JE LI DOVOLJNO SAMO ČINITI?

3. nedjelja došašća u godini C: Sef 3,14-18a; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18

            Sva tri su današnja čitanja znakovita. Prvo iz proroka Sefanije je veliki poziv na radovanje. Starozavjetno evanđelje, izrečeno zanosnim rječnikom jednog Izaije. Neshvatljiva je Božja ljubav nakon svih zakazanja, otpada i padova u narodu. Neka ne klonu ruke. Unatoč svemu, ma kako bila teška i nezahvalna trenutna situacija, pojedinca i naroda: Srca i ruke gore! Ka Gospodinu!

            Odlomak se može čitati i tipološki te prenijeti i primijeniti na Mariju kao istinsku Kćer Sionsku. Ona je u osobi uprisutnjenje starozavjetnog zavjetnog kovčega (‘Škrinja zavjetna’), u sebi nosi pohranjena Onoga koga nebo i zemlja ne mogu obujmiti (‘Gospodin, Izraelov kralj je s tobom, u tebi’). O toj radosti zbori i Pavao iz tamnice. Ništa ga ne može smesti u navještaju Radosne vijesti. Ni okovi, ni zatvor, ni osobne neprilike. Sve mu služi samo jednome: Gospodin se mora proslaviti kroz moje biće. Bilo da živim, bilo da nestajem s pozornice.

            Ta misao provijava cijelu poslanicu Filipljanima, od samog početka. Ne može ne dati oduška svojoj radosti zbog duhovnog napretka i rasta svoje duhovne djece. I htio bi samo jedno: Učiniti ih sudionicima svoje osobne sreće koju na mističan način doživljava u intimnom odnosu s Isusom Kristom. Možda najosobniji, najintimniji, najduhovniji Pavlov spis, napisan u okružju, kako sam kaže, raznih ‘pasa’ i ‘zvijeri’, pred kojima upozorava ljubljene Filipljane (usp. 3,2).

            Sve nas mora prožimati radost. To je plod Gospodinova očekivana dolaska. Za Pavla, Gospodinova uznika, identično je ‘stajati u Gospodinu’, ili ‘u vjeri’, odnosno u milosti ili u Evanđelju. Tko je u Gospodinu, njegov život određuje Gospodin. Zato i u lancima može biti slobodan i slobodno djelovati!

            Dva lika, Ivan, Preteča i Isus stoje na razdjelnici epoha, Staroga i Novoga. I njihov nastup nosi obilježje upravo toga dvojstva. Ivan ostaje još u Starome, na području etičnog djelovanja, pokušaja da čovjek svojim silama dosegne Boga. Njegovi su savjeti čisto altruistični i svode se na normaliziranje međuljudskih odnosa. Kad ne bi bilo sebičnosti, najnaravnija stvar bi u našemu životu bili principi Dekaloga. Ivan ostaje kod Dekaloga.        Kad se prisjetimo gotovo očajne zdvojnosti jednog Pavla koji u svojim pismima svjedoči o nemogućnosti ‘Zakona’ da se s pomoću njega vine Bogu i „opravda“ čovjeka, onda nam je jasno zašto su svi pokušaji u Ivanovu stilu u konačnici neuspješni. Ivan, nakon stoljeća učenog tumačenja Zakona, postaje posve konkretan. Neštedimice je šibao svojom riječju moćnike, pa je zbog toga dopao tamnice i to ga je stajalo glave. Ali on ni u tamnici nije ostao ravnodušan: Šalje učenike da se raspitaju za djela Gospodinova, je li ovaj ‘pravi’, ili da se sačeka nekoga drugoga.  

            Isus ne ostaje i ne zadržava se na razini Ivanove propovijedi. Prisjetimo se Gospodinova odgovora koji se stubokom razlikuje od Ivanova navještaja. Što plodi, što prati Isusov nastup. Govoreći suvremenim rječnikom, Ivanov je govor ‘moraliziranje’, a Isusov govor prati preobrazba svijeta i pojedinaca. ‘Moraliziranje’ je slično guranju Sizifova kamena uzbrdo, prema nebu.

            Prijetnje neće nikada puno pomoći. Vidimo to i u ovoj pandemiji: malo tko postaje boljim, malo tko ide na ispovijed, pomirenje s Bogom, makar je, kao što Ivan veli, ‘sjekira već na panju’, odnosno virus za vratom i na vratima. “Što nam je činiti?” pitaju Ivana suvremenici. Kad se čovjek nađe na kraju svojih mogućnosti, tad pita za ispravnost djelovanja. Kad je učinio sve u svojoj moći.

            Prisjetimo se onog mladića, bogatog, koji je dotrčao na put, ispriječio se ispred Isusa, kleknuo mu pred noge pitajući upravo istim riječima: “Što mi je činiti da baštinim život vječni”? (Mk 10,17 sl.). Isus daje odgovor u Ivanovu stilu: Čestit, moralan, human život. To mladiću nije dosta. Htio bi dalje i više. Jer sve je to činio, ali ga nije u konačnici usrećilo.

            Upitnik bi se morao postaviti: ‘Tko ja moram biti, tko ja smijem biti i postati’? Činiti slijedi uvijek iz biti, (tj. filozofsko načelo, agere sequitur esse). Tko je nečovjek, nečovječno čini, a tko je čovjek, iz njega uvijek plode ljudski, sveti čini. Davni pjesnik ovih naših suvremenih barbara i vandala izreče to poslovično: “Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom”. Iz nečovještva se širi smrad, zadah smrti, ubijanja, zakon rata i tame.

            Isus je došao preobraziti lice zemlje i čovjeka, podariti joj čovječnost. Prvenstvo biti, bivovanja, pred akcijom i posjedovanjem. Logos pa onda etika. Nije problem nešto ‘moralno’ učiniti, izvršiti, ako čovjek odgovara u sebi urezanoj slici svog Tvorca. Nemoguće je rješavati stvari Ivanovim formulama: Sjekirom, vatrom, vijačom.

            Ivan u sebi utjelovljuje vrhunac starozavjetnog proroštva i u njemu ono doživljava svoju kulminaciju, završnu točku. Pohvala koju izgovara Gospodin o njemu kao najvećemu među ženama dovoljno svjedoči o Ivanovoj veličini, ali u usporedbi s najmanjim u kraljevstvu nebeskom, Ivan ostaje u jasnom zaostatku. Ivan kao vatreni propovjednik pokore i obraćenja, a Isus kao donositelj preobrazbe srca, oproštenja, eshatološkog krštenja, Božjeg kraljevstva.

Fra Tomislav Pervan, Međugorje

         

Učitelju, što nam je činiti?

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina C
ČITANJA: Sef 3,14-18a; Iz 12,2-4bcd.5-6; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18

Tri puta postavljeno pitanje „Što nam je činiti?“ i Ivanovi odgovori na to pitanje posebnost je Lukina opisa djelovanja Ivana Krstitelja.

