po ne znamo koji put se očituje stara istina: Povijest jest učiteljica života, ali ljudi redovito iz nje ništa ne uče niti nauče. I onaj tko ne nauči povijesne lekcije i ne primijeni ih u svoj život, nužno mora uprogramirati svoju vlastitu propast. Pred Isusovom se osobom ponavlja povijesno pustinjsko iskustvo Izraelaca koji su izišli iz egipatskog ropstva i stali “mrmljati” protiv Boga i Mojsija. Krive i optužuju Boga i Mojsija što su ih izveli i svoj izlazak proklinju kao zlu kob. Otpor. Uskraćivanje bilo kakve suradnje s Božjim planom. Otkazuju posluh i Bogu i Mojsiju. Zatvaraju se Bogu i njegovoj ponudi slobode. Isti stav slijede i Isusovi suvremenici.

                Ilija u svojoj zdvojnosti bježi od bezbožne osvete. Pustinja je utočište. Ondje želi umrijeti. Kao i očevi u davno vrijeme. I na njegovu se liku obnavljaju stare uspomene. Mora proći kroz osobnu noć, umor, kušnju, očaj. Nad svime zdvaja. Ali je na čudesan način iskusio Božju nazočnost i pratnju u svome životu. Svojim stavom ostaje putokazom. On smjera unatrag ili i unaprijed. Ide na Horeb da bi se ondje susreo s Jahvom, kao nekoć i Mojsije.

                Isus se očituje kao konačni objavitelj. Donositelj Božje Objave. To je bio, a i dandanas ostaje najveći kamen spoticaja da čovjek prihvati Isusa kao Boga. Neshvatljivo da se na ovome liku odlučuje i presuđuje o pitanju spasenja ili prokletstva. I to definitivno, za sva vremena, sve ljude, sva mjesta. To je taj konkretni skandalon njegova života.

                Isus kao krizna točka, a ujedno i križište ljudskih nastojanja. To je izazovno u njegovoj osobi, ali i u cjelokupnom kršćanstvu. Spoticaj nije Isusovo božanstvo, nego njegovo čovještvo. Tu prestaje ljudsko umovanje. Je li moguće da ta osoba, kojoj znamo i oca i majku, tako misle njegovi suvremenici, s tolikom zahtjevnošću nastupa i traži za sebe vjerodostojnost? Ivan jasno naglašava jedinstvo Objave i Objavitelja. Nemoguće je to dvoje u Isusu razdvajati. Od samih kršćanskih početaka upravo je to stvaralo najviše pometnje, i upravo su se na Isusovu čovještvu lomila koplja pravo- odnosno krivovjerja. I gnosticizam, i doketizam, a i kasniji arijanizam. Svako ima svoje ishodište u nijekanju Isusova čovještva.

                Svakim danom biva nam očitije kako postoji u svijetu golema glad i žeđ. Gladuje danas na svijetu više od milijarde ljudi. Suočeni smo s masovnom bijedom gdje bogati postaju bogatiji, siromašni siromašniji. Pitamo se, tko ravna svjetskim gospodarstvom, bankama, burzama, svjetskim krizama i bijedom poniženih i uvrijeđenih? Tko može namaknuti i podariti kruha za život? Gdje je kruh života od koga se može živjeti? Glad i žeđ, hrana, prava hrana za život, za tim ljudi čeznu, žude.

                Isusu je Napasnik u pustinji ponudio pretvoriti kamenje u kruh kako bi mogao nahraniti sebe i svijet. Međutim, Isus jasno odgovara kako čovjek ne živi samo od kruha ni za kruh, nego se živi od riječi života. Od svake riječi koja dolazi i izlazi iz Božjih usta. Ni ovo umnažanje kruha nije ljude nasitilo. To je samo smjerokaz prema pravomu kruhu koji Isus nudi. Sve slike u Ivanovu Evanđelju u bližem i daljnjem smislu imaju u zreniku Isusovu osobu.

                Nakon čuda s umnažanjem kruha kao da im Isus želi reći: Vi mislite samo na kruh koji siti vaše tijelo, želudac. Tražite međutim ono bitnije, važnije, kruh od koga se može živjeti u vječnosti. Taj kruh vam ja nudim, dajem. Taj kruh daje meni moj nebeski Otac za vas. Uzeti taj kruh znači vjerovati.

                U Ivanovu poimanju ‘jesti’, ‘blagovati’ jest isto što i ‘vjerovati’. Vjerovati? – kao da govore u čudu njegovi slušatelji. Ne želimo vjerovati, nego jesti. Koji nam dokaz nudiš da dolaziš od Boga i da je tvoja riječ kruh za vječni život? Želimo očevidnost toga kruha. Isus im jasno uzvraća: Kruh od Boga jest onaj koji dolazi od Boga i daje život svijetu. ‘Ja sam taj kruh. Tko dolazi k meni, ne će nikada ogladnjeti’.

                Znak se događa izvana i iznutra. Isus u slikama jela i pića ilustrira što to znači vjerovati u njega. On je u svojoj osobi dar samoga Boga, i tko u njega vjeruje, prihvaća ga do kraja, sjedinjuje se s njime, postaje s njime jedno tijelo i jedan duh.

                Vjerovati u Isusa Krista uvijek je osobni dar samoga Oca. Nitko nije kadar svojim snagama ili sposobnostima vjerovati. Sam ga Gospodin mora privući u blizinu Isusovu i zajedništvo s Isusom. Bog mora čovjeka ‘pokrenuti’, a čovjek se mora dati pokrenuti, mora se Bogu izručiti, i samo tako je on kadar doći u Isusovo društvo, biti Isusov prijatelj. To opet pretpostavlja da čovjek postane malen kao dijete, bezazlen, otvorenih očiju i srca, pa i otvorenih usta da blaguje riječ. To je način kako se uprisutnjuje spasenje u Isusu Kristu. Blagovati, jesti, pritijeliti Isusa sebi, s njime biti intiman. Kao trs i mladice na trsu.

                Isus se očituje kao konačni objavitelj. Donositelj Božje objave. To je bio, a i dandanas ostaje najveći kamen spoticanja, naime, prihvatiti Isusa kao Boga. Neshvatljivo da se na ovome liku presuđuje o pitanju spasenja ili prokletstva. I to definitivno, za sva vremena, sve ljude, sva mjesta.

                To je taj konkretni skandalon, izazov i spoticaj njegova života. Isus kao krizna točka, a ujedno i križište ljudskih nastojanja. Tu se koplja lome. To je izazovno u njegovoj osobi, ali i u cjelokupnom kršćanstvu. Spoticaj nije Isusovo božanstvo, nego njegovo čovještvo. Bog koji hodi ovom zemljom.

                Uočljiv je i nepobitan kontekst, surječje, između Ivanova Proslova i šestoga poglavlja o euharistiji, upravo zbog riječi ‘tijelo’. Prema Iv 1,14 Riječ je ‘tijelom’ postala, tj. pojavila se među nama kao čovjek, a prema Iv 6 Isus nudi svoje tijelo (i krv), dakle, sebe kao čovjeka, za jelo. ‘Tijelo’ je u oba slučaja Isus kao konkretni čovjek. I ono što je u Iv 1,14 još uvijek nešto zadivljujuće, kao kontrast spram postojećemu, ovdje je već postalo javnim skandalom, spoticajem za slušatelje.

                Stoga mrmljanje protiv Isusovih riječi. Imamo ovdje blizu jeku one davne pobune, bunta, prosvjeda protiv samoga Boga za putovanja kroz pustinju. Ondje je narod mrmljao protiv Mojsija, Arona, a u konačnici protiv samoga Boga i njegovo vodstvo naroda. U jednome poglavlju (Izl 16) narod mrmlja čak tri puta.

                Narod zaboravlja Božja dobročinstva, narod se buni protiv Boga, zaboravlja samoga Boga. Odbiti Isusa znači odbiti samu Božju ljubav. Bog se kroz povijest očitovao kao ljubav, kao zaručnik koji snubi svoju zaručnicu, svoj narod. Upravo je taj narod predmet Božje ljubavi, njega je izabrao iz svih naroda za svoju svojinu. Kao što Otac ljubi Sina tako Bog ljubi svoj narod (usp. Jer 31,3).

                Tu prestaje ljudsko umovanje. Je li moguće da ta osoba, kojoj znamo i oca i majku – ta Josipov je sin! – tako misle njegovi suvremenici, s tolikom zahtjevnošću nastupa i traži za sebe vjerodostojnost? Evanđelist Ivan jasno i naglašeno ističe jedinstvo objave i Objavitelja. Nemoguće je to dvoje razdvajati u Isusu. Od samih kršćanskih početaka to je stvaralo najviše smutnje, i upravo su se na Isusovu čovještvu lomila koplja pravovjerja, odnosno krivovjerja u potonjim stoljećima.

