ČITANJA: Iz 8,23b – 9,3; Ps 27,1.4.13-14; 1Kor 1,10-13.17; Mt 4,12-23

Pomirenje – Ljubav nas Kristova obuzima

anašnja nedjelja pada na peti dan Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja sa od 1908. slavi svake godine od 18. do 25. siječnja. Ovaj molitveni pokret ima već bogatu povijest. Ali to nije ništa novo jer je povijest molitve za jedinstvo kršćana isto toliko duga koliko i sam povijest razdijeljenosti kršćana.

U današnjem drugom čitanju vidimo kako je na samim počecima kršćanstva unutar kršćanske zajednice u Korintu postojala razdijeljenost među vjernicima koji su se nazivali prema apostolima od kojih su vjerojatno primili krštenje i čuli prvu kršćansku pouku. Jedni se govorili „Ja sam Pavlov“, drugi „Ja Apolonov“, treći „Ja Kefin“, a neki su govorili jednostavno „Ja Kristov“. Na prvi pogled čini se da su ovi posljednji bili u pravu, jer su se nazivali po Isusu Kristu, a ne po nekom od apostola i propovjednika. Međutim, baš su ovi posljednji pokazivali najveći stupanj nejedinstva, jer nazivajući samo jedino sebe „Kristovima“ odricali su drugima njihovu pripadnost Kristu i potakli Pavla da gorko uzvikne „Zar je Krist razdijeljen?“

Pročitaj više

ČITANJA: Iz 49,3.5-6; Ps 40,2.4ab.7-10; 1Kor 1,1-3;

Isus odnosi grijeh svijeta

Kada je Abraham stavljen na kušnju da žrtvuje svoga sina Izaka i dok su išli prema mjestu žrtvovanja, upitao je Izak svoga oca: „Evo kremena i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ Abraham je odgovorio: „Bog će već providjeti janje, sine moj!“ (Post 22,7-8). Kad je pak Abraham uzeo u ruku nož da žrtvuje sina i Anđeo ga Božji spriječio da to ne učini, jer je Bog vidio da mu je Abraham spreman i sina žrtvovati, pojavio se u blizini ovan komu su se rogovi zapleli u grmlju. Na kraju je Abraham toga ovna žrtvovao umjesto svoga sina.

Odavno su crkveni oci u ovom dramatičnom događaju primijetili jedan detalj koji je potrebno razjasniti. Naime, premda je Abraham rekao svom sinu da će Bog providjeti janje za žrtvu, na kraju Abraham nije prinio za žrtvu janje nego ovna. Prema tome žrtva koju je Abraham prinio u zamjenu za svoga sina označila je po sudu mnogih teologa uspostavu starozavjetnoga žrtvenoga bogoslužja, ali je istodobno označila i njegovu nepotpunost i prolaznost. Ovan koji je prinesen umjesto Izaka, žrtva je po Božjoj volji i proviđenju u tom trenutku, ali ipak žrtva je to nepotpuna, jer to nije ono janje za koje je Abraham rekao da će ga Bog providjeti.

Pročitaj više

Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17

Krštenje je objava našeg pravog identiteta

Opis Isusova krštenja u Evanđelju po Mateju svjedoči nam kako je od samoga početka u kršćanskoj zajednici postavljano pitanje zašto se Isus trebao krstiti. To pitanje proizlazi iz shvaćanja krštenja kao očišćenja od grijeha i rađanja na novi obraćenički život. U tom smislu, budući da nam je Isus postao u svemu sličan osim u grijehu (usp. Heb 4,15),  nije jasno zašto se onda trebao krstiti.

Kad bi krštenje bio čin koji bi označavao samo očišćenje od grijeha na navedeno pitanje bilo bi nemoguće teoretski odgovoriti. Međutim, događaj Isusova krštenja svjedoči nam da krštenje nije samo čin očiščenja od grijeha. Premda se čini da i sam Ivan Krstitelj smatra krštenje isključivo obraćeničkim činom, pa se u to smislu – jer nije bilo potrebe – opire Isusovoj namjeri da se krsti, krštenje je puno više od toga. Ivan Krstitelj navijestio je Isusa Krista kao većeg od sebe. Kao onoga koji ne krsti vodom nego Duhom Svetim. I upravo u Isusovu krštenju to se očituje. Kao veći od njega, svojim krštenjem Isus Ivana Krstitelja, a s njime i sve nas, poučava dubljem značenju krštenja koje je on (Ivan) obavljao, a da mu i nije bio poznat čitav doseg značenja toga otajstvenoga čina. U Isusovu krštenju pokazuje se upravo to da krštenje nije samo prijelomni trenutak u kojem čovjek doživljava veliku promjenu života, nego je krštenje objava našega pravoga identiteta.