Prvi put to pitanje Ivanu postavlja mnoštvo. Pojam mnoštvo u ovom slučaju odnosi se na obični narod koji se, za razliku od svojih civilnih i religijskih vođa pokazao otvorenim prema Ivanovu, a kasnije i Isusovu propovijedanju. Tako u Lk 7,29-30 čitamo “Sav narod koji ga je slušao, pa i carinici, uvidješe pravednost Božju: pokrstiše se Ivanovim krstom. Naprotiv, farizeji i zakonoznanci ometoše što je Bog s njima naumio jer ne htjedoše da ih Ivan krsti.“

Odgovor koji Ivan daje narodu veoma je jednostavan i u potpunosti se odnosi na solidarnost prema bližnjemu. Plodovi obraćenja očituju se u djelima ljubavi prema bližnjemu: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.“ Jednostavno rečeno, bez takve konkretne potvrde, vjera u Boga nije autentična.

Drugi put pitanje postavljaju carinici. Oni su poslovično omraženi od naroda i smatrani grešnicima zbog prekomjernog utjerivanja raznih poreza i daća. Ivanov odgovor smjera upravo na to: „Ne utjerujte više nego vam je određeno!“. Kasnije evanđelist Luka u obliku Isusove prispodobe donosi primjer jednog carinika koji se moli u hramu i ponizno se naziva grešnikom (18,10-14). Malo kasnije poruku te prispodobe potvrđuje opisom stvarnog susreta Isusa s carinikom Zakejom koji je polovicu svoga imanja razdijelio siromasima, a četverostruko vratio onima koje je prevario (19,1-10).

Treći put pitanje postavljaju vojnici. Luka ne kaže o kakvim je vojnicima riječ. Vjerojatno se ne radi o rimskoj vojsci nego o židovskim vojnicima u službi kralja Heroda Antipe. U svakom slučaju, budući da su radili za tuđinsku vlast i jedni i drugi bili su omraženi kao i carinici. Stoga je neobično već to što se nalaze među mnoštvom koje je dolazilo Ivanu. Možda su tu bili službeno, kao čuvari javnoga reda. Ali u tom slučaju još je znakovitije to da nisu ostali ravnodušni prema Ivanovu propovijedanju. Njegova riječ ih je toliko zahvatila da su ga pitali kako oni u svojoj situaciji mogu donositi plodove obraćenja. Ivanov odgovor odnosi se upravo na ono što se događa u njihovoj službi. Ne govori im da napuste vojničku službu nego ih opominje neka ne čine nasilja, neka nikoga ne prijavljuju i neka budu zadovoljni svojom plaćom. Drugim riječima, poziva ih da svoju vojničku službu usmjere na dobro i obranu nezaštićenih, a ne na vlastiti, često nemoralan, probitak.

Kasnije evanđelist Luka dvaput donosi pozitivne primjere vojnika koji su povjerovali u Krista. U 7,1-10 to je rimski satnik koji je molio za svoga slugu, te je Isus bio zadivljen njegovom vjerom, a u 23,47 to je opet jedan satnik koji u Isusu razapetom na križ prepoznaje pravednika. No uz te pozitivne primjere Luka ne izostavlja spomenuti ni one vojnike koji su se izrugivali s Isusom u njegovoj muci (usp. 23, 36-37). Tako su prema odgovoru pitanje „Što nam je činiti?“ moguća dva stava. Jedna je prihvaćanje, a drugi podrugljivo odbijanje Božje riječi.

Nakon tri puta postavljenog pitanja „Što nam je činiti?“ odgovara se i na pitanje naroda s obzirom na Ivanov identitet. Budući da je Ivan bio toliko sličan Kristu, jako mu je stalo do toga da jasno kaže kako on nije Krist, nego da samo naviješta njegov dolazak. Štoviše Ivan se ne smatra dostojnim niti da mu odriješi remenje na obući. Dok Ivan za krštenje raspolaže samo vodom, Krist raspolaže Duhom Svetim i ognjem. Duh Sveti označuje Isusovo božansko podrijetlo, a oganj se tumači slikom suda, koja je vjerojatno nadahnuta na Ps 1,4. Krist u ruci drži vijaču kojom odvaja žito od pljeve, to jest pravednike od opakih. Ali prije tog završnog čina Krista suca pred svakim čovjekom stoje dva puta i svatko sam bira kojim će putem poći. Jedan je put u zajednici pravednih koji vodi u život, a drugi put je put opakih podrugljivaca koji vodi u propast. Tu jasnu poruku Ivan je propovijedao narodu na različite načine kako bi ga potakao na obraćenje koje se prepoznaje u plodovima dobrih djela.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

BEZGRJEŠNO ZAČEĆE

S ovom su svetkovinom redovito povezani nesporazumi u svijesti većine vjernika, budući da većina nema ni jasne predodžbe o ‘istočnom’, izvornom grijehu praroditelja. Kako je ova svetkovina vezana upravo uz tu ‘ljagu’, kojom smo obilježeni svi u svojoj naravi, Marijin imunitet od tog grijeha, te ljage, nekako je diže u svijesti vjernika u nedostižne sfere, u nekakvu božansku povlaštenost, do koje se nemoguće običnom smrtniku vinuti.

            Međutim, potrebno je i ovdje naglasiti upravo ono što se ističe i naglašava i kod ostalih Marijinih svetkovina. Mi Mariju slavimo u teološkom smislu da bismo istaknuli njezine antropološke crte, odnosno u Mariji slavimo ostvarenu antropologiju, čovjeka u onom izdanju kakva je Bog zamislio, stvarajući ga na svoju sliku.

            Dakle, ne slavimo njezina odličja, povlastice, nego slavimo Božje djelo u njoj. Slavimo tajnu njezina već ostvarena, i svoga osobnoga i zajedničkoga očekivana spasenja i otkupljenja. Ili kao što veli Poslanica Kološanima (1,22): “Sada vas pomiri smrću njegova (tj. Kristova) smrtnog tijela da vas izvede preda se svete, neporočne (Vulgata: immaculati – Maria Immaculata!) i besprijekorne”. Poslanica Efežanima (5,27) primjenjuje i prenosi  to na cijelu Crkvu, koju je “Krist ljubio i sebe samoga predao za nju, da je učini svetom i čistom u kupelji riječi, da sam sebi privede Crkvu kićenu, bez ljage ili bore…, da bude sveta i bez mane”.

             Otkupljenje je dakle oslobođenje od krivnje, osobne i kolektivne, pobjeda milosti i Krista nad silom tame i Zla. U nama i na nama se treba ostvariti što je započeto u Mariji, po milosti. Mi nismo samo u vrtložniku ni kolopletu krivnje i zla, nego smo Kristovim djelom već oslobođeni te to trebamo životom svjedočiti. Marija je tu uzor i poticaj.

            Današnji nam blagdan, i uopće sve što svoji u svezi s Marijom u mariologiji i marijanskoj pobožnosti rječito zbori, koliko je u Božjim očima vrijedan jedan jedini, odnosno svaki ljudski život. Pojedinci su se upuštali u proračune koliko je vrijedio jedan ljudski život npr. u koncentracijskim logorima, nakon jednogodišnjeg boravka, prisilnog rada, koliko je vrijedio i vrijedi život u tolikim Gulazima, sibirskim, a danas gdje su ljudi obična radna snaga, zatočenici jedne gole sile i prisile.