                Sve hereze (zablude) u ranim kršćanskim stoljećima rađale su se, nastajale su upravo ovdje: Ljudi nisu mogli prihvatiti Isusa Krista kao čovjeka, pa su ga onda prenašali u nekakve više, svemirske sfere. Čine to filozofija, gnoza, i doketizam, sve zablude do konačnoga definiranja Vjerovanja na saborima u Niceji (325.) i Carigradu (381.).

                Lutali su pojedinci u svojim zabludama i naučavali krive nauke, tvrdeći kako je Isus imao samo prividno tijelo, ali i potonji arijanizam koji je konačno osuđen na saboru u Niceji. Svako ima svoje ishodište u nijekanju Isusova čovještva. Tu se odlučuje i danas o našoj – mojoj i tvojoj nevjeri – pred ovim Isusom – Bogočovjekom, Bogom i čovjekom.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

VIDJETI – VJEROVATI – TUMAČITI

18. nedjelja kroz godinu B:

                Izl 16,2-4.12-15; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35            

                Cijelo šesto poglavlje Ivanova Evanđelja  koje govori o kruhu, Isusu kao Kruhu života, ima kao zaslon i surječje usporedbu i sučeljavanje Mojsija i Isusa. Isus je konačni, završni Božji glasnik, daleko veći i moćniji od Mojsija. Mojsije bijaše ‘Prorok’, a Isus je onaj Prorok o kome je Mojsije govorio napovir Obećane zemlje, za koga je Mojsije rekao kako će Gospodin sam staviti svoje riječi u njegova usta, te kako će taj završni prorok reći sve ono što bude Gospodin zapovijedao. I da njega treba slušati, pod cijenu života.

                Stoga nikakvo čudo da na kraju zgode o umnažanju kruha i hranjenju mnoštva u pustinji, mnoštvo spontano zaključuje: “Ovo je uistinu Prorok koji treba doći na svijet!” (6,14). Kao da i sam puk prepoznaje, tko je Isus i tko se u Isusu pojavio. Pronaći ćemo to i na drugim mjestima u Ivanovu Evanđelju. Isus je onaj koji ispunjava Božju volju, koji je do kraja sukladan s Očevim nalogom, on donosi milost i istinu. Stari zavjet ostaje trajno otvoren, nedovršen. Dovršetak je tek u osobi Isusa Krista, u Novom zavjetu.

                Za Mojsija se veli kako je razgovarao s Bogom, licem u lice, onako kao što ljudi međusobno razgovaraju. Iz toga razgovora s Bogom mogao je Mojsije donositi i upućivati narodu Božju riječ. On je zračio svjetlom kad bi došao s razgovora s Gospodinom. Ta neposrednost ophođenja sa samim Bogom srčika je Mojsijeva poslanja, ali i kod njega imamo stanovitu sjenu. Naime, nije mogao vidjeti do kraja Božju slavu. Prema Knjizi Izlaska (33,18.22 sl.) Mojsiju bijaše omogućeno vidjeti Gospodina samo s leđa. ‘Moje lice ne može nitko vidjeti’. I Mojsije je kao čovjek ograničen, i njemu su stavljene granice.

                Za Isusa Ivan veli u Proslovu, kako nitko nikada Boga nije vidio. Ali “Jedinorođenac, onaj koji je u krilu Očevu, koji dolazi i izvire iz samoga Očeva srca, on nam ga je objavio” (Iv 1,18). Samo on, Isus, vidi Boga, on dolazi iz zrenja Boga, on je živa „egzegeza“ Boga. On govori o gledanju Boga, i ono što govori, govori iz trajnoga dvogovora s Ocem. Njegov je život, njegovo je poslanje, vršiti volju Očevu. Svi se mi trebamo hraniti hranom koju on donosi, iz ophođenja s Ocem.

                Jeruzalem je u Judeji, a Kafarnaum u Galileji mjesto gdje padaju odluke glede Isusa. I u Jeruzalemu i u Kafarnaumu imamo Isusove raspre i stalne prijepore sa Židovima, tu padaju kocke, tu se razotkriva istina spram Isusa i Židova. Mnoštvo traži Isusa. Zašto ga zapravo traži? Što traži od Isusa? Traže i žele čudotvorca, proroka koji bi ih trebao trajno hraniti, kao što je nekoć manom hranio Gospodin narod u pustinji.

                Isus pak smjera na nešto posve drugo. Smjera na euharistiju, na ono što je sv. Ignacije Antiohijski nazvao ‘lijekom besmrtnosti’ („pharmakon tes athanasias“). Za to ga je Otac nebeski ovjerovio, svojim pečatom opečatio. Bog nas sve upućuje na Isusa. Ne treba on naša mnoga djela. Jedino što od nas iziskuje jest jedno djelo: Vjerovati u Isusa koga je Bog poslao, koga je Otac ovjerovio.

                Iskusili su to učenici koji su ga pitali, gdje stanuje (1,39). Kad ih je pozvao u svoje obitavalište, bilo im je kao da je netko s onoga, drugoga svijeta unišao u njihov život. Nisu više mogli bez njega. Sjećaju se čak i trenutka kad se to dogodilo, kad je netko unišao u njihovu osobnu sferu, s druge životne obale, iz vječnosti. Sve se promijenilo, sve je dobilo novi predznak. U njihov je život prostrujio pravi, istinski život.

                Vidjeli smo to i minulih dana u razgovoru s Nikodemom. Ondje je u žarištu krštenje, a ovdje je riječ o euharistiji. Dva temeljna sakramenta Crkve – o njima se nadugo i naširoko govori. Isus ih ističe krajnje konkretno kao preduvjete za vječni život. Sva zemaljska hrana ne vrijedi ništa. Ne može utažiti egzistencijalnu glad i žeđ. Isus daje hranu koja ‘ostaje’.

                ‘Ostajati’ je jedan od temeljnih pojmova u cijelome Ivanovu Evanđelju, ključna riječ njegova teološkoga govora. Riječ znači onaj život koji ima udjela u Božjem vječnom životu, a Isus kao božanski Logos – Božja vječna Riječ – ga nudi.

                Kako je Isus došao na drugu obalu jezera? To pitanje muči Židove. U Ivanovu Evanđelju nije riječ o običnom jezeru, nego je ono znamen za drugu zbiljnost kroz koju čovjek mora proći, ono je lozinka, code za prijelaz kroz smrt u život, iz ništavila u zbiljnost. Sve treba čitati kao znakove za drugu zbiljnost, za-zbiljnost koja nas okružuje i u koju smo uronjeni. Svijet i ovaj život postaju mostom prema vječnosti, prema Bogu.

                Stoga se treba hraniti kruhom koji ostaje za život vječni, hranom koja može biti poputnina za vječnost. Zato treba zaboraviti onaj kruh kojim su nahranjeni gore na visoravni, nego treba uzeti u Kafarnaumu ovaj Kruh života koji daje sami Isus. To je ona hrana koja ostaje, nova hrana života vječnoga. Ta hrana nije nešto, nije stvar ni tvar, nego je osoba.

                U razgovoru s Nikodemom Isus govori o krštenju, u razgovoru sa Samarijankom o vodi života, a ovdje nastavlja govor o hrani, kruhu života. Ne govori o žeđi, nego o gladi. Ondje govori Samarijanki, ovdje Židovima, ali je u biti poruka ista. Isus je konačni donositelj objave.

                Naše je otvoriti se i prihvatiti, dati se obdariti od Isusa, Isusom. Isus jednostavno ispravlja sve nesporazume koji nastaju spram njegove osobe. Naše je izručiti se, prepustiti se i samo vjerovati u ljubljenoga Božjega Sina, Božju završnu Riječ. I to sa zahvalnošću.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Isus se brine za cjelovitog čovjeka

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: 2Kr 4,42-44; Ps 145,10-11.15-18; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15

Mjesto na kojem je Isus nahranio pet tisuća muškaraca, kako stoji u današnjem odlomku iz Evanđelja po Ivanu, upadljivo je slično mjestu na kojem Isus drži svoj veliki govor na gori u Evanđelju po Mateju (5,1 – 7,29). Čak su slične i njegove geste. On sjedi, a oko njega su njegovi učenici. Sjedenje je stav koji zauzima učitelj kada poučava svoje učenike. Tako je čudesno umnoženje kruhova zapravo sastavni dio Isusova poučavanja. On nije samo čudesno nahranio pet tisuća ljudi s pet ječmenih kruhova i dvije ribe nego ih je i poučio kako se s malo hrane može nahraniti mnoštvo ljudi.

