Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23
Prava mjerila
Postoje neka mjerila po kojima ljude razvrstavamo u različite kategorije: tako primjerice razlikujemo lijepe i ružne, pametne i glupe, okretne i smušene, uspješne i neuspješne. Mnogi misle da je moguće točno razlučiti ljude i s obzirom na njihovu vjeru i njihov odnos prema Bogu. Za takve dobri vjernici su oni koji vrše sve crkvene propise, idu redovito u crkvu, primaju sakramente i pomažu crkvene pothvate. To su bez sumnje hvale vrijedne osobine svakoga vjernika, ali to još nije nikakvo jamstvo da će ti ljudi i u Božjim očima biti bolji od onih koji možda nisu takvi.
U svjetlu Isusovih riječi iz današnjega evanđelja ta naša mjerila u najmanju ruku su upitna. Farizeji su bili pobožni ljudi Isusova vremena koji su se mogli podičiti da vrše sve što traži Mojsijev zakon. Oni se u jednom trenutku i bune baš zbog toga što im se čini da Isusovi učenici nisu takvi, da se ne brinu za sve propise Mojsijeva zakona. No time su samo izazvali Isusa da ih pouči kako je čovjekova nutrina važnija od vanjštine. On ne govori ni o kakvim oblicima ponašanja u kojima se očituje vjernost Zakonu, već govori o čovjekovu srcu koje je simbol za ono najdublje u čovjeku. Ono je izvor najljepših čuvstava, ali nažalost i najopakijih želja i planova. Zato za nekoga čovjeka kažemo da je dobra, a za drugoga da je opaka srca. Kad se nekome iskreno povjerimo, znademo reći da smo mu otvorili svoje srce. Nekom opet od srca želimo uspjeh i sreću. Uvijek je dakle u pitanju cio, nepodijeljen čovjek. Netko je dobro rekao da je naše srce tajanstveno mjesto na kojem se dodirujemo s najvećom tajnom, a to je Bog.
Opominjući narod u Božje ime, starozavjetni proroci često ističu kako taj narod Boga časti samo usnama, a srce mu je daleko od njega. Zato oni pozivaju na obraćenje, na promjenu srca. David, nakon svog grijeha, skrušeno vapi: «Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!» (Ps 51,12). Isus se od samog početka obraća čovjeku pojedincu kucajući na njegovo srce. U njega nije važno što i koliko čovjek čini, već u kojem duhu i s kojom namjerom to čini. U njegovim blaženstvima posebno mjesto pripada «čistima srcem» (Mt 5,8).
Tko je dobar kršćanin?
Nije nimalo lako odgovoriti na naoko sasvim jednostavno pitanje, tko je dobar kršćanin. Mnogi prosječni vjernici misle da je najvažnije vršiti Božje i crkvene zapovijedi. Ali znademo također da je sve te zapovijedi moguće vršiti s pola srca ili bezvoljno. Odgovor bi mogao glasiti: Dobar kršćanin je onaj tko je spreman trajno osluškivati titraje svoga srca i čistiti ga od svega što je protivno evanđelju. Tako ćemo u svjetlu evanđelja sve više spoznavati kako je pred nama ogroman prostor za napredovanje koji nećemo nikad do kraja iscrpsti.
Sveto pismo kaže: «Ako nas ne optužuje naše srce, možemo zaufano k Bogu» (1 Iv 3,21). Dakle, srce je naš pravi i nepotkupljivi sudac. Kad napravimo neko loše djelo, mi možemo istaknuti takve okolnosti koje će nam biti u prilog i koje će nas u javnosti možda čak posve osloboditi krivnje. Možemo čak pokušati i sebe uvjeriti da to nije ništa strašno, ipak glas našeg srca će trajno protestirati i optuživati nas. S njim je nemoguće sklopiti truli kompromis, njega se ne može ušutkati, već ga je moguće samo iskrenim kajanjem i promjenom života smiriti.
Koliko god u našem kršćanskom životu bili važni propisi kojih se treba držati, zakoni i zapovijedi po kojima se treba ravnati, sve to može biti prazno i beživotno, ako čovjek trajno ne provjerava svoju nutrinu, svoje srce. U tom slučaju naš kršćanski život može se pretvoriti u puki formalizam, kao što su u Isusovo vrijeme farizeji bili formalisti. Mnogi kršćani svoju savjest ispituju i ispovijedaju se prema Deset zapovijedi. To je praktično, ali to može biti nedovoljno, ako se ostane samo kod vjernosti slovu zapovijedi, a ne provjerava se duh kojim se te zapovijedi prihvaćaju i vrše. Čovjek koji iskreno polazi od evanđelja nikad neće biti zadovoljan sam sa sobom. On nikad neće pomisliti da u njemu nema ništa što ne bi trebalo mijenjati na bolje, ali isto tako nikad neće drugoga suditi po onom što vidi. On će uvijek misliti na Isusovo upozorenje: «Prestanite suditi po vanjštini, već izrecite pravedan sud» (Iv 7,24). A budući da Bog jedini zna što je u čovjekovu srcu, on jedini može i izreći pravi sud o čovjeku. Zato je za nas jedino ispravan stav, ustegnuti se od svakog suda o drugom, kako bismo izbjegli napast da sudimo krivo.
Fra Ivan Dugandžić
Prenijeto s: https://www.franjevci.info