Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu A

Sir 27,30 – 28,7; Ps 103,1-4.8.10-12; Rim 14,7-9; Mt 18,21-35

Ima li opraštanje granicu?

Ako ćemo biti iskreni, svaki od nas u ovoj priči nekako je bliži Petrovoj muci s problemom opraštanja nego li Isusovu stavu da opraštanje ne smije imati granicu. Unatoč Isusovu jasnom zahtjevu da se mora oprostiti, u nama je još uvijek puno više starozavjetne potrebe za istjerivanjem pravde, nego evanđeoskog duha. Mojsijev zakon je nastojao staviti barem nekakvu granicu osveti i uzvraćanju na osvetu onim poznatim pravilom: Oko za oko zub za zub. To je značilo da je čovjek smio uzvratiti na uvredu, ali istom mjerom, ne više od toga. No time se nije puno postiglo, ljudi time nisu postali bolji. Continue reading

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu A

(Ez 33,7-9; Ps 95,1-2.6-9; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20)

Bratsko opominjanje

Iz naravi čovjeka kao društvenoga bića, a još više iz činjenice da je čovjek jednostavno grešnik proizlazi potreba opominjanja i popravljanja. Da bi zajednički život bio moguć, potrebno je da ljudi jedni drugima ukažu na grijehe, koji opterećuju taj život, i da tako jedni drugima budu od pomoći. Isus je imao pred očima i jedno i drugo, zajednicu vjernika, u kojoj je svatko odgovoran za drugoga, i činjenicu da i tu zajednicu čine grešni ljudi. Matej je toj Isusovoj riječi dao još veću težinu time što ju je povezao s drugim tekstovima i stvorio uvjerljiv Isusov govor o uspjelom životu u kršćanskoj zajednici. On započinje Isusovom poukom kako je veličina u malenosti (18,1-5), pa se nastavlja njegovim upozorenjem kako se ne smije sablazniti malene (18,6-11), isticanjem na primjeru izgubljene ovce kako se Bog brine za svakoga (18,12-14). Continue reading

DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU A (Mt, 16, 21-28)

Sablazan križa sablazan je ljudskoga života

„Sablazan si mi …“, kaže Isus Petru. Jednom drugom zgodom rekao je: „Svi ćete se sablazniti“ (Mk 14,27), „I blago onom tko se ne sablazni o mene“ (Mt 11,6). Apostolski prvak, pralik isprepletenosti ljudske vjere i nevjere – Petar, maločas prije nego ga je Isus otjerao kao sablazan ispovjedio je svoju vjeru u Isusa i dobio Isusovo obećanje da će mu dati „ključeve kraljevstva nebeskoga“ (usp. Mt 16, 13 sl.). No, upravo on prednjači i u sablažnjivosti i sablazni. Sablažnjava se kad Isus govori o svojoj muci i smrti koja mu predstoji. Ne samo da se Petar sablaznio, nego je sablaznio i Isusa. Petru nije pomoglo ni iskustvo Isusova preobraženja na Taboru kojim je, kako stoji u predslovlju za blagdan Gospodinova preobraženja, Isus „učenicima pomogao da podnesu sablazan križa“. Isti se Petar ponio doista sablažnjivo za vrijeme Isusova uhićenja, suđenja, muke i smrti.

Što je bilo toliko sablažnjivo Petru a što Isusu? Zašto je Petar Isusu bio sablazan i obrnuto? Evanđelje nam otkriva da je spor očito bio oko života i odnosa prema životu. Sablažnjen Petrovim poimanjem života iz kojeg Petar isključuje patnju, barem za svog Učitelja, Isus učenicima iznosi svoj odnos prema životu: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (r. 25) te u pozivu na nasljedovanje izričito kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (r. 24).

