Poziv na aktivnu promjenu života

ČITANJA: Bar 5,1-9; Ps 126,1-6; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6

Knjiga proroka Baruha djelo je nepoznata autora, a pripisana je poznatoj osobi, suradniku proroka Jeremije koji je živio i djelovao u vrijeme razorenja Jeruzalema i početka babilonskog sužanjstva. Raspon mogućeg nastanka Baruhove knjige jest od 300. god. pr. Kr. pa čak sve do 70. god. poslije Krista. No događaji o kojima se govori smještaju se u kontekst babilonskog sužanjstva, najsnažnijeg iskustva koje je poslije izlaska iz Egipta obilježilo povijest Izraela i odrazilo se na njegovu budućnost. Tako su događaji vezani uz babilonsko sužanjstvo i oslobođenje iz sužanjstva postali paradigma za mnoge događaje u kasnijoj povijesti Izraela. U tome smislu i pisac Knjige proroka Baruha događaje o kojima piše smješta u prošlost, ali za to da bi iz toga izvukao pouku za vrijeme u kojemu živi.

Odlomak današnjeg prvog čitanja zaključni je dio pjesme o Jeruzalemu u kojoj se najavljuje kraj babilonskog sužanjstva i povratak naroda u svoju zemlju. Jeruzalem je slikovito prikazan kao žena koja se iz haljina tugovanja preoblači u slavu i ljepotu. Prethodno se u Bar 4,8 Jeruzalem čak naziva majkom koja je othranila svoju djecu, ali su je ona ražalostila jer nisu slušali Božje zapovijedi i tako su dopali ropstva. Sada se ta ista majka raduje jer joj sam Bog vraća djecu noseći ih u slavlju. Poravnanje gora i ispunjenje dolina, slika je koju Baruh preuzima od proroka Izaije, a pripada terminologiji kojom se opisuje dolazak kraljeva u gradove svoga carstva. Na taj se način Izrael vraća u Jeruzalem koji se diči imenima „Mir pravednosti“ i „Slava bogoljubnosti“. U tom smislu blagostanje grada Jeruzalema metafora je za blagostanje čitava naroda koje uvijek počiva na njegovoj vjernosti Bogu.

Uz tu opću tvrdnju valja pak primijetiti još jedan važan detalj koji se nalazi u opisu ukrašavanja Jeruzalema, majke koja dočekuje svoju djecu. Naime, uz plašt Božje pravednosti Jeruzalem stavlja na glavu i „vijenac slave Vječnoga“. Zapravo, riječ je o mitri koju je nosio Veliki svećenik i na kojoj je pisalo „Jahvi posvećen“ (Izl 28,36-37), te je tako Jeruzalem, kao sjedište pravoga štovanje Boga, prikazan kao svećenik kojemu je prva briga odnos naroda s Bogom.

Bdijte i molite

ČITANJA: Jr 33,14-16; Ps 25,4bc-5.8-10.14; 1Sol 3,12 – 4,2; Lk 21,25-28.34-36

Na prvu nedjelju došašća nastavljamo u crkvi slušati biblijske odlomke koji govore o drugom Kristovu dolasku. U prvom čitanju iz proroka Jeremije govori se o Davidovu izdanku koji će uspostaviti konačnu pravdu. Kao kršćani možemo taj tekst čitati već i u odnosu na Kristov prvi dolazak, to jest njegovo utjelovljenje i čitav njegov zemaljski život u kojem je propovijedao blizinu Kraljevstva Božjega. No konačna pravda nastupa s njegovim drugim dolaskom kada će kako to kaže evanđelist Luka doći na oblacima nebeskim, a mi se trebamo truditi da mognemo uzdignute glave stati pred njega.

Kako ćemo to postići objašnjeno je već u otpjevnom psalmu (Ps 25) gdje molimo Gospodina da nam pokaže svoje putove. Naime, glavna tema ovoga psalma su putovi Božji koji vode prema istini i ljubavi. Psalmist okružen neprijateljskim ambijentom moli za spoznaju pravoga puta koji se otkriva poniznima i malenima. Treba primijetiti da tu nije riječ o spoznaji koja bi se postigla nekim iznenadnim i nadnaravnim prosvjetljenjem, nego o spoznaji koja se stječe učenjem. Do spoznaje Božjih putova, to jest njegove volje, dolazi se učenjem i vršenjem njegovih zapovijedi koje su nam objavljene u Svetome pismu.

Dn 7,13-14; Ps 93,1-2.5; Otk 1,5-8; Iv 18,33b-37

Kralj bez trona i žezla!

Svetkovina Krista Kralja vrlo je mlada svetkovina u liturgijskom kalendaru Crkve. Uveo ju je papa Pio XI. 1925. godine kao odgovor i protutežu totalitarnim režimima koji su u to vrijeme grubom snagom oružja prijetili svijetu. Sve do 1970. godine ta svetkovina slavljena je na zadnju nedjelju listopada, neposredno pred svetkovinu Svih Svetih, a onda je premještena na zadnju nedjelju crkvene godine kako bi predstavljala njezin vrhunac i završetak. Nasuprot brutalnoj sili fašizma i komunizma koje su, svaka na svoj način, željele zavladati svijetom, Crkva ističe Krista Kralja koji osuđuje svako nasilje i želi se nametnuti samo služenjem. Continue reading →

Približilo se Kraljevstvo Božje

ČITANJA: Dn 12,1-3; Ps 16,5.8-11; Heb 10,11-14.18; Mk 13,24-32

Čitajući odlomak iz Evanđelja po Marku koji govori o tome što će se dogoditi „u one dane“, a pri čemu se očito misli na kraj ovoga svijeta, zanimljivo je upitati se kako su te riječi zvučale u ušima prvih slušatelja i čitatelja. Ako znamo da je Evanđelje po Marku nastalo u Rimu i bilo kao prvim čitateljima upućeno članovima rimske kršćanske zajednice, onda znamo da se radi o ambijentu u kojem se smatralo da su nebeska tijela, sunce, mjesec i zvijezde, obdareni božanskim moćima, ili su pak prava božanstva. Općepoznato je da i danas planete nose imena rimskih poganskih bogova: Jupiter, Mars, Saturn itd., a znamo da je u vrijeme blizu nastanka Markova evanđelja rimski car Neron, jedan od poznatijih progonitelja kršćana, dao u svojoj palači izgraditi kip koji ga je predstavljao kao boga – Sunce.
U tom smislu Isusove riječi “sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati“ ne odnose se samo na kozmičku katastrofu koja će uništiti zemlju, nego još više na uništenje lažnih bogova za koje se čini da vladaju svijetom.

U Isusu Kristu Bog nam ne daje od svoga suviška nego nam daje samoga sebe

ČITANJA: 1Kr 17,10-16; Ps 146,6c-10; Heb 9,24-28; Mk 12,38-44

Isusove oštre riječi o pismoznancima u današnjem odlomku iz evanđelja po Marku ne možemo ispravno shvatiti ako se ne prisjetimo da samo nekoliko redaka prije isti Isus pohvaljuje jednoga pismoznanca i kaže mu „Nisi daleko od Kraljevstva Božjega:“ (Mk 12,34). Radi se o pismoznancu koji je pitao Isusa koja je prva zapovijed od sviju, a kad je Isus odgovorio da je to ljubav prema Bogu i bližnjemu, pismoznanac je među ostalim uskliknuo da je to „više nego sve paljenice i žrtve“ (Mk 12,33).

Važno se sjetiti toga razgovora, jer u tom kontekstu shvaćamo da Isus ne stavlja sve pismoznance u isti koš. On ne upozorava ljude da se čuvaju svih pismoznanaca nego onih „koji rado idu u dugim haljina, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava.“ Naveli smo sve loše karakteristike onih pismoznanaca kojih se prema Isusovim riječima treba čuvati. Ali ključ za razumijevanje čitave poruke nalazi se već u prvoj slici, tj. u pismoznancima koji rado idu u dugim haljinama.

