Job 19, 1.23-27a; Ps 27, 1.4-5.7.8b-9a.13-14; Rim 5, 5-11; Iv 6, 37-40
Pitanje svih pitanja
Kroz crkvenu godinu razmišljamo o pojedinim tajnama i istinama naše vjere, dotičemo konkretna pitanja našega svakidašnjeg kršćanskog života, govorimo o krepostima i manama, dužnostima i zadacima, upoznajemo svoje mjesto i ulogu u Crkvi i svijetu. Potkraj crkvene godine suočavamo se s onim konačnim pitanjima o sudbini svijeta i čovječanstva. Današnjom svetkovinom, kad oživljavamo uspomene na svoje drage pokojnike, ta vječna pitanja konačnog smisla ljudskoga života postaju nam sasvim osobna, ona postaju pitanja našeg vlastitog života.
Nema čovjeka, bez obzira na njegov svjetonazor, bez obzira smatra li se vjernikom ili nevjernikom, koji ne bi želio zaviriti iza neprobojne zavjese koja se smrću spušta na svaki ljudski život te saznati nešto više o čovjekovoj sudbini onkraj groba. Čak i oni koji se bore protiv vjere i Boga znaju u određenom času priznati kako je i ta borba samo neobičan oblik čovjekove potrebe za Bogom i duboke čežnje za njim. Tako J. P. Sartre priznaje: «Ateizam je užasan i zamršen pothvat; uvjeren sam da sam ga ostvario do kraja. Sad jasno vidim, otriježnjen sam i znam koji su moji zadaci u životu. Već ima desetak godina da sam ozdravio i probudio se iz gorkih i slatkih zabluda, ali se ne mogu smiriti i moram priznati da katkad s radošću razmišljam o svojim negdašnjim zabludama…Ipak, ne znam što bih započeo sa svojim životom i katkad se pitam, ne igram li ja to možda igru: tko gubi, taj dobiva!? Pitam se, nema li moje uporno nastojanje da pogazim svoje negdašnje nade možda za cilj baš to, da mi jednom bude stostruko naplaćeno?»
Nastojeći što bolje naglasiti tu sudbinsku borbu između vjere i nevjere u svakom čovjeku, jedan suvremeni autor je knjizi u kojoj je skupio svjedočanstva poznatih suvremenika dao izazovan i na prvi pogled kontradiktoran naslov: «Hvala Bogu što sam ateist» (K. Vellguth). Da je to bilo goruće pitanje i ljudi Isusova vremena, potvrđuje nam primjer pitanje saduceja. Unatoč tomu što oni ne vjeruju u mogućnost uskrsnuća i što Isusu dolaze s nečistim namjerama, oni se ipak ne mogu osloboditi tog mučnog pitanja. Isus im otkriva kako je usko njihovo gledanje i kako mi ljudi svoje predodžbe o životu ne možemo prenositi onkraj granica ovozemaljskog života, jer tamo nas čeka stvarnost o kojoj mi možemo samo nagađati.
Uskrsnuće jedini odgovor
U knjizi svojih uspomena jedna njemačka glumica bilježi susret i razgovor s jednim starim svećenikom. Upitan, odakle je crpio hrabrost i snagu za svoj dug život u sredini koja je najvećim dijelom bila ravnodušna prema vjeri, a katkada i neprijateljski raspoložena, odgovorio je: «Ja sam kršćanin i svećenik baš zato što je svijet odveć bučan i brbljav dok sve u životu ide dobro. Ali kad netko iznenada umre, nastupa nesnalaženje, mnogi ne znaju kako se s tim suočiti. I upravo na toj točci, gdje brbljavi svijet mora zašutjeti, Crkva govori i upućuje nam svoju poruku nade. Ljubim Crkvu zbog te njezine poruke života. Ljubim je zato što ima snage i u tom cerenju i u toj buci arogantnog svijeta i danas reći da čovjek ima svoj cilj.»
Danas, slaveći Dušni dan, spomen svih vjernih mrtvih, Crkva želi reći kako ljudski život ima svoj cilj i smisao. Ako živimo sa sviješću da smo određeni za vječni život s Bogom i ako znamo uvijek iznova čuti Isusovu riječ: «Gdje je tvoje blago, ondje će biti i tvoje srce!» (Mt 6,21), onda će i naš put prema cilju biti siguran. Kršćanin je čovjek koji se trudi da već ovdje na zemlji ostvaruje kraljevstvo Božje, uvjeren da je njegovo potpuno dovršenje tek u uskrsnuću mrtvih i u preobražaju ovoga svijeta.
U tom duhu veliki teolog prošlog stoljeća Karl Rahner ovako je molio: «Gospodine, kad dođe čas dovršenja, znam da ćemo doživjeti iznenađenje, jer će biti sve drukčije nego mi to zamišljamo. Ali baš to drukčije iznenađujuće dobro će se uklopiti u naš dosadašnji život. Bože, ja čekam u strpljivosti i nadi. Očekujem te kao nekakav slijepac kojemu je obećano da će ugledati svjetlo dana. Ja očekujem uskrsnuće mrtvih.» A sv. Pavao kojemu je bila dana milost promatrati nebesku slavu kaže: «Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube» (1 Kor 2,9). Neka to bude i naša nepokolebiva nada, ali već sada i ovdje misao vodilja u našem životu i djelovanju, kako bismo svi jednom bili dionici uskrsnuća mrtvih.
Fra Ivan Dugandžić
prenijeto s: https://www.franjevci.info/