Josip pravedni

ČITANJA: Iz 7,10-14; Ps 24,1-6; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24

Proteklih nekoliko nedjelja došašća odlomci iz evanđelja stavljali su pred nas lik Ivana Krstitelja, koji je uzor vrijedan divljenja. Ivan Krstitelj bio je i više nego prorok, veliki propovjednik, ali i isposnik čiji je način života veoma teško nasljedovati. Stoga, sve ako i nastojimo slušati i izvršavati Ivanov poziv na obraćenje i spremno čekati naviješteni dolazak Isusa Krista teško se možemo poistovjetiti s tako izuzetnim likom. Nismo svi nadareni i neustrašivi propovjednici niti na nam svima baš dobro stoji odjeća od devine dlake, a ni svačiji želudac nije gostoljubiv prema skakavcima i divljem medu. Uglavnom smo prosječne osobe složenih odnosa i promjenljivih emocija.

Možda nam zato današnje evanđelje stavlja pred oči jedan drugi veliki lik koji nas ne osvaja ni jednom jedinom rječju, nego svojom šutnjom, sumnjom, vjerom, kolebanjem i odvažnošću. Radi se o Josipu, Marijinu zaručniku, čija je uloga u Isusovu rođenju istodobno i sporedna i nezmjenjiva.

Ime Josip spominje se četiri puta u današnjem Evanđelju.

Prvi put Josip se spominje jednostavno kao čovjek s kojim je zaručena Isusova majka Marija, koja se našla  trudna po Duhu Svetomu prije nego što su njih dvoje započeli zajedno živjeti kao muž i žena. Time se želi jasno reći da Josip nije Isusov tjelesni otac.  Za bolje razumijevanje ove stiuacije treba reći i to da ovo prvo spominjanje Josipa u današnjem odlomku nije ujedno prvo spominjanje Josipa u Evanđelju po Mateju uopće. On je prethodno spomenut u Mt 1,16 na kraju Isusova rodosovlja, da bi se istaklo, kako Josip, premda nije njegov tjelesni otac, osigurava Isusu zakonito sinovstvo u ljudskom društvu.  Time je označena njegova uloga u otajstvu Kristova utjelovljenja, a u današnjem odlomku govori se o drami koja se pri tome odigravala u Josipovoj duši.

Isus Krist i Ivan Krstitelj

ČITANJA: Iz 35,1-6a.10; Ps 146,6c-10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

Svoje djelovanje u Galileji Isus je započeo kad je  čuo da je Ivan “predan“ (Mt  4,12) to jest kada je Herod bacio Ivana u tamnicu jer ga je javno opominjao što se oženio Herodijadom, ženom svoga brata Filipa (Mt 14,3). Kad je, dakle, Ivan završio u tamnici, Isus poziva i okuplja oko sebe dvanaestoricu učenika koje upućuje i poučava o Kraljevstvu nebeskom. Govori im o vrijednostima toga Kraljevstva i pred njima čini razna čudesa koja potvrđuju njegov dolazak. Isus ozdravlja bolesnike, vraća vidi slijepima, utišava oluju na moru, izgoni zloduhe, čisti gubavce itd.

No ni Ivanovo tamnovanje nije pasivno. On je ostao u kontaktu sa svojim učenicima. Kako vidimo iz prve rečenice današnjega odlomka iz Evanđelja po Mateju, Ivan je u tamnici dočuo za Kristova djela i poslao je svoje učenike da ga upitaju: „Je si li to Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo“. Važan je upotrijebljeni izraz „Kristova djela.“ Naime, u početnoj rečenici današnje evanđelje koristi upravo taj izraz, dok se u nastavku onaj koji odgovara na pitanje naziva Isusom. Ivan je, dakle, čuo da Isus iz Galileje čini Kristova tj. Mesijina djela. A prorok Izaija, kako među ostalim čitamo u današnjem prvom čitanju, navodi neka od tih djela: „Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati k’o jelen, njemakov će jezik klicati“ (Iz, 35,5-6).

Obraćenje i promjena načina života

ČITANJA – Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12

Uobičajeni pozdrav kojim se propovjednik obraća vjernicima glasi braćo i sestre, dragi vjernici, ili nešto tomu slično. Propovjednik početnim pozdravom želi pokazati svoju dobrohotnost i blagonaklonosti prema slušateljima. To nalažu i govornička pravila kojima se govornik služi kako bi ne samo privukao pažnju slušatelja, nego ih i pridobio za svoju ideju.

Izgleda da se jedan od najvećih propovjednika svih vremena toga ne drži. Sveti Ivan Krstitelj, kada među ljudima koji mu dolaze da ih krsti vidi farizeje i saduceje, prvake naroda u poznavanju Zakona, obraća  im se najoštrijim riječima. Umjesto draga braćo, on im kaže leglo gujinje!, a izvorni grčki izraz koji stoji na tome mjestu mogli bismo još bolje prevesti: gujin porode!

Te riječi ne mogu biti oštrije jer nas gujin porod podsjeća na opis prvoga čovjekova grijeha u Knjizi Postanka, gdje se lukava zmija (puzavac kao i guja) pokazala kao Božji i čovjekov protivnik. Prema tome oni koji se nazivaju njezinim porodom to su oni koji se protive i Bogu i čovjeku. Teška je to optužba za saduceje i farizeje koji su se smatrali pobožnim ljudima i koji su smatrali svojom dužnošću i druge poučavati Božjem zakonu. U čemu su pogriješili?

To ćemo bolje  doznati ako se sjetimo da se na još dva mjesta u Evanđelju po Mateju koristi isti pogrdni naziv leglo gujinje. I u jednom i u drugom slučaju to više ne čini Ivan Krstitelj nego Isus.

Božji dolazak na zemlju

ČITANJA: Iz 2,1-5; Ps 122,1-2.4-9; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44

Kao što sama riječ Došašće  kaže po sebi, ovo vrijeme na početku nove liturgijske godine u središtu ima slavljeničku pripremu za Kristov dolazak. Došašće se tradicionalno dijeli na dva dijela. U prvom dijelu Došašća (do 16.prosinca) pažnja je usmjerena na drugi Kristov dolazak u slavi na kraju vremena, a drugi (od 17. prosinca) dio usmjeren je na slavlje Kristova dolaska koji se već dogodio njegovim rođenjem od Djevice Marije.

U svakom slučaju ono što se slavi u Došašću jest Božji dolazak. To je bitna značajka kršćanske vjere. Mi, naime, ne slavimo Boga koji bi prebivao negdje na nebesima i ne bi htio imati nikakva posla sa zemljom. Mi slavimo Boga koji dolazi na zemlju da bi prebivao među svojim narodom.

Čitamo li Sveto pismo vidjet ćemo kako je čitava biblijska povijest puna Božjih dolazaka na zemlju koji se uvijek ostvaruju preko ljudi. Bog je na životnom  putu zajedno s Abrahamom, našim praocem u vjeri, kao i s Izakom i Jakovom, ocima Izabranoga naroda. Bog kroz povijest govori po prorocima i nadahnjuje pastire da se poput Mojsija nesebično posvete služenju  narodu oslobađajući ga iz duhovnoga i materijalnoga ropstva.

Kraljevstvo Isusa Krista

ČITANJA: 2Sam 5,1-3; Ps 122,1-5; Kol 1,12-20; Lk 23,35-43

Uz današnji službeni završetak Izvanrednog jubileja Milosrđa sretno se uklapa odlomak iz evanđelja koji ove godine čitamo na svetkovinu Krista Kralja u posljednju nedjelju liturgijske godine. Naime, Isus jednomu raskajanomu razbojniku u posljednjim časovima i svoga i njegova zemaljskoga života kaže: Danas ćeš biti sa mnom u raju.

Teško je istražiti sadržaj tih riječi predožbama o raju. Koliko god naše slike o raju bile lijepe i maštovite, one ne mogu dohvatiti pravu stvarnost. U Novome zavjetu riječ raj ne koristi se često. Još samo dva puta. Sveti apostol Pavao u Drugoj posalnici Korinćanima govori o sebi kao o čovjeku koji je „bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. (2 Kor 12,4). A u Knjizi Otkrivenja Isus na kraju pisma Crkvi u Efezu kaže „Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem.“ (Otk 2,7).

Prema tome Isus raskajanom razbojniku kaže da će danas biti ponesen u raj u kojem će kao pobjednik jesti sa stabla života. Razbojnik je, dakle, nazvan pobjednikom, koji je očigledno pobijedio u posljednjoj, ali najvažnoj bitci. U posljednjem času on je u Isusu prepoznao kralja-pobjednika te se svrstao na njegovu stranu. Možemo možda i krivo gledati na to što je jedan razbojnik tako lako zaradio raj, dok mnogi bogobojazni i pravedni ljudi žive u strahu da nisu dovoljno dobri da bude zajedno s Isusom. No takav strah nije opravdan. Bog nije hiroviti sudac koji postupa prema trenutačnom raspoloženju. Bog prima sebi sve koji hoće i riječima i djelima biti zajedno s njime, pa tema obraćenja u posljednji čas nije u središtu našega današnjega razmišljanja. Ono što izaziva više pitanja jest sama scena na križu koja se gledajući ljudskim očima nikako ne može nazvati pobjedom. Kako možemo smatrati pobjednikom čovjeka koji svoj život završava kažnjeničkom smrću na križu? Nije li on na križu doživio najveći poraz. Prema biblijskoj objavi, ne. Isus je na kržu pobijedio zlo i smrt, a raskajani razbojnik pridružio mu se u toj pobjedi.

Vrijeme se približilo!

ČITANJA: Mal 3,19-20a; Ps 98,5-9; 2Sol 3,7-12; Lk 21,5-19

U kršćanskoj Bibliji knjiga proroka Malahije posljednja je Knjiga Staroga zavjeta, koja ima završetak otvoren prema budućnosti i iščekivanju eshatološkog Dana Gospodnjeg.

U odlomku današnjeg prvog čitanja opisuje se kakav će to Dan biti. Opis je slikovit i dijeli se na dva dijela. U prvom se govori kakav će kraj zadesiti one koji čine zlo. Pri tome se koristi sliku paljenja strnjike što se svako ljeto pali nakon završetka žetve. Vatra kojom će se strnjika zapaliti bit će takva da će sažeći i korijen tako da neće biti nikakve mogućnosti da iz korijena udare mlade grančice. Tako će u dan koji se bliži zlikovci biti potpuno uništeni.

U drugom dijelu govori se o pravednicima koje se boje Imena Božjega. Oni za razliku od zlikovaca neće biti spaljeni vatrom nego obasjani suncem pravde i uživati u zdravlju i radosti.

Znakovito je pak da prorok o zlikovcima govori u trećem licu, dok se pravednicima obraća izravno u drugom licu. To je pozitivan proročki stav jer se prema Božjem narodu postavlja kao onaj koji opominje s blagonaklonošću i jasnom željom da se svi ljudi spase.

Posvećeni za sveti hram Božje prisutnosti

Kad je naš Gospodin Isus započeo svoje javno djelovanje, iz Galileje se spustio u Judeju, u Jeruzalem da tamo slavi Pashu. Došavši u Hram zatekao je stanje kakvo je sigurno mogao vidjeti i za svojih prethodnih dolazaka u Jeruzalem, no ovaj put je odlučio da neće više trpjeti bezumlje i besmisao koji se ondje događao. Zato je i u Hramu započeo svoje djelo pročišćavanja štovanja Boga i davanja smisla svemu što je u Jeruzalemu postojalo i što je se ondje događalo. Jedna važna uloga Hrama je doista bila da priprema vjernike za susret s Bogom kroz čišćenje i prinos žrtava, da bi se potom mogli susresti s njime na tom posebnom mjestu njegova prebivanja. No isto tako, u Hramu su hranili svoju nadu da će Bog u potpunosti ispuniti svoja obećanja i doći kako Mesija. Međutim, ni slutili nisu da je Hram bio mjesto koje je bila slika budućeg ostvarenja prema kojem je sam Bog htio za ljude sagraditi hram kao mjesto svoga prebivanja među njima, kako je nekoć obećao Davidu. Štoviše, treći korak nakon toga je trebao biti da do te mjere posveti ljude da oni budu njegov sveti hram, to jest mjesto njegova posebnog prebivanja na zemlji.

Jamstvo života vječnoga

Uz svetkovinu Svih svetih i vjeru Crkve da je mnoštvo onih nepoznatih svetaca koji nisu imali čast da ih Crkva proglasi blaženicima i svecima, danas se sjećamo svih naših vjernih pokojnika koji se možda nisu istaknuli osobitim krepostima, ali za koje držimo da su živjeli u vjernosti svome Gospodinu, te da su na tragu ostvarenja života vječnoga u njegovu kraljevstvu, makar još uvijek trebali proći i razdoblje čišćenja prije ulaska u nebesku slavu. Zato se danas naše misli i pogledi, naše riječi i molitve usmjeravaju prema našim dragim pokojnicima koji su nam prethodili, ne samo u vremenu, jer su bili prije nas, već za koje vjerujemo da su nas prethodili jer su svoje zemaljsko postojanje i putovanje hodočastili putujući prema životu vječnome i domu Oca nebeskoga.

No bilo bi nedostatno da se naše misli i molitve usmjere samo prema njima, te da im iskazujemo samo neku ljudsku vrstu poštovanja i sućutnog sjećanja, već nas Crkva danas poziva da svoj pogled, misli i molitve uzdignemo prema Bogu živomu. Naše sjećanje nije samo neka vrsta ljudske sućuti i oplakivanja naših dragih koji su umrli, već je ovo uzdizanje srca i duha prema Bogu koji nas je pozvao u zemaljski život i koji nas obdaruje onim vječnim. Jer i oni koji ne vjeruju u Boga sjećaju se svojih pokojnika s poštovanjem i sućuti, ali njihovo sjećanje staje s nekom vrstom ljudske zahvalnosti koja ne ide dalje od zemlje i ljudske povijesti, to jest ne ide dalje od groba. Naše pak sjećanje i zahvalnost idu dalje od zemaljskog obzorja, to jest nije zatvoreno u grob, niti mu je smrt konačna zapreka. Naprotiv, naše sjećanje i molitva za drage pokojnike na današnji dan prodiru kroz grob i pobjeđuju smrt, jer snagom vjere slutimo i ćutimo da smrti više nema, već da ostaje samo život.

Pasivna svetost

U nekoj našem poimanju života i ljudi, smatramo zaslužnima i velikima one koji su aktivni i koji se zalažu na različitim područjima života i ljudskoga društva. Tako smo i navikli sve mjeriti aktivnošću i nekim izvanjskim učinkom. Sve drugo smatramo lijenošću, pasivnošću i nesposobnošću koje treba izbjegavati i protiv kojih se treba boriti. Tako vjerojatno pomišljamo da se i svetost treba odlikovati izvanjskom aktivnošću i zauzetošću koju ljudi vide i koja je kao takva prepoznatljiva. No danas na svetkovinu svih svetih ipak ne čitamo u Evanđelju da bi se sveti trebali bitno odlikovati izvanjskim velikim ili herojskim djelima, premda znamo da ima i onih svetaca koji su činili takva djela. Isus o svetosti progovara kroz prizmu blaženstava u kojima govori da su blaženi oni koji žive po mjerama koje nam je on zadao. A kad bolje sagledamo, onda u biti vidimo da Isus o svetosti i svecima govori kroz prizmu onih koji trpe i koji su u svijetu nepriznati i ugroženi.

Riječ je o siromasima duhom koji se ne hvastaju i ne uzdižu kao oni koji se nadimaju i hvale svojom umnošću i znanjem. Naprotiv, takvi trpe neprestano podcjenjivanje i omalovažavanje u društvu u kojem žive, jer svoje znanje ne crpe iz ljudskih izvora, već iz Boga koji je najveći izvor znanja. A uz njih su oni koji su ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci i progonjeni zbog pravednosti. To jest, riječ je o ljudima kojima se nanosi žalost, s kojima se drugi poigravaju i otimaju njihovo, kojima se nanosi nepravda a oni je podnose. Od njih se očekuje da budu milosrdni među nemilosrdnima, čisti srcem u nečistu naraštaju, mirotvorci u društvu koje proizvodi nemire i pravedni u društvu koje mari samo za ljudsko pravo, a zanemaruje Božju pravednost. Iz svega toga je očito da je riječ o ljudima koji ponajprije trpe nepravde ovoga svijeta i na neki način žrtve su zla i zlih odnosa.

Zajednička molitva pred Bogom

ČITANJA: Sir 35,12-14.16-18; Ps 34,2-3.17-19.23; 2Tim 4,6-8.16-18; Lk 18,9-14

Prispodoba o farizeju i cariniku ispripovijedana je tako da se na kraju izvodi zaključak kako je ponizna molitva grešnoga carinika koji moli Boga da mu se smiluje bolja od farizejeve zahvalne molitve u kojoj zahvaljuje Bogu što nije kao ostali ljudi grabežljivci, nepravednici, preljubnici i carinici. Redovito se i tumačenja ove prisbodobe bave time kako da što bolje usporede farizejevu i carinikovu molitvu. Zato pokušajmo danas promotriti ovu pripodobu malo drugačije. Poći ćemo od ambijenta u kojem se ona događa.

Prispodoba započinje rečenicom: „Dva čovjeka uziđoše u hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik.“ Zamislimo li tu dvojicu ljudi kako se zajedno penju prema hramu i ulaz u nj da bi se pomolili Bogu imamo pred sobom prekrasnu sliku. Dva čovjeka toliko različita među sobom koliko mogu biti jedan besprijekorni farizej i moralno problematičan carinik zajedno dolaze na isto sveto mjesto, da bi se ondje zajedno pomolili Bogu i tako posvjedočili kako njihove međusobne razlike (socijalne, ekonomske, moralne itd.) nisu nikakva prepreka njihovu zajedničkom stajanju pred zajedničkim Ocem.