Kao i uvijek ključ za razumijevanje teksta daju nam Isusove riječi i djela.

Isus je prvo kušao svoje učenike. Htio je čuti njihovo mišljenje i vidjeti njihov stav. Obraća se Filipu i pita gdje se može kupiti kruha za tolike ljude. No Filip ne odgovara na postavljeno pitanje. On se tuži kako je dvjesta dinara s kojima raspolažu premalo da bi se kupilo kruha za sve. Pridružuje mu se i Andrija koji pokazuje dječaka s pet ječmenih kruhova i dvije ribice, ali i to je smiješno malo za toliko mnoštvo ljudi. Ipak, pokazajući na dječaka Andrija nesvjesno odgovara na Isusovo pitanje. Dječak s kruhom i ribama je ovdje. Dobivši odgovor Isus naređuje neka ljudi posjedaju. Sjedenje je stav učitelja koji poučava, ali i stav učenika koji sjede do učiteljevih nogu. Sjedenje je i položaj tijela za stolom, te se u ovoj gesti istodobno izražava Isusova briga i za duhovnu i za tjelesnu hranu. Drugim riječima, Isus se brine za cjelovitog čovjeka. Ali promotrimo čin sjedenja i činjenicu da je dječak s kruhom i ribama ovdje u jednom smislu, veoma aktualnom u našem društvu. Može komu izgledati pomalo nategnuto, ali činjenica da Isus daje ljudima kruh na licu mjesta, i to mjesta na kojem ima puno trave, podsjeća na mnoge neobrađene i travom obrasle njive i polja u mnogim krajevima naše domovine. Uz to, primjedba da je dvjesta denara malo da bi se kupilo kruha posve se podudara s opće raširenim pogrešnim stavom da se do kruha dolazi samo  novcem. A znamo da je novac stariji od kruha. U Psalmu 104,14-15  nalazimo prekrasne stihove koji otkrivaju da je kruh plod ljubavi neba i zemlje, suradnje Boga i čovjeka: „Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku da izvede kruh iz zemlje i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce čovjeku.“ A preko proroka Izaije Bog poručuje: „O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka!“ (Iz 55,1)

Uslijed mnogih valova iseljavanja iz naših krajeva potaknutih ekonomskim razlozima nastala je u našem narodu i izreka da je netko otišao u svijet „trbuhom za kruhom“. Taj izraz svima je razumljiv i nikomu se ne smije uskratiti pravo da traži kruha i sreću u bilo kojem kutu Božje zemlje. Međutim, iseljevanje nija samo ekonomsko ili političko pitanje. To je i pitanje duhovnosti jednoga naroda. Evanđeoska poruka u pozivu na odgovrnost za svakdašnji kruh polazi od onog komadića zemlje iz koje si i sam izveden. Isus na gori umnoženja kruhova nije htio da se narod rasprši na sve strane, nego da posjedaju na onu zemlju na kojoj se nalaze. Premda su se učenici tužili da je novaca i hrane malo, Isus ih je pozvao da baš to malo što imaju ulože za dobro čitavog mnoštva naroda. U okvirima stanja u hrvatskom društvu možemo samo zamisliti kako bi izgledala naša sadašnjost i naša budućnost kad bi tisuće onih koji ‘trbuhom za kruhom’ odlaze u svijet ipak ostali u domovinu te svoju životnu energiju uložili u razvoj svoga naroda i svoje zemlje. Trbuh im sigurno ne bi ostao prazan, a srce bi bilo na svome mjestu. Zasigurno će se naći onih koji će se s pravom potužiti na svoju rođenu zemlju jer su u njoj na svojoj koži doživjeli različite vrste nepravde. Ali, ako sam to ja, zar to nije razlog da prije svega sebi postaviti dva pitanja: 1) tko je odgovorniji za moju zemlju od mene?; i 2) što mogu učiniti da se stanje popravi?.

Poruka današnjeg evanđelja zasigurno se ne može svesti na ovakvo tumačenje u uskim nacionalnim okvirima, ali se može i treba primijeniti na konkretno stanje svake zajednice i pojedinca. Štoviše, aktualizacija evanđeoske poruke u konkretnoj situaciji zapravo je sijanje sjemena riječi na tlo u kojem ono može i treba donijeti ploda.

U svakom slučaju, kad je Isus naredio da ljudi posjedaju ondje gdje jesu, nastavio je sa svojom poukom o tome kako se kruh umnaža. Uzeo je kruh u svoje ruke, izrekao zahvalnicu i razdijelio onima koji su posjedali. Isto je učinio i s ribama. Ovaj događaj tradicionalno se naziva umnoženjem kruhova, čime se ističe Isusova moć da učini čudo. No u samom tekstu evanđelja nigdje nema te riječi. Uopće se na kaže da je Isus umnožio kruh i ribe tako da je od pet kruhova nastalo pet tisuća kruhova i isto toliko riba. Događaj završava tako da su učenici na kraju skupili dvanaest punih košara ulomaka koji su ostali nakon što su se svi nasitili. Nije ostao nijedan cijeli nerazlomljeni kruh. Poruka je jednostavna. Kruh se umnaža zahvalnim primanjem i dijeljenjem. Postoji jedna interpretacija ovoga događaja koja daje objašnjenje onoga što se dogodilo kao da se ovdje ne radi ni o kakvom nadnaravnom čudu. Radilo bi se o tome da su svi oni ljudi vidjevši Isusovu spremnost da podijeli ono malo što ima na raspolaganju, izvadili iz svojih torbe svoje skrivene zalihe, i tako nisu samo praznili nego i punili košare. Ovom tumačenju ide u prilog to da su se odjednom pojavile i mnoge košare.  Doduše, ne možemo se s takvomm intepretacijom složiti ako bi njezin cilj bio taj da negira Isusovu čudesnu moć. No, možemo prihvatiti njezinu plemenitu poruku da se problem gladi rješava tako da dijelimo s drugima ono što smo prvotno htjeli zadržati samo za sebe. Doista, koliko god se činilo kao neko jeftino pojednostavljivanje, ipak je istina da se problem gladi u svijetu ne sastoji se u tome da na svijetu nema količinski dovoljno hrane za sve ljude, nego u  tome da oni nije dobro raspodijeljena.

Čini se da muškarci na gori umnoženja kruhova nisu odmah shvatili Isusovu poruku. Vidjevši što je učinio prepoznali su u njemu očekivanog proroka i htjeli su ga proglasiti kraljem. No Isus im je pobjegao u goru, posve sam. Na neko vrijeme udaljio se i od Dvanaestorice. Htio je dati do znanja da on gladne nasićuje kruhom, ali ih time ne kupuje.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

Bog podiže dobre pastire

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: Jr 23,1-6; Ps 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34

Nakon što je ispripovijedio kako je Isus poslao dvanaestoricu propovijedati i izgoniti zloduhe, evanđelist Marko donosi izvještaj o umorstvu Ivana Krstitelja (6,14-29) da bi potom opisao kako su se učenici vratili i izvijestili Isusa o svome djelovanju. O tome čitamo u odlomku današnjeg evanđelja u kojem se u malo riječi odvija nekoliko ključnih scena.

Učenici koji su se vratili s izvršenim poslanjem nazvani su apostolima, tj. poslanicima. To je jedini slučaj da evanđelist Marko tako naziva Isusove učenike. To znači da je to riječ koja se ne upotrebljava samo kao uobičajena titula, nego je u potpunosti ispunjena sadržajem. Apostoli, kao Isusovi poslanici mogu izvijestiti svoga učitelja o onom što su propovijedali i činili u njegovo ime. Čitateljima je to poznato već iz 6,12-13 te Marko ovdje stavlja naglasak na Isusovu skrb za umorne učenike, čime otvara novu temu koju će razviti u nastavku teksta u kojem Isus ima ulogu pastira koji se brine za potrebe svoga stada.

Prvo njegovo stado su upravo dvanaestorica, i ono što ime je potrebno u trenutku kad su se vratila sa svoga poslanja, jest odmor. Isus im kaže „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto i otpočinite malo.“. Formulacija rečenice sugerira da je prethodno, to jest dok su učenici djelovali, i sam Isus bio u osami. To znači da za vrijeme djelovanja apostola Isus nije djelovao paralelno s njima, jer su oni djelovali u njegovo ime. Sada pak Isus šalje učenike u osamu da se odmore, a on će se pobrinuti za mnoštvo koje ih je salijetalo.

