Druga korizmena nedjelja
Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10
Tekst se doima poput savršene ikone. Bitno se razlikuje od svih drugih tekstova u evanđeljima u kojima se prikazuje Isusov lik. Ovdje, u samom središtu evanđelja (kod sve trojice sinoptika) očituje se Bog u Isusu kao nekoć Mojsiju na Sinaju u pustinji. Protulik onomu događaju. Savršena sličnost. Brdo Objave, Sinaj, silazak u tutnju gromova i trešnji brda.
Ovdje toga nema, ali se pojavljuje Mojsije s Ilijom. Ovdje, u samoći brda događa se objava na dohvat ruke. More ili bezdan svjetla, uronjenost u tajanstvenost, od koje se čovjek jezi, prestaje bilo kakva vremenska dijakroničnost. Sve se stapa u istodobnost, povijest, sadašnjost, sutrašnjost. Nestaje vremena, nastupa vječno „sada“, Isusovo se tijelo i odijelo posve mijenjaju. Susret Boga i čovjeka kakav je moguće samo zamisliti. Trenutak krajnje blizine Boga i ovoga svijeta u Isusovoj osobi. Dodiruju se dvije zbiljnosti, nebeska i zemaljska u Isusovoj osobi. Sve nadmašuje bilo koji oblik ekstaze. Točka kad je Božji glas jasan i zamjetljiv, trenutak u kome se sve stapa u Božju blizinu i nazočnost.
Brdo blaženstava i Brdo preobraženja: Dva brda u kojima nastupa ista osoba. Isus. Jednako zahtjevan u Govoru na gori kao i ovdje. Nastupa kao završni i konačni objavitelj, donositelj Objave od samog Boga. Očituje se kao Sin Božji. Učenici reagiraju sa strahom i nerazumijevanjem. A glas iz oblaka veli jasno, koga ubuduće treba slušati, tko ima riječi života. Nitko drugi osim Isusa. U sebi on stapa Proroka koji ima doći, novoga Mojsija, i Iliju koji se ima pojaviti. Ovdje se kao u zrcalu i žarištu (fokusu) stapa cjelokupna objava. Odsada vrijedi samo On, Isus. U njemu se užarištuje cjelokupna Objava, sva povijest.
Isus u svojoj osobi prihvaća ulogu obojice, i Mojsija i Ilije. Započeo je to djelo na Jordanu, nastavio kroz kušnju u pustinji, u galilejskom proljeću, da bi ga dovršio u Jeruzalemu, na Golgoti. Da bi Mojsije izveo svoje djelo, potreban je razgovor s Jahvom, licem u lice. Isto je bilo potrebno i Iliji. Snažno iskustvo Jahvine nazočnosti u njegovu životu i djelu. Isusu se isto zbiva na Taboru.
Da bi mogao podnijeti Golgotu, potreban je Tabor. Da bi izdržao dubinu krize u Getsemaniju, potrebna je visina Tabora. Sad je posve siguran da Nebo stoji iza njega. I da predstoji odlučna bitka i pobjeda. Uronjen u svjetlo, žareći svjetlo, progutat će Tamu ovog svijeta. Svatko od nas treba upravo ovakvih trenutaka da bi mogao izdržati svoj život. Od ovakvih se trenutaka živi, za ove se trenutke isplati živjeti. Boga je moguće iskusiti. Potrebno se samo upustiti u tu pustolovinu traženja. Uz Isusovu ruku vodilju.
Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj! Božja objava prelijeva se ne u katastrofu, prijetnju, ne u potres kao na Sinaju, već se slijeva u savršenu ljubav. Nema ječanja sinajske trublje, nema strašnog ni prijetećeg Boga, nema tvrdoće ni oporosti starozavjetnih proroka, već se sve stapa u savršeni izričaj: Isus je ljubljeni Sin Božji. Njega treba slušati i slijediti!
Učenici su prestrašeni, čak ih prožima jeza, ali se njihov grč i tjeskoba gube pred ovim izričajem. Središnji izričaj cjelokupnog Evanđelja: Bog je ljubav. Čovjek je ljubljen i prihvaćen u Isusu Kristu. Starozavjetna se sinajska objava ne dokida, već dopunja. Uvijek se Bog očituje kao onaj koji traži, koji ljubi, koji svoje ne zaboravlja niti odbacuje. To nadmašuje sve poznato i sve pojmljivo. Brdo i svjetlo, oblak i sunce, preobraženje i nebeski glas: to su jasni i nadmoćni znaci i odražaji (refleksi) evanđeoske poruke.
Stari Sinaj i Stari zavjet. Novo brdo – Tabor, Novi zavjet. U Isusu Kristu. Za Posljednje večere reći će Isus da se taj Savez sklapa u njegovoj krvi, ali da vino predočava taj novi Savez koji on sklapa s nama svima. Silaskom s Brda preobraženja započinje Isusova muka, njegov hod i uspon prema Golgoti. Put u Jeruzalem kao put u sigurnu i neminovnu smrt.
Čudesnim preobraženjem unaprijed se stavlja izvan snage svaki strah i jeza pred smrću. Isus mora umrijeti, ali prethodno doživljava jedinstvo s Ocem. Stari san o preobrazbi bez smrti doživljava se ovdje u Isusovoj osobi. Prvi Savez i Novi Savez. Bog se odvažuje na savršenu ljubav prema nama, i ono čovjekovo bit ćete kao Bog doživljava ovdje svoje ispunjenje. Nije to više san, već je to smisao i cilj svake preobrazbe.
A Bog, temelj, smisao i cilj svega postojećega, jest u biti savršena ljubav. Svaka promjena i preobrazba je zapravo samo prozračnost, transparentnost za tu ljubav. Ono u čemu su Adam i Eva promašili i pogriješili, postaje zbiljom u Isusu. Stoga je nemoguće Isusovu osobu dijeliti od njegove božanske naravi. On ostaje jedinstvo dviju naravi u jednoj osobi, ma koliko se trudili tumačitelji ili teolozi dokazati suprotno ili demontirati tu jedinstvenu i jedincatu pojavu.
Fra Tomislav Pervan
Međugorje