Sveta Klara je pronašla svoj vlastiti put u nasljedovanju Krista Gospodina. Njena osobnost i način života oduševljava mnoge i danas privlači. Taj poziv kojeg je ona čula bio je nedvojbeno djelo Božje ljubavi. Ona je bila otvorena za Božji zov, potpunog predanja u služenju Gospodinu. Tako je nastojala, Isusu uvijek više mjesta dati u svom životu. Uspjela je naime, s malo biti zadovoljna, kako bi mogla onom bitnom dati proritet. Uz to je bila otvorenena prema svojim susestrama, kojima je s puno ljubavi pristupala te je umjela njihove nevolje uzeti na svoja ramena. Uvijek je nastojala više služiti drugima nego da se njoj služi. Prema sebi je bila stroga ali prema drugima ne. Napose je nastojala oko ravnoteže između rada i molitve. U svom Pravilu piše, da sestre trebaju vjerno i predano raditi….ali duh molitve i predanja Gospodinu ne ugasiti , jer njemu treba sve vremenito služiti. Pravilo 7)).

Klarino djelovanje i molitva bili su nadasve prožeti Božjim Duhom. Ona otvaraše svoje ruke, osjećaje i srce, da bi ju Gospodin mogao ispuniti i preobraziti. Njeno bezuvjetno predanje očitovalo se i u teškim situacija njenog života. 11. kolovoza 1253 usnula je u Gospodinu sv. Klara. Njene posljednje riječi bile su: „Hvaljen budi, Gospodine moj, jer si me čudesno stvorio“.

Sv. Klara je puno toga pokrenula, jer se prepustila Bogu da ju on pokrene.Ono što možemo uzeti od primjera sv. Klare nije samo nasljedovanje njenog načina života nego prije svega biti otvoreni za Božje djelovanje na nama, u našim životima. Klara je bila uvjerena da Gospodin može u životu svakog čovjeka pojedinca učiniti puno, dok mi nerijetko stavljamo tom Božjem djelovanju granice, kroz nedostatak potpunog predanja, proračunatost korisnosti ili preduga razmišljanja koja vode u neaktivnost.… O, kad bi njena zahvaćenost Božjom milošću, životna radost s potpunim predanjem Gospodinu mogli i nas potaknuti za život u Bogu i za svoje bližnje.