1Kr 17,10-16; Ps 146,6c-10; Heb 9,24-28; Mk 12,38-44
Raskrinkani pismoznanci
«Čuvajte se pismoznanaca!» Te Isusove riječi uvod su u važnu pouku kojom želi upozoriti svoje učenike na opasnost dvoličnosti u životu. A židovski pismoznanci su očito bili dvolični. Kao dobri poznavaoci i tumači riječi Božje, umjesto da joj ponizno služe, oni traže prva mjesta i povlastice u životu. Isus ne dovodi u pitanje njihovo poznavanje, pa čak i tumačenje riječi Božje, već njihov život koji odudara od toga. Zato će u drugoj zgodi biti još izravniji: «Činite i održavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli» (Mt 23,3-4). Je li uopće moguće zamisliti težu osudu onih koji su sebe smatrali primjerom neporočna života?
Da bismo shvatili svu ozbiljnost i težinu Isusovih riječi, dobro je znati nešto više o tim pismoznancima. Daleko od toga da su to bili moralno loši ljudi. Naprotiv, oni su bili najbliži hramu i oltaru, oni su marljivo čitali i narodu tumačili riječ Božju, nastojeći vršiti sve što stoji u Zakonu. Ali živjeli su za svoju vlastitu slavu, iako su morali znati da je već starozavjetni vjernik znao kako je Jahve «Bog ljubomoran» (Izl 20,5) koji svoju slavu ne želi dijeliti s ljudima.
U osudi pismoznanaca i njihove nedosljednosti Isus je za sva vremena osudio svaku ljudsku dvoličnost i potrebu isticanja vlastite veličine na račun drugih. Nasuprot tome on ističe primjer siromašne udovice koja djeluje iz iskrenih pobuda (usp. Mk 12,41-44). Isus je uvijek branitelj malog i iskrenog čovjeka koji na prvo mjesto stavlja Božju slavu i koji je spreman samo njemu služiti. Kod ljudi to nije tako. Povijest nas uči da su uvijek bili slavljeni velikaši, kraljevi i carevi, bogataši i moćnici. Mali, siromašni ljudi se spominju samo kao dio mase koja je takvima služila i za njih radila. Biblija je jedina i zato jedinstvena knjiga svijeta u kojoj je u središtu mali čovjek i njegova veličina.
Veličina u velikodušnosti
Isus je vjerojatno bio jedini koji je u velikom jeruzalemskom hramu i u masi koja se tiskala oko hramske riznice zapazio siromašnu udovicu. Nije ju zapazio po veličini dara koji je tamo ostavila, jer dala je najmanji mogući novčić koji je bio u opticaju, kvadrant. Isus je tu ženu zapazio po velikodušnosti kojom se odrekla svega što je imala. Jer, dok su drugi davali od svoga viška, u uvjerenju da zbog toga neće trpjeti njihovi poslovi ni uzdržavanje vlastite obitelji, ta žena je, ostavši bez ičega, tim činom najbolje očitovala snagu svoje vjere i svoga pouzdanja u Boga. Isus zato nije propustio istaknuti je kao primjer za nasljedovanje. A to znači da Bogu nije važna veličina našega dara već velikodušnost kojom činimo to što činimo. U našem daru Bog traži naše srce, našu odanost, nas same.
Poučna je priča o nekoj siromašnoj ženi koja je, pošto po to, htjela imati udjela u gradnji crkve koju je neki kralj odlučio sam izgraditi svojim vlastitim novcem, bez udjela bilo koga drugoga. Kad je crkva već bila gotova, kralj je zapovjedio da se iznad ulaznih vrata postavi ploča na kojoj će zlatnim slovima pisati kako je on podigao tu crkvu. Rečeno, učinjeno! No sljedećeg jutra na ploči je, uz njegovo ime, osvanulo i ime neke žene. Kralj se jako naljuti i zapovijedi da moraju pronaći tu ženu i dovesti je k njemu. Kad su je doveli, kralj je zapita ozbiljnim glasom, je li znala za njegovu odluku, da sam podigne crkvu i zašto se toga nije držala. Žena odgovori iskreno da je znala za odluku i da izravno nije ništa doprinijela izgradnji crkve, tek je nekoliko puta sijenom nahranila konje koji su vukli kamen potreban za tu gradnju. Čuvši to iskreno priznanje i vidjevši dosjetljivost te žene, kralj se sam smekša i dade joj dovoljno novca da je čitav život mogla mirno živjeti.
Priča na nešto drukčiji način ističe ono isto na što je Isus upozorio u hramu. Veličina dara u Božjim očima ne ovisi ni o položaju darovatelja, ni o novčanoj vrijednosti, nego o veličini srca koje iza toga stoji i o čistoći namjera s darom. I kralj je gradeći crkvu zasigurno mislio na Božju slavu, ali mu je očito bilo stalo i do vlastite, a možda i u prvom redu do vlastite slave. Ta žena, zadržavajući u tajnosti svoj mali dar, zaslužila je na kraju da on bude javno priznat i nagrađen. Dok slušamo današnje evanđelje, ne možemo izbjeći pitanje: bi li Isus mogao pohvaliti ono što sami činimo za Crkvu i posebno za siromahe? Činimo li to iz čistih pobuda i namjera?
Fra Ivan Dugandžić
prenijeto s: https://www.franjevci.info/