            Koliko je vrijedan jedan ljudski život u ovom ratovima diljem svijeta? Je li čovjek samo to što neki tvrde, ili je u njega pohranjeno daleko više? Upravo nam to veli današnji Marijin blagdan. Čovjek jest u biti prolazno biće, podložno zakonima propadanja, ako ga se promatra čisto materijalistički. Ali nam Biblija od samih početaka govori o neprolaznom, o vječnom u čovjeku, o onome što nije samo od ‘gliba zemaljskog’, nego od Duha Božjeg. Govori o Bogu koji spasava i otkupljuje, koji u čovjeka usađuje klicu besmrtnosti i vječnosti. Unatoč svemu, Bog čovjeka ne otpisuje.

            Da je tome tako, svjedoči današnji Marijin blagdan. Božja vjerna ljubav nije uzaludna. Postoji čovjek koji je spreman do kraja prihvatiti u sebe i svoj život Boga. Današnji blagdan je blagdan Marijina izuzeća ispod ok(r)uženja grijeha i grijehom, bezboštva. Na Mariji jasno očituje što sa svima nama namjerava. U Marije to nije išlo bez njezina pristanka, neće ni kod nas. Otkupljenje znači ljubav, a ljubav je djelatna samo onda kad se uzvrati.

            Marijin današnji blagdan nam veli: Postoji čovjek koji u svojoj srčici, svojoj jezgri nije bio zahvaćen grijehom. Nije to zbog njezine zasluge, nego zbog očekivanog Božjeg zahvata po Logosu u svijetu. Duh ju je do te mjere ispunio, da je u Anđelovu navještaju Gabrijel jednostavno oslovljava sa “Zdravo, Milosna!” (izvorno: Haire, Keharitomene! Lk 1,28). Ne oslovljava je imenom koje baštini od svojih roditelja, makar i samo ime Marija znači otprilike: Osoba koju Bog nadasve ljubi. Ili osoba koja Boga nadasve ljubi. Uzajamnost primljene i uzvraćene ljubavi. Tako bi Marija značila: Jahvina ljubljena, preljubljena. Odvijeka preljubljena Gospodnja sluškinja koju je Bog izabrao za posudu Duhu Svetome (Litanije: posuda duhovna, posuda Duha!) i svome Sinu koga je trebala začeti i nositi u svome krilu.

            U Mariji kao da sam Bog želi pokazati što je pripremio unutar povijesti za sve žene, sve ljude, prema Marijinu primjeru. U Mariji i po Mariji, Jahvinoj Preljubljenoj, očituje nam sam Bog svoje ženstveno, djevičansko i majčinsko lice. Ono ‘Milosna’ (grčki Keharitomene) novo je Marijino vlastito ime. Stoji u uskoj svezi s ‘haris’ (tj. milost, karizma), a haris je uvijek vezana uz izravno djelovanje Duha Svetoga u stvorenju i Crkvi. Tako je Marija od svog početka, ne po prebivanju i nošenju Druge božanske osobe, Sina Božjega, nego po samom izravnom zahvatu Duha Svetoga novi hram, nova zavjetna škrinja, kako je opijevamo u rječniku himnologije, istočne i zapadne Crkve.

            Ako je ogavnost, gađenje, besmisao i ništavilo, praznina i frustriranost označnica gotovo bismo rekli cijeloga minuloga stoljeća, u Mariji imamo čovjeka, osobu koja u toj sumornoj i zamornoj atmosferi nudi zračak nade i optimizma, vjere da ne svršava sve u ništavnosti i rušenju.

            Današnji nam blagdan poručuje da se Bog ne miri s grijehom u nama i daje nam mogućnost da se oslobodimo svoje zarobljenosti i blokiranosti krivnjom, strahom, bezizlaznošću. U Mariji slavimo svoje otkupljenje i stoga nam je podignuti pogled prema njoj.     Današnji blagdan je upitnik svima nama: Što ti je vrijedan ljudski život? Život tvoj, vlastiti, život tvog bližnjega, život stranca, tuđinca, nerođeni život, život neprijatelja. Bogu je čovjek toliko vrijedan da se on spušta i postaje čovjekom. Zato i gledamo prema Božiću kao nadnevku kad je Bog u povijesti postao čovjekom i pokazao nam svima da mu je potrebno uzvratiti ljubav.

            Čovjek nije lk beznadno okovan u ustroj svijeta i prilika u kojima živi, makar nam to žele takvima prikazati i mediji (poput filma, tv, novina) i suvremena književnost i filozofija. Marija je putokaz za izlaz. Ako već Apostol (2 Kor 5,17) može uzviknuti: “Stoga, ako je tko u Kristu, on je nov stvor. Staro je nestalo, novo je, evo, nastalo”, to se može poglavito primijeniti na Mariju. Nastajat će i ostvarivat se i u našemu životu, imadnemo li Mariju pred očima, čistu Ružu otajstvenu, ili predivni lotos koji se rascvjetava prekrasno na površju močvare ili baruštine. I na nama je birati: Ostati u baruštini, prljavštini svijeta, grijeha, krivnje, ili se okretati i ići prema Suncu poput prekrasna lotosa.

Fra Tomislav Pervan, Međugorje

Poziv na aktivnu promjenu života

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina C

ČITANJA: Bar 5,1-9; Ps 126,1-6; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6

Knjiga proroka Baruha djelo je nepoznata autora, a pripisana je poznatoj osobi, suradniku proroka Jeremije koji je živio i djelovao u vrijeme razorenja Jeruzalema i početka babilonskog sužanjstva. Raspon mogućeg nastanka Baruhove knjige jest od 300. god. pr. Kr. pa čak sve do 70. god. poslije Krista. No događaji o kojima se govori smještaju se u kontekst babilonskog sužanjstva, najsnažnijeg iskustva koje je poslije izlaska iz Egipta obilježilo povijest Izraela i odrazilo se na njegovu budućnost. Tako su događaji vezani uz babilonsko sužanjstvo i oslobođenje iz sužanjstva postali paradigma za mnoge događaje u kasnijoj povijesti Izraela. U tome smislu i pisac Knjige proroka Baruha događaje o kojima piše smješta u prošlost, ali za to da bi iz toga izvukao pouku za vrijeme u kojemu živi.

Odlomak današnjeg prvog čitanja zaključni je dio pjesme o Jeruzalemu u kojoj se najavljuje kraj babilonskog sužanjstva i povratak naroda u svoju zemlju. Jeruzalem je slikovito prikazan kao žena koja se iz haljina tugovanja preoblači u slavu i ljepotu. Prethodno se u Bar 4,8 Jeruzalem čak naziva majkom koja je othranila svoju djecu, ali su je ona ražalostila jer nisu slušali Božje zapovijedi i tako su dopali ropstva. Sada se ta ista majka raduje jer joj sam Bog vraća djecu noseći ih u slavlju. Poravnanje gora i ispunjenje dolina, slika je koju Baruh preuzima od proroka Izaije, a pripada terminologiji kojom se opisuje dolazak kraljeva u gradove svoga carstva. Na taj se način Izrael vraća u Jeruzalem koji se diči imenima „Mir pravednosti“ i „Slava bogoljubnosti“. U tom smislu blagostanje grada Jeruzalema metafora je za blagostanje čitava naroda koje uvijek počiva na njegovoj vjernosti Bogu.

