ČITANJA: Izr 8,22-31; Ps 8,4-9; Rim 5,1-5; Iv 16,12-15
Pod geslomotajstva najprije slavimo, a tek onda istražujemo na današnju svetkovinu presvetoga Trojstva evo nekoliko ulomaka iz uvodnog i zaključnog dijela studije „Trojstvo i društvo“ brazilskoga katoličkog teologa Leonarda Boffa.
„U korijenu svakog religioznog nauka stoji susret s božanskom tajnom. Taj susret proizvodi određeno iskustvo koje uključuje različite dimenzije postojanja: osjećaje, razum, volju, želju i srce. Prva je reakcija izraz radosti, hvala, pjesma i navještaj. Tek potom dolazi rad pobožnog intelekta koji usvaja i prevodi iskustvo toga susreta na svoj jezik. To je trenutak u kojem se rađaju nauk (doktrina) i credo.„
ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29b-31.34; Rim 8,8-17; Iv 14,15-16.23b-26
Danas na svetkovinu Pedesetnice prvo misno čitanje iz Djela apostolskih i pabirci iz Evanđelja po Ivanu vraćaju nas u dvoranu Posljednje večere. Naime, prema predaji, mjesto gdje su Isusovi učenici bili okupljeni svi na jednome mjestu na dan Pedesetnice isto je mjesto gdje je Isus blagovao posljednju večeru sa svojim učenicima prije svoje muke, smrti i uskrsnuća. A odlomak iz evanđelja po Ivanu donosi Isusove riječi s posljednje večere na kojoj je među ostalima obećao svojim učenicima da će im Otac poslati Duha Branitelja koji će ih poučavati u svemu, uvoditi ih u svu istinu i dozivati ime u pamet sve Isusove riječi.
U sklopu toga obećanja Isus upućuje svojim učenicima jednu rečenicu koja zaslužuje posebnu pažnju i to zato što na prvi pogled nije potpuno razumljiva. To je ova rečenica: „A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.“ (Iv 14,24b). Nije u toj rečenici problematično to što Isus kaže da je riječ koju govori Očeva, nego u tome što kaže da to nije njegova riječ. Ako se uz to još prisjetimo tvrdnje u kojoj Isus kaže da je Otac veći od njega (Iv 14,28), čini se kao da se radi o Isusovoj subordiniranosti Ocu u onom smislu u kojem to Crkva prepoznaje kao herezu koja se protivi vjeri u Sinovu istobitnost s Ocem.
No samo malo bolje poznavanje religioznoga konteksta Isusova vremena pomaže nam da shvatimo što znače Isusove riječi: „A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.“
Naime, u Isusovo vrijeme djelovalo je u Palestinu mnoštvo različitih učitelja koji su svatko na svoj način tumačili Zakon koji je Bog objavio Mojsiju na Sinaju. Ima doista u Mojsijevu Zakona propisa koji nisu dorečeni i mogu se u praksi primijeniti na ovaj ili onaj način. Stoga su različiti učitelji koji su vrijedno proučavali Zakon iznosili svoja mišljenja i tumačenja kako treba shvatiti i primijeniti ovaj ili onaj zakonski propis. Zato su se u Izraelu razvile različite škole i učenjački pravci od kojih su mnogi uživali veliki ugled i poštovanje u narodu. Sjetimo se kako se i sam apostol Pavao pohvalio kako je u „do nogu Gamalieolvih odgojen točno po otačkom Zakonu“ (Dj 22,3). U takvom povijesnom kontekstu Isus ne odriče svaku vrijednost ostalim učiteljima koji se trude oko proučavanja i tumačenja zakona, ali se među njih ne svrstava kao jedan od mnogih učitelja.
ČITANJA: Dj 7,55-60; Ps 97,1.2b.6.7c.9; Otk 22,12-14.16-17.20; Iv 17,20-26
Sveti Augustin rekao je na jednome mjestu „Ljubi dobroga čovjeka zato što je dobar, a lošega čovjeka za to da bude dobar.“
Ta izreka dobro se slaže s porukom današnjih misnih čitanja.
U prvome čitanju iz Djela apostolskih opisan je trenutak mučeništva svetoga đakona Stjepana.
Prirodna i razumljiva reakcija koju čovjek osjeća prema svojim mučiteljima redovito nije ispunjena osjećajem ljubavi. Postoje u povijesti mnogi mučenici koji su nepravedno progonjeni i ubijani te se nakon njihove smrti u svijetu osjeća potreba za zadovoljenjem pravde. Mučitelje je potrebno kazniti i to ne jednim činom, nego tako da budu spriječeni u tome da i dalje čine zlo. To je pravda o kojoj se nema što raspravljati. Postoje i mučenici, isto tako nevini i nepravedno mučeni, koji su u trenucima mučenja vapili za osvetom. I njih treba razumjeti i spominjati ih se.
No uz takve mučenike koje razumijemo i poštujemo postoje i mučenici koji se slave. To su oni koji su u trenutku svoje smrti postupili onako kako je to učinio Isus Krist. Prvi od njih je sveti Stjepan koji je umirući molio za svoje progonitelje riječima „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh“ što odgovara Isusovim riječima na križu: „Oče oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34).
