Oganj dođoh baciti na zemlju

ČITANJA: Jr 38,4-6.8-10; Ps 40,2-4.18; Heb 12,1-4; Lk 12,49-53

Zajedničku temu današnjih misnih čitanja mogli bismo označiti kao duhovnost sukoba. Korijen riječi sukob upućuje na zajedničku kob tj. sudbinu, događaj ili situaciju o kojoj različite strane imaju oprečne stavove. Duhovnost sukoba imala bi za cilj, kako se lijepo izrazio papa Franjo prigodom svoga posjeta Sarajevu, da sukob ne bude destruktivan nego da se pretvori u susret. Prema tom cilju smjeraju i današnji biblijski tekstovi.

Zajednička sudbina koja dijele likove u prvom čitanju iz Knjige proroka Jeremije jest opsada Jeruzalema od strane Babilonaca na čelu sa kraljem Nabukodonosorom. U toj teškoj situaciji, u kojoj su svi Jeruzalemci zasigurno htjeli dobro svoga grada i čitavoga naroda, prorok Jeremija i dostojanstvenici kraljeva dvora imali su oprečna mišljenja o tome kako postupiti. Prorok Jeremija pokazuje se kao realni političar koji predlaže predaju grada da bi se izbjeglo njegovo razorenje i odvođenje naroda u sužanjstvo. Međutim, kraljevi dostojanstvenici protumačili su Jeremijin prijedlog kao obeshrabrenje vojnicima koji su branili grad, i proglasili proroka Jeremiju izdajicom kojemu nije na srcu dobrobit njegova naroda. Kralj Sidkija u svemu tome pokazuje se igračkom u ruci svojih ministara i, kako bi im udovoljio,  prihvaća njihov prijedlog da se Jeremija baci u zdenac i tako bude uklonjen sa scene. No  u Jeremijinu zaštitu ustaje etiopljanin Ebed-Melek, sluga na kraljevu dvoru. On je stranac i time politički neutralan, pa kao da bolje uočava nepravdu koja se nanosi proroku Jeremiji. Kralj Sidkija, koji je prije udovoljio svojim dostojanstvenicima, sada je udovoljio i Ebed-Melekovoj molbi. Jeremija je izvađen iz zdenca. Ali njegov prijedlog o predaji, kojom bi se doduše izgubila politička samostalnost, ali bi se sačuvao opstanak naroda u zemlji, nije prihvaćen.

Marija je istinski znak boljega svijeta

Žena odjevena suncem

Otk 12

Svima je poznata scena iz dvanaestog poglavlja Knjige Otkrivenja: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja.“ (Otk 12,1-2).  Na svetkovinu Velike Gospe taj tekst pjeva se kao ulazna pjesma na danjoj misi, a prvo čitanje na istoj misi također je iz dvanaestog poglavlja Knjige Otkrivenja.

U tom čitanju doznajemo da se na nebu pokazuje i drugo, protivničko, znamenje: „Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete.“ (Otk 12,3-4)

Tko je ta žena kojoj prijeti zmaj?

Crkvena ja tradicija dvanaesto poglavlje Knjige Otkrivenja uvijek promatrala na dva načina.

U ženi odjevenoj suncem koja se ukazuje na nebu kršćanska zajednica ponajprije prepoznaje samu sebe, tj. Crkvu, Božji narod. To značenje lika žene lako je dešifrirati pomoću Svetoga Pisma, budući da se ljubav Boga prema svom narodu često uspoređuje s ljubavlju zaručnika prema svojoj zaručnici. Crkva koju Bog ljubi, zaogrnuta je njegovim suncem, ljepotom i plodnošću. Zato je on trudna i viče u porođajnim bolima, ali to vikanje kolikogod bolno, zapravo je naviještanje životne nade čitavom svijetu. Žena koja rađa istovremeno je i slaba i jaka. S jedne strane, nema ništa slabije i bespomoćnije od žene u porodu. Ona se ne može boriti, nego se mora predati rađanju novog života. Ali druge strane baš zato je i jaka. Žena koja viče u porođajnim bolima i još uz to vidi da i njoj i djetetu koje ima roditi prijeti opasnost odzmaja izuzetno je hrabra žena, jer uza sve boli i nevolje ona vjeruje u život, a ne u smrt. Ona u svojoj otvorenosti životu pokazuje mudrost jednostavnosti jer zna da bi bez slabih i bespomoćnih žena koje imaju snage i hrabrosti roditi život na zemlji brzo nestao. Tako je i sa Crkvom. Koliko god bila slaba, bespomoćna pa čak i grešna, ona zna da u svom krilu nosi i svjedoči Život i spremna ga je rađati svijetu, pa i onda kad se čini da su sile zmaja koji ima sedam glava i deset rogova neusporedivo jače od žene koja viče u trudovima. No, odjevena suncem, tj. Božjom snagom, i s mjesecom pod nogama, tj. izdižući se iznad prolaznosti svijeta („mjesec označuje vremena“, Ps 104,9), ona se ne boji činiti ono što na nju spada, tj. naviještati svijetu pravi Život, Krista.