Evanđelist kaže da je to mnoštvo u Isusovim očima bilo kao ovce bez pastira, te ih je on stao poučavati mnogočemu. Tipično za Marka ne navodi se sadržaj Isusova poučavanja, ali je jasno da je narod o kojem je riječ bio potreban vodstva. Budući da je narod imao svoje vođe to znači da aktualne narodne starješine prema Isusovu mišljenju nisu prikladno obavljali svoju službu. Premda je narod imao vođe, pastire, oni se očito nisu brinuli za potrebe naroda.  Imali su druge interese. Zapravo tu se radi o svevremenskoj poruci, o čemu svjedoči i prvo čitanje iz  Jr 23,1-6.

Taj odlomak svojevrsni je zaključak niza besjeda u kojima prorok Jeremija govori o lošem vladanju židovskih kraljeva u razdoblju prije propasti Jeruzalema i odlaska u babilonsko sužanjstvo. Odlomak  se  može podijeliti u tri dijela.

U prvom dijelu (Jr 23,1-2a) izriče se Božja opća osuda loših pastira koji, umjesto da ga čuvaju, upropašćuju Božje stado. Premda se loši pastiri mogi odnositi općenito na sve koji u narodu imaju zadaću vodstva, kontekst navodi na zaključak da je riječ o prethodno spomenutim lošim židovskim kraljevima. Čini se da je u osudi njihova načina vladanja proroku veoma važno naglasiti to da stado kojem su na čelu nije vlasništvo njih kao pastira nego je to stado Božje, njegov izabrani narod.

U drugom dijelu (Jr 23,2b-4) Bog govori kako će se zbog loših pastira sam pobrinuti za svoje stado, i to tako da će sakupiti raspršene ovce, vratiti ih na pašu i učiniti ih plodnima. No, to se neće dogoditi na neki misteriozan način nego će Bog podići pastire koji će se za stado brinuti onako kako treba. Iz toga proizlazi da se socijalni, politički i vjerski problem koji sastoji u temelju svega ne sastoji u pogrešnom sustavu, nego u grijesima onih koji su na vlasti. Problem nije u lošem društvenom sistemu. Poblem su loši ljudi. Pogotovo ako je u njihovim rukama vlast. Stoga se u ljudskom društvu neće ništa na dobro promijeniti, ako se deklarativno promijeni društveno uređenje, a na vlasti ostanu isti ljudi.  Zato prorok Jeremija naviješta da će Bog podići nove dobre pastire. Oni nisu imenovani, ali nastavak teksta donosi još jednu novost.

U trećem dijelu (Jr 23,5-6) govor o pastirima prelazi iz množine u jedninu. Tekst je bez sumnje mesiijanskog karaktera. Iz Davidova potomstva doći će kralj sa svim potrebnim dobrim odlikama. On će vladati i Judejom i Izraelom, to jest ujediniti razjedinjeni narod, a njegovo ime bit će sinonim za Božju pravdu.

U Novom zavjetu dolazak dobroga pastira prepoznaje se u Isusu Kristu. On se pojavljuje kao pastir koji se potpuno brine za svoje stado. U odlomku današnjeg evanđelja gotovo simpatično pobrinuo se da se njegovi apostoli koji su došli s poslanja mogu odmoriti.  Narodu kojemu je potrebna pastirska pouka daje pouku u mnogočemu, a u sljedećem odlomku (Mk 6,35-44) pobrinut će se za to da se taj isti narod nahrani, umnoživši pet kruhava i dvije ribe za pet tisuća ljudi. Na taj način Isus savršeno pokazuje kako se Bog brine za cjelovitog čovjeka.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

Vlast propovijedanja i istjerivanja zloduha

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13

Nakon što je doživio neuspjeh u nazaretskoj sinagogi, Isus nije prestao poučavati. Naprotiv, evanđelist izvještava da je obilazio okolo selima i poučavao, a u odlomku koji čitamo u današnjem evanđelju Isus šalje propovijedati čak i svoje učenike te im daje upute koje se tiču načina i mjesta propovijedanja.

Prvi podatak govori nam kako Isus dvanaestoricu šalje dva po dva. To nije samo iz sigurnosnih razloga, nego zato jer tako nastupaju kao svjedoci koji ne nastupaju u svoje ime, nego u ime onoga tko ih je poslao. Učenici ljudima ne propovijedaju ništa svoje, nego ono što su čuli od Isusa.

Isus im daje i vlast nad nečistim dusima. Tu vlast Isus je više puta pokazao i istjerivanje zloduha od početka je bitni dio njegova djelovanja, a u trenutku ustanovljenja dvanaestorice to im je već naviješteno kao budući zadatak. Oslobađanje ljudi od vlasti Zloga sastavni je dio propovijedanja Božjega kraljevstva ili Božje vladavine.  Uz neupitnu moć oslobođanja ljudi od demonskih opsjednuća, ne smije se zaboraviti da se ovdje radi i o pozivu ljudima da ne služe zlu nego dobru.

Dok ih naoružava vlašću nad nečistim dusima Isus naređuje svojim učenicima i što ne smiju nositi uza se: ni kruha, ni torbe ni novca o pojasu, nego samo štap, sandale, i jedna haljinu. Drugim riječima ništa ne smije zasjeniti ono bitno što trebaju donijeti ljudima, a to je Isusova riječ i vlast nad nečistim dusima. U djelovanju među ljudima učenici se trebaju osloniti na gostoljubivost onih koji ih primaju, i zadovoljiti se prvim smještajem. U tom smislu treba prvenstveno razumjeti rečenicu „Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande.“. No, to se može razumjeti i u punijem smislu. Ulazeći u kuće onih kojima su poslani apostoli dolaze u izravno dodir sa životom ljudi kojima navješćuju evanđelje, bolje upoznavaju njihovo životno stanje i s njima se solidariziraju.

Isus govori o mogućnosti i da njegovi učenici ne budu primljeni. U tom slučaju učenici ne smiju jednostavno otići nego trebaju učiniti jednu proročku gestu: otresti prah ispod svojih nogu. Tim činom oni jasno poručuju da će oni koji ih odbijaju snositi ozbiljne posljedice svoga stava. Odbiti Isusove apostole znači odbiti samoga Isusa. Stoga je njihov čin otresanja prašine s nogu zapravo njihova posljednja (ne prva!) poruka onima koji ih ne primaju. Tek nakon što su iscrpili sve druge načine, učenici trebaju posegnuti za tom rigoroznom gestom koja bi mogla biti posljednja prilika da se oni kojima su poslani trgnu iz svoje tvrdokornosti.

U nastavku evanđelist Marko ne govori o negativnim rekacijama ljudi kojima su dvanaestorica propovijedali, nego upravo suprotno. Za razliku od Isusa koji je u Nazaretu jedva koga mogao ozdraviti, dvanaestorica su u svom djelovanju imali velikog uspjeha. Istjerali su mnoge zloduhe i ozdravili mnoge nemoćike. Taj uspjeh na neki način predoznačuje kasnije djelovanje učenika koji će poslije Isusova uskrsnuća naviještati evanđelje po čitavom svijetu.

No, upravo zbog toga treba primijetiti da su u ovom trenutku kada ih Isus u Mk 6,7-13 šalje propovijedati i izgoniti zloduhe, učenici takoreći tek na pola puta svoga hoda za Isusom. Otajstvo uskrsnuća za njih je samo ideja koju do samoga događaja i susreta s uskrslim Isusom neće nikada potpuno razumjeti. Međutim, činjenica da Isus šalje učenike propovijedati dok su još na putu i dok još sve ne shvaćaju i ne razumiju, navodi na zaključak da se poslanje propovijedanja evanđelja na koje je pozvan svaki Isusov učenik izvršava istodobno s vlastitim napredovanjem u nasljedovanju evanđelja. Vlast propovijedanja i istjerivanja zloduha koju Isus daje svojim učenicima nije povezana sa završetkom procesa njihova hoda za Isusom nego spada u njegov sastavni dio.

I na koncu,  možda će tko postaviti pitanje gdje je Isus bio dok su djelovali njegovi učenici? Kad se oni vraćaju da ga izvijeste o svom djelovanju doznajemo da se Isus za to vrijeme povukao u osamu. To znači da Isus ne djeluje paralelno sa svojim učenicima. On djeluje preko njih. Ta metoda Isusova djelovanja u svijetu vrijedi i danas, a uspjeh njegovih učenika ovisi o njihovu pridržavanju njegovih uputa.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

Prorok iz Galileje

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Ez 2,2-5; Ps 123,1-4; 2Kor 12,7-10; Mk 6,1-6

Na početku opisa Isusova javnog djelovanja evanđelist Marko sažima njegovo propovijedanje ovim riječima: „A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje. ‘ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju.“ (Mk 1,14-15).