ČITANJA: Dj 15,1-2.22-29; Ps 67,2-3.5-6.8; Otk 21,10-14.22-23; Iv 14,23-29
Pitanje trebaju li pogani prije negoli se krste prihvatiti i Mojsijev zakon potresalo je prvu kršćansku zajednicu. U odlomku današnjeg prvog čitanja imamo apostolsko pismo sastavljenu na skupu koji se tradicionalno naziva Jeruzalemskim saborom. Na tom saboru govorili su Petar, Pavao, Barnaba i Jakov te su na koncu na prijedlog Jakova predstojnika jeruzalemske zajednice donijeli odluku. Zaključak je u osnovi taj da ne moraju prihvatiti Mojsijev zakon niti se obrezati, ali se trebaju uzdržavati od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi. Drugim riječima, u svakodnevnom životu kršćani se trebaju držati onih zakona koje je Bog dao Noi i njegovim sinovima nakon potopa. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je baš taj biblijski događaj utjecao na odluku jeruzalemskoga sabora, ali podudarnosti su očite. Pogotovo ako su potopne vode pralik vode krštenja, a Noina korablja pralik Crkve, zajednice spašenika.
Ono što je pak sigurno u odluci jeruzalemskoga sabora jest to da je ona donesena na temelju iskustva onih apostola koji su propovijedali među poganima i primijetili njihovu otvorenost Bogu, a oni propisi Mojsijeva zakona koje se trebaju obdržavati znak su poštivanja osjećaja braće iz židovstva kojima bi kršenje tih propisa bilo ozbiljna prijetnja bratskom zajedništvu. Na sličan način postupa primjerice apostol Pavao u 1Kor 8,1-13 kada govori o jedenju mesa žrtvovana idolima koje zreli vjernici mog bez problema jesti, jer idoli ionako ne postoje, ali: „ako jelo sablažnjava brata moga, ne, neću jesti mesa dovijeka da brata svoga ne sablaznim“ (1Kor 8,13). U svakom slučaju ova odluka dobar je primjer promišljanja stvarnosti i traženja rješenja u duhu Božje objave.
Naime, ono što uz navedene zaključke plijeni pozornost u ovom apostolskom pismu jest tvrdnja „Zaključismo Duh Sveti i mi…“. Ta rečenica svakako označava uvjerenost apostola da su zaključci koji su doneseni nadahnuti Duhom Svetim. Ali postavlja se pitanje kako su u to sigurni. Put koji vodi do odgovora možda se krije u tome da je riječ o jednodušnom zaključku čitave zajednice. Ako neka zajednica nešto jednodušno hoće, a to nije na ničiju štetu, možemo reći da u toj zajednici djeluje Duh Sveti.
ČITANJA: Dj 14,21b-27; Ps 145,8-13b; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35
Kad je prije nekoliko (2012./2013.) o pedesetoj obljetnici početka Drugoga vatikanskoga sabora papa Benedikt XVI. proglasio Godinu vjere, za početne riječi svoga prigodnog apostolskog pisma izabrao je izraz „Vrata vjere“ koji stoji na kraju današnjeg prvog čitanja iz Djela apostolskih: „Kada (Pavao i Barnaba) stigoše (u Antiohiju), sabraše crkvu i pripovijediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.“ (Dj 14,27).
Sada smo pak u izvanrednoj jubilejskoj godini milosrđa kada vrata opet imaju posebno značenje. Kao što je poznato, u svojoj buli „Lice milosrđa“ sadašnji papa Franjo odredio je da se Vrata milosrđa u ovoj godini prema odluci mjesnih biskupa otvore na svim katedralama i ostalim značajnijim crkvama svijeta. Na taj način Crkva proglašava svijetu da su vrata Božjega milosrđa širom otvorena svakom čovjeku. Pa ako se u kraljevstvo Božje ulazi i kroz uska vrata, pristup je otvoren svakomu tko kroz ta vrata želi proći.
ČITANJA: Dj 13,14.43-52; Ps 100,2-3.5; Otk 7,9.14b-17; Iv 10,27-30
Današnja nedjelja obično se naziva nedjeljom Dobroga pastira, jer se na ovu nedjelju redovito čita odlomak iz Isusove besjede o sebi kao Dobrom pastiru. Budući da pastir u svome poslu poziva svoje ovce da idu za njim na ovu nedjelju posvećuje se posebna pažnja molitvi za duhovna zvanja. Premda je poziv svakoga vjernika duhovni poziv, u ovom slučaju obično se misli na redovnička i svećenička zvanja.
U naše vrijeme sve više jača svijest o velikim mogućnostima koje se pružaju i vjernicima laicima za vršenje crkvenih službi i u tom smjeru se u različitim krajevima svijeta napreduje različitim tempom. To je dobro, ali se s druge strane ne bi smjelo umanjivati svijest o važnosti redovničkih i svećeničkih zvanja jer se tu radi o pozivu koji i na institucionalno vidljiv način predstavlja potpuno posvećenje u službi Bogu i njegovu narodu.
