Dolazak vječne Riječi na svijet

ČITANJA: Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Dvadeset i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju najprije čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu. i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju prvo čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu.

Često se postavlja pitanje zašto je Jakov tj. Izrael tako povezan s Bogom i zašto je baš on Božji izabrani narod. Talmudska predaja na to odgovara veoma jednostavno. Bog je svoju mudrost objavljenu u Zakonu ponudio svim narodima, ali je samo Izrael pokazao spremnost da s punim povjerenjem prihvati Božji Zakon i prije nego što je upoznao njegov sadržaj. Drugim riječima Božja mudrost nastanjuje se ondje gdje je primljena. Isti princip susrest ćemo i u Ivanovu proslovu kada se govori o utjelovljenoj Riječi. I ona se nastanjuje i djeluje ondje gdje je primljena.
Proslov Ivanova evanđelja inače zauzima povlašteno mjesto među liturgijskim čitanjima božićnog vremena. U njemu su kao u jednom dahu izgovoreni svi temeljni pojmovi koji se nadalje razvijaju kroz čitavo evanđelje. Zaustavit ćemo se na pojmovima riječ i svjetlo te milost i istina.
Riječ (Logos) jedinstven je pojam koji se u tom obliku, tj. bez dodatnih pridjeva i objašnjenja u Ivanovu proslovu odnosi na Isusa Krista, dok u drugim ivanovskim spisima u istoj primjeni imamo izraze poput „Riječ-Život“ (1 Iv 1,1) i „Riječ Božja“ (Otk 19,13).
Već u prvome retku ističu se tri karakteristike Riječi. Prva rečenica „U početku bijaše Riječ“ očita je aluzija na Post 1,1 kao i na neke mudrosne tekstove koji govore o stvaranju svijeta (Izr 8,30; Mudr 7,25). Sve što je postalo postalo je po toj Riječi, ali za razliku od navedenih mudrosnih tekstova ovdje Riječ ne predstavlja onu mudrost koja je „stvorena kao počelo svega“ (Mudr 7,22) nego je izjednačena s Bogom: „I riječ bijaše Bog“.
Dalje se o toj Riječi kaže se da je „postala tijelom i nastanila se među nama“. To opet nadilazi sve starozavjetne slike o Božjem prebivanju među ljudima. Slava koja je na koncu knjige Izlaska ispunila Šator sastanka (Izl 40,34) postala je vidljiva u tijelu, o čemu u Ivanovu proslovu svjedoči jedna skupina ljudi koja za sebe kaže „i vidjesmo slavu njegovu“. Očigledno se radi o užem krugu Isusovih učenika.
O Svjetlu se pak govori u odnosu na sve ljude. Ona je Život utjelovljene Riječi i nije pridržana samo nekoj zatvorenoj grupi nego je došla svima. Rečenica „svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze“ ima dva moguća značenja. S jedne se strane može se shvatiti kako se ovdje radi o svjetlu kojemu ne može nauditi nikakva tama, a, s druge strane može se shvatiti u smislu da tama nije primila svjetlo, jer jedino tako tama može ostati tamom. Stoga primanje svjetla tj. prosvjetljenje označava promjenu života, a tko se ne mijenja ostaje u tami.
U svakom slučaju, dolazak Svjetla najavljen je svjedočanstvom koje iziskuje vjeru i prihvaćanje sa strane svakog pojedinog čovjeka. Istaknuti svjedok svjetla je Ivan. On je došao od Boga kao onaj koji viče. On sam nije svjetlo, ali je njegov prethodnik, te povjerovati Ivanovu glasu već na svoj način znači primiti svjetlo. Onima koji prime to svjetlo Bog daje moć da postanu djeca Božja, to jest da imaju dioništvo u njegovu životu, kao što djeca imaju dioništvo u životu svojih roditelja. No dok su nam naši roditelji mogli dati samo tjelesni i prolazni život, Bog daje ono što samo on može dati, a to je punina i vječnost života u zajedništvu s Njime.
Izraz „pun milosti i istine“ ne može a da nas ne podsjeti na hebrejske riječi rab hesed we’ĕmet koje se nalaze u Izl 34,6 u kontekstu objave na brdu Sinaju gdje je Bog Mojsiju dao Zakon. Naime, među atributima kojima Bog sama sebe predstavlja u objavi Mojsiju stoje i te riječi koje se na hrvatski mogu prevesti upravo izrazom „pun milosti i istine“.
Ako je prema tome evanđelist Ivan govoreći o Isus Kristu kao punini milosti i istine imao na pameti tekst iz Izl 34,6 onda je njegova poruka jednostavna: Kao što treba razlikovati između Boga puna milosti i istine i Zakona kojeg je dao Mojsiju, tako treba razlikovati i Isusa od Mojsija. Mojsijev Zakon jest od Boga, ali sam Zakon nije Bog. U Isus Kristu nije pak objavljen neki novi zakon koji bi zamijenio stari, nego se objavila sama punina milosti i istine. Drugim riječima u Sinajskoj objavi Bog je Mojsiju dao Zakon, a u Isusu Kristu, punu milosti i istine, objavio je i dao samoga sebe. Da Ivanov proslov vodi upravo prema takvom zaključku vidi se iz njegove posljednje rečenice koja glasi: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“
Prema tome konačni zaključak Ivanova proslova mogao bi se u duhu današnjega vremena reći i na sljedeći način: postoji puno putova koji vode Bogu i puno načina da ga se štuje, ali jedini način da se Boga upozna jest u Isusu Kristu.

Fra Domagoj Runje