Dade im svoj imetak
Vjerujem da mnogi kršćani, slušajući ovu Isusovu prispodobu, imaju poteškoća s onako strogom osudom ovog posljednjeg sluge. Teško nam je shvatiti u čemu bi bila njegova krivnja koja bi zasluživala takvu kaznu. Zar nije vjerno sačuvao ono što mu je bilo povjereno i to vratio gospodaru? Razmišljajući o tome, mogli bismo se i ovako pitati: Što bi bilo s tim čovjekom da je pokušao s povjerenim novcem trgovati pa sve izgubio? Što bi bilo da se tim novcem nepravedno obogatio ili da je taj novac potrošio u lošem društvu? Vjerojatno nam ni u jednom od tih slučajeva ne bi smetalo što je oštro kažnjen, ali ovako se teško mirimo s njegovom kaznom, jer ne vidimo što je loše učinio.
Tu je upravo bit problema. Isus i ne kaže da je učinio nešto loše. Njegova krivnja sadržana je u riječima: „Slugo zli i lijeni! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom“ (Mt 25,26sl). Isus želi ovom zgodom naglasiti kako ćemo biti suđeni ne samo po onom što smo učinili loše, već i po onom što smo propustili učiniti. Isus spomenutog slugu zove „zlim i lijenim“, pri čemu se čini da njegova zloća proizlazi upravo iz njegove lijenosti. Talenti o kojima je ovdje riječ nisu anonimni. Oni imaju svoje porijeklo, jer u prispodobi se kaže: „Čovjek polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak“ (25,14). Vlasnik novca nije nitko drugi već sam Krist, a sluge su njegovi učenici. Povjereni talenti su darovi koje on dijeli kako hoće, a kojima će oni raspolagati do njegova ponovnog dolaska i tako ostvarivati njegovo kraljevstvo na zemlji. Drugim riječima, oni nastavljaju ili ne nastavljaju njegovo djelo, za što su pozvani i poslani. U tome je zlo ovog bojažljivog i zato lijenog sluge.
Strah uvijek sputava
Iz 2. stoljeća p. Kr. ostao je sačuvan jedan spis koji su krivovjerci pokušali proturiti kao još jedno evanđelje, no Crkva ga nije preuzela u kanon svojih knjiga. U tom spisu Isusov strogi zahtjev već se kuša ublažiti, pa je u tu svrhu prekrojena i ova prispodoba. Onaj prvi s pet talenata ostao je i tamo na prvom mjestu, ali druga su dvojica zamijenila svoja mjesta. Na drugom je mjestu onaj s jednim talentom, koji nije ništa zaradio, ali koji zbog toga nije kažnjen već samo ukoren. Na trećem mjestu je onaj s dva talenta, za kojeg se kaže da je taj novac potrošio u lošem društvu i da je oštro kažnjen.
Tu dolazi do izražaja ono što drijema u svakom čovjeku, pokušaj da se s Bogom prođe što jeftinije. Ogroman broj kršćana misli kako je dosta ne činiti teške grijehe, pa da se čovjek svidi Bogu. Zato i ispovijedi često glase: „Nisam ovo, nisam ono“, bez ikakve potrebe da se čovjek suoči s onim što je propustio učiniti, a mogao i morao je. Isus ovom prispodobom želi reći kako Bog s čovjekom računa kao sa svojim suradnikom, kako ima povjerenje u njega. Zato mu i daje određene darove za koje ne želi da ostani besplodni. Jedna priča veli kako je neki čovjek došao Bogu na sud i ponosno pokazuje Bogu svoje ruke: „Bože, evo mojih ruku, one su čiste od bilo kakvoga zla“. Na to Bog odgovara: „Da, istina, one su čiste, ali nažalost one su i prazne. Ta priča nije ništa drugo već vješto pretočena Isusova prispodoba o talentima.
Što je s mojim talentima?
Pokušajmo, uživljujući se u ovaj tekst, provjeriti kakav je moj osobni odnos prema Božjim darovima. Tu smo izloženi dvostrukoj napasti. Ljudi s više darova, dakle sposobniji i okretniji, često su žrtve napasti da se uzohole i uzdignu iznad drugih. Oni tako Božje darove sebično koriste za osobne probitke, umjesto da ih stave u službu drugima. Oni s manje darova u opasnosti su da kažu: Bog nije ništa posebno ni dao, pa nema što od mene ni tražiti. Umjesto da iskoriste svoj dar, kolik god on bio, oni katkada zavide onima s više darova i sve ostaje na tome.
Sveti Pavao govori o Crkvi kao o tijelu koje oživljava i prožima isti Duh Božji koje svakome dijeli različitu mjeru svojih darova, ali ih svima daje na korist istomu tijelu, to jest Crkvi (usp. 1 Kor 12). Podsjećajući kako se ljudsko tijelo ne može odreći ni jednog svoga uda, on naglašava kako je i u Crkvi svatko potreban i važan sa svojim darom koji je od Boga dobio. Tko god ne iskoristi svoj dar, Crkva će ostati siromašnija za taj dar, jer ga nema tko drugi nadomjestiti. Sv. Ivan Vianej, župnik iz Arsa u Francuskoj bio je tako slabo nadaren, da je jedva uspio završiti teologiju i biti zaređen za svećenika. No kao svećenik učinio je više nego mnogo odlikaša. On nije zakopao svoj talent, već ga je radosno upotrijebio na slavu Bogu u službi ljudima.
Netko je rekao kako mi današnji ljudi ne smijemo svojim potomcima zemlju ostaviti siromašnijom nego smo je mi primili od svojih predaka. Nije mislio toliko na materijalno bogatstvo, već više na duhovne vrednote i visoke kršćanske ideale. Kad čovjek umre, nije važno kolika mu je bila ušteda, već je li svojim životom obogatio svijet i jesu li ljudi njegovim odlaskom ostali siromašniji.
Fra Ivan Dugandžić