Naime, bilo da se radi o svećenicima (što uključuje biskupe i prezbitere), redovničkim osobama ili vjernicima laicima, Kristov poziv uvijek je poziv na potpuno, a ne na polovično nasljedovanje. O tome govori i današnja poruka Božje riječi.
Vijeće franjevačkih zajednica u RH i BiH održalo je 5. svibnja 2025. godine u Provincijalatu Provincije Presvetog Srca Isusova Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja u Lovretskoj ulici 9 u Splitu svoju redovitu izbornu sjednicu, na kojoj je izabralo novo vodstvo (predsjedništvo) Vijeća na tri godine. Za predsjednika je izabran fra Zdravko Dadić OFM, provincijal Franjevačke provincije sv. Križa – Bosne Srebrene, za potpredsjednicu je izabrana s. M. Darija Jovanović, vrhovna poglavarica Družbe sestara franjevki Bezgrješnog Začeća iz Dubrovnika, za trećeg člana Predsjedništva izabran je fra Siniša Balajić OFM, provincijal Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, a za tajnika ponovno je izabran Anto Matković.
Vijeće je još imenovalo nekoliko dužnosnika svojih radnih tijela, primilo u svoj sastav Družbu sestara Presvetog Srca Isusova, razmotrilo tekuća pitanja i dalo zaduženja određenim članovima da obave pripremne radnje za planirane poslove.
ČITANJA: Dj 5,27b-32.40b-41; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Otk 5,11-14; Iv 21,1-19
Jedna od glavnih crkvenih zapovijedi jest ta da se svaki kršćanin treba barem jednom godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Zašto baš o Uskrsu? Odgovor na to pitanje na svoj način daje nam današnje evanđelje u kojem se opisuje kako uskrsli Isus obnavlja prekinuto zajedništvo sa svojim učenicima.
On se već treći put ukazuje svojim učenicima, a ovaj put to čini na način koji podsjeća na najvažnije događaje u njihovu međusobnom odnosu. No ne radi se samo o podsjećanju, nego o iscjeljivanju rana iz prošlosti. Zato se u ovom susretu na Tiberijadskome moru sve odvija tako kao da Isus s učenicima ponovno prolazi isti put, ali sada s jasnoćom uskrsnog svjetla.
Sedmorica učenika (broj koji simbolizira puninu) idu ribariti, kao što je to bilo i u njihovu prvom susretu s Isusom. Od poimence spomenutih učenika u ovom odlomku to se posebno odnosi na Petra i Zebedejeve sinove koje je Isus svojevremeno pozvao da idu za njim baš dok su se bavili svojim ribarskim poslom. Oni su tada sve ostavili i pošli za njim, a sada su se – ostavivši Isusa – vratili ribarenju. Međutim Isusov poziv je neopoziv i on poslije svoga uskrsnuća ponovno okuplja svoje učenike i to tako da ih ponovno poziva da idu za njim. Pri tome posebno mjesto ima Šimun Petar.
ČITANJA: Dj 5,12-16; Ps 118,2-4.22-27a; Otk 1,9-11a.12-13.17-19; Iv 20,19-31
Jedan od važnih detalja u opisima dana Isusova uskrsnuća su vrata.
Toga dana rano ujutro dok su žene išle na isusov grob putem su se pitale tko će im otvoriti teška grobna kamena vrata. One to same nisu mogle. No kad su došle na grob kamen s grobnih vrata bio je odvaljen.
Istoga dana uvečer Isusovi učenici u strahu od Židova zatvorili su vrata dvorane u kojoj su se bili okupili. A onda je dok su oni stajali iza zatvorenih vrata među njih došao uskrsli Isus. Redovito u tom susretu zamišljamo Isusa kako preobražena uskrsna tijela nadilazi prirodne zakone i ulazi kroz zatvorena vrata.
Ali pritom se nameće jedno pitanje: zašto uskrsli Isus nije izišao iz groba također kroz zatvorena vrata?
Svi izvještaji o praznom grobu na to pitanje daju implicitan i jednodušan odgovor. Vrata Isusova groba nisu se otvorila zato da bi on mogao izići iz groba, nego zato da bi žene koje su ga slijedile i ostali njegovi učenici mogli u grob ući i uvjeriti se da je grob prazan.
U Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu u srijedu, 23. travnja 2025., u popodnevnom radnom dijelu Provincijskog kapitula pod predsjedanjem fra Ivana Sesara, generalnog vizitatora i predsjednika Kapitula izabrana je nova uprava Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Za novog provincijala izabran je fra Siniša Balajić, za vikara Provincije fra Ivan Udovičić, a za definitore: fra Ante Akrap, fra Ivan Čikara, fra Filip Čogelja, fra Tomislav Dukić i fra Domagoj Volarević. Novoizabranom provincijalu fra Siniši Balajiću i svim članovima provincijske uprave izražavamo čestitke i zazivamo Božji blagoslov.
