Post 18,1-10a; Ps 15,2-4.5ab; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42
Životna gostoljubivost
Jedna od najvećih biblijskih kreposti jest gostoljubivost. Abraham je u svojoj gostoljubivosti i ne znajući ugostio anđele, a njegov sinovac Lot sa svojom obitelji spasio se od sodomske propasti također zbog svoje gostoljubivosti. A Sodoma je stradala upravo zbog svoje negostoljubivost prema strancima, putnicima i namjernicima.
U stara vremena bio je običaj, a može se to doživjeti i danas, da ljudi pozivaju u goste putnike namjernike i iskazuju im najsrdačnije gostoprimstvo. Pri tome se gosta, prije nego što ga se ugosti, ne pita ni za ime, ni porijeklo, ni odakle dolazi na kamo ide. Tek pošto je gost jeo i pio, slijedi upoznavanje i ostali razgovor. Isto tako postoji u nekim krajevima običaj da se za stolom postavi jedan pribor za jelo više od broja ukućana, tako da se svaki namjernik u toj kući osjeti dobrodošlim. Gostoljubivost se ne ukazuje samo uvaženim ličnostima, nego se u svakom gostu vidi čovjek u njegovu punom dostojanstvu.
U kršćanstvu taj gost neoskvrnjena ljudskoga dostojanstva jest Isus Krist. Zato se u kršćanskim kućama, a na poseban način u redovničkim zajednicama, u svakome gostu nastoji vidjeti Isusa Krista. A što je gost siromašniji i potrebniji pomoći u njemu je Kristovo lice jasnije. To je zato što Krist na ovaj svijet dolazi kao onaj komu je potrebno da bude primljen.
U današnjem evanđelju imamo epizodu u kojoj Isus dolazi u kuću sestara Marte i Marije. On tu nije nepoznati putnik namjernik pa su pravila gostoprimstva malo drukčija. Marta i Marija dobro poznaju Isusa i ne moraju se upoznavati. Događaj zapisan u današnjem evanđelju sigurno nije prvi Isusov boravak u njihovoj kući. To se vidi iz njihova familijarnoga komuniciranja. I Martin i Marijin postupak bio bi pri prvom susretu možda malo i nepristojan. Ali u društvu prijatelja dopuštena su familijarna sestrinska zadirkivanja u koja je uključen i sam prijatelj.
Marta se, naime, ne obraća izravno Mariji, nego Isusu, koji bi trebao potaknuti Mariju da joj pomogne u posluživanju. Na taj način Isusu iskazuje posebnu ljubav jer mu se obraća kao članu obitelju. A Isus odgovara Marti tako da joj posvijesti kako obitelj nije mjesto u kojem se zadovoljavaju samo potrebe za jelom, pićem i krovom nad glavom. Obitelj je mjesto u kojem se izgrađuju temelji duhovnosti, a na tim temeljima grade se odnosi prema svim ljudima kao članovima jedne te iste ljudske obitelji.
U Lukinu opisu ovoga događaja to vidimo u pomno odabranom kontekstu u kojem se nalazi ova perikopa. Opisana između prispodobe o milosrdnom Samaritancu i Isusove pouke o molitvi, gostoljubivost Marte i Marije ujedinjuje tjelesna i duhovna djela milosrđa.
U tradicionalnoj interpretaciji Marta simbolizira osobe zauzete u aktivnom, a Marija u kontemplativnom načinu životu, kojem bi Isus na koncu dao veću vrijednost. Međutim, takva je interpretacija odveć pojednostavljena, jer su i Marta i Marija osobe koje svaka na svoj način Isus iskazuju gostoljubivost i pažnju. Ako ćemo ipak tražiti neki Martin nedostatak onda se on sastoji u njezinoj podijeljenosti između onoga što radi i obaziranja na ono što (ne) radi njezina sestra Marija, koja je sva uronila u slušanje Isusovih riječi sjedeći kao učenica do učiteljevih nogu. Stoga se vrhunac Isusove pouke nalazi u riječima „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti.“ Tim riječima Isus ne daje prednost kontemplaciji u odnosu na akciju nego na ispravan poredak vrijednosti jer Marija je stavila u prvi plan Isusa, a Marta sebe i svoje posluživanje. Uz to, rečenica „jedno je potrebno“ ima vrijednost i u tome što upućuje na potrebnu duhovnu sabranost u obavljanju tjelesnih poslova.
Završetak epizode je otvoren. Ne bilježe se ni Martina ni Marijina reakcija na Isusove riječi. To je tipično za poučne primjere na koje se očekuje odgovor samoga slušatelja ili čitatelja.
Fra Domagoj Runje
prenijeto s: http://www.mir.hr