Podsjećamo se tih riječi jer današnje nedjeljno evanđelje donosi epizodu o Isusovu propovijedanju u njegovu zavičaju.  Zanimljivo je da Marko ovdje izričito ne spominje Nazaret,  premda u prvom spomenu Isusa kada dolazi Ivanu Krstitelju  da primi krštenje na rijeci Jordanu (1,9)  kaže da je došao iz Nazareta galilejskoga, a mladić u njegovu praznom grobu kaže ženama. „Ne plašite se. Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu…“ (16,6). Možda upotrebom izraza „zavičaj“ Marko sugerira da se Isus u svom djelovanju nije ograničavao samo na Nazaret, nego je djelovao i u njegovoj bližoj okolici.

U svakom slučaju, Isus je u svom zavičaju doživio proročki neuspjeh. Kao i drugi proroci koji je Bog slao narodu i  Isus je osjetio onu proročku bol koja razdire srce čovjeka koji voli svoj narod, a on srlja u propast jer neće da posluša proročku riječ. No, kod Isusa postoji još jedan problem. Dolazio je iz beznačajnog mjesta o kojem su s podsmjehom i podcjenjivanjem  govorili i najbliži susjedi. Sjetimo se kako Natanael iz susjedne Kane galilejske kad mu Filip kaže da je pronašao Mesiju, Isusa, sina Josipova iz Nazareta, odgovara: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ (Iv 1,46). I doista, Nazaret se ne spominje nigdje u Starom zavjetu. Iz Nazareta nije potekla nijedna velika ličnost, niti se u njemu dogodio ijedan značajan događaj. Uz to ni o samoj Galileji, u kojoj Isus provodi najveći dio svoga života i javnog djelovanja nije u Jeruzalemu kao nacionalnom i vjerskom središtu vladalo baš najbolje mišljenje. Prorok Izaija nazivao je Galileju poganskom zemljom (Iz 9,1). Iz Galileje nitko nije očekivao proroka (Iv 7,41.52). U drugim krajevima Galilejcima su se podrugivali i zbog njihova naglaska, koji ih je izdavao da dolaze iz zabačenih dijelova zemlje (Mt 26,73).

Takvo mišljenje o Galileji i Galilejcima nije bilo bez posljedica na njihov mentalni sklop. Budući da su ih drugi podcjenjivali, i u njih same uvukla se neka vrsta lošeg mišljenja o samima sebi. Kada slušajući Isusa postavljaju pitanje „Odakle to ovome?…“ istodobno daju i odgovor: svakako ne od njegove  obitelji i onoga što je mogao primiti u svom zavičaju. U određenom smislu to je točno. Ono što Isus govori i čini dolazi od Boga. Međutim, Nazarećani i ostali iz Isusova zavičaja blokirani su preprekom vlastitog mentaliteta, i radije u Isusovim riječima i djelima vide nešto sumnjivo i lažno, negoli istinu koja ih može osloboditi. Sami neki od njih priznali su svoj nemoć na pravi način i dopustili Isusu da ih ozdravi. Većina nije vjerovala i Isus nije mogao učiniti ni jedno čudo za koje je potrebna vjera.

Postoje, naime, dvije vrste čudesa. Jedna vrsta su ona čuda u kojima se događa nešto neobično u odnosu na prirodne zakone, kao kad Isus hoda po vodi ili utišava oluju na moru. A druga vrsta su čuda na ljudima koja se ne mogu dogoditi ukoliko dotična osoba nema vjere. Sva  čudesna ozdravljenja u evanđelju povezana su s vjerom, jer se ozdravljenje događa tek kada čovjek prizna svoju bolest i onda traži pomoć od onoga koji mu je može pružiti. To je nedostajalo Isusovim sumještanima u ovom slučaju. Nisu priznali da je njihov mentalni sklop opterećen bolešću i nisu tražili ozdravljenja. Umjesto toga sablažnjavali su se nad onim koji ih je mogao i želio ozdraviti; nad onim koji im je propovijedao o blizini Kraljevstva Božjeg koje se ne ostvaruje na nekom drugom mjestu, nego ovdje, i ne u neko drugo vrijeme nego sada.

Osjetivši težinu zatvorenosti vjere i uma svojih sumještana Isus je bolno uzviknuo: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“. Vjerojatno se Isus tu poslužio nekom postojećom uzrečicom koja je također bila odraz spomenutog mentaliteta. No, ono što je bitno, jest to da ta uzrečica nije odredila Isusov stav prema svojoj Galileji. On ne odustaje čim je naišao ne prepreku. On ne prezire svoj narod zato što je doživio nešto loše od svojih najbližih. On i dalje propovijeda o blizini Kraljevstva Božjega i poziva na obraćenje i vjeru evanđelju jer je to jedini put spasenja. A kad govorimo o blizini onda tu riječ treba shvatiti i u vremenskom i u prostornom smislu. Zato Isus propovijeda počevši od Galileje (Dj 10,37), a nakon njegova uskrsnuća Galileja je mjesto njegova ponovnog susreta s učenicima (Mk 16,7).

Znamo da je Isus došao spasiti svakog čovjeka i poslao je svoje učenike da propovijedaju evanđelje svim narodima, ali on sam nije nikada napustio svoju domovinu. Ljubav prema svom  narodu pokazao je do te mjere da je bio spreman umrijeti i za njega i od njega.

Kakvu konkretnu poruku iz toga možemo izvući u našoj hrvatskoj situaciji kada sa žalošću gledamo kako deseci tisuća mladih odlazi iz svoje domovine da bi svoju životnu sreću pronašli negdje drugdje? Veoma jednostavnu: svatko je pozvan raditi na rastu Kraljevstva Božjeg najprije u svome zavičaju, a jedini pravi razlog da netko odlazi iz svoje domovine u druge krajeve svijeta jest taj da ondje propovijeda Radosnu vijest spasenja. Svi drugi razlozi zbog kojih ljudi odlaze iz svoje domovine na kraju završavaju ovom ili onom vrstom ropstva. Na primjeru izabranog Božjeg naroda iz kojeg se rodio i Isus iz Nazareta Sveto pismo o tome svjedoči od svoje prve do posljednje stranice.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

PA TKO JE TAJ ISUS?

Trinaesta nedjelja kroz godinu B

Mudr 1,13-15;2,23-24; 2 Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-43

                Smrt je neminovna stvarnost našeg života. U sebi strašna, čovjeku ledi krv u žilama. Ali je, čini se, u očima ljudi strašniji onaj koji ima vlast nad životom i smrću. Koji vraća život u mrtvo biće. Sa smrću se čovjek mora pomiriti. Ali da netko može kao čovjek povratiti drugoga od mrtvih u život: Tu pak razum staje! Tko je taj čovjek?

                Tako se ljudi pitaju u današnjem evanđeoskom čitanju. Nakon što Isus vraća život u ženu iz koje je život otjecao, jer za Židove je krv bila princip života, i zato zabrana uživanja krvi kod zaklanih životinja, da ne bi živinski život prešao u čovjeka. Isto tako vraća u život Jairovu kćerkicu. Knjiga Mudrosti daje odgovor na problem smrti: Ona je plod đavolske zavisti, a ne Božje volje: Bog se divi životu i stvara ga, a đavao je zavidnik, i uništava ga, onda u Isusu Kristu među nama boravi sami Život.

                Bez Boga je čovjek egzistencijalno siromašan. Slikovito to opisuje i Pavao koji skuplja milostinju za osiromašenu Crkvu u Jeruzalemu. I kao poticaj za darežljivost navodi primjer ljubavi samog Gospodina Isusa: Razdao je sve zbog nas! Zato ga trebamo u svemu slijediti. Jer ljubav je jedina zbilja ovog svijeta koja se ne smanjuje kad se dijeli s drugima, nego se povećava.

                Primjer iz života velikog pisca Tolstoja: Kad je Tolstoj nakon izlaska iz crkve, s bogoslužja, susreo na crkvenim vratima prosjaka koji je tražio milostinju, pretražio je sve svoje džepove, ali ništa nije u njima našao. Nakon toga se sagnuo nad prosjaka i rekao: “Dragi brate, žao mi je. Ništa nemam ovom zgodom, ali ću ti zacijelo dati idući put.” Po tim riječima prosjak je zgrabio piščevu ruku i rekao: “Nije potrebno. Dobro je. Najveći mi je dar što si me nazvao bratom!”

                Čovjek nije samo predmet komu dajem milostinju, nego osoba kao ti i ja: brat, sestra, čovjek. Podsjeća to na onaj prizor u hramu: Ivan i Petar pred prosjakom. Zlata nemam, ni srebra nemam, ali ono što imam, to ti velikodušno dajem. U Isusovo ime ustani i hodaj! Čovjek je bio ozdravljen i podignut na svoje vlastite noge. To je najveće čudo!

