ZLO KAO NAMETNIK – PARAZIT

Prva korizmena nedjelja

Post 9,8-15; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

                Korizma, pokorničko vrijeme uvijek je vrijeme temeljita raščišćavanja terena u vlastitom srcu i duši, vrijeme razračunavanja sa silama zla, tim parazitima i nametnicima koji poput imele odnosno bršljana sišu naše životne sokove, oduzimaju nam imunitet te nas umrtvljuju. U svome glasovitom romanu “Istočno od Raja” američki pisac John Steinbeck spominje zlo koje postoji u svakome od nas. To je zlo poput kužne močvare koja je u nama, koja je tu kao istočni grijeh našeg postojanja. Ako ne postoji volja da se močvara isuši, ako se neprestance ne ulaže truda da se održavaju ustave i nasipi te močvare, ona se prelije preko rubova i zalije nas, zapljusne svojim smradnim i kužnim dahom. Koliko to zlo može u ljudima nabujati, koliko mogu biti duboke njegove mutne vode, nismo ni slutili dok nismo svi zapljusnuti Domovinskim obrambenim ratom koji je bjelodano pokazao koliko zla nosi čovjek u sebi i s čime je sve u sebi suočen. I danas, nakon četvrt stoljeća, nosimo njegove posljedice.

                Zlo je trajno iskušenje naše ljudskosti, naše slobode. Ono to bijaše od početka, od postanka, od onih slika iz Raja. Svaki je rat trijumf zla nad dobrom, on je poništenje slobode i ljudskosti, a napose je u našem minulom ratu ljudskost posve zgažena i uništena. Onaj rat, najprije u Hrvatskoj a potom u Bosni i Hercegovini, očitovao je jasno odsutnost svake samilosti, sućuti, čovječnosti, dobročinstva. U mnogima je močvara preplavila razum i srce, smradni zadah smrti širio se iz pojedinaca. Čovjek se do te mjere srozao moralno da nema više nikakva obzira ni prema kome ni prema čemu.

                Tko živi moralno i etično, on se osjeća odgovornim za svoj život i život bližnjih. Toga u sukobima i ratovima, velikim, ali i malim, nema. Nestanak morala, gubitak etičnosti ima za posljedicu da se čovjek i pojedinac pretvara u klan i lišava svake moguće odgovornosti, ne samo za sebe već i za pripadnike vlastitog klana ili nacije. Gdje nestaje osjećaja grijeha, zla, krivnje, nema ni grižnje savjesti ni kajanja. Kad nestane toga, nestaje i čovjeka. Ne vidi se više susjed. U susjeda se ubuduće upire ne više prstom nego puščanom cijevi. A prst je već na otponcu, okidaču… Nije tek navlas rekao veliki i umni Dostojevski: “Ako je Bog mrtav, sve je dopušteno”. Za mnoge je Bog davno već umro. Pedeset godina ubijali su komunisti Boga u ljudskim dušama pa su stvorili moralne bogalje i ostavili pustoš u dušama nakon sebe.

                Između dva velika rata rekao je kršćanski egzistencijalist Nikolaj Berdjajev, suočen sa zlom u svijetu: “U predosjećaju noći treba se duhovno naoružati za borbu sa zlom, izoštriti sposobnost njegova razlikovanja, izgrađivati plemenito viteštvo.” Još uvijek te plemenitosti nema. Na pozornici su mrzitelji, huškači, koji putem medija truju zrak koji udišemo.

                Korizma je vrijeme raščišćavanje terena u vlastitom srcu i duši. Upravo kao što to čine u proljeće ratari sa svojim njivama. Čiste ih i pale korov te spremaju teren za novu sjetvu. Duh tjera Isusa u pustinju nakon krštenja na Jordanu, kad je iskusio snagu Duha Svetoga i čuo Očev glas kako je ljubljeno Božje Dijete, Sin. Započinje svoje djelovanje Isus onako kako će ga i dovršiti: u osamljenosti, bez svjedoka i suputnika. Četrdeset je dana sam samcat, društvo su mu divlje životinje. Izložen je svim mogućim silama zla i napasnika. Tekst nam jasno kaže kako je otišao u pustinju da bude ondje od đavla kušan (Mt 4,1). Naime, nije ga odveo Duh u pustinju da moli.                  Molio je Isus u svakoj prigodi, uvijek. Molitvom je nadvladao napasnika. Molitva i kontemplacija nisu tema pustinje za Isusa. Isus se uspinje na Tabor da ondje moli (Lk 9,28) i ondje je sa sobom uzeo trojicu učenika kao i kasnije u Getsemaniju: u odlučnim trenucima molitve Isus nije htio biti sam, trebao je svjedoka.

                “Isus je bio s divljim zvjerima” naglašava Marko značenje Isusova boravka u pustinji, imajući pred očima Adama u Edenu prije pada. Adam čeka da Gospodin rekne kako nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18 sl.). Dokle god čovjek nema mogućnosti da bude s drugima, da izraste u suživotu s drugima, nije pravi čovjek. Ako proigra šansu da postane zbiljski čovjek, zna se izroditi u nečovjeka. Izolacija je velika kušnja koja može dovesti do nečovječna ponašanja.

