
Evo me, mene pošalji!
ČITANJA: Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11
Kralj Uzija nakon čije smrti 740. godine pr. Kr. nastupa prorok Izaija bio je u narodu zapamćen kao dobar kralj. Međutim, počinio je jednu pogrešku. Valjda misleći da ga njegova dobrota ovlašćuje da pristupi u onaj dio svetišta kamo mogu pristupiti samo svećenici, ušao je u svetište i počeo prinositi kâd na kadionom žrtveniku. No to se pokazalo kao nedopustiva drskost, koja je imala loše posljedice za čitav njegov život. Prema 2Ljet 26,19 kralju Uziji na čelu je izbila guba, te je postao trajno obredno nečist tako da više do smrti nije mogao doći u hram. Budući da je nepozvan ušao u svetište i neovlašten uzurpirao službu koja mu ne pripada, na koncu nije mogao pristupiti niti na ono mjesto u hramu koje je za kralja bilo predviđeno.
S druge strane svećenik Izaija koji se po svojoj službi nalazio u hramu biva uz to pozvan i na proročku službu. Njegova prva reakcija je opiranje. Izaija se osjeća nečistim, i to ne obredno nečistim, jer kao takav ne bi mogao niti doći u hram, nego smatra da su njegove usne nedostojne i nesposobne za proročki govor. Prorok je pozvan govoriti Božje riječi, a Izaija se ne smatra prikladnim za takvo poslanje. Stoga je njegova reakcija razumljiva i uklapa se u niz biblijskih proročkih opiranja kojima se dokazuje da njihov proročki poziv ne dolazi od njih samih, nego od Boga.
Značajka je prorokâ da se ne nameću, nego se opiru i smatraju nesposobnima tako da se na njima ispunja ona tvrdnja kako Bog ne poziva sposobne, nego osposobljuje pozvane. Upravo to se dogodilo Izaiji. Jedan od serafa koji su mu se ukazali pjevajući trosvetu pjesmu uzima žeravicu s kadionioga žrtvenika i ognjem mu čisti usta. Time su usta proroka Izaije zapaljena da gore Božjim plamenom, te iz njih sad izlazi riječ koju Bog od njega hoće čuti: „Evo me, mene pošalji!“.