Ne mogu se pohvaliti poput mnogih: naime, moje životne staze nisu se križale po putovima fra Bonaventure Dude. Tek tri neizbrisiva susreta koja ovdje navodim.

Prijelom. U ratnim godinama, u našem samostanu u Zagrebu, Jordanovac 55, upriličivani su mjesečni susreti za naše ratne stradalnike – udovice i njihovu djecu te roditelje branitelja: izlaganje, razgovor, euharistijsko slavlje, prigodni programi. Ozbiljnost i tuga sudionica bila je razlogom da nije uvijek za to bilo lako pronaći svećenike predavače. Poteškoća: što i kako im govoriti ljudski i vjernički?! A one – s mnogobrojnih strana nastradale Domovine – to su tražile i stoga su punile našu samostansku dvoranu i crkvicu.

Jednom se pružila zgodna prigoda da za to zamolim p. Dudu. Naime, zajednici sestara predvodio je mjesečnu duhovnu obnovu. Dok se p. Duda divio klautriću našega samostana, sa svim obzirom iznijela sam mu molbu da održi i jedan susret s našim stradalnicama. Na moje nemalo iznenađenje – ono po njegovu – bespogovorno je i gotovo strogo odbio. Neočekivano…

Nakon fra Bonaventurina izlaganja sestrama, prema rasporedu, slijedio je molitveni dio: pred izloženim Svetim Otajstvom uključena je bila i molitve Večernje. Svetopisamske tekstove i psalme p. Duda je pratio svojim razmišljanjima. Bila sam frustrirana njegovim odbijanjem moje molbe, ali pratila sam ga. I… slijedom Bogoslužja, nešto je iskrilo iz njegovih riječi, kao samoispitivanje i samoprijekor, naravno i za sve nas. Sijevnu mi: Bože, zar će se predomisliti… Lomilo se u meni nadanje i beznađe od one muke njegove odlučnosti kojom je odbio moju molbu.

Nakon bogoslužja, fra Bonaventura se obrati meni, opet odlučno, na svoj jedinstven način izgovorio: „Pobijedili ste!“

Prihvatio je i održao susret s našim ratnim stradalnicama.

A ja sam ponijela u život spomen na veličinu fra Bonaventure, fratra i svećenika, čovjeka životvorne molitve. Ne predvoditelja molitve, već molitelja.

Blagoslov. U potrazi za izdavačem prevedene knjige, jednoga vrućega srpanjskoga dana, ostavila sam svježinu mora i došla u sparni Zagreb. U mučnoj neizvjesnosti spuštala sam se prema Jelačićevu trgu preko tržnice u poslijednevnim satima. Sve pusto: u meni, jer se tiskanje knjige lako ne prihvaća, a i oko mene na pustoj tržnici. Odjednom, uz one uže stube s lijeve strane, gotovo u nevjerici, spazim kako se uzdiže lik p. Dude. Bože, pomislih, odakle li on sada u ovo ‘nevrijeme’. Kratko se zaustavismo, toliko da je on na moj pozdrav izgovorio: „Bog Vas blagoslovio!“ Može zvučiti nevjerojatno, ali ja sam osjetila snagu toga blagoslova. I ne samo u tome trenutku, u kojem se stubokom promijenilo moje raspoloženje. Ništa više nije bilo pusto: ni okolina, ni ja. Kako god to kome zvučalo: i nakon mnogo godina kada se sjetim toga susreta, živo osjetim snagu toga Blagoslova.

 

Hvala Vam za Stepinca! Na uporno nagovaranje fra Bernardina Škunce, negodujući, poslala sam p. Dudi svoju knjigu ISUSOVA MAJKA I BRAĆA… Bilo mi je nezamislivo to slati jednome p. Dudi… Poslala sam sramežljivo označivši stranice gdje spominjem p. Dudu: uz tekst o bl. Alojziju Stepincu i o s. Bonaventuri. Naime uz riječi o sv. Bonventuri navela sam kratki ulomak p. Dude iz njegova djela Što je teologija za sv. Bonaventuru, Teologija stvorenja. Pozivljući čitatelje da zahvalimo Bogu za dar svetoga Bonaventure Crkvi njegova vremena i svih vremena, dodala sam i ovo: I zahvalimo Bogu za dar našega brata Bonaventure (Dude), našoj Crkvi i narodu!

Pišući o kardinalu Alojziju Stepincu (ne krijem!) s franjevačkim ponosom navela sam i sljedeće:

Nadbiskup Alojzije Stepinac ušao je u franjevački Treći red 1935. u Zagrebu na Kaptolu: primio je trećoredsko franjevačko odijelo i pojas te uzeo ime Augustin po zagrebačkom biskupu Augustinu Kažotiću. Govoreći o onom franjevačkom u životu Alojzija Stepinca, fra Bonaventura Duda je istaknuo Stepinčev žar u propovjedanju Božje riječi te siromaštvo od vremenitih dobara; dodajmo tomu i crkvenost Alojzija Stepinca. Kako se običavalo i Stepinac je nosio franjevački trećoredski pojas ispod svoga odijela. Fra Bonaventura Duda iznio je i sljedeće: „Nakon pogreba krašićki župnik Vraneković mi je donio jedan pojas riječima: ‘Imao je dva. Jednim sam ga opasao na odru, a drugi poklanjam vama.’“ Franjevačkim osobama jamačno je draga i podudarnost da je Stepinac proglašen blaženim na dan Franjina preminuća, 3. listopada.

Primivši knjigu p. Duda me je iznenadio telefonskim pozivom. Bilo mi je nelagodno slušati njegov povoljan osvrt na dijelove knjige, pa sam opet svratila riječ na spomen zahvalnosti Bogu za njega osobno. Prekinuo me skromno: Ma, pustite to… te posebno – onako dudovski!- izgovorio: Hvala Vam za Stepinca!

Fra Bonaventura, hvala Vama!

s. Judita Čovo