Predati dobiveno i opravdati povjereno

ČITANJA: Mudr 18,6-9; Ps 33,1.12.18-20.22; Heb 11,1-2.8-19; Lk 12,32-48

Današnji odlomak iz Evanđelja po Luki završava Isusovim riječima: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.“ (Lk 12,48).  Radi se o dvije rečenice u kojima se primjećuje razlika između odgovornosti za ono što je komu je dano i odgovornosti za ono što je komu povjereno. Za ono mnogo što je komu dano tražit će se od dotičnoga da i on daje drugima u istoj istoj velikoj mjeri one darove koji su mu dani. A  od onoga komu je mnogo povjereno, tražit će se ne samo onoliko koliko mu je povjereno nego još više.

Kako shvatiti te Isusove riječi?

Očigledno je da glagoli dati i povjeriti nemaju isto značenje. Sadržaj tih dviju riječi različit je. Kada se govori o onomu što je komu dano, onda se tu obično misli na darove koje je čovjek dobiva u svoje vlasništvo. Ti darovi mogu biti materijalni, intelektualni, emocionalni, fizički, duhovni itd. U naravi je darova da se oni daju bezuvjetno i nezasluženo, a onaj tko je obdaren ostaje slobodan da sa svojim darovima postupa kako hoće. Pa ipak od onoga tko prima darove, ipak se očekuje neko uzdarje. Stoga nas Evanđelje, koje je također Božji dar svakom čovjeku, upućuje kako treba postupati s darovima. Dar Božje riječi treba slušati i izvršavati. Dar života potrebno je živjeti, dar poziva slijediti, dar materijalnih dobara dijeliti, dar znanja proslijediti, darom snage služiti, itd.  A svi ti darovi darovi su Božji i čovjek će pred Bogom odgovarati kako je postupao sa svojim darovima. Kriterij po kojem će se to prosuđivati jest mjera dara koji je dan.

Bezumnik i propadljivo bogatstvo

ČITANJA: Prop 1,2; 2,21-23; Ps 90,3-6.12-14.17; Kol 3,1-5.9-11; Lk 12,13-21

Današnje prvo čitanje sastoji se od dva veoma kratka odlomka iz Knjige propovjednika. Prvi se sastoji od samo jednog retka „Ispraznost nad ispraznošću – veli Propovjednik – ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost“ (1,2) kojim zapravo počinje ova biblijska knjiga nakon naslova „Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu“ (1,1).
Pet puta ponovljena riječ „ispraznost“ samo u jednoj rečenici i to na početku spisa svjedoče da je to napisala osoba koja se nalazi pred pitanjem samoga postojanja i čitave ljudske djelatnosti. No i takva rečenica kao i čitava Propovjednikova knjiga ima svoje mjesto u Svetom pismu, jer se u njemu ne taji nikakvo moguće čovjekovo stanje, pa ni stanje besmisla i tjeskobe, nego se i ono postavlja pred Boga kao čovjekova sugovornika. Stoga ova knjiga na gotovo paradoksalan načina približava Boga onim ljudima kojima je on inače mračan i dalek.

Drugi dio današnjeg čitanja (2,21-23) donosi jedan odlomak Propovjednikova razmišljanja o ispraznosti u kojem govori kako čovjek koji se trudi i muči čitava života na koncu ne uživa ono oko čega se trudio nego to ostavlja drugom čovjeku. U takvoj sudbini gdje se čovjek nepotrebno brine i uznemiruje propovjednik vidi ispraznost kojoj sam ne nalazi smisla. No konačni stav prema svemu pa i ispraznosti Propovjednik izriče na kraju svoga spisa gdje sve poziva na vršenje Božjih zapovijedi i sve prepušta sudu Božjemu (usp. Prop 12,13-14).
U svakom slučaju, premda je u velikim egzistencijalnim mukama, propovjednik  nije bezuman čovjek, jer on o svemu razmišlja pred Bogom.

