TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU C

Neh 8,2-4a.8.10
1 Kor 12,12-30
Lk 1,1-4; 4,14-21

NATRAG K IZVORIMA ILI: POVIJEST VJERE KAO ZGUSNUTO ISKUSTVO

Današnjom nedjeljom započinju čitanja iz Lukina Evanđelja. U prvom dijelu evanđeoske perikope polaže Luka račun o svojoj nakani i postupku pri pisanju. Točno, s maksimalnom akribijom, provjerava izvore, svjedoke, sva svjedočanstva o Isusu i time postaje sam vjerodostojnikom i misionarom Isusa Krista i njegova djela u svijetu. U drugom dijelu opisuje
Isusov poziv, poslanje, mesijansku samosvijest i ulogu. Jedinstvo i podudarnost riječi i djela postaju mjerilom za bilo koje potonje svjedočenje u povijesti Crkve i svijeta. Jednom zanavijek Bog je postavio mjerila za sve u Isusu, započeo s novim svijetom. Posred povijesnih protimbi novo se poput klice nezaustavljivo probija, a vjernik koji ima udjela u Duhu Isusa Krista nastavlja to isto djelo. Novi čovjek, poslan svjedočiti svijetu radost novine
u Isusu Kristu.

Pročitaj više

„Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas“

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina C
ČITANJA: Iz 62,1-5; Ps 96,1-3.7-8a.9-10ac; 1Kor 12,4-11; Iv 2,1-12

Prije nekog vremena razgovarao sam s jednom pobožnom starijom gospođom. Ona svakodnevno ide u crkvu i čita Sveto pismo. Angažirana je vjernica i nastoji živjeti po Evanđelju. U Isusa je takoreći zaljubljena. No potužila mi se kako nikako ne može ‘odobriti’ onaj Isusov postupak kad je svojoj majci koja mu se na svadbi u Kani Galilejskoj obratila riječima „Vina nemaju“ oštro odgovorio „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas“. Naravno, gospođi je problematičan samo prvi dio Isusove reakcije to jest riječi „Ženo, što ja imam s tobom?“. Ostalo joj doduše nije posve razumljivo, ali je toliko ne muči.

No mi ćemo se ovdje malo pomučiti s čitavim događajem, da bismo na kraju malo bolje razumjeli Isusove riječi i na kraju ih mogli ‘odobriti.’

Ponajprije treba reći da Isusovo oslovljavanje majke riječju „Ženo“ u Isusovim ustima nema onu konotaciju koju takvo izražavanje ponekad ima u našem govoru u kojem riječ žena izgovorena određenim tonom ponekad zvuči grubo pa čak i uvredljivo. Razumjeti Isusovo obraćanje majci na takav način potpuno je pogrešno. U Isusovim ustima kao i inače u Svetome pismu riječ žena jest časna riječ i izgovara se s najvećm dostojanstvom. Dovoljno se sjetiti još samo jednog mjesta u Evanđelju po Ivanu gdje se Isus svojoj majci obraća riječju „Ženo“, a to je kada ona stoji pod križem, a on joj svog ljubljenog učenika daje za sina. Nikomu kada čita taj odlomak iz Evanđelja ne pada na pamet da bi se Isus u tom trenutku majci obratio grubo ili se možda od nje distancirao.

Ipak, riječi „Što ja imam s tobom?“ na svadbi u Kani zvuče kao Isusov distanciranje od rođene majke i s pravom postavljamo pitanje zašto joj to kaže. Kao odgovor nudi se jedan jednostavan teološki razlog. Činjenica da je Isus na kraju poslušao majku i da je ona bila uvjerena u to da će on riješiti problem nestašice vina na svadbi pomaže nam da shvatimo značenje Isusovih riječi „Ženo, što ja imam s tobom?“. Čudo u Kani prvo je Isusovo čudo i događa se na početku njegova javnog djelovanja. U tom kontekstu prisutnost njegove majke veoma je znakovita jer je ona tu zajedno s njegovim učenicima, kao što će to biti nakon njegove smrti na križu i uskrsnuća od mrtvih. Marijino mjesto u prvoj kršćanskoj zajednici sigurno je najčasnije mjesto u krugu Isusovih učenika. A to je moglo u zajednici unijeti i određene zabune s obzirom na njezinu ulogu u Isusovu poslanju. Opisom svadbe u Kani svaka je moguća zabuna otklonjena. Isus je volio svoju majku, uslišio je njezinu zagovorničku molitvu, ali je istovremeno jasno dao do znanja da izvor njegova poslanja na zemlji nije žena koja ga je rodila, nego Bog koji se u njemu objavio svijetu. Bog je onaj koji određuje puninu vremena i čas dovršetka svoje objave.

A taj čas nije nastupio na svadbi u Kani. Kada Isus kaže „Još nije došao moj čas“ i onda čini čudo ili kako kaže Ivan, znamenje, pretvorivši vodu u vino, to znači da to čudo nije punina i smisao Isusova poslanja. Budući pak da je čudo u Kani prvo Isusovo čudo onda to možemo primijeniti i na sva ostala njegova čudesa. Sva ozdravljenja koja je Isus učinio i sve ostalo njegovo djelovanje u kojem rješava neke kolikogod velike probleme pojedinaca ili skupina ljudi nije vrijeme u kojem nastupa čas zbog kojega je došao na svijet.

Taj čas nastupio je nakon njegova mesijanskog ulaska u Jeruzalem kada počinje tjedan njegove muke. Naravno u Evanđelju po Ivanu postoji mjesto kada Isus prvi put kaže „Došao je čas da se proslavi Sin čovječji “ (Iv 12,23). To je čas kada se predaje u ruke ljudima i kada daje život za svoje prijatelje. To je čas kada Isus pokazuje najveću ljubav koja se može pokazati. Na taj način, ako uspoređujemo Isusova čudesa s njegovim predanjem onda dolazimo do zaključka da se nijedno čudo, koliko god bilo veliko i rješilo nečiji trenutni problem ne može usporediti s potpunim predanjem života sve do smrti.

Zbog toga nije slučajno da se sve ovo događa u kontekstu jedne svadbe. Mladenci nisu imenovani pa je ono što se želi poručiti upućeno svima. Muž i žena svoju bračnu životnu sreću ne mogu ostvariti ako svatko od njih nije spreman umrijeti sebi i predati se jedno drugomu. Slikovito rečeno vjenčanje je događaj u kojem zaručnik i zaručnica kao pojedinci ‘umiru’ da bi živjeli kao jedno tijelo, pa onaj tko nije spreman tako umrijeti i živjeti nema poziv za život u braku.

Isus je kako znamo bio neoženjen, ali ovu zemaljsku instituciju (brak) izabire kao najprikladniju sliku izraza ljubavi koju Bog ima prema čovjeku. Na svadbi u Kani još nije došao Isusov čas, jer je to bio čas onih mladenaca čiju se smrt i uskrsnuće slavili svi svatovi. Isusov čas došao je na njegovoj mističnoj svadbi s čitavim čovječanstvom za koje je dao život. Možda će nekima zvučati strašno, ali mi koji vjerujemo u Isusa Krista raspetoga, umrloga i uskrsloga, vjerujemo u Boga koji toliko ljubi čovjeka da za njega umire. Taj najveći čin ljubavi ujedno je i jedini istinski izvor života koji nikad ne prestaje.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr/

Ti si Sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Krštenje Gospodinovo – C

ČITANJA: Iz 40,1-5.9-11; Ps 104,1b-4.24-25.27-30; Tit 2,11-14; 3,4-7; (ili: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38); Lk 3,15-16.21-22

Na svetkovinu Bogojavljenja u starini su se slavila tri događaja: poklonstvo mudraca, Isusovo krštenje u Jordanu i Isusovo prvo čudo kada je u Kani Galilejskoj na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino. U litrugijskim molitvama za Bogojavljenje i danas se spominju sva ta tri događaja, ali se ipak u prvi plan ističe poklonstvo mudraca, koji se još nazivaju i kraljevima. Svetkovina Isusova krštenja s vremenom je premještena na nedjelju nakon 6. siječnja (tj. svetkovine Bogojavljenja), a što se tiče Isusova prvog čuda u Kani, nema posebnog dana u liturgijskoj godini kada bi se slavio samo spomen na taj događaj.

Dobro se prisjetiti liturgijske povezanosti poklonstva mudraca, Isusova krštenja i čuda na svadbi u Kani Galilejskoj, jer te događaje veže jedna temeljna poruka, a to je poruka objave Isusova božanskog i ljudskog identiteta. Ta poruka posebno je istaknuta u slavlju događaja Isusova krštenja u rijeci Jordanu.

Opis toga događaja u Evanđelju po Luki započinje tvrdnjom kako je sav narod bio u iščekivanju Mesijina, odnosna Kristova dolaska. Budući da je u to vrijeme djelovao Ivan Krstitelj koji je sav živio u predanju Bogu i ljudima, narod je mislio da je možda on Krist. No Ivan odrješito raspršuje svaku sumnju. On nije Krist, jer je Krist u svakom smislu veći i jači od njega. Ivan čak na neki način relativizira i vrijednost krštenja vodom po čemu je bio poznat te je i dobio nadimak Krstitelj. Krštenje vodom vrijedan je javni čin i vanjski znak unutarnjeg obraćenja. Ali krštenje vodom u sebi nema nikakav magični učinak. U krštenju se objavljuje tko smo i što želimo postati. Zato se Ivanu dolaze krsititi grešnici koji ispovijedaju svoje grijehe, žele se od njih očistiti i nanovo se roditi da bi živjeli po Božjim zapovijedima. Drugim riječima u krštenju se objavljuje identitet grešnika koji se želi i može promijeniti s Božjom pomoću.

Međutim, takvo shvaćanje krštenja koje je obavljao Ivan stvara problem kada se među narodom koji se krsti pojavljuje Isus. Svaki će se vjernik zapitati zašto se on morao krstiti. U Lukinom opisu to pitanje izričito se ne postavlja kao što to čini evanđelist Matej. On (Luka) kao da želi to pitanje preduhitriti odgovorom te Isusovo krštenje povezuje s molitvom. To je Lukina specifičnost. Dok se Isus molio rastvorilo se nebo, Duh Sveti sišao je na nj u tjelesnom obličju poput goluba, a s neba se zaorio glas „Ti si Sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina!“. Tu nebesku objavu navode i ostali evanđelisti, ali stavljajući je u okvir molitve evanđelist Luka jače ističe Isusovu svijest o svome identitetu. Znakovito je da se ne navodi sadržaj Isusove molitve nego samo činjenica da moli. Na taj se način želi reći da se ono što se događa tiče Isusova odnosa s Ocem, a u događaju krštenja taj odnos objavljuje se svima koji ga žele vjerom prihvatiti. Na činjenicu Isusove molitve (bez obzira na njezin sadržaj) s neba stiže odgovor koji Isusa naziva svojim ljubljenim sinom.

Dok drugi ljudi dolaze na krštenje opterećeni teretom grijeha i pred Bogom se očituje njihov identitet grešnika, u Isusovu krštenju očituje se njegov identitet Božjeg ljubljenog Sina. U takvom shvaćanju krštenja kao otkrivanja pravoga identiteta iščezava problem koji se pojavljuje kad se Isusovo krštenje uspoređuje s krštenjem drugih ljudi.

Naravno da se promatranjem krštenja kroz prizmu identiteta krštenika ne iscrpljuje sva teologija krštenja. Ali pitanje osobnog identiteta važno je pitanje za život svakog čovjeka. Dok s jedne strane čovjek teži tomu da bude neovisan, samosvojan i samostalan, s druge strane nijedan čovjek ne može realizirati svoju osobnost ukoliko nema jasne oznake pripadnosti. Misliti drukčije slobodno je, ali isto tako i nerealno. Nije teško zaključiti da nijedan čovjek nije sam sebe doveo na ovaj svijet. Iza činjenice njegova postojanja stoji netko tko jedini može dati život. U krštenju se svečano proglašava da je to Bog koji se objavio u Isusu Kristu. Krštenje koje smo primili stoga je čin objave naše pripadnosti Bogu koji nas je stvorio iz ljubavi i poziva nas da na dar života koji smo dobili odgovorimo tako da naš kršćanski identitet prepoznaju svi koji nas vide.

To nipošto ne znači da se ne svaki način treba kititi vanjskim religioznim značkama. Temeljni, a ujedno i najljepši vanjski znak našega kršćanstva jest voda kojom smo umiveni na dan krštenja. Stoga se od vode trebamo nešto i naučiti. Uz to što je neophodna za život i što stalno hoće biti čista,voda ima još jednu prirodnu karakteristiku. Ona se prilagođuje svakoj posudi, a da nikad ne izgubi svoj identitet. Stoga se nijedan kršćanin ne treba bojati da će neke životne, osobne ili društvene okolnosti, ugroziti njegov kršćanstvo. Biti kršćaninom znači živjeti svoju pripadnost Bogu u svim povoljnim i nepovoljnim okolnostima života.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr/

BOGOJAVLJENJE

KOJU ZVIJEZDU U ŽIVOTU SLIJEDIM?

Iz 60,1-6; Ef 3,2-3.5-6; Mt 2,1-12

Horoskopi, čitanje iz zvijezda veoma su u modi. Nema časopisa, novina ni bulevarskog tiska bez te “uslužne djelatnosti” suvremenom „prosvijetljenom“ čovjeku. Astrologija, okultizam, magija, spiritizam šire se na sve strane. Ljudi gledaju netremice u televizijske zaslone kad su na programu emisije koje se bave gatanjem, tarotom, kojekakvim magijskim praksama. Je li posrijedi samo dosada, radoznalost, ili protest protiv obezdušenosti suvremene duhovne pozornice? Ili čovjek pokušava pronaći i potražiti  uporište, smisao života, dubinsku dimenziju vlastitog bića? U biti sluti da život nije samo jelo i pilo, a ni tijelo za odijelo. Posebice mladi trebaju i traže istomišljenike, grupu i ozračje koje im može pružiti sigurnost i emocionalni zavičaj, traže životnu zvijezdu vodilju.

Pročitaj više

Druga nedjelja po Božiću

Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Dvadeset i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju najprije čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu.

Često se postavlja pitanje zašto je Jakov tj. Izrael tako povezan s Bogom i zašto je baš on Božji izabrani narod. Talmudska predaja na to odgovara veoma jednostavno. Bog je svoju mudrost objavljenu u Zakonu ponudio svim narodima, ali je samo Izrael pokazao spremnost da s punim povjerenjem prihvati Božji Zakon i prije nego što je upoznao njegov sadržaj. Drugim riječima Božja mudrost nastanjuje se ondje gdje je primljena. Isti princip susrest ćemo i u Ivanovu proslovu kada se govori o utjelovljenoj Riječi. I ona se nastanjuje i djeluje ondje gdje je primljena.

Pročitaj više

NOVA GODINA – NOVI POČETAK NA BOŽJOJ GRAĐEVINI

Svaka je nova godina novi početak i zametak. Nova klica koja se stavlja u zemlju da bi izrasla u biljku, u stablo. U svemu što se sije – ako je sjeme zdravo – postoji nada novoga početka, nada budućnosti, vizija novoga života i stvaranja.

Iz povijesti možemo mnogo toga naučiti. Napose iz povijesti spasenja, koja je uvijek povijest uspona i padova, povijesnih plima i oseka, grijeha i smilovanja, nade i budućnosti. Prepun je toga Stari zavjet, a u Isusu Kristu položena je u temelje svijeta nova nada, novo stvorenje. Povijest Crkve zorno o tome svjedoči. Treba samo otvoriti oči srca i duha te iščitavati Božje znakove na povijesnomu hodu.

Cijeli je Stari zavjet prepun početaka. Uvijek novih, neznatnih, ali obećavajućih, jer je Bog bio glavni čimbenik u svim povijesnim hodnjama, i pojedinaca ali i Izabranoga naroda. On je bio vjerni suputnik koji nije dopuštao da se narod stopi s ostalima u ondašnjim svjetskim talionicama babilonske, egipatske, helenističke, rimske kulture i civilizacije. Naprotiv. Narod je uvijek morao izlaziti iz uhodanoga i postojećega, započinjati iznova.

Trebalo je ostaviti plodni Egipat, gdje bijaše svega u izobilju, u plodnoj nilskoj dolini, ali je narod živio u duhovnome ropstvu.  Trebalo je ostaviti i plodno područje ‘međurječja’, Eufrata i Tigrisa, gdje se rodila kultura i civilizacija, gdje bijaše sve isprepleteno kanalima za navodnjavanje te se zaputiti u kamenito, brdovito judejsko gorje te gotovo izumrli Jeruzalem i ondje započeti novu budućnost. Nova budućnost kao veliko gradilište, spasenje u obliku uklanjanja starih ruševina, klesanja te gradnje novoga Hrama koji bi trebao biti kristalizacijska točka za cijeli narod i svu potonju budućnost.

Za mnoge to bijaše uzaludan posao, mnogi su rogoborili, ali je u tim skromnim početcima bila snaga budućnosti i nade jer sam Gospodin bijaše Graditelj, Arhitekt: “Ako Gospodin kuće ne gradi…” Šačica povratnika, s nešto ‘sirotinje’ u zavežljajima ili naprtnjačama, ali sa silnim obećanjima: Bog je s nama. Nije li to dobra slika nade i za naše koji su prognani, a potom iselili sa svojih djedovskih ognjišta te namamljeni u silna prostranstva prekooceanskih zemalja, gdje se obećaje ugodan i bolji život, samo da nestane Hrvata sa stoljetnih ognjišta?

Zašto u svim ovim nedaćama ne imati pred očima biblijsku sliku povratka na vlastita ognjišta, ako čovjek stavi svu svoju nadu u Gospodina i njegova obećanja? Bog ostaje vjeran svojim obećanjima.  Treba se pouzdavati u njegovu riječ i slijediti je.

Ivan je trideset godina odrastao ‘inkognito’, nepoznat i neprepoznat. Isus je odrastao u Nazaretu do svoje tridesete, a da ga nitko nije prepoznao kao Mesiju. ‘Među vama se nalazi Jedan koga vi ne poznajete’, koga vi ne prepoznajete. ‘Nije li ovaj Isus sin tesarov?  Što bi to na njemu bilo osobito? Pa sve mu njegovo znamo.  Zar bi on mogao biti taj Mesija? Nema šanse!’ I nisu dali ‘šansu’ Isusu njegovi sumještani.  Zato su prokockali svoju povijesnu i životnu priliku.

Neprepoznata je bila i rana Crkva. Tko je mogao i pojmiti da se u tim malim zajednicama rasutim po cijelom ondašnjem Sredozemlju rađa tiha Božja revolucija, da je sam Bog na djelu!?  Prvi kršćani nisu imali oko svojih glava svetačke aureole, nisu bili ni anđeli ni sveci. Pročitajmo samo apostolske spise i upute pa ćemo vidjeti kakvih je sve zastranjenja, opačina i grijeha bilo u tim zajednicama! Nije bilo anđeoskih korova ni njihove pratnje.  Ni sami apostoli nisu bili uvijek zanimljivi, nisu osvajali slušateljstvo. Veli se da je jedne zgode, ‘dok je Pavao vrlo dugo govorio’ (Dj 20,9), nekoga mladića obuzeo dubok san te je pao s trećega kata na tlo, mrtav. Na to ‘Pavao siđe’, oživi mladića, potom ‘razlomi kruh’ (tj. slavio je euharistiju) te ‘proslijedi‘ s nagovorom prilično dugo, sve do zore’ (r. 11). Jedino čudo bijaše da je Duh Sveti dirao ljude, probadao srca, otvarao oči, i ljudi nisu mogli ne činiti jedno: vršiti volju Očevu, slijediti Isusa Krista.

Utješno je to za nas današnje vjernike. Gospodin nas ne poziva na nekakve herojske pothvate. Treba samo jedno: U svome svagdanu slijediti Gospodina, dati se od njega voditi, slušati njegovu riječ, povlačiti iz tih riječi za vlastiti život poučke i zaključke. Čemu sastanci, čemu svete mise, čemu molitve, ako iz toga ne slijedi nikakva posljedica ili odluka? Svaka je nova godina nalik novogradnji. Mnogo toga nedovršeno, mnogo započeto, na sve strane razbacan materijal, svuda propuh, kako to već i biva na gradilištu. Graditelji studiraju i iščitavaju nacrt, idejni i izvedbeni, mnogo toga se za gradnje mijenja, sve je u pokretu, traže se novi radnici i suradnici.  Pogotovo treba stručnjaka, predradnika koji su spremni prihvatiti odgovornost za gradnju ‘Božje građevine’.

Građevina napreduje, otpori su veliki, krize su nazočne, ali Božji grad raste, nezaustavljivo. Proljetne oluje ne mogu zaustaviti veliki hrast u njegovu grananju jer zna da slijedi ljeto i sunčani dani. Isto je i s Božjim gradom, najljepšim, najljudskijim na ovome svijetu. Isus stalno poziva, okuplja, želi ljude kao svoje sljedbenike.

Uvijek je tomu tesaru, građevinaru iz Nazareta kroz povijest uspijevalo pronaći oduševljenike za svoje djelo, pozvati ljude da se stijenj koji tinja ne utrne, da se napuknuta trska ne prelomi u njegovoj Crkvi. U svakome vremenu i narodu pronalazio je Gospodin svoje vjerne i najvjernije, otkrivao je ljude koji su se dali zapaliti njegovim idealima, njegovom porukom i obećanjima. I slijedeći njega otkrivali su da su ta obećanja vjerodostojna, moguća, ostvariva, istinita. Novorođeni je pokrenuo one kraljeve s Istoka, a Uskrsli je pokrenuo ljude iz svih krajeva, puka, naroda, zemalja. Svijet kao Božje gradilište i građevina koja i danas iz sebe ižaruje radost i sreću, blagoslov cijelomu svijetu.

Spas je došao usuprot svim nadanjima i očekivanjima. U drugomu obliku, na drugi način nego su pobožne duše očekivale, i onda, ali i danas. Doći će spas i danas, otvorimo li svoje oči, svoje uši, svoje srce i cijelo biće, pogodi li nas Isusova osoba. Po čemu je Međugorje postalo poznato u svijetu? Po čemu je postalo privlačnom točkom za milijune i milijune hodočasnika? Što su mogli ljudi pronaći u Međugorju, u Bijakovićima onih prvih godina? Nikakav zapadni standard, nikakav hotelski ugođaj ni smještaj. Bez tekuće vode, bez osnovnih civilizacijskih dostignuća, bez igdje išta što bi iole mirisalo na razvijeni Zapad.

A upravo je čovjek sa Zapada hrlio u Međugorje gdje je otkrivao radost života, molitvu, vjeru, gdje je otkrivao iznova Boga na hercegovačkome kršu, bijen zimskom burom, paljen ilindanskim čelopekom. Otkrivao je novi zanos za molitvom, sakramentima, napose pokorom i euharistijom, klanjanjem. Oboružani time i novim iskustvima vraćali su se kućama noseći u sebi klice obnovljene Crkve, ugrađujući sebe u divnu Božju građevinu, svjesno i odlučno.

Što bijaše odlučno? Iskustvo milosti, iskustvo spasenja. Milost nije nikakav apstraktni pojam, spasenje nije negdje u zraku. Ono je konkretno. Dade se odčitati na licima sretnika, obraćenika, na licima braće i sestara koji su zahvaćeni Isusom i njegovim Duhom. To je ono gradivo i vezivno tkivo što povezuje sve u divnu Božju građevinu.

Znamo s kime je Bog započeo u Novomu zavjetu, znamo tko bijaše prvi svjedok Isusova rođenja. U Božjemu djelu nitko nije nevažan, svako ima svoju nezamjenljivu ulogu. Važno je da svi prionemo na posao, radosni i sretni da nas je netko pozvao, unajmio, pa makar to bilo i u trećoj životnoj dobi. Nikada nije kasno. Ali može biti tragično i sudbonosno, nikada ne biti svjestan svoga kršćanskoga dostojanstva, da smo svi djeca Božja, braća i sestre Isusa Krista, pod križem darovani Mariji.  Neka i nova godina stoji u znaku Marije i Isusa.  Na njima i s njima gradimo svoju budućnost.

Fra Tomislav Pervan OFM  – Međugorje

NEDJELJA PO BOŽIĆU – SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

Čitanja: Sir 3,2-6.12-14; Kol 3,12-21; Lk 2,41-52

            U vremenu antiautoritarnog odgoja ove se riječi od mudroga Siraha doimlju mnogim ušima poput posvemašnjeg anakronizma. U ovome obliku ih danas ne bi nitko ponudio svojim gojenicima ni podanicima. Moramo shvatiti sociološko i etnološko okružje u kome su napisane, ali u biti sadrže nadvremenske po(r)uke za pravilan odgoj i odnose u obitelji.

            U Pavla redovito teološki indikativ, ono što se dogodilo i što je postalo zbiljom u spasenjskom djelu Isusa Krista i iz čega kršćani crpe snagu, prerasta u životni imperativ i praksu. Posjedovati novi život u Isusu Kristu znači temeljito raskrstiti, obračunati s prošlošću i živjeti u novini života. Moralan, etičan život ne proistječe iz općeljudskih i općevažećih načela koja vrijede za sve, nego imaju novu kvalitetu u rođenju, životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Novo se sastoji u tome što promiče Isusovo djelo u svijetu. I najobičniji ‘bonton’ poprima novu vrijednost, ako čovjek djeluje iz svoje nutarnje životne povezanosti s Isusom Kristom, i tako čovjek nehotice postaje misionarom.

            To će reći: Ne toliko govoriti o Isusu Kristu, nego tako živjeti da se oni s kojima živimo zapitaju: Odakle nam samo ta vedrina, ljubav, razumijevanje, te ljudske vrline u takvu izvornom obliku? Tu onda treba prozboriti svjedočanstvo o izvorištu vlastitoga nutarnjeg života. Kršćanin u Pavlovu poimanju mora zračiti, žariti mirom Kristovim (r.15). Mir je najdivniji Kristov dar, i ako je čovjek ispunjen mirom, ako je mir ovladao srcem, onda je cijela zajednica u miru i ljubavi. Sve uokružuje ljubav kao savršena sveza, spasonosni pojas u moru beznađa i zlonađa.

            Vjernik mora postati hramom, stanom Božje riječi. Mir, ljubav, riječ su od Krista. Riječ Kristova može biti i ona koja govori o Kristu i koja dolazi od Krista. Pavao ne pravi razlika jer su učenici ovjerovljeni svjedoci, duhonosci i kristonosci, pneumatofori i kristofori. Isus je isti i za svog zemaljskog poslanja, a i u vodstvu svoje zajednice u vremenu.             Ako je već mislilac Heidegger rekao da je ‘riječ kuća bitka’, tada bismo mi kršćani morali postati kućom Božjeg bitka, Kristova bića. Iz takva stava je onda posve naravno da slijedi kršćanski dom, kršćanska obitelj kao mjesto u kome Gospodin obitava u svim svojim dimenzijama, u riječi i djelu.

            Kad čitamo novozavjetne spise, moramo imati na umu da su upućivani malim zajednicama u golemom moru poganstva, zajednicama poput današnjih raznih sljedbi, koje se kriju po raznim zakutcima, daleko od javnosti, gdje su svi bili upućeni na sve, i gdje su provodili veoma intenzivan duhovan život, uz molitve, psalme, himne, što bi moglo biti uputno i za suvremenu situaciju po našim velikim gradovima, gdje se osjeća buđenje vjerskog žara. Samo treba pronositelja, pionira, entuzijasta, koji su do kraja Duhom prožeti i spremni voditi i dati se voditi.

            Gdje je Isus kod kuće? U Betlehemu, Nazaretu, Egiptu ili pak Jeruzalemu? Očito je da je naglasak ove zgode s dvanaestogodišnjakom upravo na ovome: Ostade u Jeruzalemu (r.43). Tu se on osjeća doma, u kući. Dok ostali pobožni Židovi nakon obavljena hodočašća hrle natrag kućama, Isus ostaje u Očevoj kući. Dojam koji ostavlja na svoje slušateljstvo ravan je onome što će uslijediti kasnije u nazaretskoj sinagogi (4,22).

            Nitko ga ne shvaća. Ni oni s kojima je u Hramu, a ni sami roditelji. Nad njega se nadvija oblak nerazumijevanja, i već se osjeća postupno ispunjenje riječ starca Šimuna Mariji: Mater dolorosa. Isus mora biti ondje gdje je sam Bog i samo Bog u pitanju. Sve drugo je nuzgredno. Prevoditi r. 49 s: ‘biti u domu Oca svojega’, suzuje izvorni Isusov izričaj na prostor. Međutim, Isus je zacijelo protegnuo misao na cjelokupnu svoju egzistenciju, riječi i djelovanje. Sveukupna uronjenost u Tajnu Oca. To su ujedno i prve riječi iz Isusovih usta u Lukinu evanđelju. One očito smjeraju prema onome tko ga je poslao, u čijem znaku čini sve, s kojim je povezan egzistencijalnim svezama.

            Njegov je životni prostor Otac i sve ono što Ocu pripada. Isus ‘mora’ slijediti taj zov, i to ga otuđuje od obitelji i drugih ljudi. Međutim, unatoč tome božanskom znanju i svijesti on se uključuje u ljudsku obitelj, i tu u sivilu svagdana siromašne obitelji proživljava trideset godina, u za nas nepredočivim primitivnim i uskim okvirima te odnosima maloga orijentalnog provincijskog mjesta, u kome se osim subotnjeg hoda u sinagogu, rabinskog poučavanja i godišnjeg hodočašćenja u Jeruzalem ama baš ništa značajnijeg ne događa.

            Isus izrasta u ‘mudrosti i milosti i znanju’ pred Bogom i ljudima. Moguće je to i u tišini kuće, obiteljskog doma, bez velike vreve, sveučilišta. Bitno je da čovjek prepusti sebe i svoje vrijeme Providnosti, da dadne mjesta i vremena Bogu. Isus nije imao drugog izbora jer je bio do kraja Ocu poslušan i čekao na trenutak kad će Preteča mesijanskom trubljom navijestiti dolazak Mesije. Dotle se trebalo učiti poslušnosti i slušanju (usp. Heb 5,8).

            Kroz te nazaretske godine Isus je u obitelji, i iznutra i izvana, u tjelesnoj i duhovnoj protegi, postajao nama ono što apostol veli: utjelovljena mudrost, i znanje, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje (usp. 1 Kor 1,30). O ovome najduljem vremenskom periodu Isusova života šute evanđelja i Novi zavjet. Poslanica Filipljanima (Fil 2,6-8) teološki ga osvjetljava, a s kakvom je silom i moći Isus nastupio nakon nazaretskih godina svjedoče nam svi evanđelisti.

            Svjedoči i djelo koje se rodilo iz tišine nazaretskih godina i doma. Sve zbori o vrijednosti obiteljskog života koje ostaje za sve nas istinsko i pravo mjesto (p)očovječenja svakog tko dolazi na ovaj svijet. Obitelj ostaje prostor gdje se događa sve bitno i odlučno za sudbinu pojedinaca i naroda. Zato je na nama svima moliti da imadnemo što više svetih, a što manje nesvetih, ‘herodovskih’ obitelji, onih koje pune ‘žuti tisak’, tračerske afere, televizijske i filmske ekrane, prepune zla, grijeha, preljuba. Jer samo u zdravim obiteljima može izrasti zdravo i normalno društvo i sretnija budućnost.

Fra Tomislav Pervan OFM  – Međugorje

UTJELOVIO SE I POSTAO ČOVJEKOM…

NA SVETKOVINU GOSPODNJEGA ROĐENJA

Mjerodavni početak i kamen temeljac postavljen vremenski i zemljopisno u rođenju Isusa Krista u Betlehemu, a teološki se podudara s kršćanskim pojmom ‘utjelovljenja’ Boga u Isusovoj osobi. To pruža bitne odrednice i mjerila te prosudbe za istinsko čovjekovo (p)očovječenje. Budući da u suvremenom svijetu kršćanstvo sve više blijedi, gotovo da više i nemamo stvarnih primjera na kojima bi se te vjerske datosti dale zorno odčitati.

Utjecaj i nazočnost kršćanstva i kršćanske misli sve se više zamagljuje i gubi u povijesnim nedohodima te suvremenome trajnom razvodnjavanju kršćanske misli. Ipak još uvijek ima nade da je moguće pronaći vlastiti kršćanski, vjernički identitet i prema tome se odrediti.

Naše kršćansko vjerovanje polazi od istine o trojstvenome Bogu, Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Mi svoju vjeru prihvaćamo kao dar. Nismo mi njezini tvorci niti su je pojedinci izmislili. Vjera dolazi iz Boga koji je izvor života. Naš se život vraća Bogu. Pojam života i živoga Boga u bitnome znači da sav naš govor o Bogu nije nikakav logički zaključak ljudskoga mišljenja ili promišljanja, da Bog nije proizvod naše spoznaje ili shvaćanja, plod naših htijenja, želja ili projekcija. Govor o Bogu nije naša umotvorina ili filozofiranje, već govor o onome tko se objavio, tko je zbiljski život.

Kad mi vjernici govorimo o Bogu, tada se u tome govoru ne susrećemo sa stvarima, sjećanjima, prošlim slikama, iluzijama, već s osobom živoga Boga, koji jest, koji živi, čiju nazočnost na svakom koraku osjećamo, koji je u povijesti govorio, a najposlije je dao zadnju i završnu riječ u Isusu Kristu.

Jasno, za one za koje je Bog proizvod čovjekova mišljenja ili umnoga doviđanja, za koje je čovjek samo stanoviti ustroj molekula i atoma, za takve je kršćanska vjera ljudska tvorevina i umotvorina. Međutim, kad bi Bog bio samo proizvod ljudske misli, svaki bi pokušaj da se čovjek Bogu približi bio ravan tapkanju u mjestu, napipavanju, nadanju i beznadnu očekivanju, a u konačnici bi vodio u nesigurnost.

Govoriti o živome Bogu za nas znači vjerovati da je naš Bog u vremenu i prostoru govorio, da taj Bog iz svoje vječnosti gleda na naše vrijeme i u naš prostor, da Bog uspostavlja odnos i vezu s čovjekom. Ljudima nije moguće Boga de-finirati, omeđivati. On se sam ‘definirao’, on se sam o-međio kao Emanuel, ‘Bog-s-nama’, u-tijelio kao Bog među nama.

On se objavio i sukladno toj objavi nije Bog plod naše misli niti je naša umotvorina, već naš Gospodin i Gospodar, te kao takav središte povijesti i naših života. U srčici našega vjerovanja imamo istinu da je Sin Božji u Isusu Kristu postao čovjekom, utjelovio se po Duhu Svetome, rođen od Djevice Marije. Na tu smo riječ prigibali ili još uvijek prigibamo koljena. Tu je Bog skinuo zastor sa sebe i izravno nas dodirnuo i suočio sa svojom tajnom.

Veliki su skladatelji svete glazbe pred tim riječima znali zanijemiti, u svojim su glazbenim ostvarenjima pokušavali izreći tu nepojmljivu istinu. Pokušavali su u zvucima i suzvučjima, kroz skladbe izreći neizrecivo, htjeli su s pomoću glazbe dodirnuti ljudska srca, naša osjetila. Redovito su to odsječci s najtišim i glasovima i zvukovima, i te su skladbe u biti daleko snažniji tumači i egzegeze jedinstvene istine o Utjelovljenju od svih naših umnih i razumskih doviđanja i dosega. Međutim, i mi smo prisiljeni Riječ koja je postala tijelo zaodijevati u naše riječi – ljudske i ograničene – da bismo mogli osluškivati i čuti upravo kroz naše ograničene ljudske riječi tu istinsku Božju Riječ.

Ovo što se izriče i vjeruje u iskazu: “I Riječ je postala tijelom” nadmašuje sve sustave i sve filozofske izričaje. Izričaj dolazi iz samoga Boga i smjera prema Bogu. Izričaj je posve nov, za svu povijest, sve kulture. Izričaj ljudski nezamisliv i neprispodobiv, u koji je moguće unići samo snagom vjere te koji samo u vjeri otvara čovjeku nova obzorja mišljenja i življenja. Riječ postaje Tijelom, postaje Isusom Kristom, a to se Tijelo onda nama daje za jelo, preko žrtve križa i tajne otkupljenja. Riječ ne postaje jednostavno tijelom. Ona ima svoju dinamiku koja se očituje kroz predanje i žrtvovanje. Beskonačni Božji Logos postaje čovjekom, Djetetom, u Isusu Kristu. Isto tako, cjelina Pisma, svih onih izričaja kroz cijelu povijest, sažela se i zgusnula u jednu Riječ, u Isusa.

Riječ se ‘nastanila među nama’. Govor o bivovanju među nama, stanovanju, smisao je Božjega utjelovljenja. Grčki izričaj i Ivanovu Evanđelju dao bi se prevesti s ‘Bog je među nama podignuo svoj šator’, on se ‘ušatorio’ (‘skene’, usp. suvremeni izraz ‘scena’), te sadrži u sebi značajke Staroga zavjeta, Šator sastanka, Kovčeg zavjetni, govor o ‘šekini’, o slavi Božjoj koja se spuštala. (grčki ‘skene’ i hebrejski ‘šekina’ zvuče slično, daleki im je korijen isti).

Isus je zbiljska Božja ‘šekina’ među nama. U Isusu je sam Bog među nama kad smo sabrani u njegovo ime. Krist, rođen od Djevice Marije, početak je novoga rađanja, novoga čovječanstva, novoga vida bivovanja. Biti, postati i ostati kršćaninom daleko je više od prihvata novih ideja, novoga načina života, novoga ćudoređa, nove zajednice. Preobrazba i pretvorba koja se tu odvija ravna je korjenitosti novoga rađanja, novoga stvaranja. Marija je tome jamac. Ona svojim životom jamči onu novinu što je Bog svojim djelom u Isusu Kristu stvara. ‘Ako je tko u Kristu Isusu, novi je stvor’, reći će kasnije Pavao ćusp. 2 Kor 5,17).

Bog se veže uz žive ljude, uz pojedince i prostor. Marijin pristanak otvara Bogu mogućnost, stvara prostor da među nama podjene i podigne svoj šator. Marija postaje u svome biću šatorom te je time i početak Crkve. U njoj se Crkva rađa i ona svojim životom smjera prema novome Jeruzalemu u kome nema više ni Hrama ni svjetiljke, jer sam je Jaganjac svjetiljka, Bog sam u njemu stoluje. Zato je naše kršćansko vjerovanje pročišćeni i savršeni oblik svih ljudskih nastojanja oko pojma i imena Boga te Božjega boravka među ljudima. Istodobno je to i ‘utjelovljenje’ te konkretizacija svega božanskoga među ljudima. ‘Bog u tijelu’ – središnjica je naše vjere, dakle, Bog u nerazdvojivoj i neraskidivoj povezanosti sa svojim stvorenjem.