                Stoga se Isus upušta u situacije osamljenih, napuštenih, siromašnih, odbačenih da bi njihovu situaciju proživio, otkupio je na križu i prinio Ocu. Hoće da svatko iskusi kako ga Otac ljubi, kako je prihvaćen. Zato živi kao siromah među siromasima, odbačenik među odbačenicima gubavac među gubavcima, svim svojim bićem. Stoga je pustinja ishodište njegova poslanja. Ona je znakovita.

                Želi se naime Isus solidarizirati i poistovjetiti u svome životu, ljubavlju koja ni pred čim ne preza, s najsiromašnijima i najostavljenijima, s migrantima i progonjenima, zatočenima i razapetima, sa svima koji žive u pustinji ovog svijeta i svoga života, sa svima koji su gladni i žedni, goli i bosi, bolesni i u karanteni, koji su ostavljeni i na umoru. Puninu svoga Božjeg sinovstva zamjenjuje prazninom svih koje su ljudi ostavili, koji niti ljube niti mogu biti ljubljeni. On, živa Božja objava, ne ostavlja nikoga po strani. Trpi što oni trpe, podnosi što oni podnose, osjeća što oni osjećaju, patnik među patnicima, siromah među siromasima. Solidarizira se sa svima da bi svima postao uzorom u svome patničkom posluhu.

                Na Golgoti će ispustiti Duha da bi za sva vremena postao sličan, postao jednak sa siromasima i patnicima u snazi Duha Svetoga. Odsada će svaki Lazar, bijednik i siromah u čirevima, biti Isus Krist, a za bogataše ovoga svijeta bit će razlikovni znak i test, prepoznaju li u siromahu i bijedniku samog Isusa Krista.

                Kako svršava Isusov boravak u pustinji? Isus osjeća glad i žeđ. Dolazi napasnik i pojačava želju, daje svoje ponude. Sve će svršiti u onoj golgotskoj: “Ako si Sin Božji, pomozi i sebi i nama” (Lk 23,39). Što će to reći? Treba ostaviti, tako misli Napasnik, položaj siromašnoga, prezrenoga, bijednoga, zaputiti se u tabor moćnika, bogataša. Izdati svoje poslanje i prihvatiti ponudu karijere, vlasti, moći i časti. Izdati sebe i Boga. Time bi izdao križ i patnju, time ne bi mogao postati ono što zapravo jest, najsiromašniji među siromasima, najostavljeniji među ostavljenim. Prestao bi biti vjerodostojan, i za nj nitko ne bi više znao niti bi pitao.

                Međutim, smjelim i odlučnim riječima Isus je otklonio svaku mogućnost vlastite izdaje i izdaje svoga poslanja. Time je ostavio svima primjer kako se čovjek suočava s Napasnikom i kako ga pobjeđuje u bitnim, odlučnim trenutcima vlastitog života. Napasnik poznaje odlično čovjekovu narav, što se u njoj zbiva, kad se stvorenje suoči s ekstremnim izazovima vlastite stvorenosti. Poznate su nam slike iz koncentracijskih logora gdje se ljudi u krajnjoj nevolji distanciraju od supatnika samo s jednim ciljem, spasiti vlastiti goli život. Krajnja nevolja stvara od čovjeka životinju, prestaju ljudski obziri i norme. U svemu okrenut leđima subratu u nevolji.

                Ni jednom gestom Isus ne želi biti iznad braće ljudi. Ne želi biti ni njihov dobrotvor. A obično se bogataši koji su svoje bogatstvo stekli na račun siromašnih razmeću novcem i darovima kad se upriličuje kakva dobrotvorna akcija, čineći to vjerojatno iz vlastite nečiste savjesti: Prozreo je to i sam Isus kad je davao naputke apostolima u dvorani Posljednje večere govoreći im kako se veličine ovoga svijeta vole zvati dobrotvorima, humanistima (usp. Lk 22,23).

                Ne želi Isus biti ni zabavljač čineći čudesa (nije to nikakav hokus-pokus), niti gospodariti nad njima. Hoće samo jedno: biti u svemu i uvijek sa svakim samo brat. Da se upustio u napasnikovu igru i ponude, ne bi bio sposoban sagledati ljudsku bijedu u njezinoj izvornosti na vlastitom tijelu, ne bi mogao preobraziti ljudsko bijedno tijelo u proslavljeno, ne bi navijestio svijetu novo doba ljubavi i čovjekoljublja. Nema više ni za nas nemogućih situacija u koje nije unio svoju dušu i biće Gospodin Isus.

                Kušnja s kojom se suočio Isus u pustinji svakodnevna je čovjekova kušnja. Tu je kušnju dramatično oslikao engleski pisac, filozof i obraćenik C. S. Lewis riječima: “Daj mi svoju dušu, a zauzvrat ćeš dobiti silnu moć. Međutim, jesmo li jednom prodali svoju dušu za moć, ni ta moć koju smo dobili u zamjenu za to, neće više biti naša. Postat ćemo obični instrumenti u rukama onoga tko nam tu moć podaruje.”

                Čovjek postaje gradivom ili sirovinom za neke nove planove, projekte, nečovječna djela i prakse. Tko jednom proda svoju dušu poput Fausta Mefistu, taj će namjesto mudrosti, moći i ugleda, postati rob nagona, rob svoga gospodara, bez ikakva utjecaja na daljnji tijek stvari. I tako se prepustiti nesretnom usudu namjesto Bogu.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje