Sin Čovječji u slavi

Evanđelje koje Crkva naviješta na Svetkovinu Krista Kralja završetak je Isusova velikoga govora o posljednjim stvarima u kojemu je Matej povezao različite tekstove koji govore o znakovima prolaznosti ovoga svijeta (24,1-25), o iznenadnosti dolaska Sina Čovječjega (25,26-44), iz čega proizlazi potreba budnosti koja je izražena u trima prispodobama: budni upravitelj (24,45-51); deset djevica (25,1-13), talenti (25,14-30). Vrhunac tog govora je današnje evanđelje koje govori o dolasku Sina Čovječjega u slavi da sudi svijetu. To je istaknuto već u prvoj rečenici: „Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje“ (25,31).

Evanđelja govore o Kristu kao kralju na dva različita načina: prvo susrećemo čovjeka okrunjena trnovom krunom i izranjena bičevima, kojeg su okrutni vojnici učinili predmetom svoga izrugivanja. To je čovjek boli kojeg će Pilat razjarenoj svjetini pokazati riječima: „Evo kralja vašega!“ (Iv 19,14), na što će oni sav svoj bijes na njega iskaliti riječima: „Ukloni! Ukloni! Raspni ga!“ (19,15). S druge strane, Isus sam najavljuje dolazak Sina Čovječjega u slavi, i to u sudačkoj ulozi. On je jedinstven kralj koji sa zemaljskim kraljevima ima zajedničko samo ime. Čitavim svojim životom bio je negacija svega što znademo o kraljevima. Rođen je daleko od kraljevskoga dvora, živio je među običnim pukom, a umro je optužen da je htio biti kralj.

Neobičan kralj

U svom odgovoru Pilatu Isus nije zanijekao da je kralj, već je naglasio kako njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ako pođemo od njegova navještaja kraljevstva Božjega i od načina njegova života, možemo reći: Ali njegovo kraljevstvo je za ovaj svijet! Iz svega što je učio i činio proizlazi da on pod tim podrazumijeva nešto što se s njegovim dolaskom već počelo ostvarivati u ovom svijetu, a što će svoje dovršenje doživjeti o njegovu ponovnom dolasku, onom u slavi o kojemu govori današnje evanđelje. Narav njegova kraljevstva je takva da izokreće sva ovozemaljska mjerila i kriterije. U njegovu kraljevstvu prva se mjesta ne osvajaju novcem i silom, već malenošću i služenjem. Zato će u njemu mnogi prvi biti posljednji i posljednji prvi.

To poručuje na svoj način i zanimljiva priča koja kaže kako je trideset godina poslije Isusova rođenja na životu još bio samo jedan od trojice kraljeva koji su mu se došli pokloniti. On zaželje vidjeti što je bilo od tog djeteta i priključi se jednoj karavani koja je išla u Jeruzalem. Usput je pričao svojim suputnicima i svojoj namjeri, ali nitko od njih nije znao ništa o nekom Isusu o kojemu je on govorio. Stigavši u Jeruzalem, pošao je najprije u kraljevsku palaču raspitujući se o kralju koji tu vlada. Rekli su mu da tu opće nema kralja, već je vlast u rukama rimskog upravitelja Poncija Pilata.

Čudeći se nad tim što je čuo, pođe u hram gdje se za blagdan okupio silan svijet. Na pitanje o Isusu, neki mu rekoše kako je prije nekoliko tjedana osuđen na smrt čovjek s tim imenom, jer je bunio narod i hulio na Boga. Dok se starac još više čudio zbog toga što je čuo, odjednom čuje kako je netko izgovorio ime Isus. Približi se i vidi čovjeka kako govori okupljenom svijetu: „Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima…po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada“ (Dj 2,22sl.). Bio je to čuveni Petrov govor nakon dolaska obećanoga Duha Svetoga. Tako je stari mudrac shvatio da je Isus ipak kralj, iako ne od ovoga svijeta.

Kraljevstvo ljubavi

Ako slijedimo Matejev opis suda koji će na kraju izreći proslavljeni Sin Čovječji nad ljudima, onda ćemo u tim riječima lako prepoznati sažetak svega onoga što je Isus govorio za svoga života. Upadno je kako one sebi s desna oslovljava „blagoslovljeni Oca mojega“ (25, 34). Tu prepoznajemo sve one koje je Isus blagoslivljao u svojim Blaženstvima. To su svi oni koji su zbog kraljevstva Božjega bili i gladni i žedni, trpjeli nepravdu i bili progonjeni, ali se nisu pokolebali. Tu prepoznajemo ispunjenje i njegove riječi koju izgovara šaljući učenike: „Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao“ (Mt 10,40; usp. 18,5). Njegov konačni sud otkrit će kako su u njegovu kraljevstvu odlučujuće dvije zapovijedi ljubavi, prema Bogu i čovjeku, kako je to kraljevstvo ljubavi.

Uskrsli i proslavljeni Isus Krist koji će na kraju vremena suditi svim narodima i svim ljudima nije prestao biti raspeti i poniženi kralj s trnovom krunom, pogotovo nije se prestao poistovjećivati s onima koji zbog njega dijele istu sudbinu. On ostaje vječita razdjelnica u ovom svijetu. Sve što učinimo u njegovo ime, činimo za ostvarenje njegova kraljevstva ljubavi i mira. A gdje god prezremo siromaha i bijednika, Krista smo prezreli. Gdje god čovjek pogazi ljubav drugoga čovjeka, pogazio je Kristovu ljubav prema nama. Gdje god se čovjek prikloni zakonu mržnje i osvete, priklonio se zakonu Kristovih mučitelja. A njegova osuda koju će izreći nad svakim čovjekom nije ništa drugo već samo potvrda onoga što je čovjek sam za života izabrao.

Fra Ivan Dugandžić