                Gospodin Isus očituje se gospodarom nad prirodom utišavajući oluju na moru, nad demonskim silama, izgoneći nečiste sile iz opsjednutoga. Slijede dva čuda, dvije zgode u kojima se on očituje kao gospodar i nad bolestima i nad samom smrću. Žena koja je bolovala od krvarenja ozdravlja u punini tek kad je Isus oslovljava, jer u Isusovoj riječi imamo najbolji tumač ženine vjere i povjerenja u Isusovu osobu i moć. Kod drugoga čuda ljudi su u čudu, čak su događajem i užasnuti. Ne veli Marko ništa o tome jesu li povjerovali u Isusa kao Božjeg poslanika. Čudo će imati svoj učinak samo onda ako danas povjerujemo da nam Isus nudi svoju ljubav i život.

                Smrt je neminovna zbiljnost našega života. U sebi strašna, pred njom smo nemoćni i ona ledi čovjeku krv u žilama. Ali je, čini se, u očima ljudi strašniji onaj koji ima vlast nad životom i smrću, onaj koji vraća život u mrtvo biće. Sa smrću se čovjek mora pomiriti. Ali da netko može kao čovjek povratiti drugoga od mrtvih u život – tu pak razum staje! Tko je taj čovjek?

                Tako se ljudi pitaju u današnjem evanđeoskom odlomku. Nakon što Isus vraća život u ženu iz koje je život otjecao, jer za Židove je krv bila počelo života, pa stoga imamo i zabranu uživanja krvi kod zaklanih životinja, da ne bi živinska narav i život prešli na čovjeka, Isus vraća u život Jairovu kćerkicu.

                Transfuzija je medicinsko čudo. Pogotovo u samim početcima transfuzije kada se krv doslovce iz osobe pretakala, „prepumpavala“ – isisavanjem – u osobu kojoj je trebala krv. I čovjek je na svoje oči promatrao kako se vraća život u obamrlo tijelo. Transfuzija vraća život u obamrle udove. Nekako bi se moglo to čudo transfuzije života primijeniti i na ovu ženu koja boluje od gubitka krvi. Gubi svoju bit, svoju supstanciju, svoj život. Razdaje sve svoje imanje i biće na puste liječnike. Ne znamo joj ni imena.

                Bezimena je ova žena, prepuštena svojoj zloj kobi i nesreći. Pomoći nema. Iz društva je isključena. Izopćena kao trajno obredno nečista. Kužna. Zaražena. Uvijek s tisuću obzira prema okolini. Život u paklu. Život bez života. Život u začaranom krugu, život u kome je trajno morala davati, žrtvovati, sebe i svoje imanje, ali i svoje biće, i nikako joj nije bivalo bolje.

                Ono što je na materijalnoj razini, u novcu, davala liječnicima, na duhovnoj mora žrtvovati gubljenjem životnih sila. Stalne depresije, psihosomatska opterećenja, potištenost. Drugi su se bogatili, a ona svednevice sve siromašnija. I takvo stanje traje sve dok nije susrela jednoga koji nije tražio ništa osim vjere. Silnog povjerenja u Božju moć koja se iz njega razlijeva. Pa i pred samim Isusom drhti kao prut na vjetru.

                Isus donosi i širi život, iz njega se izlijeva život a ne smrt. Iz Isusa se razlijeva životvorna i blagotvorna energija koja se pretače na bolesnike. Iz njega istječe blagoslov a ne prokletstvo. Isus ne traži ništa osim otvorenosti, povjerenja. I tihe, odnosno glasne molitve: Iscijeli me, Gospodine! Učini me ponovno čitavim, cijelim, punim čovjekom. Spasi me svojom silom i ljubavlju. A spasenje se može poistovjetiti u zemaljskoj protežnici s punim ozdravljenjem, iscjeljenjem duha, duše i tijela. To se zbiva s ovom ženom koja je u svome očaju pokušala zadnje što je mogla. Stupila je Isusu otraga i dodirnula ga. I u tom času postaje ona dionik i baštinik spasenja koje donosi Isus.

                Možemo samo zamisliti njezinu potonju sreću. I stalno ponavljanje, prepričavanje te zgode svima u kući i susjedstvu, danomice, satimice. Ona je pronašla svoju sreću i mir. I zdravlje. Život se svih nas sastoji od malih stvari, usrećujućih trenutaka koje smo doživjeli. Od slučajnih susreta koji su bili zapravo prekretnica, posvemašnji zaokret.

                Vidimo to i na primjeru Jairove kćerke. Život zapravo nije istinski ni počeo, a već je nasilno okončan, pretrgnut. Pod Isusovom rukom i na Isusovu zapovijed i riječ život se ponovno vraća u mrtvo dijete. Unatoč ruganju i ciničnom smijehu nazočnika i zdvojnom plaču narikača. Za njih je smrt gotova činjenica, i tu više nema pomoći. Nema nade ni mogućnosti da se bilo što promijeni ili učini pred činjenicom smrti. Protiv smrti nema lijeka, čovjek se može samo tješiti sredstvima za smirenje, sedativima. To je jedina nada ovoga svijeta. Jer ovaj svijet pretvara sve u dobro zakucani mrtvački kovčeg, ili pak mramorno-granitni sarkofag i nadgrobni spomenik. To je konačna sudbina svijeta bez Boga. Pa makar i u obliku veličanstvenoga mauzoleja.

                Nu, to ne vrijedi za Isusa. Za njega je smrt samo vrst sna. Otkako je došao na ovaj svijet, srušena je konačnost i vlast smrti. On uzima trojicu učenika za svjedoke te roditelje. Njemu nije do senzacije, jer Bog ne može djelovati gdje se vjera pretvara u vjerski show. U oba slučaja Isus traži vjeru. Sokoli oca da se ne boji, on treba samo čvrsto vjerovati. Vjera je pak osobna stvar, ne da se nikomu nametnuti ili delegirati. Uzima djevojčicu za ruku i izgovara jedno jednostavno: “Talita, kum!” Isusova riječ uskrisuje mrtve. Njemu ne treba ništa više od riječi, a njegova riječ ima u sebi stvarateljsku i živodajnu snagu.

                Naredba važi za svakog od nas. Ustati, stati na svoje noge, uosoviti se. Poći svojim putem. Okrijepiti tijelo (“dajte joj jesti”), jer je puni zemaljski život zalog vječnog. Jelo je znak da je čovjek živ, da nije privid. Upravo kao što i nakon svoga uskrsnuća Isus traži od učenika da mu dadu štogod za jesti. Dakle, on je zbilja, u tijelu uskrsnuo, živ među njima, a ne njegov duh ili neka utvara. Moramo i mi već ovdje, iz ovog zemaljskog tvoriva, stvoriti preduvjete za vječnost. Pozvani smo na ljubav, slobodu, sreću, puninu. Pozvani smo na vjeru jer naša vjera uzima Boga, uzima Isusa za riječ. On je rekao, i on ispunjava svoje obećanje. Vjera se poziva na Boga i Božje obećanje da ostaje uz svoju riječ, da ostaje vjeran. Vjera pomaže onomu tko se povjeri Bogu.

                “Djevojčice, tebi velim, ustani!”

                “Nisi dopustio da pravednik tvoj truleži ugleda – nisi me ostavio u sjenama smrti” (Ps 16,10).       Prema židovskom poimanju truljenje pokojnika nastupalo je nakon trećega dana. Riječ Pisma ispunjava se na Isusu tako što on uskrisuje treći dan, prije nego nastupi truljenje. Tekst je ovdje spojen člankom o smrti: Sve se to događa u okviru Pisma – nova Isusova smrt vodi u grob, ali ne u truljenje. Isus je smrt smrti…

                Pobjeda nad moći smrti upravo ondje gdje se razvija njezina neopozivost spada bitno na biblijsko svjedočanstvo… Tko to vjeruje, ne tvrdi da je posrijedi nekakvo neobično čudo, nego tvrdi da je posrijedi sila Boga koji poštuje svoje stvorenje, koji pak nije vezan uz njegovu zakonitost smrti. Zacijelo, smrt je temeljni oblik ovoga postojećega svijeta. Ali, pobijediti smrt, njezino realno a ne samo misaono uklanjanje, čovjekova je žudnja i traganje i danas kao i odvajkada. Isusovo uskrsnuće veli da je ta pobjeda zapravo stvarno moguća te da smrt ne spada načelno i neopozivo na ustroj svega stvorenoga, materije. Ona dakako veli istodobno kako nadilaženje granice smrti u konačnici nije moguće profinjenim kliničkim metodama, snagom tehnike. To se događa stvarateljskom snagom riječi i ljubavi. Samo su te moći dovoljno snažne promijeniti strukturu materije do te mjere i stubokom da brklja smrti postaje pobjediva…

Time pak prvenstveno postaje vidljivo da je vjera u Isusovo uskrsnuće priznanje stvarne Božje egzistencije. Istodobno i vjera u njegovo stvorenje, vjera u bezuvjetno da kojim Bog stoji uz svoje stvorenje, uz materiju… Božja je moć i nada i radost, to je otkupiteljski sadržaj objave što se zbiva na Uskrs, opunomoćenje pjevati Alleluja usred svijeta nad kojim se nadvija teška sjena smrti.  (Joseph Kardinal Ratzinger / Papst Benedikt XVI. Der Gott Jesu Christi (München, 1972, 82 sl.) 