Pročitaj više

ZVJEZDANI TRENUTAK VJERE I ČOVJEČANSTVA

Iz 60,1-6; Ef 3,2-3a.5-6; Mt 2,1-12

U ovome božićnom krugu svetkovanja doživljava čovječanstvo svoj pravi zvjezdani trenutak. Sve stoji u znaku betlehemske zvijezde i Zvijezde koja iz Jakova izlazi (usp. Bileamovo proroštvo: Br 24,17), koja se spušta nad Isusom. Kao što reče tragični St. Zweig, nijedan umjetnik nije neprekidno umjetnik. Sve ono bitno što mu uspijeva stvoriti, stvara u nekoliko rijetkih trenutaka nadahnuća. Jednako i povijest u neprekinutu lancu niže očicu za očicom, činjenicu za činjenicom, kroz tisućljeća godina, da bi se pojavio jedan zaista povijesni, zvjezdani trenutak za svijet i čovječanstvo. Takav se trenutak i događaj zbio u Isusu Kristu. Taj trenutak odlučuje o stoljećima, tisućljećima, zapravo o vječnosti. Trenutak Isusova rađanja i objave svijetu, već kao dijete onim zvjezdoznancima čini ga neopozivim za sva pokoljenja i određuje život pojedinaca, naroda pa i tijek cjelokupnog čovječanstva. U njemu se usredotočuje, usredištuje sudbina svih nas.

Pročitaj više

Za kršćansko poimanje povijesti od samog početka bitno je temeljno iskustvo svijest, naime, da s njime, s kršćanstvom, odnosno s Isusom Kristom dolazi do prijeloma i obrata u tijeku ljudskog događanja. Bez povijesnog događaja u osobi Isusa Krista, bez Isusova djela, kršćanstvo bi se rasplinulo u najobičniji mit, a evanđelja bi posjedovala samo simbolično značenje. Povijesnost Isusa Krista je zasvjedočena, a sve drugo vezano uz njegovu osobu prepušta se činu vjere.
Povijest nije cikličko, kružno gibanje, kao u drugim religijama, već ima svoj početak, trajanje i svoj svršetak. Cjelokupna povijest prije Isusova dolaska dade se najsažetije izraziti prvim redcima Poslanice Hebrejima. „Mnogo puta i na razne načine…“ Pascal, genijalni matematičar i vatreni kršćanin, veli kako je slijed naraštaja kroz četiri tisućljeća navješćivao isti događaj: Dolazak Mesije. Cijeli jedan narod, a ne samo pojedinci, navješćuju pojavak ovoga Jedinstvenog i Jedincatog u vremenu.

Pročitaj više

Napokon! Tako bismo mogli nakon tisućljeća čekanja obilježiti ovaj dan. U prošlonedjelj¬nom Ivanovu upitu sažeta su pitanja i nadanja čovječanstva: „Jesi li ti pravi?“ To će pitanje odzvanjati i provijavati cijelim potonjim Isusovim životom. I najbliži Isusovi su neprestance u čudu glede njega. Isus sve iznenađuje, neprestano ‘isklizava’ iz uhodanih kolotečina. Pitat će se i njegova majka, i hranitelj, i najuža rodbina, tko bi on bio.
Kasnije učitelji u hramu, puk koji ga sluša, apostoli koji se za njim u dosadi lijeno vuku, narod koji doživljava čudesne promjene na pojedincima, koje je dotaknuo ili im uputio svoju riječ. Pogotovo se sve zgušnjava u nezaboravne prizore zadnjeg tjedna njegova života. Nastupi u Hramu, dvorana večere, sudište pred Anom, Kajifom, Herodom, Pilatom. Svi se u čudu pitaju, tko je taj Isus. „Odakle si ti?“ – pita namjesto svih nas Pilat. Odakle si Isuse, da bismo dobili odgovor pod križem od rimskog satnika: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji“.