Uz tu opću tvrdnju valja pak primijetiti još jedan važan detalj koji se nalazi u opisu ukrašavanja Jeruzalema, majke koja dočekuje svoju djecu. Naime, uz plašt Božje pravednosti Jeruzalem stavlja na glavu i „vijenac slave Vječnoga“. Zapravo, riječ je o mitri koju je nosio Veliki svećenik i na kojoj je pisalo „Jahvi posvećen“ (Izl 28,36-37), te je tako Jeruzalem, kao sjedište pravoga štovanje Boga, prikazan kao svećenik kojemu je prva briga odnos naroda s Bogom.

Klasičnom uvodu koji je bio uobičajen za pisma u grčkom i rimskom svijetu, a sastojao se od imena pošiljatelja, naslovnika i pozdrava, apostol Pavao u svojim poslanicama dodaje teološku notu u čijem je središtu Bog i njegova milost u Isusu Kristu.

Tako je i u poslanici Filipljanima čiji odlomak čitamo u današnjem drugom čitanju. Iz tona Pavlovih riječi jasno se zaključuje da mu je kršćanska zajednica u Filipima bila pri srcu i da je na nju imao lijepe sjećanje. No to sjećanje nije bilo statično, nego ga Pavao oblikuje u zahvaljivanje i molitvu. Sretan zbog udjela Filipljana u djelu evanđelja on ih potiče na ustrajnost u dobrim djelima, što može biti odjek i eventualnog zamora u zajednici. Ali Pavao je uvjeren da će u suradnji s Bogom ustrajati do kraja, to jest do Dana Krista Isusa.

Taj izraz ima eshatološki karakter i odnosi se na Kristov drugi dolazak koje je mjerilo moralnog ponašanja kršćana. Stoga Pavao moli za Filipljane da kroz prizmu Kristova dolaska neprestano prosuđuju što je dobro, i tako ga dočekaju čisti i besprijekorni. To je smisao slavlja vremena Došašća i danas.

Nabrajanjem državnih i lokalnih vlasti počevši od rimskog cara Tiberija, pa preko Poncija Pilata sve do jeruzalemskog velikog svećenika Kajfe uz kojeg se navodi njegov utjecajni tast Ana, evanđelist Luka smješta djelovanje Ivana Krstitelja u točno određeni prostorni i vremenski okvir. To njegovu pripovijedanju daje karakter izvještaja utemeljena na provjerljivima činjenica i datumima, a ne na pričama. Ipak, težnja za točnom povijesnom argumentacijom nije jedina svrha Lukina navođenja osoba koje su u to vrijeme vladale područjem u kojem je živio i djelovao Ivan Krstitelj.

Ono što već i u površnom čitanju upada u oči zapravo je suprotnost između Ivana i spomenutih vlastodržaca. Dok oni vladaju svojim područjem stolujući u gradskim središtima, kao svojevrsnim centrima moći, Ivan živi u pustinji, to jest nenaseljenu kraju, i ondje ga Božja riječ poziva na propovijedanje obraćenja u čitavoj okolici. Gotovo ironično, Bog u svom naumu spasenja svih ljudi zaobilazi moćnike koji se nazivaju vladarima i upraviteljima naroda, a izabire Ivana, koji se povukao u pustinju da bi ondje provodio samozatajan život.

Rečenica „dođe riječ Božja Ivanu, Sinu Zaharijinu, u pustinji“ tipičan je stil proročkih knjiga u kojima u nekom nenadanom trenutku Bog u narodu podiže proroka kojega je izabrao od majčine utrobe. U tom smislu Ivan je nedvojbeno pravi proročki lik, a glavna njegova djelatnost koju evanđelist Luka ističe u ovom odlomku također je proročka, a to je propovijedanje. Točnije, Luka kaže da je pripovijedao obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha. Pri tome je znakovito da je naglasak stavljen na propovijedanje, a ne na čin krštenja uranjanjem u vodu, po čemu je Ivan inače postao poznat i čak dobio naziva Krstitelj. Međutim, premda je Ivan ljude koji su mu dolazili krstio uranjanjem u vodu, on prvi ukazivao je i na nedostatnost samo izvanjskog krštenja. Krštenje vodom samo je znak i priprava za krštenje Duhom Svetim kojim će krstiti onaj koji dolazi poslije Ivana, a kojemu on nije dostojan odriješiti ni remenje na obući.

Propovijedanje obraćenja temeljno je Ivanovo poslanje. Ivan ne poziva ljude samo na simbolično uranjanje u vodu kao da bi ono na kakav magičan način izbrisalo grijehe i promijenilo čovjeka, nego oštrim riječima poziva na aktivnu promjenu života (usp. Lk 3,7-14). Odlomak današnjeg evanđelja ipak ne donosi tih redaka nago završava Lukinim pozivanjem na knjigu proroka Izaije gdje je kao i ostali evanđelisti u Glasu koju viče u pustinji prepoznao Ivana Krstitelja, Kristova preteču. Treba primijetiti da je Lukin citat Izaije (40,3-5) znatno duži nego kod ostalih evanđelista. On ne donosi samo poruku o pripravljanju puta Gospodinu, nego zaključuje rečenicom „I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje“ (Iz 40,5). Takav završetak citata Izaijina proroštva odraz je Lukina svjesnog univerzalizma, u kojem se Ivanovo propovijedanje, kao i kasnije naviještanje evanđelja ne zadržava u zatvorenim prostornim i vremenskim okvirima, nego se kroz čitavu povijest širi po čitavome svijetu. Lukin univerzalizam razumljiv je i zbog činjenice da sam nije bio židovskog podrijetla. Ali završimo jednom crticom upravo iz židovske rabinske tradicije.

Jednom je jedan pobožni rabin u molitvi pitao Boga: Bože, smijem li voljeti strance? Bog mu je na to odgovorio: „Ti vidiš stranca. Ja ga ne vidim.“

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: mir.hr

Bdijte i molite

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina C
ČITANJA: Jr 33,14-16; Ps 25,4bc-5.8-10.14; 1Sol 3,12 – 4,2; Lk 21,25-28.34-36

Na prvu nedjelju došašća nastavljamo u crkvi slušati biblijske odlomke koji govore o drugom Kristovu dolasku. U prvom čitanju iz proroka Jeremije govori se o Davidovu izdanku koji će uspostaviti konačnu pravdu. Kao kršćani možemo taj tekst čitati već i u odnosu na Kristov prvi dolazak, to jest njegovo utjelovljenje i čitav njegov zemaljski život u kojem je propovijedao blizinu Kraljevstva Božjega. No konačna pravda nastupa s njegovim drugim dolaskom kada će kako to kaže evanđelist Luka doći na oblacima nebeskim, a mi se trebamo truditi da mognemo uzdignute glave stati pred njega.

