TREĆA KORIZMENA NEDJELJA – Godina C

Izl 3,1-8a.13-15; Ps 103,1-4.6-8.11; 1Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9

Vrijeme je da donesemo plodove obraćenja

Knjiga Izlaska iz Mojsijeve odrasle dobi – dok je još živio na faraonovu dvoru – pripovijeda samo dvije zgode koje su se dogodile jedna za drugom u dva dana. Mojsije je ubio Egipćanina koji je tukao jednog Hebreja, a sutradan je opomenuo drugog Hebreja koji napao svoga subrata. Bio su to događaji u kojem se Mojsije pokazao svjesnim svoga hebrejskog identiteta i kao onaj koji u sukobima staje na stranu slabijega. Međutim istovremeno otkiva nam se u Mojsiju i lik čovjeka koji da bi uspostavio pravdu koristi krivu metodu, to jest nasilje, koje je samo izazvalo drugo nasilje, jer ga je faraon htio ubiti pošto je doznao da je ubio jednog Egipćanina. Mojsije je stoga pobjegao iz Egipta i dospio u midjansku pustinju gdje ga je sreća dovela do svećenika Jitra koji mu je dao za ženu Siporu, jednu od svojih sedam kćeri. No tako je postao i slugom svoga tasta te ga ukazanje gorućeg grma zatiče upravo dok je napasao njegove ovce. Prema tome u trenutku toga događaja Mojsije je čovjek koji iza sebe ima promašeni pokušaj nasilne uspostave pravde te živi u podređenom položaju u svojoj obitelji.

Pročitaj više

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA – Godina C

Isusovo preobraženje

Post 15,5-12.17-18; Ps 27,1.7-9.13-14; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36

Savez koji je Bog sklopio s Abramom još prije negoli mu je promijenio ime u Abraham sastoji se od dva obećanja. Prvo je obećanje brojnoga potomstva, a drugo je obećanje zemlje. Odluka o sklapanju saveza dolazi od Boga, ali Abraham pri tome nije nipošto pasivan. Božje obećanje potomstva slijedi nakon što se Abraham potužio Bogu što nema poroda. Bez potomstva svi drugi darovi Abrahamu se čine besmislenim. Ako ne bude imao komu ostaviti baštinu, Abrahamov život ostaje zatvoren u vremenu bez budućnosti. No Bog mu kaže da onaj tko sluša Božju riječ ima potomstvo. I Abraham je povjerovao. U ovom se slučaju to odnosi na tjelesno potomstvo, ali jer se ono ostvaruje u doba kad po zakonu tijela čovjek više ne može imati poroda, Abrahamova vjera je vjera koja se uvijek i u potpunosti oslanja na Boga. Čak i onda kad se sve protivi ostvarenju Božjeg obećanja.

U drugom obećanju, obećanu zemlje, uz to što je pokazao čvrstu vjeru Abraham se pokazuje i kao čovjek koji svoju vjeru produbljuje pitanjima. Nakon što mu je Bog obećao da će mu dati u posjed zemlju u koju ga je doveo iz Ura Kaldejskog Abraham pita „Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?“. Bog odgovara naređujući Abrahamu da mu obredno prinese žrtvu koji se sastoji od jedne junice, koze i ovna, sve od tri godine, te jedne grlice i jednoga golubića. Abraham je tako i učinio te je žrtvene životinje, izuzev ptice, rasjekao na polovice kroz koje je nakon zalaska sunca prošao zadimljeni žeravnjak kao znak Božjeg prihvaćanja žrtve. Smisao te obredne geste prolaska između rasječenih životinja nalazimo u Jr 34,18 gdje stoji „A s ljudima koji razvrgoše Savez moj i ne ispuniše saveza obećana pred mojim licem postupit ću kao s teletom što ga nadvoje rasjekoše te između tih pola prođoše.“. Rasijecanje žrtvenih životinja jest gestualna zakletva u kojoj su dvije strane koje su sklapale savez na sebe preuzimale sudbinu rasječenih životinja ukoliko se ne bi držali onoga na što su se savezom obvezali. U ovom slučaju ono na što se obvezuje Bog jest ispunjenje zadanih obećanja, a ono na što se obvezuje Abraham jest ustrajnost u vjeri koja mu se uračunala u pravednost. Ta vjera doći će na kušnju kad Bog bude od Abrahama tražio da prinese još jednu žrtvu, to jest svoga sina Izaka (Post 22). Abraham će i tada poslušati Božju zapovijed, i unatoč svemu protivnomu, imat će potomstvo.