Stoga je za nas vjernike važan i zemljopis naše vjere ali i sve one osobe koje ćemo pronaći u izvještajima o Isusovu rođenju. Ništa i nitko nije nevažan, svatko zauzima svoje jasno mjesto, od cezara Augusta do siromašnih pastira te krvnika Heroda i kraljeva s Istoka. Važno je sve u vodoravnici i okomici, zemaljskoj horizontali i nebeskoj vertikali. Važna su sva ona sveta mjesta gdje se to dogodilo, počevši od Nazareta preko Betlehema, Jeruzalema, pa sve do mjesta gdje se i danas Nebo otvara te nas dodiruje, gdje se ono i danas konkretno među nas spušta. Vjera u Isusa Krista jest vjera u Boga blizoga, Boga s nama. U Nazaretu postoji i danas Marijin zdenac uz Baziliku navještenja. Oba nas mjesta vežu predajom uz Mariju i Isusa. Znamo što je značila voda u starome Izraelu, što znači danas voda u stepskim predjelima. Prvo što su nomadi – pastiri radili bijaše pronaći vodu za svoja stada, kopati zdence i bunare, otkrivati vodu. Za izvore i živu vodu i danas se vode ratovi. Voda je životno počelo, ona je znamen života.

Na Jakovljevu zdencu Isus se otkriva kao ‘voda života’, kao onaj koji taži žeđ čovječanstva, a sam se nudi da dođu k njemu svi i piju iz njega izvore vode žive. On je voda za kojom čovječanstvo žudi. Isus nam nudi vodu života, iz njegova boka istječu krv i voda. Zdenac jest znamen navještaja Isusa Krista. Kršćanska vjera i naš navještaj nije skup razumskih istina o Bogu, već mjesto susreta Boga s našim zbiljskim svijetom, sa zbiljnošću naših domova, naših kuća, našega života. Potrebno je dopustiti da nas i ovoga Došašća i Božića dirne, da nas zahvati konkretnost Božjeg djelovanja u Isusu Kristu te da s novom zahvalnošću i predanjem te sigurnošću i mi ispovijedamo: Vjerujem u Isusa Krista, koji se po Duhu Svetome utjelovio u krilu Djevice Marije i postao čovjekom….

Fra Tomislav Pervan, Međugorje

PRAVI IZVOR SREĆE I BLAŽENSTVA

4. nedjelja došašća u godini C: Mih 5,1-4a; Heb 10,5-10; Lk 1,39-47

            Mihej je Izaijin suvremenik. Jeruzalemci i njihovi kraljevi izdali su Zakon i Savez i zato se Božja ruka odvraća od prijestolnice i okreće prema pastirskom Betlehemu. Otuda dolazi novi David, s novim poslanjem. Novi početak, novi razgovor Boga s čovjekom, sa stvorenjem, kao nastavak unutartrojstvenog razgovora koji vodi Otac sa Sinom od vječnosti (Poslanica Hebrejima). Ono što se zbiva unutar ovog svijeta samo je utjelovljenje, povijesno ozbiljenje ljubavi koja vlada u Trojstvu.

            Kristovo utjelovljenje samo je logični slijed Božjeg života. Sve što Isus u povijesti čini, za svoga zemaljskog života egzistencijalno je slušanje, osluškivanje Očeva glasa i volje, te životni odgovor na Božju volju. Isus je pretakanje, pre-vođenje Tajne Boga u povijest, u tijelu. Zato i započinje u neznatnosti Betlehema, a poslušnost na križu dovršava.

            Marija, netom postavši Bogonositeljicom, otvara vrata svoga doma i zapućuje se u judejsko gorje. Sreća se ne da zatomiti, ona se mora dijeliti s drugom sretnom majkom, nerotkinjom. Gdje Duh zahvaća, on širom otvara vrata, svjetlo sja u tmini, sunce dolazi nakon noći. Luka, vođen Duhom, smješta Mariju na početak Evanđelja ali i Djela apostolskih. 

            I u Djelima apostolskim otvara Duh vrata mjesta gdje bijahu okupljeni, milost se širi, nezaustavljivo. Marija je s Duhom konaturalna, do kraja srodna, anđeo je oslovljava s ‘Milosna’ (Keharitomene), postaje objavom trojstvenog Boga, zaručnicom i posudom Duha, nositeljicom Sina, Kovčegom zavjeta. Marija se zapućuje Elizabeti kao vidljivom signalu koji joj je sam Bog po vjesniku dao: Bogu nije ništa nemoguće! I iz mrtva panja moguće je da izbije izdanak. Kao da joj želi reći: “Ako ti se čini nevjerojatnim postati majkom bez muškarca, onda hajde, zaputi se Elizabeti, pa se uvjeri u jedno drugo božansko čudo!”

            Prije bilo koje razmjene riječi, nakon uobičajenog ‘šaloma’, Marija ostaje preneražena čudom koje doživljava. Elizabeta na samu riječ i pozdrav prepoznaje duhovsku zbilju u Mariji, čudo bogomaterinstva. Korijen prave mariologije (tj. nauka i štovanja Marije) nalazimo u Elizabetinu postupku. Duh se samo po Duhu prepoznaje. Nebesko nebeskim, zemaljsko zemaljskim. Marijin glas iznutra zapaljuje Elizabetu, sam glas posreduje novu zbilju. Osoba je u glasu. Duh je u glasu.

            Jedan je poznati filozof znao reći: “Progovori, prozbori pa da te vidim”. Očima se vidi vanjština, ali je tek u melodioznosti, tonu, izričaju sadržana osoba, srce. Ono što čovjek u sebi nosi. To što Marija čini u Elizabetinoj kući samo je anticipacija onog što će njezin Sin kasnije reći svojim učenicima, da, kad u bilo koju kuću uniđu, najprije joj zažele ‘mir’ (usp. Lk 10,5 sl.). Nije to krilatica ili floskula, nego način prenošenja zublje Duha, s čovjeka na čovjeka. Tko je sam ispunjen Duhom, on ga i na druge prenaša. Glas je neodvojiv od osobe.