Fra Tomislav Pervan
Međugorje  

VJERA I POUZDANJE U PROVIDNOST – NEZNATNO POSTAJE VELIKO

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B              

              Ez 17,22-24;2Kor 5,6-10; Mk 4,26-35

         Isus nastavlja govoriti u slikama. Istinu koju ima uputiti i izreći ljudima izgovara slikovito kako bi je ljudi mogli zapamtiti, daleko lakše nego apstraktna umovanja. Govori načinom da ga svatko može shvatiti i razumjeti. Pa ipak je nailazio na nerazumijevanje. Ni današnji čovjek – pogotovo ne gradska djeca – nemaju pojma što to znači sijati, što znači čekati da plod uzraste, ne znaju što je to tijesto i kvasac u tijestu. Sve im je to strano. I gorušično zrno.

         Današnji čovjek kupuje samo gotove proizvode, instant-ponuda ili od pekara, ili zapakirano, ili pak na dugme dobiva gotovu hranu (fast food). Isus pak želi svoje slušatelje povesti onkraj slika, on u slikama izražava narav tajne kraljevstva Božjega. Sve što god govori, što izgovara, smjera prema kraljevstvu Božjem. Ono će doći kao što nakon sijanja i rasta dolazi do žetve. Kraljevstvo ima nutarnju snagu poput zrna gorušice ili pak jednoga hrasta. Naizgled malo, ali ima u sebi silnu energiju, ima snagu rasta i izrastanja. Bog dolazi na svoje, njegovo djelo se ostvaruje, svim protivnim silama unatoč.

         Sve što ratar treba učiniti jest snažnim zaveslajima ruke sijati, i žetva ne će izostati. On nema nikakva utjecaja na konačni ishod. Sve zavisi od toga kako se riječ naviješta, s kojim Duhom i oduševljenjem nastupaju Isusovi glasnici u svijetu. Sije se kraljevstvo Božje, i sve ostalo nije u ljudskoj domeni.

         Bog je na djelu, nepobitno. To proizlazi iz Isusovih riječi o sjemenu koje samo po sebi raste, automatski „automate“ – veli se u originalu. Ne treba prevratnički mesijanizam o kome su sanjali Židovi u Isusovo vrijeme, ne treba im ratnički Mesija koji će povesti narod u boj protiv Rimljana. Ne treba pošto-poto prizivati kraj ili katastrofu. Treba strpljivosti, treba se učiti od ratara koji mirno iščekuje plod svojega rada. Isus ne propovijeda niti mu treba bilo kakva revolucija, prevratnički, zelotski ustanak, ne trebaju mu revolucionarni pothvati koji bi htjeli naprečac izmijeniti tijek svijeta ili stvari.

         Bog je uvijek Bog iznenađenja. Ne silnih prevratničkih pothvata, nego tiha, uporna i svrhovita djelovanja. U svemu postoji Bogom dana svrhovitost i zakonitost. U svemirskim prostorima kao i u najsitnijem zrncu gorušice. Nemoguće je nasilu iznuditi rast, imati istodobno sjetvu, rast, cvjetanje i žetvu. Potrebno je mnogo sunca i kiše, topline, zraka i ostalih uvjeta nužnih za normalan rast. Lako se prepozna plod umjetno odgojen, u plasteniku, hranjen nenaravnim pripravcima i koncentratima od onog koji je rastao u normalnim uvjetima.

         Isusova pedagogija: osluškivanje, proćućivanje žica čovjekova srca i uporno praćenje rasta pojedinca. Nenasilno, bez prijetnji, bez moraliziranja ili “spasonosnih savjeta”. Koliko toga pokvarimo time što posvuda guramo svoje prste ili nos i želimo biti bolji od samoga Tvorca? Poglavito u odgoju onih najmanjih. U grčkom izvorniku ono sjeme posijano raste “automatski” (izvorno “automate”), samo od sebe. Na nama je jedino stvoriti uvjete. “Sijanje u suzama”, u neizvjesnosti glede ishoda, ali biblijski, žetva u pjesmama.

         Kad sijač izruči, preda žito, sjeme zemlji, ne brine se više oko njega, jer je zemlja kadra sama po sebi, snagom svoje naravi, probuditi klicu, hraniti je i tjerati do punoga uzrasta, bez čovjekove pomoći. Isus je time pokazao svojim učenicima zašto on svoje dane proživljava u miru i spokoju, bez žurbe i hektike, makar ima pred sobom krajnje uzvišene ciljeve. Za njega je cijeli svijet radno polje koje treba pridobiti za Boga. Promatra grijeh kao svoga protivnika, gleda u vječni život koji želi ljudima donijeti, osvijetliti. Kraljevstvo Božje djeluje vlastitom snagom jer je u njemu sam Bog prisutan, Božji život, stvaranje, vodstvo, gospodstvo. Sve ima svoje vrijeme. Isus ne žuri, ne nagli se.

         S kraljevstvom je Božjim kao sa sjemenom posijanim u zemlju. Okolnosti mogu biti protivne, sve se može urotiti protiv dolaska nečega što je Bog zacrtao, može se to činiti utopijom, pa i učenici mogu i znaju biti nesposobni, neprikladni i nedostojni, ali je jedno izvjesno: Bog je započeo svoje djelo, jednom i neopozivo u Isusu Kristu. Na nama je samo jedno, otvoriti oči i uši, slušati ono što Isus govori i prikloniti se njegovim riječima i osobi.

         Isus govori u slikama, u usporedbama. Da im je govorio otvoreno, tko je sijač, tko je njiva, tko su protivnici, tko je tvrdo a tko mekano tlo za riječ, da im je spočitnuo njihovu bezbožnost, tvrdoću srca, ne bi ga zacijelo slušali. Jer oni su se smatrali dovoljno pobožnima i svetima. Vjerojatno bi izazvao protivljenje, prijepore, svađu, nevoljkost, vjerojatno bi ih od sebe rastjerao. A ovako, u slikovitu, zagonetnu govoru, prepustio ih je njihovim zaključcima i mislima. Time je spriječio provalu nevjere i otpada, izbijanje mržnje i prezira kod naroda spram sebe i svoga poslanja.

         Ni Isus se nije puno brinuo glede uspjeha svog poslanja. Zapravo u Bibliji i ne postoji riječ uspjeh. Biblija zna za riječ blagoslov. Sve zavisi od blagoslova Božjega, a ne ljudskoga nastojanja ili uspjeha. Ljudski govoreći Isus je išao iz poraza u poraz, od samoga početka svoga djelovanja suočio se s velikom oporbom i protivljenjem, bio je odbačen i neshvaćen, i od svojih najbližih i najmilijih. Križ je bio znak konačnoga – ljudski govoreći – brodoloma, stečaja i poraza njegove misije, da bi upravo u porazu na križu porazio sile smrti, prisile i gušenja.

         Njegov navještaj nije slutio niti je smjerao prema bilo kakvu sretnu svršetku. Sve je govorilo protiv. I povijesne okolnosti, a i ljudsko gradivo s kojim je Isus započeo svoje djelo. Ali ono što je naizgled izgledalo poput nestvarne, neozbiljive utopije, nedohoda, distopije, očitovalo se u povijesti kao nezaobilazna zbilja.