Pročitaj više

PRVA KORIZMENA NEDJELJA – Godina C

Tri đavolske kušnje i njihovo značenje

Pnz 26,4-10; Ps 91,1-2.10-15; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13

U Poslanici Hebrejima piše kako je Isus Krist „iskušavan svime, osim grijehom.“ (Heb 4,15). To što nije iskušavan grijehom zapravo znači da nije podlegao nijednoj kušnji, nego je uvijek znao zauzeti pravi stav i naći pravi put. Možda će tko reći da je to što Isus nije iskušavan grijehom neki manjak u njegovu učovječenju, jer svi smo mi drugi ljudi grešnici pa bi nam on bio još bliži da je i sam imao iskustvo grijeha. U tom slučaju Isus bi se kao i mi sa životnim kušnjama susretao iz pozicije grešnika. No takav slijed misli vodi nas u krivom smjeru.

Pročitaj više

PEPELNICA – godina C

Jl 2,12-18; Ps 51,3-6a.12-14.17; 2Kor 5,20 – 6,2; Mt 6,1-6.16-18

PEPELNICA I PUSTINJA

Korizma je vrijeme priprave za Uskrs, a dolazi od latinske riječi quadragesima što znači četrdesetnica (četrdeset dana). Riječ Četrdesetnica duboko je ukorijenjena u biblijskom govoru. Nalazi se kako u Starom tako i u Novom zavjetu. Opći potop trajao je 40 dana i noći (Post 7, 4), Mojsije je boravio na Sinaju 40 dana i noći (Izl 24, 18), izraelski narod 40 je godina hodio kroz pustinju (Jš 5, 6), Ilija je 40 dana i noći išao do svetog brda Horeba (1 Kr 19, 8), stanovnici Ninive 40 dana su činili pokoru (Jona 3). O Isusovu boravku u pustinji Marko piše: «I odmah ga (Isusa) Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.» (Mk 1, 12-13)

Pročitaj više

OSMA NEDJELJA KROZ GODINU C

Sir 27,4-7; Ps 92,2-3.13-16; 1Kor 15,54-58; Lk 6,39-45

Otvori oči mog srca

„Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo.“ Riječi su to na koncu ovonedjeljnog evanđelja. Ljudsko je srce poput riznice. Poput nekog dobro skrivenog trezora. Čovjek kada želi pokazati dobrotu onda iz svoga srca iznosi dobro. Kada ne želi činiti dobro, nego zlo onda iznosi zloću. Isus govrori o srcu, spušta se do njega, jer je svjestan kako je ono mjerodavno za sve što čovjek čini.

Pročitaj više

Objavljena monografija o fra Anđelku Milanoviću Litri

FRA ANĐELKO MILANOVIĆ LITRE

Fra Stipica Grgat napisao je monografiju o glazbenom pedagogu, profesoru, skladatelju i velikom promicatelju liturgijske glazbe fra Anđelku Milanoviću Litri objavljenu kao osmi svezak biblioteke Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Knjigu su recenzirali prof. dr. Vito Balić, izv. prof. dr. Ivan Botica i dr. sc. Stjepan Čovo. Urednik knjige i edicije je doc. dr. dr. fra Ivan Macut. Knjiga sadrži 324 stranice.

Prof. dr. Balić napisao je u recenziji: „Fra Stipica Grgat na bogatoj arhivskoj građi i sekundarnim izvorima priredio je u ovoj monografiji temeljit prikaz života, djelovanja i glazbenog stvaralaštva fra Anđelka Milanovića Litre. Jasnim jezikom i zanimljivim stilom izlaže i kontekstualizira povijesnu i glazbeno-analitičku građu. U tomu se pogotovo ističe opis razvoja glazbenog djelovanja u Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu te doticaji i suradnja glazbenika (franjevaca). Analitičkim uvidom u odabrane primjere Milanovićeva stvaralaštva autor je ukazao na njegovo dobro poznavanje crkvene glazbe i razumijevanje njezine tradicije koja u potpunosti prožima njegove crkvene skladbe, pa i kada su napisane na najjednostavniji način za široku pučku izvedbu“.

