Evo me, mene pošalji!

ČITANJA: Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Kralj Uzija nakon čije smrti 740. godine pr. Kr. nastupa prorok Izaija bio je u narodu zapamćen kao dobar kralj. Međutim, počinio je jednu pogrešku. Valjda misleći da ga njegova dobrota ovlašćuje da pristupi u onaj dio svetišta kamo mogu pristupiti samo svećenici, ušao je u svetište i počeo prinositi kâd na kadionom žrtveniku. No to se pokazalo kao nedopustiva drskost, koja je imala loše posljedice za čitav njegov život. Prema 2Ljet 26,19 kralju Uziji na čelu je izbila guba, te je postao trajno obredno nečist tako da više do smrti nije mogao doći u hram. Budući da je nepozvan ušao u svetište i neovlašten uzurpirao službu koja mu ne pripada, na koncu nije mogao pristupiti niti na ono mjesto u hramu koje je za kralja bilo predviđeno.
S druge strane svećenik Izaija koji se po svojoj službi nalazio u hramu biva uz to pozvan i na proročku službu. Njegova prva reakcija je opiranje. Izaija se osjeća nečistim, i to ne obredno nečistim, jer kao takav ne bi mogao niti doći u hram, nego smatra da su njegove usne nedostojne i nesposobne za proročki govor. Prorok je pozvan govoriti Božje riječi, a Izaija se ne smatra prikladnim za takvo poslanje. Stoga je njegova reakcija razumljiva i uklapa se u niz biblijskih proročkih opiranja kojima se dokazuje da njihov proročki poziv ne dolazi od njih samih, nego od Boga.
Značajka je prorokâ da se ne nameću, nego se opiru i smatraju nesposobnima tako da se na njima ispunja ona tvrdnja kako Bog ne poziva sposobne, nego osposobljuje pozvane. Upravo to se dogodilo Izaiji. Jedan od serafa koji su mu se ukazali pjevajući trosvetu pjesmu uzima žeravicu s kadionioga žrtvenika i ognjem mu čisti usta. Time su usta proroka Izaije zapaljena da gore Božjim plamenom, te iz njih sad izlazi riječ koju Bog od njega hoće čuti: „Evo me, mene pošalji!“.

Poziv na ljubav poziv je svakog čovjeka

ČITANJA: Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31 – 13,13; Lk 4,21-30

 Zajednička tema današnjih misnih čitanja jest neopozivost Božjeg poziva.

U prvom čitanju iz proroka Jeremije vidimo kako Božji poziv nije nešto naknadno, kao da bi Bog čovjeka prepustio njegovoj sudbini, a onda ga u nekom trenutku života pozvao na posebno poslanje. Prorok Jeremija svjedoči kako njegov proročki poziv počinje već u majčinoj utrobi.

Aktivno djelovanje proroka Jeremija obuhvaća vrijeme od oko četrdeset godina, a prema Jr 1,6 (izostavljenom u današnjem čitanju) čini se da je Božji poziv osjetio u ranoj mladosti. Naime, kad mu je došla Božja riječ o tome kako ga je izabrao za proroka, on se brani riječima „dijete sam“. Ali treba razlikovati trenutak kad čovjek poziv osjeti i kad na nj (makar i uz opiranje) odgovori od samog Božjeg poziva koji postoji još prije rođenja. Slikovitim, ali ne zato manje stvarnim riječima, Bog govori Jeremiji kako ga je poznavao i prije nego što ga je oblikovao u majčinoj utrobi, te ga je već tada posvetio za proročku službu. Sličnim riječima o svojoj proročkoj službi govori i proroka Izaija (49,1), a u Novom zavjetu o svom pozivu tako govori apostol Pavao (Gal 1,17), koji unatoč dugom periodu sasvim protivnog načina života, spoznaje da je Božji poziv koji je doživio nakon događaja na putu za Damask zapravo bio poziv koji mu je Bog namijenio od majčine utrobe.

Životna snaga Svetoga pisma

ČITANJA: Neh 8,2-4a.5-6.8-10; Ps 19,8-10.15; 1Kor 12,12-30; Lk 1,1-4; 4,14-21

Evanđelje po Luki koje čitamo ove litrugijske godine započinje proslovom koji je adresiran na čovjeka imenom Teofil. Njemu evanđelist Luka želi sve po redu napisati o događajima vezanim u Isusa Krista kako bi se Teofil osvjedočio o pouzdanosti svega u čemu je poučen.