Kako ćemo to postići objašnjeno je već u otpjevnom psalmu (Ps 25) gdje molimo Gospodina da nam pokaže svoje putove. Naime, glavna tema ovoga psalma su putovi Božji koji vode prema istini i ljubavi. Psalmist okružen neprijateljskim ambijentom moli za spoznaju pravoga puta koji se otkriva poniznima i malenima. Treba primijetiti da tu nije riječ o spoznaji koja bi se postigla nekim iznenadnim i nadnaravnim prosvjetljenjem, nego o spoznaji koja se stječe učenjem. Do spoznaje Božjih putova, to jest njegove volje, dolazi se učenjem i vršenjem njegovih zapovijedi koje su nam objavljene u Svetome pismu.

U drugom čitanju iz Prve poslanice Solunjanima apostol Pavao predstavlja drugi Kristov dolazak kao uporišnu točku za mjerilo ispravnog života. U obliku molitve Pavao potiče Solunjane na međusobnu ljubav i unutar zajednice i u odnosu prema vani, to jest prema svim ljudima. Kao primjer takve ljubavi navodi svoju ljubav prema njima, Solunjanima, koje je poučio i dao im zapovijedi po kojima trebaju živjeti da bi ugodili Bogu. O čemu se radi Pavao je naveo prethodno u 2,1-13 gdje govori o svome propovijedanju evanđelja koje nije bilo samo prenošenje informacija, nego predanje samoga sebe iz ljubavi. Ta njegova ljubav živi je primjer suobličenosti Kristu na koju, bez lažne skromnosti, Pavao potiče Solunjane kako bi se o Kristovu dolasku pridružili procesiji svetih. Izraz „o Dolasku Gospodina našega Isusa Krista i svih svetih njegovi s njime“ treba, naime čitati u svjetlu Pavlova tumačenja uskrsnuća mrtvih u 5,13-18 gdje kaže kako „mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli.“ (5,15). Proces uključenja u zajedništvo s Kristom o njegovu dolasku na neki način poštuje kronološku razliku i slijed ljudskih naraštaja. Ali kriterij toga uključenja nije kronos, vrijeme koje nepovratno prolazi, nego dobro iskorišteni kairos, vrijeme ispunjeno življenjem prema evanđelju. Kao i sam Krist, tako i njegov apostol Pavao podsjeća nas da vrijeme ne trebamo mjeriti, nego ga trebamo ispuniti.

Konačno, evanđelje današnje nedjelje sastoji se od dva odlomka Isusove eshatološke besjede prema Evanđelju po Luki (21,25-28. 34-36) koju smo već slušali kroz protekli tjedan.

U prvom odlomku opisuju se kozmički znakovi koji će prethoditi svršetku svijeta i Dolasku Sina Čovječjega. Ti znakovi obilježeni su efektom straha i tjeskobe koju će izazivati kod ljudi. Poslije tih znakova dolazi Sin Čovječji koji je iznad svih sila. Stoga je zaključak ovoga odlomka, unatoč strahoti znakova koji će se događati, veoma optimističan. U tom smislu evanđelist Luka u Isusovoj eshatološkoj besjedi bilježi jedan detalj koji ne nalazimo kod ostalih sinoptika. Naime, Isus svoje učenike poziva da u svim tim događajima budu uzdignute glave. Za razliku oni koji će izdisati od onoga što prijeti svijetu, Isusovi učenici i u strahotama ovoga svijeta svoj pogled usmjeruju prema Onomu koji dolazi s velikom moći i slavom.

U drugom odlomku Isus donosi konkretne opomene s obzirom na stvari kojih se učenici trebaju čuvati. To su s jedne strane proždrljivost i pijanstvo, a s druge strane životne brige. I jedno i drugo može čovjeku prouzrokovati zaborav Boga i zamračiti pogled prema budućem dolasku Sinu Čovječjeg. Stoga učenici trebaju bdjeti i moliti. To povezivanje budnosti s molitvom opet je Lukina specifičnost koja određuje narav i kvalitetu same budnosti. Naime, nakon opomena o proždrljivosti i pijanstvu, budnost o kojoj se odmah zatim govori jasno se odnosi na disciplinu i kontrolu nad tjelesnim nagonima. Budući da se takva budnost može ostvarivati i iz nereligioznih pobuda, Lukino povezivanje budnosti s molitvom ističe da se radi o stavu neprestane okrenutosti Bogu. Bdjeti i moliti znači biti u stalnoj pripravnosti za izravan susret sa Sinom Čovječjim. Oni koji imaju takav stav prema drugom Kristovu dolasku bit će sačuvani od svih nevolja i tjeskoba koje će zadesiti one koji u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama nemaju vremena posvetiti se budnosti i molitvi.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: https://www.mir.hr/

Isusovo kraljevstvo istine

ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA

ČITANJA: Dn 7, 13-14; Ps 93, 1-2.5; Otk 1, 5-8; Iv 18, 33b-37

U procesu protiv Isusa pred rimskim upraviteljem Pilatom odvija se dijalog u kojem Pilat među ostalim pita Isusa je li on židovski kralj. Isus na to pitanje ne odgovara izravno, nego postavlja protupitanje. To Isus redovito čini kad mu netko postavlja pitanje na koje ne traži drukčiji odgovor od onoga koji već ima. Pilatu je, naime, dobro poznat Isusov slučaj. On zna da je optužba kako se Isus pravi kraljem lažna i da se tu radi o školskom primjeru zlobne zamjene teza. Isus koji uopće nije htio biti politički mesija i obnoviti Davidovo kraljevstvo tako da svrgne rimsku vlast u svojoj domovini, optužen je da buni narod i da se praveći kraljem protivi rimskom caru. Ali jedino takva optužba imala je smisla kod rimskog upravitelja, jer se Rimljani u načelu nisu miješali u židovska vjerska pitanja.Onima kojima je cilj smaknuti Isusa nije važno što je optužba lažna.

U takvom spletu laži svojim protupitanjem „Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“ Isus upućuje Pilata na put osobnog i oslobođenog traženja istine. Isus poznaje Pilatovu plahu dušu. Zna u kakvu se procijepu nalazi i ohrabruje ga da se ponaša sukladno vlastitom uvjerenju. Čini se da u početku to i uspijeva jer svoje pitanje „Ti li si židovski kralj?“ Pilat preoblikujeu pitanje „Što si učinio?“.

Time se otvara se prostor u kojem Isus govori o istinskoj naravi svoga kraljevstva. Isus jest kralj, ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kraljevi ovoga svijeta u biti su lažni kraljevi, jer njihova vlast ovisi o drugim ljudima ili stvarima: o narodu, vojsci, politici, ekonomskoj moći, itd. Oni nisu kraljevi sami po sebi i njihova su prijestolja stalno uzdrmana. Isusovo kraljevstvo nije takvo. Ono ne ovisi ni o drugim ljudima ni o procesima koji se događaju u ovome svijetu. Isusovo kraljevstvo jest istinsko, a njegovo kraljevanje svjedočenje istine.

Zanimljivo je to Isusovo povezivanje kraljevstva i istine, pogotovo ako nam je poznata etimologija grčke riječi za istinu, a ona glasi aletheia. Naime, riječ aletheia, ako bismo je doslovno preveli značila bi odsutnost zaborava i to u smislu odsutnosti namjernog zaborava ili skrivanja činjenica. Prema tome, istina se ne može svesti na predmet spoznaje. Ona se ne može poistovjetiti sa znanjem. Ako se istina spozna na razumskoj razini, ali se skriva, zanemaruje i ignorira u životu, onda je to najveća laž. Čovjek može bez krivnje živjeti u zabludi i neznanju zbog toga što ne poznaje činjenice. Ali ako ih upozna, a ne prihvati, živi u laži i život mu postaje laž. Od takvoga lažnog života Isus je htio spasiti Pilata i zato mu govori o svome kraljevanju kao o svjedočenju istine. Znamo da na kraju Pilat nije smogao hrabrosti prihvatiti istinu, te je u povijesti ostao poznat kao lik koji se pritiješnjen između laži i istine priklonio laži jer je na taj način htio sačuvati svoju vlast. A zapravo je nije ni imao. Njegova vlast ovisila je o caru te mu Židovi kasnije prijete baš time da će, ako pusti Isusa koji se tobože caru protivi, izgubiti carevo prijateljstvo. Ne prihvaćajući istinu Pilat ne živi samo u laži nego i u istinskom strahu. Tako je sa svakim tko živi u laži. Stalno se boji da će se razotkriti istina.

U nastavku dijaloga, koji se izostavlja u odlomku današnjeg evanđelja, Pilat postavlja Isusu još jedno pitanje. Pita ga „Što je istina?“ i ne sačekavši Isusov odgovor odmah izlazi pred Židove i svjedoči da na Isusu ne nalazi nikakve krivice. U jednom trenutku opet se učinilo da je Pilat uspio pobijediti svoj strah. Na koncu je ipak pokleknuo pod pritiskom mase, ali je dao na Isusovu križu napisati natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ i u tom je ostao nepokolebljiv.

Međutim, to ipak nije bila sva istina. Nazvavši Isusa židovskim kraljem Pilat kao da se htio osloboditi tereta odgovornosti za istinu koju mu je Isus otvoreno rekao riječima „moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“. Isus nije kralj jednoga naroda ili zemlje. On je istinski kralj svega stvorenja.

Svoje svjedočanstvo za istinu Isus je zapečatio mukom, smrću i uskrsnućem. U kraljevstvima ovoga svijeta istina je često namjerno zaboravljena te je u svjedočenju istine potrebno ući u dijalog i s onim ljudima koji više vole tamu od svjetla. Taj dijalog zna biti dramatičan, mučan i ponekad se čini besplodnim. Međutim, Isusovo kraljevsko svjedočanstvo uči nas se da se istine i za istinu ne treba bojati. Tko je od istine, sluša njegov glas.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

Nadbiskup Puljić predvodio slavlje u Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku

U Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku na svečev blagdan, 14. studenoga, svečano euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

U koncelebraciji je uz desetak svećenika, bio i domaći biskup Tomislav Rogić, te vikar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Tomislav Glavnik.

Riječ dobrodošlice uputio je biskup Rogić, a uvodeći u slavlje nadbiskup Puljić podsjetio je kako danas po pozivu pape Franje obilježavamo i 5. svjetski dan siromaha. Posebno je ukazao na završetak Papine poruke, u kojoj piše kako se „siromahe ne broji, nego grli. To je poziv i nama da zagrlimo sve siromahe u našoj sredini, našem narodu i cijelom svijetu, da ih Bogu preporučimo, i da učinimo štogod za njih kako bi bili što manje siromašni“.

Na početku homilije nadbiskup Puljić osvrnuo se na sam čin kanonizacije sv. Nikole Tavelića i tadašnje okolnosti, koji nisu mogle spriječiti veliki broj hrvatskih hodočasnika iz domovine i iseljeništva da ispune baziliku Sv. Petra. 

Uz pitanje „što nam poručuje naš fra Nikola, višegodišnji misionar u Bosni i mučenik iz Jeruzalema“, propovjednik je dodao još jedno pitanje „koliko je uopće tema mučeništva danas prihvatljiva suvremenom čovjeku, posebice iz tako dalekih vremena?“ Podsjetio je kako Crkva temu mučeništva obrađuje temeljito i s poštovanjem, a tek onda donosi prosudbeni pravorijek. Polazi od uvjerenja da je mučeništvo i milost i osobiti Božji dar, ne samo onima koji podnesu mučeništvo, već i drugima koji su s njime povezani krvlju, rodom, jezikom, službom ili poznanstvom, kao i svima koji im se obraćaju, te zagovor i pomoć traže. 

Nadalje, ukazao je na činjenicu da je veliki broj naših katedrala uz obalu kao i župnih crkava posvećen mučenicima. „Oni toliko srasli s mjestom gdje ih se časti da je nemoguće zamisliti ni prošlost, a ni sadašnjost bez njih. Pokušajte npr. odstraniti sv. Jakova ili sv. Nikolu iz ovoga Krešimirova grada, iz njegove kulture, arhiva, umjetnosti i graditeljstva, što bi ostalo od grada kojega „ne štite ni visoke zidine ni more koje ga okružuje, već zaštita njegova moćnoga Gospodara“ čija je slika uklesana u kamenu zidina. To nije moguće ni zamisliti“, rekao je nadbiskup Puljić, te dodao kako su mučenici vjernicima bili nadahnuće kroz stoljeća, a nadati se da će nastaviti to biti i u vremenima koja nadolaze, usprkos problematičnim znakovima nevjere i vjerske ravnodušnosti s kojom se sve više susrećemo. 

U homiliji se nadbiskup Puljić kratko osvrnuo i na misna čitanja koja govore o prirodnom kraju u prirodi i u kalendaru. „Danijel nas podsjeća, ne da nas zastraši, nego da nas opomene kako prolazi obličje ovoga svijeta koje je omeđeno i vremenom i prostorom. Slušajući i gledajući potresne vijesti iz dana u dan o prirodnim katastrofama (poplave, požari i potresi), o ratovima i terorističkim napadima diljem kugle zemaljske, o poremećaju klimatskih promjena, imamo dojam kako je Danijelovo  proroštvo i Isusova najava o ‘velikim nevoljama’ već na djelu. Nitko se više ne osjeća sigurnim ni u autu kojim se vozi, ni u zrakoplovu kojim leti, kao ni u autobusu ili podzemnoj željeznici kojom svaki dan putuje. Strah je zavladao posvuda: na trgovima gdje su se ljudi okupljali, družili, trgovali i pjevali. Pa i duhovna središta kao zakloni naših duša, crkve, svetišta i hodočasnička mjesta pomalo su ugroženi suvremenom pandemijom kojoj se kraj ne nazire. Nigdje nema potpunog mira, ni sigurnosti. A budućnost nije predvidiva“, rekao je propovjednik, te naglasio kako su to teme o kojima je prikladno razmišljati upravo sada kad crkvena godina ide kraju i u prirodi i u kalendaru. 

Upozorio je, kako ljudi različito reagiraju na taj navještaj: jednu su indiferentni, a drugi sigurni da se ništa neće dogoditi i žele živjeti i uživati u svome životu danas, i nije ih briga za sutra. U tom kontekstu posvijestio je kako i mnogi kršćani nisu dosljedni. „Dođu u crkvu, ali čim iziđu sve zaborave i ništa u životu ne mijenjaju. Što su čuli na jedno uho izašlo je na drugo. Ima ih koji su u stalnom strahu i panici, neopušteni, nesigurni, u iščekivanju katastrofe. Nevolje koje se događaju u svijetu u tome ih podržavaju. Takvi stalno trče za nekim čudesnim događajima, najavljuju propast i u svemu vide znakove konačnih vremena“. No, pravi kršćanin je realan. „Ukorijenjen u vjeri, evanđelju, sakramentima i u Crkvi. On vjeruje Isusu koji će ponovno doći i prosuditi djela svakoga i koji poziva svoje učenike neka odgovorno žive. Jer, život je škola u kojoj ima mogućnost popravnih ispita. Ali, onaj zadnji dan kad se polaže ispit zrelosti, nema ponavljanja. To je definitivni dan Suda. No, za kršćana to nije dan straha, nego dan Očeve ljubavi i pravednosti“.

Posebice se večeras obraćamo našem prvom proglašenom svecu i mučeniku, svetom Nikoli, koji je osjetio u vlastitom tijelu dramu borbe dobra i zla, neka i dalje bdije nad nama svojim nebeskim zagovorom i štiti nas! Molimo i našu Gospu Velikoga Krsnoga Zavjeta. Gospa je, naime, bila i ostala „nada naša i svijetla zora spasenja”. Stoga je molimo neka po njezinu zagovoru u našem narodu i našoj Domovini vlada vrijeme blagoslovljenog i trajnog mira u istini i ljubavi. A mučeništvo svetoga Nikole i njegovih kolega, kao i svih drugih Božjih svjedoka kroz stoljeća, smatramo velikim Božjim darom Crkvi i narodu kojem su pripadali.  Ne samo njima kojima je Gospodin udijelio snagu da podnesu mučeništvo, nego i svima koji su s njima povezani, krvlju, rodom, jezikom i poznanstvom, kao i crkvenom pripadnošću. Svaki mučenik je naš mučenik, mučenik Crkve, ponos i radost velikoga dara koje je Bog udijelio svojoj Crkvi, zaključio je nadbiskup Puljić, te pozvao okupljene vjernike da se svi zajedno zazovu hrvatske mučenike, svece i blaženike da nas prate svojim blagoslovom, naklonošću i zaštitom.

Na kraju euharistijskoga slavlja riječ zahvale uputio je rektor svetišta fra Ivan Bradarić, te je predvoditelju slavlja darovao monografiju „Sveti budite“, kao podsjetnik na veliki jubilej 50 godina kanonizacije sv. Nikole Tavelića kojega je i nadbiskup Puljić bio dionikom.

Pjevanje su predvodili „Pivači sv. Jakova“. U slavlju su posluživali redovnički i svećenički kandidati Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca i bogoslovi Šibenske biskupije.

Prenijeto s: https://ika.hkm.hr/

Približilo se kraljevstvo Božje

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: Dn 12,1-3; Ps 16,5.8-11; Heb 10,11-14.18; Mk 13,24-32

Čitajući odlomak iz Evanđelja po Marku koji govori o tome što će se dogoditi „u one dane“, a pri čemu se očito misli na kraj ovoga svijeta, zanimljivo je upitati se kako su te riječi zvučale u ušima prvih slušatelja i čitatelja. Ako znamo da je Evanđelje po Marku nastalo u Rimu i bilo kao prvim čitateljima upućeno članovima rimske kršćanske zajednice, onda znamo da se radi o ambijentu u kojem se smatralo da su nebeska tijela, sunce, mjesec i zvijezde, obdareni božanskim moćima, ili su pak prava božanstva. Općepoznato je da i danas planete nose imena rimskih poganskih bogova: Jupiter, Mars, Saturn itd., a znamo da je u vrijeme blizu nastanka Markova evanđelja rimski car Neron, jedan od poznatijih progonitelja kršćana, dao u svojoj palači izgraditi kip koji ga je predstavljao kao boga – Sunce.
U tom smislu Isusove riječi “sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati“ ne odnose se samo na kozmičku katastrofu koja će uništiti zemlju, nego još više na uništenje lažnih bogova za koje se čini da vladaju svijetom.
Da aktualiziramo. Svakodnevno slušamo o teorijama zavjere raznih misterioznih svjetskih centara moći koji stoje iza mnogih aktualnih ratova i njihovih posljedica, te drugih gospodarskih, socijalnih i moralnih katastrofa. Eto, sve takve sile kojih se ljudi boje pokazat će se lažnima i propast će u dan kad se pojavi Sin čovječji, to jest Isus Krist, s istinskom slavom i moći.
Zanimljivo je kako u najavi svoga drugoga, eshatološkoga, dolaska Isus s jedne strane za sebe koristi naziv Sin čovječji, a s druge govori o dolasku na oblacima. Na taj način istovremeno je predstavljen njegov i ljudski i božanski identitet koji će biti prepoznatljiv svima koji će ga ugledati. Drugim riječima, svi će u njemu prepoznati jedinu božju istinu o čovjeku i za čovjeka. Svako će se ljudsko djelo mjeriti u odnosu na Isusa Krista i svi će njegovi izabranici sa svih krajeva svijeta biti skupljeni oko njega.
Pitanje tko su ti izabranici, jedno je od pitanja koji često muče čitatelje i možda će se tko za sebe zabrinuti spada li među te izabranike. Odgovoriti na to pitanje ipak nije teško. Premda riječ „izabranici“ stoji u pasivnom obliku, u kontekstu čitavog evanđelja jasno je da se u biti radi o onima koji aktivno izabiru Isusa Krista za svoga Spasitelja. U užem kontekstu to se može zaključiti i iz slike  odnosno glasnika, koji sabiru izabranike. A kako će drukčije glasnici sabirati one kojima su poslani nego pozivom, to jest Isusovim riječima koje neće uminuti ni kad uminu nebo i zemlja. Prema tome oko Sina čovječjega sabiru se oni koji se odazivaju njegovu pozivu i koji su poslušni njegovima riječima.
Zanimljivo je također kako Isus ovdje ništa ne govori o onima koji neće pristupiti zajednici njegovih izabranika. Što možemo zaključiti iz toga? Vjerojatno to da je ovaj Isusov navještaj još uvijek otvoren poziv koji svakom čovjeku daje priliku da se na njega odazove.
Isto tako otvoreno je i pitanje kad će se sve to konačno dogoditi. Čudno je da Isus kaže kako ni Sin, to jest on sam, ne zna ni dana ni časa. Međutim, navodeći primjer smokve koja propupa i tako svi znaju da je ljeto blizu, on jasno podsjeća na dva bitna elementa svoga propovijedanja izražena na početku njegova javnog djelovanja. Radi se o rečenici „Ispunilo se vrijeme. Približilo se Kraljevstvo Božje“ (Mk 1,15). Prema onome što se događa u svijetu svaki bi čovjek koji vjeruje Isusovu evanđelju trebao biti sposoban u svome vremenu razlikovati pravoga Boga od lažnih bogova i prepoznati istinsku snagu Božjega kraljevstva koje se doduše s mukom probija, ali na kraju pobjeđuje sve propadljive sile ovoga svijeta.
A neznanje dana i časa u pozitivnom ozračju navještaja Kristova drugoga dolaska kao događaja konačne pobjede dobra nad zlom u potpunom je skladu s time da se navještaj radosne vijesti ne povezuje s mjerenjem nego s puninom vremena. Praktična primjena te teološke misli također je jednostavna. Bez obzira na to koliko će još ljudskih naraštaja kročiti ovom zemljom svatko ima na raspolaganju samo ono vrijeme koje mu je dano. To, odnosno, ovo vrijeme jest vrijeme u kojem nam Isus preko svojih anđela/glasnika govori kako ćemo se pribrojiti među njegove izabranike.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr/