Izv. prof. dr. Ivan Botica istaknuo je u recenziji: „Knjiga o fra Anđelku Milanoviću Litri, čovjeku kojeg se jednostavno nazivalo Maestro, obilno upotpunjuje znanje o ovome vrijednom i skromnom franjevcu, svećeniku kreposna života i pronicljiva duha u vremenima nesklonim Crkvi, izvrsnu glazbenom pedagogu i profesoru, velikom promicatelju liturgijske glazbe u postkoncilskom vremenu, skladatelju, bogomdanom solo pjevaču, orguljašu i zborovođi. Na temelju raznovrsnih arhivskih vrela, relevantne literature i vrijednih usmenih svjedočanstava knjiga donosi i brojne podatke o njegovoj obitelji i rodnom mjestu te njegovoj redovničkoj i akademskoj zajednici. Također je obrađen njegov glazbeni i znanstveni opus. Knjiga pruža izvrstan presjek društvenih zbivanja i refleksije duha vremena čime nadilazi uobičajenu monografsku obradu pojedinčeva života i djela“.

Dr. sc. fra Stjepan Čovo u recenziji je napisao: „Ne mogu sakriti osjećaje radosti da u prigodi životopisa mo o. fra Anđelka Milanovića Litre mogu kazati da sam bio njegov student, a on ujedno moj profesor i samostanski poglavar u Makarskoj. Osim toga često sam se s njim susretao i zadržavao u bratskim razgovorima. Uvijek mi je ostavljao dojam blagosti, vedrine i optimizma koji je dobri fratar fra Anđelko širio oko sebe. Posebno se sjećam glazbenog bogatstva njegova života, njegove ljubavi prema gregorijanskom pjevanju, gdje se pokazao kao vrsni pedagog za nadarene i manje nadarene ljubitelje glazbe i od njih stvarao istaknute pojedince i uklapao ih u Schola cantorum koja je nastupala ne samo u samostanskoj crkvi u Makarskoj nego je često uzveličavala pojedina crkvena slavlja izvan Makarske. Nastojao je studente upućivati u teoretske glazbene sadržaje a još više im naglašavati važnost i ljubav za crkveno pjevanje koje će im kao budućim pastirima biti potrebno. Sve to i mnogo drugoga otkrivamo u ovoj vrijednoj ediciji koja nam bogatstvom sadržaja i mnogih neotkrivenih detalja temeljenih na bogatoj arhivskoj građi približava lik mo fra Anđelka Milanovića Litre“.

Prenijeto s: https://ika.hkm.hr/

SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU C

1Sam 26,2.7-9.12-13.22-23; Ps 103,1-4.8.10.12-13; 1Kor 15,45-49; Lk 6,27-38

Isus je neumoljiv. Kao da nema ni trunka razumijevanja za ljudsku slabost. Naprotiv, njegova riječ postaje sve zahtjevnija: «A ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone…». Ako se ne bunimo na ovaj njegov zahtjev i ako ne uzvraćamo pitanjem : «Pa dobro, Isuse, zar toliko od nas tražiš pa čak i ono što je nemoguće – znak je da smo otvrdnuli na slušanje Evanđelja, da nas ono više ne može pokrenuti jer smo ravnodušni i sve nam je svejedno.

Jednostavno moram se buniti: Isuse vjerujem u tebe, znam da si ti moj spasitelj ali što je previše, previše je. Kad mi netko opali šamar s jedne strane, neću mu odvratiti (posebno ako je jači) ali mu svakako neću pružiti i drugi. Kad mi netko ukrade košulju, neću ga možda sramotiti pred dugima da mi je ukrao, ali ga neću ni nagraditi davši mu još jednu. Ovo je jedan normalan i prirodan stav, ali Isus traži više od toga.