         Budući da sa svoje strane možemo malo ili ništa učiniti, treba osluškivati rast klice. Najprije u svome srcu. Bog se sam brine za rast. Treba osloboditi vlastito srce da bude prijamljivo tlo za riječ o kraljevstvu. Treba samo vjerovati u mogućnost rasta malenoga u vlastitom biću. I biti nepovjerljiv prema svemu što se izdiže, strši, nadima. Tek tako čovjek na kraju spoznaje da je sve dar i milost. Da je po sebi egzistencijalno nemoćan. I da na kraju vrijedi ona slika koju Isus rabi kad želi uprizoriti narav svoje poruke: Biti kao dijete. Prihvatiti riječ i kraljevstvo kao malo dijete. I promatrati sve djetinjim očima: strpljivo, uporno, skromno, prijazno, prijateljski, imajući dovoljno vremena. Pa život će biti sreća i trajno sazrijevanje za konačni Dan. I jedno veliko čudo, u nastanku, rastu, opstanku i dovršenju.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

VJERA I POUZDANJE U PROVIDNOST – NEZNATNO POSTAJE VELIKO

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B             

        Ez 17,22-24;2Kor 5,6-10; Mk 4,26-35

       Isus nastavlja govoriti u slikama. Istinu koju ima uputiti i izreći ljudima izgovara slikovito kako bi je ljudi mogli zapamtiti, daleko lakše nego apstraktna umovanja. Govori načinom da ga svatko može shvatiti i razumjeti. Pa ipak je nailazio na nerazumijevanje. Ni današnji čovjek – pogotovo ne gradska djeca – nemaju pojma što to znači sijati, što znači čekati da plod uzraste, ne znaju što je to tijesto i kvasac u tijestu. Sve im je to strano. I gorušično zrno.

         Današnji čovjek kupuje samo gotove proizvode, instant-ponuda ili od pekara, ili zapakirano, ili pak na dugme dobiva gotovu hranu (fast food). Isus pak želi svoje slušatelje povesti onkraj slika, on u slikama izražava narav tajne kraljevstva Božjega. Sve što god govori, što izgovara, smjera prema kraljevstvu Božjem. Ono će doći kao što nakon sijanja i rasta dolazi do žetve. Kraljevstvo ima nutarnju snagu poput zrna gorušice ili pak jednoga hrasta. Naizgled malo, ali ima u sebi silnu energiju, ima snagu rasta i izrastanja. Bog dolazi na svoje, njegovo djelo se ostvaruje, svim protivnim silama unatoč.

         Sve što ratar treba učiniti jest snažnim zaveslajima ruke sijati, i žetva ne će izostati. On nema nikakva utjecaja na konačni ishod. Sve zavisi od toga kako se riječ naviješta, s kojim Duhom i oduševljenjem nastupaju Isusovi glasnici u svijetu. Sije se kraljevstvo Božje, i sve ostalo nije u ljudskoj domeni.

         Bog je na djelu, nepobitno. To proizlazi iz Isusovih riječi o sjemenu koje samo po sebi raste, automatski „automate“ – veli se u originalu. Ne treba prevratnički mesijanizam o kome su sanjali Židovi u Isusovo vrijeme, ne treba im ratnički Mesija koji će povesti narod u boj protiv Rimljana. Ne treba pošto-poto prizivati kraj ili katastrofu. Treba strpljivosti, treba se učiti od ratara koji mirno iščekuje plod svojega rada. Isus ne propovijeda niti mu treba bilo kakva revolucija, prevratnički, zelotski ustanak, ne trebaju mu revolucionarni pothvati koji bi htjeli naprečac izmijeniti tijek svijeta ili stvari.

         Bog je uvijek Bog iznenađenja. Ne silnih prevratničkih pothvata, nego tiha, uporna i svrhovita djelovanja. U svemu postoji Bogom dana svrhovitost i zakonitost. U svemirskim prostorima kao i u najsitnijem zrncu gorušice. Nemoguće je nasilu iznuditi rast, imati istodobno sjetvu, rast, cvjetanje i žetvu. Potrebno je mnogo sunca i kiše, topline, zraka i ostalih uvjeta nužnih za normalan rast. Lako se prepozna plod umjetno odgojen, u plasteniku, hranjen nenaravnim pripravcima i koncentratima od onog koji je rastao u normalnim uvjetima.

         Isusova pedagogija: osluškivanje, proćućivanje žica čovjekova srca i uporno praćenje rasta pojedinca. Nenasilno, bez prijetnji, bez moraliziranja ili “spasonosnih savjeta”. Koliko toga pokvarimo time što posvuda guramo svoje prste ili nos i želimo biti bolji od samoga Tvorca? Poglavito u odgoju onih najmanjih. U grčkom izvorniku ono sjeme posijano raste “automatski” (izvorno “automate”), samo od sebe. Na nama je jedino stvoriti uvjete. “Sijanje u suzama”, u neizvjesnosti glede ishoda, ali biblijski, žetva u pjesmama.

         Kad sijač izruči, preda žito, sjeme zemlji, ne brine se više oko njega, jer je zemlja kadra sama po sebi, snagom svoje naravi, probuditi klicu, hraniti je i tjerati do punoga uzrasta, bez čovjekove pomoći. Isus je time pokazao svojim učenicima zašto on svoje dane proživljava u miru i spokoju, bez žurbe i hektike, makar ima pred sobom krajnje uzvišene ciljeve. Za njega je cijeli svijet radno polje koje treba pridobiti za Boga. Promatra grijeh kao svoga protivnika, gleda u vječni život koji želi ljudima donijeti, osvijetliti. Kraljevstvo Božje djeluje vlastitom snagom jer je u njemu sam Bog prisutan, Božji život, stvaranje, vodstvo, gospodstvo. Sve ima svoje vrijeme. Isus ne žuri, ne nagli se.

         S kraljevstvom je Božjim kao sa sjemenom posijanim u zemlju. Okolnosti mogu biti protivne, sve se može urotiti protiv dolaska nečega što je Bog zacrtao, može se to činiti utopijom, pa i učenici mogu i znaju biti nesposobni, neprikladni i nedostojni, ali je jedno izvjesno: Bog je započeo svoje djelo, jednom i neopozivo u Isusu Kristu. Na nama je samo jedno, otvoriti oči i uši, slušati ono što Isus govori i prikloniti se njegovim riječima i osobi.

         Isus govori u slikama, u usporedbama. Da im je govorio otvoreno, tko je sijač, tko je njiva, tko su protivnici, tko je tvrdo a tko mekano tlo za riječ, da im je spočitnuo njihovu bezbožnost, tvrdoću srca, ne bi ga zacijelo slušali. Jer oni su se smatrali dovoljno pobožnima i svetima. Vjerojatno bi izazvao protivljenje, prijepore, svađu, nevoljkost, vjerojatno bi ih od sebe rastjerao. A ovako, u slikovitu, zagonetnu govoru, prepustio ih je njihovim zaključcima i mislima. Time je spriječio provalu nevjere i otpada, izbijanje mržnje i prezira kod naroda spram sebe i svoga poslanja.

         Ni Isus se nije puno brinuo glede uspjeha svog poslanja. Zapravo u Bibliji i ne postoji riječ uspjeh. Biblija zna za riječ blagoslov. Sve zavisi od blagoslova Božjega, a ne ljudskoga nastojanja ili uspjeha. Ljudski govoreći Isus je išao iz poraza u poraz, od samoga početka svoga djelovanja suočio se s velikom oporbom i protivljenjem, bio je odbačen i neshvaćen, i od svojih najbližih i najmilijih. Križ je bio znak konačnoga – ljudski govoreći – brodoloma, stečaja i poraza njegove misije, da bi upravo u porazu na križu porazio sile smrti, prisile i gušenja.

         Njegov navještaj nije slutio niti je smjerao prema bilo kakvu sretnu svršetku. Sve je govorilo protiv. I povijesne okolnosti, a i ljudsko gradivo s kojim je Isus započeo svoje djelo. Ali ono što je naizgled izgledalo poput nestvarne, neozbiljive utopije, nedohoda, distopije, očitovalo se u povijesti kao nezaobilazna zbilja.

         Budući da sa svoje strane možemo malo ili ništa učiniti, treba osluškivati rast klice. Najprije u svome srcu. Bog se sam brine za rast. Treba osloboditi vlastito srce da bude prijamljivo tlo za riječ o kraljevstvu. Treba samo vjerovati u mogućnost rasta malenoga u vlastitom biću. I biti nepovjerljiv prema svemu što se izdiže, strši, nadima. Tek tako čovjek na kraju spoznaje da je sve dar i milost. Da je po sebi egzistencijalno nemoćan. I da na kraju vrijedi ona slika koju Isus rabi kad želi uprizoriti narav svoje poruke: Biti kao dijete. Prihvatiti riječ i kraljevstvo kao malo dijete. I promatrati sve djetinjim očima: strpljivo, uporno, skromno, prijazno, prijateljski, imajući dovoljno vremena. Pa život će biti sreća i trajno sazrijevanje za konačni Dan. I jedno veliko čudo, u nastanku, rastu, opstanku i dovršenju.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje