Kada govorimo o krepostima, nalazimo se na području razlikovanja onoga što je dobro od onoga što je bolje. Dok nam moral govori o razlikovanju dobra od zla i postavlja granicu koju ne smijemo prijeći, kreposti nas već vode na put prema dobru koje nema granica. Želja za savršenstvom je želja za puninom koja je moguća samo ako se naše srce u potpunosti obrati prema Onome koji je najveće Dobro. Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?’ Isus mu reče: ‘Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini!’“ (Mk 10, 17-18). Kao što zlo ima svoju logiku, tako i dobro ima svoje zakone koji vode do Onoga koji je jedini dobar. To ujedno znači prepoznati da sve što je dobro od Njega dolazi. I kada kažemo „sve“, znači baš sve što je dobri Otac stvorio i dao na dar nama ljudima. To znači prepoznati da u početku sve bijaše dobro (usp. Post 1-2), jer sve bijaše od Boga. Njegov plan ljubavi prema čovjeku i prema stvorenome niti grijeh nije uspio uništiti. Uspio je zamagliti put koji vodi prema Dobrome, ali Bog je u svojoj ljubavi objavljivao svoje zakone, slao proroke i kada je došla punina vremena, poslao nam je svojega Sina (usp. Gal 4, 4), u kojemu je utjelovljeno svako dobro.
Sveti Franjo je prepoznao Onoga koji je uistinu Dobar. U pohvalama Bogu kaže: Ti si dobro, sve dobro, najviše dobro! (FI, Hvale Bogu Svevišnjemu, r. 5). I na drugom mjestu kaže za Boga: svako Dobro, vrhovno Dobro, sve Dobro, koji si jedini Dobar (usp. Lk 18, 19) (FI, Hvale uz svaki čas, r. 11). Dok nas Bog kao Istina poziva na podlaganje našeg intelekta ovoj zadnjoj istinitoj stvarnosti, Bog kao vrhovno Dobro poziva nas na predanje naše volje i našega srca Njemu koji jedini može ispuniti prazninu našega srca. Sve dobro i svaku milost dao nam je u Isusu Kristu i nasljedujući Njega ispunjavamo se, po Duhu Svetome, svakom krepošću koja se je u Njemu utjelovila i postala stvarnost. Kreposti su, naime, Isusov stil života. Po njima nas Duh Isusov želi suobličiti Njemu i učiniti od nas sinove u Sinu. U Pozdravu Blaženoj Djevici Mariji, nakon pozdrava i veličanja Isusove Majke, Franjo pozdravlja i svete kreposti, koje se po milosti i prosvjetljenju Duha Svetoga ulijevate u srca vjernih, da ih od nevjernih učinite vjernima Bogu. Koliko su Franji bile važne kreposti možemo iščitati u njegovom Pozdravu krepostima gdje kaže da kreposti dolaze od samoga Gospodina i nitko ih ne može imati, a da nije prije toga umro sam sebi. Pohvala krepostima koje sveti Franjo naziva gospođama (a mudrost i kraljicom) je pohvala ostvarenju svega onoga za čime je čovjek čeznuo, a Bog nam je u Kristu dao odgovor. Sve su kreposti dar Božji, pa bile one i stečene. U drugoj Opomeni, sv. Franjo upozorava da: Onaj, naime, jede sa stabla spoznaje dobra koji svoju volju smatra svojim vlasništvom i uznosi se dobrima koja Bog u njemu govori i radi. Time želi naglasiti da je već i samo naše nastojanje oko dobra milost koja dolazi od Boga i stoga si ništa ne možemo prisvajati. Ovaj hod pretpostavlja trajno obraćenje i suzbijanje svake mane pomoću kreposti i Boga koji sve okreće na dobro (usp. Rim 8, 28).
Čovjek, prihvaćajući da sve što je dobro od Boga proizlazi, priznaje svoju malenost, postaje ponizan, siromašan i jednostavan. Ove tipične franjevačke kreposti nije moguće razumjeti bez ovog temeljnog stava prema svemu što je dobro. Franjevaštvo je duhovnost dobra i Dobroga koji traži od nas da Bogu vratimo ono što je njegovo, tj. da priznamo u svemu Njega kao izvor svakog dobra i iskažemo mu zbog toga čast i hvalu. Ovakav stav ujedno postaje i bogoštovlje jer u svemu što je istinito, dobro i lijepo nalazi priliku da slavi, blagoslivlje Boga i iskazujemo mu najvišu čast. Franjevačka karizma je, stoga, slavljenje života, Božje providnosti i djelovanja njegove svete volje u ovome svijetu. To je slavljenje slobode djece Božje koji nemaju ništa svoje, a sve posjeduju jer im je sve dano.
Mirjana Pinezić