Pročitaj više

ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU B

ČITANJA:
Lev 13,1-2.45-46; Ps 32,1-2.5.11; 1Kor 10,31 – 11,1; Mk 1,40-45

Nada u bolesti

Svi smo imali priliku promatrati bolesnika kojemu je ostala još samo neka slabašna nada u ozdravljenje: možda je to skupa operacija kod nekog čuvenog liječnika ili utjecanje alternativnoj medicini. I u jednom i u drugom slučaju bolesnik se grčevito hvata za tu posljednju slamku spasa u uvjerenju da će, unatoč svemu, pobijediti bolest i vratiti se u normalan život. Vjerovali u čudo ili ne, ljudi se u bolesti uvijek tako ponašaju da zapravo računaju s mogućnošću čuda.

Pročitaj više

Evo me, mene pošalji!

PETA NEDJELJA KROZ GODINU – C

ČITANJA: Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Kralj Uzija nakon čije smrti 740. godine pr. Kr. nastupa prorok Izaija bio je u narodu zapamćen kao dobar kralj. Međutim, počinio je jednu pogrešku. Valjda misleći da ga njegova dobrota ovlašćuje da pristupi u onaj dio svetišta kamo mogu pristupiti samo svećenici, ušao je u svetište i počeo prinositi kâd na kadionom žrtveniku. No to se pokazalo kao nedopustiva drskost, koja je imala loše posljedice za čitav njegov život. Prema 2Ljet 26,19 kralju Uziji na čelu je izbila guba, te je postao trajno obredno nečist tako da više do smrti nije mogao doći u hram. Budući da je nepozvan ušao u svetište i neovlašten uzurpirao službu koja mu ne pripada, na koncu nije mogao pristupiti niti na ono mjesto u hramu koje je za kralja bilo predviđeno.
S druge strane svećenik Izaija koji se po svojoj službi nalazio u hramu biva uz to pozvan i na proročku službu. Njegova prva reakcija je opiranje. Izaija se osjeća nečistim, i to ne obredno nečistim, jer kao takav ne bi mogao niti doći u hram, nego smatra da su njegove usne nedostojne i nesposobne za proročki govor. Prorok je pozvan govoriti Božje riječi, a Izaija se ne smatra prikladnim za takvo poslanje. Stoga je njegova reakcija razumljiva i uklapa se u niz biblijskih proročkih opiranja kojima se dokazuje da njihov proročki poziv ne dolazi od njih samih, nego od Boga.
Značajka je prorokâ da se ne nameću, nego se opiru i smatraju nesposobnima tako da se na njima ispunja ona tvrdnja kako Bog ne poziva sposobne, nego osposobljuje pozvane. Upravo to se dogodilo Izaiji. Jedan od serafa koji su mu se ukazali pjevajući trosvetu pjesmu uzima žeravicu s kadionioga žrtvenika i ognjem mu čisti usta. Time su usta proroka Izaije zapaljena da gore Božjim plamenom, te iz njih sad izlazi riječ koju Bog od njega hoće čuti: „Evo me, mene pošalji!“.

Slično se dogodilo i s apostolom Pavlom. Njegova životna priča je poznata. On je grešnik i progonitelj koji se obratio i postao navjestitelj evanđelja. Sjećam se jedne nedjelje u jednom našem malome mjestu. Kako to već biva ljudi su nakon mise malo zastali pred crkvom u razgovoru. Pidružio sam se. Govorili su uobičajene stvari o tome kako svi ljudi uvijek ostaju isti, nitko se i ništa ne popravlja. Ako se što mijenja, onda je to na gore, jer prije da je bilo više poštivanja itd. Onda me jedan stariji gospodin povukao za ruku i gotovo stidljivo rekao: „Puno puta čuo sam kako popi i fratri propovijedaju da je apostol Pavao progonio kršćane, a onda se obratio. Je li to istina?“ . Začuđen što me to uopće pita rekao sam: „Naravno da je istina.“ A on će na to kao da proglašava novo znanstveno otkriće: „Pa onda znači da je obraćenje moguće!“.
Ova crtica iz teološkog razgovora prosječnih vjernika govori o tome koliko je potrebno stalno posvješćivati kako je promjena života na bolje moguća, pogotovo ako to prihvatimo kao Božji poziv. Naravno, nitko ne postaje bolji automatski, ali vjerom u Boga koji vodi naš život svaki, i najmanji trud, donosi višestruki plod.

Nakon Pavlova svjedočanstva u Prvoj poslanici Korinćanima o svom susretu s Kristom, današnji odlomak iz Evanđelja donosi opis čudesnog ribolova u koji evanđelist Luka smješta poziv Šimuna Petra. Zajedno sa Zebedejevim sinovima Ivanom i Jakovom lovio je svu noć ne ulovivši ništa. No na Isusovu riječ – koja se u prvoj rečenici ovoga odlomka naziva rječju Božjom – Šimun je spreman ponovno izvesti na pučinu i baciti mrežu. Ulov je bio preobilan, a Šimunova reakcija prema Isusu ravna proročkom opiranju: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“
Nakon čudesnog ulova Šimun je riječi „Izvezi na pučinu i bacite mrežu za lov“ prepoznao kao Isusov poziv da ide za njim i da i druge ljude dovodi u zajedništvo s Isusom. Zbog svoje grešnosti on se tom pozivu opire. Ali kao i u slučaju proroka Izaije i apostola Pavla to opiranje znak je autentičnosti Šimunova poziva. On nije poput kralja Uzije neovlašten pristupio u svetište, nego ga je za sobom pozvao Isus koji govori Božje riječi. Kasnije će Isus Šimuna prozvati Petrom i postaviti ga za prvaka ostalih apostola. Znamo da će Šimun Petar čak tri put u jednoj noći zatajati, ali i da će zato gorko zaplakati. No to nije opozvalo Isusov poziv. On stalno zove.
Unatoč početnom opiranju Šimun je ostavio sve i pošao za Isusom. Isto su učinili i Jakov i Ivan. A sve se, kako to pripovijeda evanđelist Luka, dogodilo naočigled mnoštva naroda. Svi su čuli Isusove riječi Šimunu „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude“ Drugim riječima, to znači da je Isusov poziv na nasljedovanje upućen svima. Svaki je čovjek pozvan zauzeti svoje mjesto u hodu za Isusom koji nas vodi u puninu života.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

Poziv na ljubav poziv je svakog čovjeka

ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU – C
ČITANJA: Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31 – 13,13; Lk 4,21-30

Zajednička tema današnjih misnih čitanja jest neopozivost Božjeg poziva.

U prvom čitanju iz proroka Jeremije vidimo kako Božji poziv nije nešto naknadno, kao da bi Bog čovjeka prepustio njegovoj sudbini, a onda ga u nekom trenutku života pozvao na posebno poslanje. Prorok Jeremija svjedoči kako njegov proročki poziv počinje već u majčinoj utrobi.

Aktivno djelovanje proroka Jeremija obuhvaća vrijeme od oko četrdeset godina, a prema Jr 1,6 (izostavljenom u današnjem čitanju) čini se da je Božji poziv osjetio u ranoj mladosti. Naime, kad mu je došla Božja riječ o tome kako ga je izabrao za proroka, on se brani riječima „dijete sam“. Ali treba razlikovati trenutak kad čovjek poziv osjeti i kad na nj (makar i uz opiranje) odgovori od samog Božjeg poziva koji postoji još prije rođenja. Slikovitim, ali ne zato manje stvarnim riječima, Bog govori Jeremiji kako ga je poznavao i prije nego što ga je oblikovao u majčinoj utrobi, te ga je već tada posvetio za proročku službu. Sličnim riječima o svojoj proročkoj službi govori i proroka Izaija (49,1), a u Novom zavjetu o svom pozivu tako govori apostol Pavao (Gal 1,17), koji unatoč dugom periodu sasvim protivnog načina života, spoznaje da je Božji poziv koji je doživio nakon događaja na putu za Damask zapravo bio poziv koji mu je Bog namijenio od majčine utrobe.