Pročitaj više

Iz 7,10-14; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24

SAN ILI ZBILJA

Sva tri današnja čitanja govore o novim početcima. Početcima početka. Izaija pretkazuje novo vrijeme u znaku Djeteta, nakon što Ahaz odbija znak iz proročkih usta. Pouzdaje se u svoj smisao za realnost, vodi svoju realnu politiku pred nadolazećom opasnošću. Vjeruje u sebe, makar sa svih strana prijete neprijatelji. Odbija Božju ponudu i suradnju, ne vjeruje snovima ni viđenjima.
Pavao teološkim kategorijama uvodi svoje čitatelje u tajnu Isusa Krista kako je razlaže u Poslanici Rimljanima. Ono što slavimo na Božić nije plod čovjekovih dostignuća i nastojanja, već je ishod Božjeg spuštanja. Da nije bilo Božjeg silaska, ma koliko se čovjek trudio, ostao bi zatvoren u granice svog svijeta i duha. Započinje ‘vita nuova’ (Dante) snagom Božjeg Duha.

Pročitaj više

Iz 35,1-6a.10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

DA ČEKAMO DRUGOGA?

Knjige se mogu napisati i knjižnice napuniti, pa i napisane su kao odgovor na Ivanov upit iz tamnice, je li Isus konačni, pravi Mesija, Božji Pomazanik ili nije. Onaj koji ima doći. Apologe¬tski se može dokazivati kako se sve slijeva i uvire u Isusovu osobu, sva obećanja i iščekivanja, pa ipak je kroz cijelu potonju povijest bilo mnoštvo onih koji su sebi svojatali mesijanske vjerodajnice.
Suvremena pozornica prepuna je kojekakvih gurua, božanskih prosvjetitelja, asketa, jogina, učitelja kontemplacije, donositelja objave, šamana i sl., koji od svojih traže apsolutni posluh, podložnost, nastupaju s božanskim autoritetom. I ljudi hrle k njima, u indijske ashrame, čak i vrhunski intelektualci išli su jednomu, već pokojnom, Sai-Babi.
U minulom stoljeću bijasmo suočeni s totalitarističkom protubožnom komunističkom, u biti mesijanskom idejom i ideologijom, koja je obećavala mir, pravdu, spas, život, samo bez Boga. Raspala se i implodirala, urušila u sebe. Spram te komunističke ishlapjele ideje pronaći ćemo u izlozima naših knjižara, ali i u oglasnicima naših novina i magazina bezbroj suvremenih mesijanskih obećanja.

Pročitaj više

ČITANJA: Iz 11,1-10; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12

NEMA ZAOBILAZNOGA PUTA

Nedavno smo mogli pročitati u crkvenom tisku smjelu, ali jednoznačnu izreku poznatoga europskog kardinala, kako je za vjeru najopasnija religija! Zaključili bismo: paradoks, protuslovlje u sebi. Što je time htio izreći spomenuti kardinal? Jednostavno ono što su govorili kroz sva tisućljeća i stoljeća, u svim naraštajima i religijama ljudi poput Ivana Krstitelja, proroci.

Proroci kao utjelovljeni prigovor, kao živo protuslovlje svemu kako se živi. Od Noe, preko Abrahama, Mojsija, Jeremije, Izaije, Ivana, zatim potonjih kršćanskih svetaca, a istovjetnih ćemo likova pronaći i u drugim religijama.

Religija i vjera kao suprotstavljenost slova i Duha, zakona i slobode, formalizma i spontanosti, svećenika i proroka, institucije i karizme. Moguće je suprotstaviti spontanu vjeru ritualnoj religiji. S religijom je kao i s ljubavlju. Opisana je u bezbroj slika i oblika, prikazana na bezbroj načina. Religija je kao i ljubav: nadvremenska, svevremen­ska, sveopća, sveprisutna.   Shvatiti se i doživjeti može samo u osobnoj zahvaćenosti, predanju, u egzistencijal­noj neposred­nosti. U žaru srca, u treptaju svakog živca (nije naodmet spomenuti kako je Bog mysterium tremendum et fascinosum: pred njim se drhti u ošinutosti cijela bića, u vatri Duha, mistici predanja).

Pročitaj više