Poziv na takvo nasljedovanje doima se kao poziv na skok u bezdan: „izgubiti život“, „odreći se samoga sebe“! Poziva li nas Isus na takav skok? Da. Odreći se života? Odreći se sebe? Da. Je li to poziv na skok u bezdan? Da. Zar takav poziv nije sablažnjiv? Jest. Sablažnjiv je. Taj je poziv toliko sablažnjiv koliko je „sablažnjiv“ naš život, naša ljudska egzistencija. Sablažnjiv je strah za život, strah od smrti, strah od gubitka, strah od ostavljenosti, osamljenosti, bolesti, neimaštine, neuspjeha, nemoći, strah od nedostatka ugleda, strah od straha, strah od smrti. Zbog „sablazni“ nad životom, Petar odgovara Isusa da ide putem smrti: „Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“

Sablažnjiv je strah. On nam trese tlo pod nogama, trese našim bićem. Jedini način „spasa“ s tih trusnih područja čini se posve apsurdnim – skok u bezdan – u „gubitak života“, u „odricanje samog sebe“. Jednako apsurdnim čini se sredstvo prijelaza preko „bezdana“ – križ: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“.

Što nas može otrgnuti od grčevitog držanja za život, od grča straha za život? Unatoč notornoj i jedino sigurnoj istini u životu – smrti, svatko se od nas zatekne u grčevitom držanju za ono s čim poistovjećujemo svoj život. Jednima je to izgled, uspjeh, slava, užitak, drugima materijalno bogatstvo, znanje, utjecaj, zdravlje, dugovječnost. A sve je to podložno raspadanju kao kula od karata. Dovoljan je mali „potres“. Isus u nama pobuđuje povjerenje u njega kako bi opustio grč koji se pokreće i održava strahom. Isus zna da je skok u „bezdan“ jednako zastrašujući, ali traži da mu vjerujemo da se taj „bezdan“ piše velikom slovom, da taj „bezdan“ ispunja Duh Božji, začetnik i gospodar života, da će Njegov Duh amortizirati naš skok, da će nas Njegova ruka pravovremeno dohvatiti. Petar je Isusa zapravo odgovarao od povjerenja u Oca Nebeskoga i onaj viši red u kojem je naš život u Njegovoj ruci. Zato Isus ljutito reče Petru ono što nije rekao nikom od svojih najvećih neprijatelja – osim zloduhu u pustinji: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“

Ono što Isus nudi kao premosnicu životnih provalija jest križ, jest zagrljaj s mukama života i njegovom patnjom. Naravno to ne znači popuštanje zlu, odobravanje zala niti pasivan odnos prema nepravdi bilo koje vrste. I onaj križ koji je nedjeljiva sastavnica našega života može biti velik, ali ni životne provalije nisu manje. Slikovito rečeno, što veća životna provalija, to veći križ može potreban da je premosti. Veličina toga spasonosnoga križa ovisi o mjeri našeg svjesnog prihvaćanja znači svjesno prihvaćanje Istina, to je „uzak put“, ali Učitelj reče: »Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast…. « (Mt 7,13).

Križ je istovremeno i sebedarje. Isus daruje sebe za nas. Poziva nas da i mi činimo tako, da darujemo život da bismo ga primili kao uzdarje. Kao i u Isusovom slučaju, i naši će se čini sebedarja doživljavati sablažnjivima. Doista, postoje slučajevi u kojima je dobro sablažnjivije od zla. Isus nije odustao!

Kršćanski odnos prema križu često je virtualan, nestvaran. Često je sveden na „ukras“. Može se usporediti s „bavljenjem sportom“ ili „uživanjem u prirodi“ sjedeći pred televizorom. Među ostalim mjestima koja su „urešena“ križem jesu i raskrižja putova. No, prevalit nam je velik i težak put od križa na prometnim raskrižjima do križa kao životnoga smjerokaza. Naše životne provalije ne mogu premostiti križevi s naših crkava, prometnica ili uzvisica pa ma koliki oni bili! Njihova veličina češće je razmjerna odbijanju nego prihvaćanju svoga križa! Tko se hoće osloboditi „sablazni života“, neka uzme „sablazan svoga križa“! U ovom smislu može se primijeniti narodna poslovica da se klin klinom izbija.“ (fbv)

Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/

Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga

DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina A

ČITANJA: Iz 22,19-23; Ps 138,1-3.6.8bc; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20

Isusovo pitanje «A vi, što vi kažete tko sam ja?» u odlomku današnjega evanđelja ima posebno značenje za njegova učenika Petra. Pitanje o Isusovu identitetu središnje je pitanje koje se postavlja u Evanđelju, ali u tom pitanju krije se odgovor na pitanje identiteta Isusovih učenika. Kao prvo, Isus pretpostavlja da njihov odgovor o njegovu identitetu mora biti različit od odgovora drugih ljudi. Drugi ljudi to su oni koji ne pripadaju krugu Isusovih učenika i ne dijele  s njime svakodnevni život. Oni na pitanje «Tko je Isus?» odgovaraju uspoređujući Isusa s drugim velikim likovima. Jedni kažu da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, treći da je Jeremija ili neki od proroka. Učenici Isusovi, to su oni koji s njim žive čitavo vrijeme. Njihov odgovor na pitanje «Tko je Isus?»  ne polazi od onoga što su o njemu čuli od drugih, pa čak niti od onoga što su čuli i vidjeli sami. Njihovo odgovor, a ovdje ga izgovara Petar, temelji se na onome što mu je objavio Isusov Otac nebeski.

Ne znamo kako i kada se dogodila ta Očeva objava Petru. Možda baš u trenutku kad je Isus postavio pitanje?  A možda Petar nije bio ni svjestan što je rekao. Kasnije će, i to uskoro, pokazati svoju slabost i poteškoću da povjeruje kako je Isusov put muke, smrti i uskrsnuća put Božji (usp. Mt 16, 22-23). No u trenutku ispovijesti «Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga» Isus u tim Petrovim riječima prepoznaje i očituje objavu svoga Oca. A Otac je onaj  koji poznaje Sina (usp. Mt 11,27). Petar je među ostalim učenicima istaknut kao primatelj i ispovjedetalj objave Isusova Oca. U tom trenutku Isus Šimuna i naziva Petrom, tj. Stijenom na kojoj će sagraditi svoju neuništivu Crkvu. Otajstveno izabranje Petra da upravo on bude taj kojemu će Isus pokazati takvo povjerenje uvijek će ostati otajstvo. Ali ono što razlikuje vjernika od nevjernika među ostalim jest upravo to što vjeruje u otajstvo kao stvarnost danu od Boga kojemu smo dužni svako povjerenje.

U tom otajstvu ipak se možemo pitati što svakomu od nas i svima nama zajedno znači Petrova ispovijest. Ostalim učenicima na kraju ovoga događaja Isus je zaprijetio da nikomu ne reknu da je on Krist. To je naoko paradoksalan zahtjev od Onoga koji želi da ga ljudi upozanju. Međutim, Petrov primjer puno toga objašnjava. Do spoznaje Isusa kao Krista on nije došao po tijelu, snagom svojih ljudskih intelektualnih ili duhovnih napora. Do spoznaje Isusa kao Krista dolazi se objavom od  Isusova Oca. Drugim riječima, svaka definicija Isusa koja bi ga odvajala od Oca, tj. koja bi htjela analizirati Isusa tako da ga svodi na mišljenja koja razni ljudi imaju o njemu nije spoznaja Isusa Krista. To može biti hvalevrijedno akademsko pa i pobožno istraživanje svih mogućih unutarnjih i vanjskih okolnosti u kojima je živio Isus iz Nazareta i generacije koje su u njega vjerovale i vjeruju. No spoznaja Isusa kao Krista – Sina Božjega dolazi samo od njegova Oca.

Kao Isusovi učenici možemo biti dionici te spoznaje samo ako prihvatimo način na koji se do nje dolazi ili bolje reći, ako prihvatimo način na koji ona dolazi nama. Naravno, kad se govori o dolaženju, onda se razumije da do spoznaje Isusa Krista ipak postoji put. S učeničke točke gledišta to je put odaziva na Isusov poziv tj. put nasljedovanja. Isusovi učenici, od kojih se posebno ističe Petar, odazvali su se njegovi pozivu, slijedili ga i u tom nasljedovanju pokazali sve svoje i jake i slabe crte. Ali u nasljedovanju Isusa i u traženju odgovora na pitanje «Tko je on?» učenici su upoznali temeljnu istinu o samima sebi. Petar do trenutka kad je na Isusovo pitanje izgovorio riječi ”Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” nije poznavao sebe kao čovjeka kojemu je to objavio Bog i kao Stijenu na kojoj će Krist sagraditi svoju Crkvu. Tako i svaki onaj tko u nasljedovanju Isusa traži odgovor na pitanje tko je on, nalazi u Isusu odgovor na pitanje o svome vlastitom identitetu. Pozivi i poslanja su različiti, ali tko god svoj identitet traži u Isusu nalazi da je to identitet ljubljenog djeteta Isusova Oca.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU A

Razmaženo kršćanstvo

Čitanja: Iz 56, 1.6-7; Ps 67, 2-3.5-6.8; Rim 11, 13-15.29-32; Mt 15, 21-28


U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je jedan Isusov susret s nepoznatom ženom Kanaankom koja ga je molila da joj izliječi kćer od teškog opsjednuća. Odbijajući to učiniti na prvo traženje, Isus zapodijeva s njom razgovor, jer želi jasno čuti njezine razloge i uvjerenja glede njega. Ako je bila voljna zamoliti za uslugu njega – čovjeka iz prezrenog židovskog naroda, onda je za to očito imala dobre razloge. Nevolja u kojoj se našla, a koju je on dobro znao, nije bila dovoljan razlog da njega zamoli za pomoć. Zato je on htio čuti zašto baš njega moli za pomoć, to jest zašto se baš njemu obratila. Za takvo što morala je imati dovoljno razloga i to uvjerljivih. Upravo prema tome Isus navodi razgovor kad joj u prvi mah odbija uslišiti zamolbu. Znao je da mu se nije obratila tek tako, jer je za njima vikala i vapila, ali je htio čuti točne razloge. Nije dovoljan razlog bio taj što se on tu zatekao i tuda naišao, koliko je moralo biti presudno što ona vjeruje o njemu. Njega je zanimalo smatra li ga ona jedinstvenim pomoćnikom u nevolji, a ne slučajnim.

U razgovoru koji vodi s njom Isus je prisiljava izgovoriti sve argumente. Tjera je na verbalno nadmetanje koje nije bilo samo borba riječima, već jasno i odlučno iznošenje vlastitih argumenata i stavova. Služeći se slikom djece, psića i hrane Isus očekuje da ona replicira i da u replici pokaže svoja uvjerenja glede uloge mesijanskog naroda Izraelova, što ona i čini. I dok Isus govori da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova i da ne priliči uzeti kruh sa stola od djece i dati psićima, ona uzvraća da će biti zadovoljna i mrvicama koje padaju sa stola gospodara.

No uz ovo što je rečeno između Isusa i Kanaanke, ostalo je još mnogo toga neizrečenoga, što i sami možemo nazrijeti između redaka. Jedna od važnijih stvari koja se naslućuje, te objašnjava zašto je Isus pokazao da ipak nije došao samo za izgubljene ovce doma Izraelova i da nije došao hraniti samo djecu svoga naroda, činjenica je da se njegov narod nije osjećao potrebnim njegove pomoći. Naime, njegov narod nije imao osjećaj da kao ovca luta daleko od pastira i da treba doći Mesija započeti svoje mesijansko poslanje upravo od njih prikupljajući ih iz lutanja i privodeći u sigurnost ovčinjaka. Nadalje, taj narod se ponašao nemarno prema kruhu kojim ga je Bog hranio, pa su ga u obijesti odbijali i odbacivali dok im je davao sebe kao kruh. A ova žena je bila zahvalna i za mrvice koje je mogla blagovati, za ovaj usputni susret koji je skratio njezina lutanja i priveo je zajedništvu s Bogom po vjeri i koji ju je nahranio mrvicama koje su pretekle od njegova božanskog obilja i za sve ostale ljude.

Ovo što nije bilo izrečeno, a odgovaralo je povijesnoj stvarnosti, na žalost, često se događa i danas upravo među onima koji sebe drže vjernicima. Svjesni kako je Bog dobar, mnogi se kršćani onda ponašaju kao razmažena djeca i odbijaju kruh koji im Otac s ljubavlju daje ili ga primaju tek onako usputno i reda radi, a da ne osjećaju s koliko je ljubavi natopljen. Ili se pak ponašaju kao obijesne ovce koje sebi dopuštaju lutanje, računajući kako je Božja zadaća da ih traži i privodi u ovčinjak, a one sve čine da budu daleko od gospodara i njegova ovčinjaka. I doista, mnogi kršćani i danas žive mlako, bez čvrstih duhovnih i ćudorednih uvjerenja, kao razmažena djeca. I ne vide čudesnu Božju skrb i ljubav u svome životu. Kruhu koji dolazi iz njegove ruke ne pripisuju toliku važnost, već ga obijesno odbacuju i traže sebi zemaljsko jelo koje smatraju ukusnijim i slađim, umjesto da žive od kruha nebeskoga, živeći kao prava djeca Božja. I danas mnogi kršćani žive kao razmažena djeca koja ne prihvaćaju ozbiljno pouke svojih roditelja i njihovu žrtvu, već zanovijetaju ne znajući cijeniti trud i žrtvu koju su roditelji uložili u njihov život i rast, odgoj i obrazovanje. Tako se stvaraju naraštaji ljudi koji se ne znaju odgajati za uvjerenja Božja, već koji ih prekrajaju prema svojim mislima i željama, potrebama i nagnućima. A vrijeme u kojemu živimo pogoduje stvaranju tako razmaženih naraštaja, pa čak i među vjernicima, što bi nas trebalo nagnati da se zapitamo i preispitamo.

Božja riječ koja nam je upravljena i razgovor koji se vodio između Isusa i Kanaanke jasna je poruka za nas i za naš duhovni život. Kao vjernici trebali bismo se uozbiljiti i pokazati zrelu snagu svoga kršćanskoga stava prianjajući odlučno uz Božji zakon i darove koje nam daje, a ne biti razmaženi, oni koji ne primjećuju pored sebe najveće Božje svetinje. Štoviše, Bog nam daje samoga sebe i očekuje da to primijetimo i prihvatimo kao najveći dar koji za nas postaje i obveza da ga sveto primimo i od njega živimo. A samo razmaženo i bahato dijete može od sebe odbacivati ljubav darovanu iz ruke svoga roditelja i dovesti se u situaciju pustoši i praznine, posvemašnje udaljenosti od biti kršćanskoga života. Razbudimo i oživimo u sebi vjeru koju nam dade Gospodin i živimo vršeći njegovu volju, tada će i on biti uz nas u svakoj poteškoći i ispuniti naše molitve, želje i potrebe. Potom, skrbimo i za one koji ne vjeruju ili im vjera ozbiljno boluje od bezbožnosti i grješnosti, kako bismo jednom svi mi bili privedeni u vječno nebesko kraljevstvo.

dr. Ivan Bodrožić

Prenijeto s: https://www.vjeraidjela.com/

Marija je istinski znak boljega svijeta (Uznesenje Blažene Djevice Marije)

Svima je poznata scena iz dvanaestog poglavlja Knjige Otkrivenja: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja.“ (Otk 12,1-2).  Na svetkovinu Velike Gospe taj tekst pjeva se kao ulazna pjesma na danjoj misi, a prvo čitanje na istoj misi također je iz dvanaestog poglavlja Knjige Otkrivenja.

U tom čitanju doznajemo da se na nebu pokazuje i drugo, protivničko, znamenje: „Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete.“ (Otk 12,3-4)

Tko je ta žena kojoj prijeti zmaj?

Crkvena ja tradicija dvanaesto poglavlje Knjige Otkrivenja uvijek promatrala na dva načina.

U ženi odjevenoj suncem koja se ukazuje na nebu kršćanska zajednica ponajprije prepoznaje samu sebe, tj. Crkvu, Božji narod. To značenje lika žene lako je dešifrirati pomoću Svetoga Pisma, budući da se ljubav Boga prema svom narodu često uspoređuje s ljubavlju zaručnika prema svojoj zaručnici. Crkva koju Bog ljubi, zaogrnuta je njegovim suncem, ljepotom i plodnošću. Zato je on trudna i viče u porođajnim bolima, ali to vikanje kolikogod bolno, zapravo je naviještanje životne nade čitavom svijetu. Žena koja rađa istovremeno je i slaba i jaka. S jedne strane, nema ništa slabije i bespomoćnije od žene u porodu. Ona se ne može boriti, nego se mora predati rađanju novog života. Ali druge strane baš zato je i jaka. Žena koja viče u porođajnim bolima i još uz to vidi da i njoj i djetetu koje ima roditi prijeti opasnost odzmaja izuzetno je hrabra žena, jer uza sve boli i nevolje ona vjeruje u život, a ne u smrt. Ona u svojoj otvorenosti životu pokazuje mudrost jednostavnosti jer zna da bi bez slabih i bespomoćnih žena koje imaju snage i hrabrosti roditi život na zemlji brzo nestao. Tako je i sa Crkvom. Koliko god bila slaba, bespomoćna pa čak i grešna, ona zna da u svom krilu nosi i svjedoči Život i spremna ga je rađati svijetu, pa i onda kad se čini da su sile zmaja koji ima sedam glava i deset rogova neusporedivo jače od žene koja viče u trudovima. No, odjevena suncem, tj. Božjom snagom, i s mjesecom pod nogama, tj. izdižući se iznad prolaznosti svijeta („mjesec označuje vremena“, Ps 104,9), ona se ne boji činiti ono što na nju spada, tj. naviještati svijetu pravi Život, Krista.

Zadržimo se ipak na činjenici da se sve to događa uz porođajne boli i muke rađanja i razmislimo o kakvim je bolima i mukama riječ. Sveto pismo povezuje muke rađanja s grijehom. Čitamo u Knjizi Postanka kako je prva žena Eva zbog svoga grijeha (više je vjerovala zmiji nego Bogu) među ostalim od Boga kažnjena riječima: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati.“ (Post 3,16).  Pomnjiv čitatelj primijetit će kako se tu govori oumnažanju, a ne o nastanku muka. Ne može se umnožiti nešto što već ne postoji. Drugim riječima od početka stvaranja postoje one muke  koje se odnose na prirodne tjelesne boli rađanja. Te muke nisu posljedica grijeha. One su prolazne i žena ih, kad rodi dijete, zaboravlja. Ali kad se te porođajne boli povežu s grijehom, onda se radi o mukama koje traju čitav život. Stoga se tu ne radi o prolaznim tjelesnim porođajnim bolovima, nego o onim mukama koje umjesto s radošću života povezuju trudnoću s protivljenjem životu. Najjednostavniji primjer su muke koje se tiču neželjenog djeteta. Vjerojatno nema strašnije spoznaje za ljudsko biće od te da ga njegovi roditelji i njegovi bližnji nisu željeli, a mnoga začeta djeca zbog toga nisu nikad ni ugledala svjetlo dana.  Tu su i muke koje proživljava djevojka koju je mladić ostavio zbog trudnoće, ili žena koja je zatrudnjela zbog silovanja. A kad trudnice bilo svojom voljom, bilo pod pritiskom drugih učine pobačaj, slijedi grižnja savjesti koja traje čitav život. Sve muke rađanja koje su posljedica grijeha povezane su s neprihvaćanjem dara života. No, ono što je u svemu tome nadobudno jest to da grijeh, premda trudnoći umnaža muke, ne dokida samu sposobnost rađanja.

Do kojeg zaključka dolazimo kad to primijenimo na Crkvu? Ako je žena koja viče u porođajnim bolima i mukama rađanja koje su posljedica grijeha slika Crkve, to znači da najteže boli koje Crkva proživljava potječu iz njezine utrobe. Crkva trpi zbog grijeha svojih članova, i onaj tko se osjeća Crkvom, osjeća muku i težinu tih boli tako da mu to ne treba tumačiti. Ali isto tako, koliko god Crkva bila grešna ona ne gubi  svoju sposobnost rađanja, to jest poslanja naviještanja Krista.  To poslanje Crkve je nedokidivo i ne mogu ga uništiti niti grijesi same Crkve niti oni koji izvana žele zanijekati njezinu sposobnost rađanja Krista, Spasitelja svih ljudi.

U tom smislu slika žene iz  Otk 12 velika je nada Crkve koja zna da unatoč svim svojim grijesima i slabostima ne gubi smisao svoga postojana. Unatoč svim protivštinama ona trajno svijetu „rađa Krista“. No, to ne znači da se Crkva tek tako treba pomiriti sa svojim  slabostima. Crkva na svom zemaljskom putu treba da hodi putem koji će je dovesti do njezina savršena lika. A taj lik već postoji i na nj se odnosi drugo značenje žene odjevene suncem.

Kada Crkva u samoj sebi tj. među svojim udovima, traži onu koja je rodila Krista onda je prepoznaje u Mariji. Marija, Isusova majka, jest ona čije će potomstvo zmiji satrti glavu. U njoj se na svoj način koncentrirala sva borba protiv prokletstva i smrti. Borba koja je najavljena na prvim stranicama Svetoga Pisma dolazi do svoje odlučujuće točke upravo u trenutku kada ponizna i siromašna djevica iz Nazareta rađa Isusa, dobru nadu svih ljudi.

Marija, kao osoba iz naroda, iz kruga ‘malih ljudi’ predstavlja sve majke koje rađaju djecu i time garantiraju budućnost čovječanstva. Predstavlja majke koje po svojoj djeci donose svijetu nadu i volju za život. Predstavlja sve one osobe koje vjeruju u život i koje se bore da dobro nadvlada zlo koje je ušlo u svijet preko Zmaja, Stare zmije, zavodnika cijeloga svijeta (Otk 12,9).

Odjevena suncem, s mjesecom pod nogama i s vijencem od dvanaest zvijezda na glavi (tj. okružena narodom Božjim) Marija je istinski znak boljega svijeta.

Fra Domagoj Runje

izvor: https://www.mir.hr/

Devetnaesta nedjelja kroz godinu A

SUSRET SA SAMIM SOBOM NAD BEZDANOM

1Kr 19,9a.11-13a; Rim 9,1-5; Mt 14,22-33

Od čega se živi i što naš život nosi? To su upitnici koji se pred nas stavljaju kad čitamo evanđeoske ulomke o umnažanju kruha te o hodanju po vodi. Isus sluti opasnost koja mu prijeti. Svijet je oduševljen umnažanjem kruha i snuje nešto čime bi se svi mogli okoristiti: Učiniti Isusa vođom, kraljem. Zakraljiti ga. Da se napokon ispune židovski politički i mesijanski snovi, da zbace omraženi rimski jaram sa sebe. Još im je u podsvijesti povijest Makabejaca. Zato Isus primorava učenike da čim prije prijeđu na drugu stranu, dok on sam provodi noć u molitvi, zahvaljivanju, u Duhu. Ne želi ‘kapitalizirati’ kod ljudi čudo umnažanja kruha u pustinji. Zna za varljivost sreće, oduševljenja, ne nose ga valovi ushita ni uspjeha. Continue reading

PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO

Preobrazenje-Gospodinovo

Ljudima koji žeđaju za nebeskom stvarnošću, napose onima koji žele otkriti otajstva neba, doista je izazovno razmatrati o Bogu i dolaziti do sve jasnijih zaključaka o njemu. No samo razmatranje o Bogu na ljudski način ne iscrpljuje onu iskonsku potrebu da Boga promatramo licem u lice držeći to izuzetnom povlasticom i srećom koja se ima ostvariti isključivo kao konačno blaženstvo u nebeskoj slavi. No promatrati Boga licem u lice, osim što može biti duhovna ili intelektualna želja, ne može biti ljudsko pravo niti u dometu njegovih moći. Ljudima je moglo biti dano da dođu do nekih razumskih zaključaka o Bogu, ali je to daleko od izravnoga gledanja Božjega lica. Pa i onima kojima je Bog u svome milosrđu otkrivao ljepote svoga lica kako bi to prenijeli njegovu narodu, uvijek je bila povjeravano samo duhovno viđenje u mističnom zanosu nakon kojeg su prenosili određene istine u slikama svojih vizija. O tome nam svjedoči prvo čitanje iz proroka Daniela koji je već nekada u viđenju vidio očitovanje Sina Čovječjega za nas smrtne ljude. Continue reading

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A

Zakopano blago

Svoj veliki govor o kraljevstvu nebeskom u prispodobama Matej nastavlja trima manjim Isusovim prispodobama koje tu temu osvjetljuju s različitih vidika. Prve dvije žele naglasiti kako je kraljevstvo nebesko iznenadan i nezaslužen Božji dar čovjeku, koji bi logično trebao uroditi velikom zahvalnošću, a treća govori o njegovu konačnom dovršetku, o sudu. Može se slobodo reći da dvije ponajmanje prispodobe koje govore o zakopanom blagu i dragocjenom biseru predstavljaju najveće blago i najljepši biser evanđeoskog govora. Malo je Isusovih riječi koje u isto vrijeme tako jednostavno, a opet tako zorno i snažno izražavaju narav njegove Radosne vijesti kao upravo ta priča o iznenada nađenom zakopanom blagu i dragocjenom biseru koji rađaju oduševljenjem u čovjeku i čine ga spremnim odreći se svega drugoga samo da bi njih posjedovao. Continue reading

Nova Vrhovna uprava Družbe školskih sestara franjevaka Krista Kralja

Na XVI. redovitom vrhovnom kapitulu Družbe školskih sestara franjevaka Krista Kralja koji se na temu Osluškujući Duha Svetoga zajedno hodimo u novosti života slavi u Sv. Mariji anđeoskoj (Asiz) od 2. do 26. srpnja 2023. godine, dana 22. srpnja izabrana je nova Vrhovna uprava za sljedeće šestogodište:

s. Veronika Verbič, vrhovna predstojnica (Mariborska provincija)

s. Petra Bagarić, vrhovna zamjenica i prva savjetnica (Mostarska provincija)

s. Marija Petra Vučemilo, druga savjetnica (Splitska provincija)

s. Angélica Medina, treća savjetnica (Argentinsko-urugvajska provincija)

s. Radmila Ilinović, četvrta savjetnica (Bosansko-hrvatska provincija)

Rad Kapitula odvija se u sagledavanju stvarnosti svake provincija i mogućem načinu preustroja Družbe te zauzetom radu na obnovi Konstitucija.

Međunarodna Družba školskih sestara franjevaka osnovana je 1869. godine u Mariboru. Prisutna je na četiri kontinenta u petnaest zemalja i broji 815 sestara u sedam provincija.

šsf