            Ivan u ‘tami’ majčine utrobe, u zatvoru čuje glas Marijin, odnosno Mesijin preko Marije i klikće od radosti. Učinit će to u Ivanovu Evanđelju Ivan i kasnije: “Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša mu glas, od srca se raduje zaručnikovu glasu” – Iv 3,29: mislim da je vrijeme da naučimo čitati Bibliju višeslojno, a ne samo u jednoj protežnici.

            Nakon što je čula Marijin glas, u kontrapunktu završava Elizabeta i scenu sa svojim mužem u hramu, i prizor s Gabrijelom u Nazaretu. Dolazi vrijeme da Marija otvori svoja usta, i tek u tome trenutku izriče ona, nakon što je dobila potvrdu od starice da ono s anđelom nije tlapnja svoju zahvalnu pjesmu, svoj Magnificat. Prisjetimo se anđeoskih ukazanja u Starome zavjetu, poglavito u Knjizi sudaca, gdje su ljudi u nedoumici glede nebeskih ‘glasnika’, a Marija živi u matici svoga naroda! Izriče Marija zanosno svoj ‘Magnificat’. Dotle nema ni riječi iz njezinih usta.

            Vjerujem da svi suvremeni vidioci i ‘vidioci’ moraju imati Mariju za uzor: posvemašnja šutnja dok „starica“, Crkva, iskusna, koja u sebi nosi vrijeme i iskustvo, odnosno tisućljetno pouzdano iskustvo, prozbori, otvori svoja usta i rekne svoj pravorijek, jasno, Duhom nadahnuta. Jer hvalisanje s viđenjima i ukazanjima odn. ‘ukazanjima’ može škoditi i osobama i samoj stvari, ako je uistinu vjerodostojna!

            Marija je osjećala nutarnju potrebu da nekome priopći svoju tajnu. Ali to joj nije ni trebalo jer je tajna pohranjena u njoj smjesta ‘otkrivena’! Gotovo je suvišno zboriti o tome. Ljudi prepoznaju gdje je Duh i Istina. Po glasu. Prisjetimo se i bajke o Crvenkapici, vuku i baki, te bakinu, a zapravo vučjem glasu vuka koji je progutao baku!. Ma koliko netko nastojao svoj glas izvještačeno dotjerivati u prenošenju Poruke, neće dospjeti do srca i ušiju svog slušatelja, ako ga ne nosi život i nutarnje svjedočanstvo.

            Duh se utjelovljuje u glasu. Zato Pavao kasnije i govori kako on posvuda širi ugodan miris Kristov (usp.2 Kor3) riječju i djelom, cijelim svojim ponašanjem. Otvorimo li evanđelja i osluhnemo li njihov glas, vidjet ćemo koliko je i za Isusa i one oko njega važan upravo njegov glas.

            Osoba se po glasu prepoznaje: Nakon oluje na moru, Isus se ukazuje učenicima u, za njih, sablasnoj spodobi. Premrli od straha, tek su čuvši njegov glas došli k sebi (usp. Mk 6,45 sl.). Marija Magdalena misli da je susrela vrtlara u Isusovoj osobi u uskrsno jutro. Tek nakon Isusova oslovljavanja njezinim imenom „Marijo“ (usp. Iv 20,16), prepoznaje ona u ‘vrtlaru’ Učitelja. Sam Isus govori o ‘ovcama’ koje slušaju glas ‘Pastirov’, i slijede ga (usp. Iv 10). Glas odlučuje tko govori! Za-vodnik ili vođa. Marijin glas, a potonje, i glas Crkve, glas su Duha Božjeg. Možda je taj glas na trenutke suhoparan i težak, ali on na kraju usrećuje. Marija usrećuje Elizabetinu kuću svojim pohodom, porukom. Glas je ‘code’ za osobu. Stoga se Poruka mora naviještati glasnim glasom: proglašavati i oglašavati! To je izvorni način širenja Radosne vijesti i glasa.

            Zato i za nas slaviti adventsko i božićno vrijeme znači: ugađati svoje uho i srce za Tajnu Boga u Mariji i njezinu daru svijetu, u Isusu. Osluškivati, i biti pozoran na Marijin glas, ne ušima, već srcem. Marijin glas nikad nije umuknuo u srcu Crkve. U tolikim ukazanjima. Molimo da prepoznamo glas i Duha što poručuje preko Marije Crkvi. Tu u srcu mora odjeknuti Marijin pozdrav, kao u Elizabeti, i naš odgovor zbog doživljene sreće preko Marije. Izvorna vrlina koja mora resiti vjernika u vremenu došašća jest čekanje. Očekivanje.

            Mi ne znamo što će doći, što će nas snaći, ali znamo Tko dolazi. “Nitko nema Boga u mjeri da mu ne bi više trebao i da ga ne bi trebao više očekivati. I nitko ne može očekivati Boga, ako nije svjestan da ga je Bog već odavna očekivao” (Bonhoeffer). Očekujemo Boga, očekujemo Isusa ne kao opasnost i suca svoga života, nego kao jamca vlastitog života i budućnosti. Zato se treba povući u tišinu. Pustinja je samo simbolika te tišine.

            Postoji tišina vlastitog kutka, vlastite sobe, poput Marijine u Nazaretu, koja je u blagoslovljenom stanju očekivanja i nade. Jer ne čini čovjeka boljim neko mjesto, kao da će nekoga učiniti boljim hodočašće na neka mjesta ako nije popraćeno pouzdanom molitvom i čvrstom vjerom da Gospodin može izmijeniti čak i naše srce, nego spoznaja i uvid da Gospodin moj život mijenja ako mu se prepustim. Sveti bi oci rekli ‘theoria’, tj. gledanje, uvid.

            Drugo današnje čitanje čini se na prvi pogled neprimjerenim u ovo vrijeme pripreme za Božić. Međutim, ako pobliže pogledamo, vidimo da nam tekst ima reći bitno. Psalam 40. primjenjuje Poslanica Hebrejima na Isusa. Žrtve ne mogu ispuniti ono što Bog očekuje. Isus dolazi činiti volju Božju. Za nas upitnik: Na kojoj razini slavimo mi Božić? Starozavjetnoj, ili novozavjetnoj? Koliko nedužnih životinja ‘plati glavom’ upravo za Božić, i za kolike Božić ima jedini smisao ako je pun i bogat stol izabranim jelima i pićima. Može li se smisao ove svetkovine koja predstoji iscrpsti u tome? Ima li što dublje što nas pokreće? Što nam može i treba podariti više smisla, radosti, mira? Nije li konačni smisao našeg života činiti Božju volju i tako, poput Krista, ispuniti svoje poslanje?

Fra Tomislav Pervan, Međugorje