Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17

Krštenje je objava našeg pravog identiteta

Opis Isusova krštenja u Evanđelju po Mateju svjedoči nam kako je od samoga početka u kršćanskoj zajednici postavljano pitanje zašto se Isus trebao krstiti. To pitanje proizlazi iz shvaćanja krštenja kao očišćenja od grijeha i rađanja na novi obraćenički život. U tom smislu, budući da nam je Isus postao u svemu sličan osim u grijehu (usp. Heb 4,15),  nije jasno zašto se onda trebao krstiti.

Kad bi krštenje bio čin koji bi označavao samo očišćenje od grijeha na navedeno pitanje bilo bi nemoguće teoretski odgovoriti. Međutim, događaj Isusova krštenja svjedoči nam da krštenje nije samo čin očiščenja od grijeha. Premda se čini da i sam Ivan Krstitelj smatra krštenje isključivo obraćeničkim činom, pa se u to smislu – jer nije bilo potrebe – opire Isusovoj namjeri da se krsti, krštenje je puno više od toga. Ivan Krstitelj navijestio je Isusa Krista kao većeg od sebe. Kao onoga koji ne krsti vodom nego Duhom Svetim. I upravo u Isusovu krštenju to se očituje. Kao veći od njega, svojim krštenjem Isus Ivana Krstitelja, a s njime i sve nas, poučava dubljem značenju krštenja koje je on (Ivan) obavljao, a da mu i nije bio poznat čitav doseg značenja toga otajstvenoga čina. U Isusovu krštenju pokazuje se upravo to da krštenje nije samo prijelomni trenutak u kojem čovjek doživljava veliku promjenu života, nego je krštenje objava našega pravoga identiteta.

Na mjestu gdje drugi ljudi prigodom krštenja u rijeci Jordanu ispovijedaju svoje grijehe, kod Isusa dolazi do objave s otvorenih nebesa. Nad Isusom se u liku goluba pokazuje Duh  Božji, a s neba se čuje glas:“Ovo je Sin moj ljubljeni! U Njemu mi sva milina!“. Na taj način Isus, koji se krštenjem potpuno solidarizirao s grešnim ljudima i pokazao da potpuno pripada čovječanstvu, objavljuje se kao ljubljeni Sin Božji. A Duh Božji koji silazi kao golub i spušta se na nj označuje smisao i svrhu njegova poslanja među ljudima: Isus Krist, Sin Božji došao je na ovaj svijet da snagom svoje žrtve sve ljude privede u mir i zajedništvo s Bogom. To je pravednost koju je trebalo ispuniti.

Zbog te objave dolikovalo je da ga Ivan krsti kako bi svi mogli upoznati pravi identitet Isusa Krista, a u njemu i svoj vlastiti. Bez Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, mi ne znamo tko smo.  Potrebno nam je krštenje Duhom Svetim da bismo dobili odgovor na to pitanje. Za razliku od Isusa, mi smo grešnici i to u krštenju postaje bjelodano. Zato je potrebno krstiti se vodom, ispovijediti grijehe, obratiti se i promijeniti način života. Ali upravo ta dimenzija krštenja pokazuje da stanje grijeha nije temelj našega identita. Grijeh je nečistoća, magla i smetnja Svjetlu da nas obasja. A temelj je ono što nam je objavljeno u Isusu Kristu: da smo djeca Božje koji kliču Abba! Oče!. (Rim 8,15). Bez krštenja Duhom Svetim ta istina ne može se spoznati.

Ivan je krštavao vodom i time je jasno označena ona stvarna i potrebna obraćenička strana krštenja. Uostalom Ivan je i propovijedao krst obraćenja za oproštenje grijeha. Ljudima je govorio „obratite se!“. To isto propovijedao je i Isus. On je kao i Ivan pozivao na obraćenje i temeljitu promjenu života. Ali nam je isto tako otkrio temeljno značenje krštenja koje sam Ivan nije mogao otkriti. Ako krštenje shvatimo samo kao očišćenje od grijeha u koje opet upadamo, to nas može samo frustrirati i postati izvorom pitanja o samom smislu i svrsi krštenja.  Međutim, krsna spoznaja da smo djeca Božja i da nam je Bog u svome Sinu Isusu Kristu koji je postao čovjekom pokazao puninu svoje ljubavi izvor je neiscrpive radosti u Duhu Svetomu. Stoga je životna radost, unatoč svemu što čovjeka u životu može zadesiti, naravni plod upoznavanja smisla i svrhe Gospodinova i svoga krštenja.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/