Tko je Teofil? Je li to stvarna osoba ili samo literarni lik koju stvara sam evanđelist Luka da bi svoj spis učinio bliskijm svakom čitatelju koji se može poistovjetiti s Teofilom? Postoje razlozi da se prihvati i jedna i druga opcija. Ime Teofil znači Onaj koji ljubi Boga (Bogoljub) pa to može biti simbolično ime kao znak kakvomu je čitatelju upućeno evanđelje to jest kakav duhovni stav treba zauzeti da bi razumio i prihvatio evanđeoski izvještaj. Ako je pak Teofil povijesna osoba, možda se radi o čovjeku koji je sponzorirao Lukin mukotrpan posao istraživanja vjerodostojnosti svih njemu poznatih izvješća o Isusu Kristu da bi na kraju sastavio vlastito izvješće.

Dolazak vječne Riječi na svijet

ČITANJA: Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Dvadeset i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju najprije čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu. i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju prvo čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu.
Često se postavlja pitanje zašto je Jakov tj. Izrael tako povezan s Bogom i zašto je baš on Božji izabrani narod. Talmudska predaja na to odgovara veoma jednostavno. Bog je svoju mudrost objavljenu u Zakonu ponudio svim narodima, ali je samo Izrael pokazao spremnost da s punim povjerenjem prihvati Božji Zakon i prije nego što je upoznao njegov sadržaj. Drugim riječima Božja mudrost nastanjuje se ondje gdje je primljena. Isti princip susrest ćemo i u Ivanovu proslovu kada se govori o utjelovljenoj Riječi. I ona se nastanjuje i djeluje ondje gdje je primljena.

Ti si Sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina!

ČITANJA: Iz 40,1-5.9-11; Ps 104,1b-4.24-25.27-30; Tit 2,11-14; 3,4-7; (ili: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38); Lk 3,15-16.21-22

Na svetkovinu Bogojavljenja u starini su se slavila tri događaja: poklonstvo mudraca, Isusovo krštenje u Jordanu i Isusovo prvo čudo kada je u Kani Galilejskoj na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino. U litrugijskim molitvama za Bogojavljenje i danas se spominju sva ta tri događaja, ali se ipak u prvi plan ističe poklonstvo mudraca, koji se još nazivaju i kraljevima. Svetkovina Isusova krštenja s vremenom je premještena na nedjelju nakon 6. siječnja (tj. svetkovine Bogojavljenja), a što se tiče Isusova prvog čuda u Kani, nema posebnog dana u liturgijskoj godini kada bi se slavio samo spomen na taj događaj.

Dobro se prisjetiti liturgijske povezanosti poklonstva mudraca, Isusova krštenja i čuda na svadbi u Kani Galilejskoj, jer te događaje veže jedna temeljna poruka, a to je poruka objave Isusova božanskog i ljudskog identiteta. Ta poruka posebno je istaknuta u slavlju događaja Isusova krštenja u rijeci Jordanu.

Opis toga događaja u Evanđelju po Luki započinje tvrdnjom kako je sav narod bio u iščekivanju Mesijina, odnosna Kristova dolaska. Budući da je u to vrijeme djelovao Ivan Krstitelj koji je sav živio u predanju Bogu i ljudima, narod je mislio da je možda on Krist. No Ivan odrješito raspršuje svaku sumnju. On nije Krist, jer je Krist u svakom smislu veći i jači od njega. Ivan čak na neki način relativizira i vrijednost krštenja vodom po čemu je bio poznat te je i dobio nadimak Krstitelj. Krštenje vodom vrijedan je javni čin i vanjski znak unutarnjeg obraćenja. Ali krštenje vodom u sebi nema nikakav magični učinak. U krštenju se objavljuje tko smo i što želimo postati. Zato se Ivanu dolaze krsititi grešnici koji ispovijedaju svoje grijehe, žele se od njih očistiti i nanovo se roditi da bi živjeli po Božjim zapovijedima. Drugim riječima u krštenju se objavljuje identitet grešnika koji se želi i može promijeniti s Božjom pomoću.

Međutim, takvo shvaćanje krštenja koje je obavljao Ivan stvara problem kada se među narodom koji se krsti pojavljuje Isus. Svaki će se vjernik zapitati zašto se on morao krstiti. U Lukinom opisu to pitanje izričito se ne postavlja kao što to čini evanđelist Matej. On (Luka) kao da želi to pitanje preduhitriti odgovorom te Isusovo krštenje povezuje s molitvom. To je Lukina specifičnost. Dok se Isus molio rastvorilo se nebo, Duh Sveti sišao je na nj u tjelesnom obličju poput goluba, a s neba se zaorio glas „Ti si Sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina!“. Tu nebesku objavu navode i ostali evanđelisti, ali stavljajući je u okvir molitve evanđelist Luka jače ističe Isusovu svijest o svome identitetu. Znakovito je da se ne navodi sadržaj Isusove molitve nego samo činjenica da moli. Na taj se način želi reći da se ono što se događa tiče Isusova odnosa s Ocem, a u događaju krštenja taj odnos objavljuje se svima koji ga žele vjerom prihvatiti. Na činjenicu Isusove molitve (bez obzira na njezin sadržaj) s neba stiže odgovor koji Isusa naziva svojim ljubljenim sinom.

Krađa snova

ČITANJA:
Iz 60,1-6; Ps 72,1-2.7-8.10-13; Ef 3,2-3a.5-6; Mt 2,1-12

Poznato je da su oduvijek ljudi pridavali snovima određenu važnost, pa i danas stoji činjenica da su snovi izazovna i zanimljiva stvarnost. Upravo zato jer nisu jednoznačni, moglo se dogoditi da im se pripisuje važnost koje nemaju, ali je isto tako mogao postojati i rizik da ih ljudi ne znaju pročitati na dostatan način. Pogotovo ako ljudi nisu bili u stanju razumjeti što su snovi, kako nastaju i, pogotovo, kako ih tumačiti, padali su u iskušenje iskriviti njihovo značenje. Zato se događalo da im se pripisuje značenje i važnost koju nemaju, a da s druge strane nisu u njima pronalazili pomoć onda kad je to bilo moguće. Jer i snovi imaju svoju draž, moć i ulogu čak u Božjim planovima i njegovoj objavi čovjeku, o čemu nam Božja riječ na više mjesta svjedoči. No na žalost, malo tko zna razumjeti kada nam Bog progovara i u snovima, pa se odnos čovjeka prema snovima sveo na one upitne i štetne, a nerijetko i mračne i grešne razine. Nije rijetkost da im se i danas pripisuje neko magijsko značenje, pa se onda mnogi ljudi obraćaju vračevima, gatarima i drugim osobama sličnog ‘zanimanja’ da im odgonetnu značenje pojedinih snove koje su sanjali. U pozadini takvih potreba je strah od neke sile, manje ili više božanske, ali svakako tajanstvene sile koja nadvisuje čovjeka, te uvjerenje da im je takva ‘sila’ progovorila tajanstvenim putem preko snova koje treba onda ispravno protumačiti da bi se došlo do dobrog ishoda i izbjeglo moguće pritiske i kazne tih skrivenih sila.

Dolazak vječne Riječi na svijet

ČITANJA: Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Dvadeset i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju najprije čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu. i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju prvo čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu.

Za kršćansko poimanje povijesti od samog početka bitno je temeljno iskustvo svijest, naime, da s njime, s kršćanstvom, odnosno s Isusom Kristom dolazi do prijeloma i obrata u tijeku ljudskog događanja. Bez povijesnog događaja u osobi Isusa Krista, bez Isusova djela, kršćanstvo bi se rasplinulo u najobičniji mit, a evanđelja bi posjedovala samo simbolično značenje. Povijesnost Isusa Krista je zasvjedočena, a sve drugo vezano uz njegovu osobu prepušta se činu vjere.
Povijest nije cikličko, kružno gibanje, kao u drugim religijama, već ima svoj početak, trajanje i svoj svršetak. Cjelokupna povijest prije Isusova dolaska dade se najsažetije izraziti prvim redcima Poslanice Hebrejima. „Mnogo puta i na razne načine…“ Pascal, genijalni matematičar i vatreni kršćanin, veli kako je slijed naraštaja kroz četiri tisućljeća navješćivao isti događaj: Dolazak Mesije. Cijeli jedan narod, a ne samo pojedinci, navješćuju pojavak ovoga Jedinstvenog i Jedincatog u vremenu. Continue reading →

Ljubav prema Isusu

ČITANJA: Sir 3,2-6.12-14; Ps 128,1-5; Kol 3,12-21 (ili: 1Sam 1,20-22.24-28; Ps 84,2-3.5b-6.9-10; 1Iv 3,1-2.21-24); Lk 2,41-52

Evanđelje po Luki sa svom jasnoćom tvrdi kako je Marija začela po Duhu Svetom i potom rodila dijete Isusa. Stručno rečeno, Isus nije imao biološkog oca, nego je njegovo začeće plod posebnoga Božjeg zahvata. Stoga i u Isusovu rodoslovlju evanđelist Luka obazrivo navodi da je on bio, kako se smatralo, sin Josipov, (Lk 3,23). To drugim riječima potvrđuje njegovo djevičansko začeće, i upućuje na to da ono što su znali Marija i Josip nije bilo poznato ljudima među kojima su u svoje vrijeme živjeli. Tajna Isusova začeća po Duhu Svetomu sve do Isusove smrti ostala je po Božjem određenju tajnom Nazaretske obitelji. Zbog toga nije čudno što sveti Luka bez ikakva ustručavanja naziva Josipa Isusovim ocem. I to ne samo onda kada taj naziv stavlja u usta ljudima koji su Isusa smatrali pravim Josipovim sinom, nego Josipa Isusovim ocem naziva i sama Marija. Continue reading →

Susret Marije i Elizabete

ČITANJA: Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac.3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45

Prorok Mihej živio je u vrijeme judejskih kraljeva Jotama, Ahaza i Ezekije. Vladanje tih kraljeva pokriva razdoblje od 740. do 687. god. pr. Kr. To je vrijeme kada je asirski kralj Tiglat-pileser III. 732. godine sa svojom vojskom osvojio Damask, a deset godina kasnije (722.) i Samariju, prijestolnicu Sjevernog izraelskog kraljevstva. Pad Samarije bila je velika opomena za Judeju i Jeruzalem. No opasnost koja je Judeji i Jeruzalemu prijetila izvana nije bila jedina nevolja na koju upozorava prorok Mihej. U narodu je bilo lažnih proroka te sudaca i svećenika koji su primali mito, a uz štovanje jedinoga pravoga Boga sve više su se prakticirali i kanaanski poganski kultovi.
U takvu lošem ozračju prorok Mihej upozorava na sve negativnosti u društvu. Ali, njegova oštra proročka riječ isto tako naviješta bolju budućnost koja je povezana s dolaskom tajanstvenog idealnog vladara koji će donijeti mir.
Betlehem kao mjesto njegova rođenja označuje da on dolazi iz loze kralja Davida čiji je otac bio Betlehemac Jišaj. Međutim, njegovo podrijetlo starije je od čitave Davidove loze. On potječe od vječnosti, a žena koja ga treba roditi, također je prikazana kao osoba unaprijed određena za tu ulogu.
Bibličari pokušavaju odgonetnuti na koju se povijesnu osobu odnosi ovo proroštvo. Mnogi misle da se odnosi na dobrog kralja Ezekiju koji je živio i vladao pošteno. Možemo reći da se ovo proroštvo u kralju Ezekiji djelomično i ispunilo. Međutim, kad je Ezekiju naslijedio njegov sin Manaše koji je bio prava suprotnost svom dobrom ocu postalo je jasno da proroštvo proroka Miheja još treba čekati svoje konačno ispunjenje.
To se događa u Novom zavjetu kada evanđelist Matej (2,6) u Isusovu rođenju u Betlehemu od Djevice Marije vidi puno i konačno ispunjenje proroka Miheja koji je navijestio dolazak istinskog vladara čitavog svijeta koji se brine za spasenje svoga naroda.
***

U današnjem drugom čitanju Poslanica Hebrejima citira i tumači nekoliko stihova Ps 40 i to prema verziji grčkog prijevoda Sedamdesetorice „Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio“. Tim riječima koje polaze od tajne Kristova utjelovljenja uspoređuje se ritualno prinošenje žrtava u jeruzalemskom hramu i Kristova egzistencijalna žrtva na križu.
Treba primijetiti da su se sve žrtve u hramu prinosile prema Zakonu, tj. prema Božjim zapovijedima. Međutim, pisac poslanice Hebrejima, uočava da je sada taj Zakon dokinut jer je uspostavljen novi. Kristovim utjelovljenjem i njegovom žrtvom na križu postignuto je ono što su hramske žrtve označavale, ali same to nisu mogle postići. Zajedništvo Boga i čovjeka, kao konačno ispunjenje smisla hramskih žrtava, u Isusu Kristu nije ostvareno samo u znakovima nego u potpunosti.