U drugom čitanju koji donosi Hvalospjev ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima, apostol Pavao donosi neke biografske crte na svom putu spoznaje Boga i svoga poziva koji mu je Bog odredio. Taj poziv je poseban, samo njegov, kao što svatko u zajednici ima poseban dar. Međutim, hvalospjevom ljubavi Pavao princip neopozivosti Božjeg poziva primjenjuje na svakog čovjeka. A to može jedino tako da taj poziv nazove pozivom ljubavi. Doista, različiti su dari, pozivi i poslanja, ali njihova prepoznatljivost u smislu da se radi o daru, pozivu i poslanju Božjem temelji se na djelima ljubavi. Poziv na ljubav poziv je svakog čovjeka bez obzira na to u kojem ga zvanju ili zanimanju ostvario. Stoga nije slučajno da se hvalospjev ljubavi apostola Pavla nalazi usred njegovih pouka o darovima u zajednici.

Koje god darove imao kršćanin jedino u ljubavi živi vjerodostojno svoj životni poziv. Svi drugi darovi su djelomični i nesavršeni, a jedino ljubav nadvladava granice prolaznosti i smrt. Tu je ona veća čak od dvaju također veoma velikih darova, a to su vjera i nada. Koliko god ti darovi bili potrebni i poželjni u ljudskom životu oni u trenutku gledanja Boga licem u lice gube svoj smisao. Ostaje samo ljubav koja je neraskidiva poveznica zemaljskog i nebeskog zajedništvo s Bogom i ljudima.

Današnji odlomak iz evanđelja izravni je nastavak odlomka prethodne nedjelje, u kojem smo čitali kako je Isus nastupio u nazaretskoj sinagogi čitajući i tumačeći odlomak iz Knjige proroka Izaije (61,1-2) koji počinje riječima: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!“. A na koncu čitanja Isus zaključuje: „Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima!“. Taj „danas“ o kojem govori Isus puno je više od kronološkoga dana njegova nastupa u Nazaretu. Taj danas je i ovaj naš današnji dan kad u crkvi slušamo one iste riječi koje je Isus navijestio svojim sumještanima u Nazaretu. I mi danas, kao i Nazarećani prije dvije tisuće godina imamo priliku prihvatiti ili ne prihvatiti Isusa. A ono što se dogodilo u nazaretskoj sinagogi može nam biti pouka i opomena.

Prva reakcija prisutnih Nazarećanina na Isusove riječi činila se veoma pozitivnom. Svi su mu se divili i povlađivali mu. Ali kada su počeli govoriti „Nije li ovo sin Josipov?“ dolazi do drastične promjene. Premda je sav narod očekivao Mesiju, Nazarećani ga u svojoj sredini nisu bili sposobni prepoznati.

Znakovito je da svoje sugrađane provocira sam Isus izjavom u kojoj se osjeća skučenost Nazarećana, koji bi Isusovo iscjeljiteljsko djelovanje htjeli ograničiti samo na njegov zavičaj, a istovremeno se pokazuju veoma zatvorenima prema proročkoj riječi koja se u Isusu ispunja. Stoga im on navodi dva primjera iz Pisma gdje su prorok Ilija i njegov nasljednik Elizej imali više uspjeha kod stranaca negoli kod svojih sunarodnjaka.

Vrhunac odbacivanja događa se u trenutku kada ga svi koji su bili u sinagogi izbacuju izvan grada da bi ga pogubili. No scena završava čudesno. Isus prolazi između od njih i odlazi, pokazujući tako da put kojim treba proći kao nositelj Duha Gospodnjega nitko ne može zapriječiti.

Nakon ovoga događaja Isus je krenuo u Kafarnaum, a odande po svoj Galileji propovijedajući i ozdravljajući bolesne i opsjednute. Ništa nam više nije rečeno o Nazarećanima. Ne znamo je li tko ipak pošao za Isusom. Mogućnost postoji. Prolazeći posred onih koji ga odbacuju Isus ih svojim čvrstim korakom prema konačnom ispunjenju svoga spasenjskog poslanja poziva da pođu za njim. Ako krenu u protivnom pravcu sami će se strovaliti u provaliju u koju su s ruba svoga grada htjeli strmoglaviti Isusa.

Ići za Isusom ili ne nije pitanje bilo kakvog izbora. Radi se o izboru života ili smrti. To je poruka Isusa koji i danas prolazi posred ljudi našega naraštaja.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/