Duga haljina sama po sebi inače nije ništa loše. Dapače, radi se o odjeći koju nose učene osobe vrijedne časti i poštovanja. I sam Isus kao učitelj nosio je dugu haljinu. O tome svjedoči slučaj žene koja je bolovala od krvarenja i ozdravila samo zato što se puna vjere u mnoštvu dotakla njegove odjeće (Mk 5,27-28). Prema tome, problem nije u dugoj haljini nego u tome kako se pismoznanac u njoj i prema njoj ponaša.

Pnz 6,2-6; Ps 18,2-4.47.51ab; Heb 7,23-28; Mk 12,28b-34

Ljubiti Boga i bližnjega

Ljudi su uvijek nastojali duge i nepregledne tekstove skraćivati i sažimati kako bi ih lakše upamtili. To posebno vrijedi za one tekstove koji se izravno tiču čovjekova života i ponašanja. Tako se primjerice uz veliki katekizam koji sadrži čitav nauk Crkve, redovito tiska i mali katekizam, kako bi svaki vjernik mogao upamtiti ono najvažnije. Tako su se i Židovi teško snalazili u pravoj šumi propisa Mojsijeva zakona koji je brojio 248 pozitivnih zapovijedi i 365 zabrana. Svaki pobožni Izraelac suočavao se s ozbiljnim pitanjem, kako se u svakidašnjem životu postaviti prema tako brojnim propisima, da čovjek, unatoč ljudskoj slabosti, može ispuniti volju Božju i postići svoje spasenje? Tako je pitanje ovog pismoznanca upućeno iskreno i u ime mnogih: «Koja je zapovijed prva od sviju» (Mk 12,28)? Continue reading →

Posvetili su živote Onomu koji je jedini svet – svetkovina Svih svetih

ČITANJA: VL. SVETKOVINE: OTK 7,2-4.9-14; PS 24,1-6; 1IV 3,1-3; MT 5,1-12A

Na svetkovinu Svih svetih čita se početak Isusova govora na gori tj. blaženstva koja, školski rečeno, spadaju u književnu vrstu koja se po grčkoj riječi makarios (blažen) naziva makarizam. To je mudrosni oblik poučavanja i uvjeravanja pozitivnim načinom govora, koji u tamnim i lošim stranama životnih stvarnosti vidi usmjerenost prema svjetlu i dobru. U slučaju Isusova govora u blaženstvima radi se o vječnom svjetlu i vječnom dobru koje se u potpunosti ostvaruje tek u Kraljevstvu nebeskom.

No blaženstva se počinju živjeti već sada i ovdje, usred zemaljskog života sa svim njegovim ograničenjima. Za doživljaj životne ljepote  blaženstava vrijedi ona rečenica iz Poslanice Hebrejima 11,1: „vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo“. Isus, naime, ne kaže da će siromašni, žalosni, gladni itd. tek u budućnosti postati blaženima. Oni to već jesu, ako žive u vjeri koja se nada. Promotrimo stoga što već „imamo“ u svakom od Isusovih blaženstava.

Isuse, daj da progledam

ČITANJA: Jr 31,7-9; Ps 126,1-6; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52

Ozdravljenje slijepoga prosjaka Bartimeja posljednji je događaj na Isusovu putu prema Jeruzalemu, gdje će započeti tjedan njegove muke, smrti i uskrsnuća. Taj podatak važan je za razumijevanje ovoga susreta, pogotovo zato što ozdravljeni Bartimej ne ostaje pokraj puta, niti se vraća kući (ako ju je uopće imao) nego, nakon što je progledao ide za Isusom.

U ostatku Evanđelja po Marku on se više ne spominje, ali rečenica „I on odmah progleda i uputi se za njim.“ ostavlja dojam da ga je slijedio do kraja vjernije negoli Dvanaestorica. Štoviše, znakovito je da Isus više puta prekorava Dvanaestoricu zbog manjka njihove vjere, dok Bartimej pripada onoj skupini ljudi kojima je Isus rekao „Idi, vjera te tvoja spasila.“

Svaka osoba ima moć služenja

ČITANJA: Iz 53,10-11; Ps 33,4-5.18-20.22; Heb 4,14-16; Mk 10,35-45

Od tri Isusova navještaja muke, smrti i uskrsnuća prvi navještaj popraćen je poukom o nasljedovanju, a drugi i treći o služenju. Taj podatak govori koliko je Isusu stalo do toga da pouči svoje učenike kako je služenje sastavni dio nasljedovanja njegova evanđelja. U dvije pouke o služenju Isus u prvoj stavlja u središte osobu kojoj je potrebno služenje drugih ljudi, a u drugoj pouci u prvi plan stavlja onoga tko služi.

Nakon drugog navještaja učenici putem raspravljaju o tome tko je među njima najveći, te ih Isus poučava kako onaj koji želi biti najveći treba biti svima sluga, a kao primjer osobe potrebne služenja uzima dijete.

Nakon trećeg navještaja muke, smrti i uskrsnuća, dvojica njegovih učenika, braća Jakov i Ivan, pitaju Isusa mogu li mu u njegovoj slavi sjediti jedan s desna, a drugi s lijeva,  na što ih Isus pita mogu li oni piti čašu koju će on piti i krstiti se krstom kojim se on krsti. Ti izrazi odnose se na muku koju će Isus podnijeti i dvojica njegovih učenika iskazuju spremnost da dijele Isusovu sudbinu.  Isus potvrđuje tu njihovu spremnost, ali što se tiče položaja koja će  im pripasti u njegovoj slavi, ništa ne obećava. Ne kaže im ni da hoće ali niti da neće sjediti mu s lijeva i zdesna. On kaže kako sjediti slijeva ili zdesna pripada onima kojima je to pripravljeno i čak izjavljulje da on nije vlastan dati u tome smislu nikakve položaje. Što znače te Isusove riječi?

Podijeliti imetak i steći blago na nebu

ČITANJA: Mudr 7,7.11; Ps 90,12-17; Heb 4,12-13; Mk 10,17-30

Susret Isusa i bogatog čovjeka koji želi baštiniti život vječni pun je neobičnosti.

Bogataš se klanja pred Isusom  i naziva ga dobrim na što Isusu reagira pitanjem „Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini.“ Čudna je ta Isusova primjedba. Jer, premda nitko nije dobar kao Bog, ipak pridjev dobar upotrebljava se u Svetom pismu bez problema i za Boga i za ljude. Stoga Isusova reakcija potiče na razmišljanje. Zašto Isus tako reagira na jedan sasvim uobičajen način izražavanja. Neki tumači misle da Isus svojim riječima želi svrnuti pažnju upravo na Božju dobrotu. Njegovo pitanje bogatašu moglo bi se u tom smislu preformulirati ovako: „Zašto me zoveš dobrim? Zar smatraš da sam ja dobar kao Bog?“ ili još izravnije „Zar u meni prepoznaješ Boga?“ To podrazumijeva da je i pitanje koje bogataš postavlja pitanje na koje može odgovoriti samo Bog.

U svakom slučaju, Isusovo je protupitanje retoričko. On ne očekuje odgovor od bogataša koji mu je pristupio s pitanjem kako će baštiniti vječni život, nego odmah nastavlja s nabrajanjem šest od Deset Božjih zapovijedi. Tako bi vjerojatno odgovorio svaki židovki rabin. Deset Božjih zapovijedi temeljno su pravilo života, a to što ih Isus ne navodi svih deset nego one koje se tiču odnosa prema bližnjemu, jednostavna je poruka kako je kriterij vrednovanja čovjekova odnosa prema Bogu zapravo čovjekov odnos prema čovjeku.