U Isusu Kristu Bog nam ne daje od svoga suviška nego nam daje samoga sebe

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: 1Kr 17,10-16; Ps 146,6c-10; Heb 9,24-28; Mk 12,38-44

Isusove oštre riječi o pismoznancima u današnjem odlomku iz evanđelja po Marku ne možemo ispravno shvatiti ako se ne prisjetimo da samo nekoliko redaka prije isti Isus pohvaljuje jednoga pismoznanca i kaže mu „Nisi daleko od Kraljevstva Božjega:“ (Mk 12,34). Radi se o pismoznancu koji je pitao Isusa koja je prva zapovijed od sviju, a kad je Isus odgovorio da je to ljubav prema Bogu i bližnjemu, pismoznanac je među ostalim uskliknuo da je to „više nego sve paljenice i žrtve“ (Mk 12,33).

Važno se sjetiti toga razgovora, jer u tom kontekstu shvaćamo da Isus ne stavlja sve pismoznance u isti koš. On ne upozorava ljude da se čuvaju svih pismoznanaca nego onih „koji rado idu u dugim haljina, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava.“ Naveli smo sve loše karakteristike onih pismoznanaca kojih se prema Isusovim riječima treba čuvati. Ali ključ za razumijevanje čitave poruke nalazi se već u prvoj slici, tj. u pismoznancima koji rado idu u dugim haljinama.

Duga haljina sama po sebi inače nije ništa loše. Dapače, radi se o odjeći koju nose učene osobe vrijedne časti i poštovanja. I sam Isus kao učitelj nosio je dugu haljinu. O tome svjedoči slučaj žene koja je bolovala od krvarenja i ozdravila samo zato što se puna vjere u mnoštvu dotakla njegove odjeće (Mk 5,27-28). Prema tome, problem nije u dugoj haljini nego u tome kako se pismoznanac u njoj i prema njoj ponaša.

Iz Isusovih riječi jasno proizlazi da se radi o pismoznancima koji vole okolo hodati u dugim haljinama, a nisu spremni kada je to potrebno ‘opasati svoje bokove’, ili podijeliti svoju odjeću sa siromasima. Drugim riječima, radi se o pismoznancima koji govore, a ne čine. Duga haljina, koliko god bila časna, nije praktična za fizički posao. Stoga, kad se prelazi s riječi na djela treba je podignuti ili zamijeniti drugom odjećom. Pismoznanci o kojima Isus ovdje govori to ne čine. Lijeni su da bi se presvukli i učinili bilo kakav posao na korist bližnjemu. A u svojoj tobožnjoj učenosti nisu naučili najvažnije: biti ponizan. To je utoliko gore što u svoje sebične svrhe zloupotrebljavaju molitvu i iskorištavaju (Isus kaže još oštrije: proždiru) kuće udovičke, to jest slabe, nezaštićene i, barem u ovom slučaju, lakovjerne osobe.

Nasuprot tom lošem primjeru kojeg treba odbaciti, Isus pokazuje i jedan dobar primjer koji treba nasljedovati. Radi se o udovici koja je u hramsku riznicu ubacila količinski manje novca od bogataša koji su upadno ubacivali mnogo, ali je ona ubacila više od njih jer je ubacila sve što je imala. Oni su pak ubacivali od svog suviška. U Isusovo vrijeme udovica je bila primjer siromašne i nezaštićene osobe, kao i u vrijeme proroka Ilije kojega je ugostila siromašna udovica u Sarfati. No često su upravo takve osobe primjer velikodušnosti i vjere.

Imamo doduše u Starom zavjetu nekoliko primjera i udovica koje su predstavljene i pohvaljene kao poduzetne žene. To su primjerice Tamara iz doba patrijarha i Ruta iz doba Sudaca koja se ušle i u Isusovo rodoslovlje, ili sveta udovica Judita koja je svojom domišljatošću spasila čitav narod od neprijateljske opsade. Ali ovdje se ipak radi o siromašnoj udovici kojoj nije spomenuto ni ime. Pojavljuje se kao kakva sporedna uloga u nekoj predstavi. Međutim, njezino kratko pojavljivanje nije ostalo neprimijećeno. Prvi ju je primijetio i pohvalio Isus. Ne znamo hvali li je Isus više zbog njezine darežljivosti ili zbog njezina pouzdanja, ali svako je ne hvali zbog njezine poduzetnosti. Ubacivši sav svoj žitak u hramsku riznicu, ona je postala još siromašnija i ovisnija o pomoći drugih.

Međutim, i ovaj odlomak iz evanđelja postaje jasniji kad ga promatramo u njegovu kontekstu. Nije nevažno što je primjer ove udovice posljednja Isusova pouka učenicima u hramu nekoliko dana prije nego što će podnijeti muku, biti ubijen i treći dan uskrsnuti.

Nakon što je udovica u hramsku riznicu ubacila sve što je imala, Isus izlazi iz hrama i s Maslinske gore govori svojim učenicima o njegovu uništenju. U tom kontekstu dva udovičina novčića dobivaju dodanu vrijednost. Na prvi pogled ispada da je novac uložila u nešto neisplativo, ali na kraju ovim svojim jednim jedinim činom ona je izrazila srž Isusova naučavanja:  U Isusu Kristu Bog nam ne daje od svoga suviška nego nam daje samoga sebe.

Kao ni pismoznanac koji je priznao kako ljubav prema Bogu i bližnjemu vrijedi više nego sve žrtve i paljenice, tako ni ova udovica nije daleko od Kraljevstva Božjega. Daleko su pismoznanci koji su se prilijepili na svoje duge haljine.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

SVI SVETI – GODINA B

Otk 7,2-4.9-14; Ps 24,1-6; 1Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a

Obećanje i poticaj

Zasluženo priznanje za već učinjeno i obećanje nagrade za ono što tek treba učiniti za čovjeka su uvijek jači poticaji od strogih zapovijedi i propisa. Isus ljude nikad ne suočava s teškim moralnim zahtjevima, a da im prije nije zajamčio Božju dobrotu i ljubav. Evanđelist Matej je to dobro shvatio i zato je na početak velikog Govora na gori, prije vrlo zahtjevnih Isusovih riječi, stavio Blaženstva (Mt 5,1-12) kao veliko priznanje i obećanje, koje onda samo po sebi postaje i snažan poticaj i nadahnuće da bude ostvareno u životu. Blaženstva su u isto vrijeme i veliko priznanje onima koji su se odlučili slijediti Isusa i još veće obećanje, ako ustraju u kušnjama koje će doći. Upravo zato Blaženstva su i najbolje nadahnuće za predan kršćanski život.

Pročitaj više