Životna gostoljubivost

ČITANJA: Post 18,1-10a; Ps 15,2-4.5ab; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42

Jedna od najvećih biblijskih kreposti jest gostoljubivost. Abraham je u svojoj gostoljubivosti i ne znajući ugostio anđele, a njegov sinovac Lot sa svojom obitelji spasio se od sodomske propasti također zbog svoje gostoljubivosti. A Sodoma je stradala upravo zbog svoje negostoljubivost prema strancima, putnicima i namjernicima.
U stara vremena bio je običaj, a može se to doživjeti i danas, da ljudi pozivaju u goste putnike namjernike i iskazuju im najsrdačnije gostoprimstvo. Pri tome se gosta, prije nego što ga se ugosti, ne pita ni za ime, ni porijeklo, ni odakle dolazi na kamo ide. Tek pošto je gost jeo i pio, slijedi upoznavanje i ostali razgovor. Isto tako postoji u nekim krajevima običaj da se za stolom postavi jedan pribor za jelo više od broja ukućana, tako da se svaki namjernik u toj kući osjeti dobrodošlim.  Gostoljubivost se ne ukazuje samo uvaženim ličnostima, nego se u svakom gostu vidi čovjek u njegovu punom dostojanstvu.
U kršćanstvu taj gost neoskvrnjena ljudskoga dostojanstva jest Isus Krist. Zato se u kršćanskim kućama, a na poseban način  u redovničkim zajednicama, u svakome gostu nastoji vidjeti Isusa Krista. A što je gost siromašniji i potrebniji pomoći u njemu je Kristovo lice jasnije. To je zato što Krist na ovaj svijet dolazi kao onaj komu je potrebno da bude primljen.

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe

ČITANJA: Pnz 30,10-14; Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37

Četrdeset godina nakon izlaska iz egipatskog ropstva i Saveza s Bogom na Sinaju Mojsije se obraća novom naraštaju ističući prostornu i vremensku blizinu Božje riječi. Božja objava na Sinaju nije samo događaj iz prošlosti. Zakon koji je Bog dao Mojsiju nije vrijedio samo za onaj prvi naraštaj naroda koji je izišao iz Egipta, nego se aktualizira u svakom novom pokoljenju. Stoga Mojsije želi reći narodu da se Božja riječ čuje ovdje i sada. Ona nije na nedopenjivoj visini neba niti u nedoronjivoj dubini mora nego nam je nadohvat ruke, srca i usana.

ČITANJA: Iz 66,10-14c; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; Gal 6,14-18; Lk 10,1-12.17-20

Još  dok su njegovi učenici tek bili na putu nasljedovanja i učenja Isusu ih već šalje propovijedati o Kraljevstvu Božjem i liječiti. Evanđelisti Matej i Marko pripovijedaju kako je Isus to poslanje dao dvanaestorici svojih apostola, a evanđelist Luka uz to opisuje kako je Isusu poslao i drugu  sedamdeset i dvojicu svojih učenika. Za razliku od Dvanaestorice čija su nam imena poznata, ne znamo tko su bila sedamdeset i dvojica drugih učenika. No simbolika broja sedamdeset i dva (ili u nekim rukopisima sedamdeset) govori sama od sebe. Naime, taj broj redovito se povezuje s tekstom u Post 10 gdje se opisuje potomci Noinih sinova od kojih potječe čitavo poslijepotopno čovječanstvo. Drugim riječima, možda čak i više negoli na same Isusove učenike broj sedamdeset i dva odnosi se na one kojima su poslani, a to su svi narodi svijeta. Poruka je, dakle, dvojaka. Prvo, poslanje propovijedanja evanđelja nije ograničeno samo na uski krug Isusovih učenika (Dvanaestorice) nego je to poslanje svih Isusovih učenika.  I drugo, Isusovi učenici nisu poslani samo jednom narodu ili skupini, nego svim narodima i ljudima svijeta.

Već od najstarijih vremena Crkva je na isti dan slavila svetkovinu svetih Petra i Pavla koji su za Neronova progona položili u Rimu svoj život za Krista Isusa. Premda je među njima bila toliko razlika, ista ih je vjera u Sina Božjega spojila u jedno, te su razlike pretvorili u raznolikosti koje su postale bogatstvo cijele Crkve. Njihova dva glasa su se pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet. Zato će sveti Augustin i reći propovijedajući na svetkovini proslave njihova mučeničkog svjedočanstva: Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. „Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta“ (Rim 10,18). Ovi su mučenici vidjeli ono što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli.