Božji dolazak na zemlju

ČITANJA: Iz 2,1-5; Ps 122,1-2.4-9; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44

Kao što sama riječ Došašće  kaže po sebi, ovo vrijeme na početku nove liturgijske godine u središtu ima slavljeničku pripremu za Kristov dolazak. Došašće se tradicionalno dijeli na dva dijela. U prvom dijelu Došašća (do 16.prosinca) pažnja je usmjerena na drugi Kristov dolazak u slavi na kraju vremena, a drugi (od 17. prosinca) dio usmjeren je na slavlje Kristova dolaska koji se već dogodio njegovim rođenjem od Djevice Marije.

U svakom slučaju ono što se slavi u Došašću jest Božji dolazak. To je bitna značajka kršćanske vjere. Mi, naime, ne slavimo Boga koji bi prebivao negdje na nebesima i ne bi htio imati nikakva posla sa zemljom. Mi slavimo Boga koji dolazi na zemlju da bi prebivao među svojim narodom.

Čitamo li Sveto pismo vidjet ćemo kako je čitava biblijska povijest puna Božjih dolazaka na zemlju koji se uvijek ostvaruju preko ljudi. Bog je na životnom  putu zajedno s Abrahamom, našim praocem u vjeri, kao i s Izakom i Jakovom, ocima Izabranoga naroda. Bog kroz povijest govori po prorocima i nadahnjuje pastire da se poput Mojsija nesebično posvete služenju  narodu oslobađajući ga iz duhovnoga i materijalnoga ropstva.

Kraljevstvo Isusa Krista

ČITANJA: 2Sam 5,1-3; Ps 122,1-5; Kol 1,12-20; Lk 23,35-43

Uz današnji službeni završetak Izvanrednog jubileja Milosrđa sretno se uklapa odlomak iz evanđelja koji ove godine čitamo na svetkovinu Krista Kralja u posljednju nedjelju liturgijske godine. Naime, Isus jednomu raskajanomu razbojniku u posljednjim časovima i svoga i njegova zemaljskoga života kaže: Danas ćeš biti sa mnom u raju.

Teško je istražiti sadržaj tih riječi predožbama o raju. Koliko god naše slike o raju bile lijepe i maštovite, one ne mogu dohvatiti pravu stvarnost. U Novome zavjetu riječ raj ne koristi se često. Još samo dva puta. Sveti apostol Pavao u Drugoj posalnici Korinćanima govori o sebi kao o čovjeku koji je „bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. (2 Kor 12,4). A u Knjizi Otkrivenja Isus na kraju pisma Crkvi u Efezu kaže „Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem.“ (Otk 2,7).

Prema tome Isus raskajanom razbojniku kaže da će danas biti ponesen u raj u kojem će kao pobjednik jesti sa stabla života. Razbojnik je, dakle, nazvan pobjednikom, koji je očigledno pobijedio u posljednjoj, ali najvažnoj bitci. U posljednjem času on je u Isusu prepoznao kralja-pobjednika te se svrstao na njegovu stranu. Možemo možda i krivo gledati na to što je jedan razbojnik tako lako zaradio raj, dok mnogi bogobojazni i pravedni ljudi žive u strahu da nisu dovoljno dobri da bude zajedno s Isusom. No takav strah nije opravdan. Bog nije hiroviti sudac koji postupa prema trenutačnom raspoloženju. Bog prima sebi sve koji hoće i riječima i djelima biti zajedno s njime, pa tema obraćenja u posljednji čas nije u središtu našega današnjega razmišljanja. Ono što izaziva više pitanja jest sama scena na križu koja se gledajući ljudskim očima nikako ne može nazvati pobjedom. Kako možemo smatrati pobjednikom čovjeka koji svoj život završava kažnjeničkom smrću na križu? Nije li on na križu doživio najveći poraz. Prema biblijskoj objavi, ne. Isus je na kržu pobijedio zlo i smrt, a raskajani razbojnik pridružio mu se u toj pobjedi.

Vrijeme se približilo!

ČITANJA: Mal 3,19-20a; Ps 98,5-9; 2Sol 3,7-12; Lk 21,5-19

U kršćanskoj Bibliji knjiga proroka Malahije posljednja je Knjiga Staroga zavjeta, koja ima završetak otvoren prema budućnosti i iščekivanju eshatološkog Dana Gospodnjeg.

U odlomku današnjeg prvog čitanja opisuje se kakav će to Dan biti. Opis je slikovit i dijeli se na dva dijela. U prvom se govori kakav će kraj zadesiti one koji čine zlo. Pri tome se koristi sliku paljenja strnjike što se svako ljeto pali nakon završetka žetve. Vatra kojom će se strnjika zapaliti bit će takva da će sažeći i korijen tako da neće biti nikakve mogućnosti da iz korijena udare mlade grančice. Tako će u dan koji se bliži zlikovci biti potpuno uništeni.

U drugom dijelu govori se o pravednicima koje se boje Imena Božjega. Oni za razliku od zlikovaca neće biti spaljeni vatrom nego obasjani suncem pravde i uživati u zdravlju i radosti.

Znakovito je pak da prorok o zlikovcima govori u trećem licu, dok se pravednicima obraća izravno u drugom licu. To je pozitivan proročki stav jer se prema Božjem narodu postavlja kao onaj koji opominje s blagonaklonošću i jasnom željom da se svi ljudi spase.

Posvećeni za sveti hram Božje prisutnosti

Kad je naš Gospodin Isus započeo svoje javno djelovanje, iz Galileje se spustio u Judeju, u Jeruzalem da tamo slavi Pashu. Došavši u Hram zatekao je stanje kakvo je sigurno mogao vidjeti i za svojih prethodnih dolazaka u Jeruzalem, no ovaj put je odlučio da neće više trpjeti bezumlje i besmisao koji se ondje događao. Zato je i u Hramu započeo svoje djelo pročišćavanja štovanja Boga i davanja smisla svemu što je u Jeruzalemu postojalo i što je se ondje događalo. Jedna važna uloga Hrama je doista bila da priprema vjernike za susret s Bogom kroz čišćenje i prinos žrtava, da bi se potom mogli susresti s njime na tom posebnom mjestu njegova prebivanja. No isto tako, u Hramu su hranili svoju nadu da će Bog u potpunosti ispuniti svoja obećanja i doći kako Mesija. Međutim, ni slutili nisu da je Hram bio mjesto koje je bila slika budućeg ostvarenja prema kojem je sam Bog htio za ljude sagraditi hram kao mjesto svoga prebivanja među njima, kako je nekoć obećao Davidu. Štoviše, treći korak nakon toga je trebao biti da do te mjere posveti ljude da oni budu njegov sveti hram, to jest mjesto njegova posebnog prebivanja na zemlji.

Jamstvo života vječnoga

Uz svetkovinu Svih svetih i vjeru Crkve da je mnoštvo onih nepoznatih svetaca koji nisu imali čast da ih Crkva proglasi blaženicima i svecima, danas se sjećamo svih naših vjernih pokojnika koji se možda nisu istaknuli osobitim krepostima, ali za koje držimo da su živjeli u vjernosti svome Gospodinu, te da su na tragu ostvarenja života vječnoga u njegovu kraljevstvu, makar još uvijek trebali proći i razdoblje čišćenja prije ulaska u nebesku slavu. Zato se danas naše misli i pogledi, naše riječi i molitve usmjeravaju prema našim dragim pokojnicima koji su nam prethodili, ne samo u vremenu, jer su bili prije nas, već za koje vjerujemo da su nas prethodili jer su svoje zemaljsko postojanje i putovanje hodočastili putujući prema životu vječnome i domu Oca nebeskoga.

No bilo bi nedostatno da se naše misli i molitve usmjere samo prema njima, te da im iskazujemo samo neku ljudsku vrstu poštovanja i sućutnog sjećanja, već nas Crkva danas poziva da svoj pogled, misli i molitve uzdignemo prema Bogu živomu. Naše sjećanje nije samo neka vrsta ljudske sućuti i oplakivanja naših dragih koji su umrli, već je ovo uzdizanje srca i duha prema Bogu koji nas je pozvao u zemaljski život i koji nas obdaruje onim vječnim. Jer i oni koji ne vjeruju u Boga sjećaju se svojih pokojnika s poštovanjem i sućuti, ali njihovo sjećanje staje s nekom vrstom ljudske zahvalnosti koja ne ide dalje od zemlje i ljudske povijesti, to jest ne ide dalje od groba. Naše pak sjećanje i zahvalnost idu dalje od zemaljskog obzorja, to jest nije zatvoreno u grob, niti mu je smrt konačna zapreka. Naprotiv, naše sjećanje i molitva za drage pokojnike na današnji dan prodiru kroz grob i pobjeđuju smrt, jer snagom vjere slutimo i ćutimo da smrti više nema, već da ostaje samo život.

Pasivna svetost

U nekoj našem poimanju života i ljudi, smatramo zaslužnima i velikima one koji su aktivni i koji se zalažu na različitim područjima života i ljudskoga društva. Tako smo i navikli sve mjeriti aktivnošću i nekim izvanjskim učinkom. Sve drugo smatramo lijenošću, pasivnošću i nesposobnošću koje treba izbjegavati i protiv kojih se treba boriti. Tako vjerojatno pomišljamo da se i svetost treba odlikovati izvanjskom aktivnošću i zauzetošću koju ljudi vide i koja je kao takva prepoznatljiva. No danas na svetkovinu svih svetih ipak ne čitamo u Evanđelju da bi se sveti trebali bitno odlikovati izvanjskim velikim ili herojskim djelima, premda znamo da ima i onih svetaca koji su činili takva djela. Isus o svetosti progovara kroz prizmu blaženstava u kojima govori da su blaženi oni koji žive po mjerama koje nam je on zadao. A kad bolje sagledamo, onda u biti vidimo da Isus o svetosti i svecima govori kroz prizmu onih koji trpe i koji su u svijetu nepriznati i ugroženi.

Riječ je o siromasima duhom koji se ne hvastaju i ne uzdižu kao oni koji se nadimaju i hvale svojom umnošću i znanjem. Naprotiv, takvi trpe neprestano podcjenjivanje i omalovažavanje u društvu u kojem žive, jer svoje znanje ne crpe iz ljudskih izvora, već iz Boga koji je najveći izvor znanja. A uz njih su oni koji su ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci i progonjeni zbog pravednosti. To jest, riječ je o ljudima kojima se nanosi žalost, s kojima se drugi poigravaju i otimaju njihovo, kojima se nanosi nepravda a oni je podnose. Od njih se očekuje da budu milosrdni među nemilosrdnima, čisti srcem u nečistu naraštaju, mirotvorci u društvu koje proizvodi nemire i pravedni u društvu koje mari samo za ljudsko pravo, a zanemaruje Božju pravednost. Iz svega toga je očito da je riječ o ljudima koji ponajprije trpe nepravde ovoga svijeta i na neki način žrtve su zla i zlih odnosa.

Zajednička molitva pred Bogom

ČITANJA: Sir 35,12-14.16-18; Ps 34,2-3.17-19.23; 2Tim 4,6-8.16-18; Lk 18,9-14

Prispodoba o farizeju i cariniku ispripovijedana je tako da se na kraju izvodi zaključak kako je ponizna molitva grešnoga carinika koji moli Boga da mu se smiluje bolja od farizejeve zahvalne molitve u kojoj zahvaljuje Bogu što nije kao ostali ljudi grabežljivci, nepravednici, preljubnici i carinici. Redovito se i tumačenja ove prisbodobe bave time kako da što bolje usporede farizejevu i carinikovu molitvu. Zato pokušajmo danas promotriti ovu pripodobu malo drugačije. Poći ćemo od ambijenta u kojem se ona događa.

Prispodoba započinje rečenicom: „Dva čovjeka uziđoše u hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik.“ Zamislimo li tu dvojicu ljudi kako se zajedno penju prema hramu i ulaz u nj da bi se pomolili Bogu imamo pred sobom prekrasnu sliku. Dva čovjeka toliko različita među sobom koliko mogu biti jedan besprijekorni farizej i moralno problematičan carinik zajedno dolaze na isto sveto mjesto, da bi se ondje zajedno pomolili Bogu i tako posvjedočili kako njihove međusobne razlike (socijalne, ekonomske, moralne itd.) nisu nikakva prepreka njihovu zajedničkom stajanju pred zajedničkim Ocem.

Bog sve usmjerava na dobro

ČITANJA: Izl 17,8-13; Ps 121,1-8; 2Tim 3,14 – 4,2; Lk 18,1-8

Posljednja rečenica današnjih misnih čitanja glasi: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ To pitanje stoji na kraju odlomka iz Evanđelja po Luki gdje Isus na primjeru uspjeha uporne udovice koja traži  pomoć od zloga suca poučava svoje učenike kako treba neprestano moliti. Molitva je, naime, uvijek uspješna jer ne može ostati neuslišana. No navedeno Isusovo pitanje sadrži još jednu važnu poruku koja se provlači kroz sva tri današnja misna čitanja: onaj tko je vjeruje, a to je zapravo samo onaj tko moli,  sposoban je u svim životnim situacijama, pa i onim najgorima, prepoznati kako Bog sve usmjerava na dobro.

Vjera te tvoja spasila!

ČITANJA: 2Kr 5,14-17; Ps 98,1-4; 2Tim 2,8-13; Lk 17,11-19

Opis čudesnoga ozdravljenja Naamana Sirca obuhvaća čitavo peto poglavlje Druge knjige o kraljevima (5,1-27), a današnje prvo čitanje donosi samo odlomak u kojem se Naaman na riječ proroka Elizeja okupao sedam puta u rijeci Jordanu i očistio se od gube od koje je bolovao. Ono što se ističe u ovom odlomku u skladu s ostalim čitanjima današnje nedjelje jest Naamanova zahvalnost. Ta zahvalnost utoliko je znakovitija jer je riječ o strancu koji nije samo ozdravio u svome tijelu nego se na koncu obratio i priznao Jahvu kao jedinoga pravoga Boga.

U znak zahvalnosti Bogu, Naaman je htio dati dar njegovu proroku Elizeju. Međutim, Elizej ne prima dara potvrđujući tako autentičnost svoga proročkog poslanja. On je pomogao Naamanu jer time služi Bogu, a ne zato da bi se materijalno okoristio bogatstvom toga vojskovođe aramskoga kralja.

Naš odlomak završava Naamanovom molbom Elizeju neka mu dopusti da na dvije mazge ponese svojoj kući zemlje kako bi na njoj prinosio žrtve pravomu Bogu. Ali zbog potpune slike Naamanova obraćenja potrebno je navesti i sljedeći detalj: premda je sam odlučio od sada štovati samo Jahvu, Naaman moli neka mu se oprosti kad u službi svoga gospodara bude morao ući u hram boga Rimona i ondje se zajedno s njime pokloniti (5,18). Elizej mu je riječima „Idi s mirom“ to praktički dopustio, čime Naaman postaje primjerom onih vjernika koji zbog različitih okolnosti ne mogu javno ispovijedati svoju vjeru. Uz to, ne treba zaboraviti važnu ulogu tu igra činjenica da je Naaman Sirac stranac. Naime, takav kompromis, kad bi se radilo o Židovu bio otpad od vjere, dok se u slučaju strancu radi o dopustivom koraku u procesu obraćenja.

Umnoži nam vjeru!

ČITANJA: Hab 1,2-3; 2,2-4; Ps 95,1-2.6-9; 2Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10

Češki katolički svećenik Tomáš Halík koji se smatra jednim od najznačajnih „teologa ateizma“ na jednome mjestu u svojoj knjizi Strpljenje s Bogom komentira Isusove riječi koje slušamo u današnjem evanđelju (i paralenim mjestima u Mk i Mt) kada apostoli traže od Isusa da im umnoži vjeru, a on im odgovara: „Da imate vjeru koliko je zrno gorušičino …“

Obično se stanje vjere kod apostola u ovom slučaju tumači tako kao da je njhova vjera i manja od zrno gorušičina, ili vjere uopće nisu imali. Prema tome, Isus bi ih onda svojim riječima pozvao da imaju barem mrvicu vjere, i imat će moć činiti čudesa. U tom smislu te Isusove riječi utjeha su mnogim kršćanima u trenucima kada je njihova vjera u krizi ili je gotovo potpuno izgubljena. Tješimo se tada time što ni sami Isusovu apostoli koji su živjeli u Isusovu društvu i svojim očima vidjeli njegova djela nisu u određenim trenucima imali vjere ni toliko malo koliko je maleno gorušičino zrno.

Međutim, možemo pogledati stvarnost vjere iz druge perspekive i upitati se: A što ako je vjera učenika bila velika i oni htjeli da im bude još veća, pa ih Isus poziva da ne teže za velikom, nego za malom, odnosno poniznom vjerom?