Sljedbenici sv. Franje Asiškoga, a i mnogi vjernici katolici, dana 2. kolovoza slave svetkovinu Svete Marije Anđeoske, Gospe od Anđela ili Porcijunkulu.
Naziv Porcijunkula izvorno znači čestica. To je bio i naziv za šumovito-močvarnu zemljišnu česticu podno grada Asiza u Italiji, koja je pripadala jednom benediktinskome samostanu u Subiacu. Na toj čestici nalazila se, u ruševnom stanju, mala crkvica zvana Sveta Marija od Anđela ili sveta Marija od Porcijunkule.
Svetom Franji Asiškom, koji se u početku svoga obraćenja dao na popravljanje poljskih crkvica u okolici Asiza, osobito je srcu prirasla upravo crkvica Svete Marije od Porcijunkule. Franjo, koji nije htio imati nikakve posjede, ipak je osjetio potrebu da on i braća imaju na raspolaganju neku crkvicu, gdje bi molili liturgijske časove. Franjo i braća zaprosili su, a benediktinci, kojima je pripadala crkvica Svete Marije Anđeoske, velikodušno su im je ustupili. Za uzdarje, od tada do dana današnjih, jednom godišnje franjevci daruju benediktincima košaricu ribe, a benediktinci uzvrate franjevcima uljem za svijećnjake u crkvi.

Ponesen idealom evanđeoskoga siromaštva Franjo Asiški nijedno mjesto nije htio prisvojiti u baštinu za sebe ni za svoju braću. Ipak, pred samu smrt, obvezuje braću da Porcijunkulu, crkvicu Svete Marije anđeoske nikada ne napuštaju. Ako biste bili istjerani s jedne strane, ponovno unutra uđite s druge strane (T. Čelanski, Životopis prvi, II, 106). S razlogom: Sveta Marija od Anđela ili Porcijunkula kolijevka je franjevačkoga pokreta. A i više od toga. Tu je Franjo, čuvši evanđelje o slanju apostola, razabrao svoje poslanje i poslanje svoje braće, pokornika iz Asiza, kako su se u početku nazivali. Tu je i sv. Klara prigrlila način života po Evanđelju te tako nastao red sestara klarisa. Odatle Franjo daje upute manjoj braći i manjim sestrama, naime i onima koji će se kasnije nazvati pripadnicima Trećega franjevačkoga reda, do danas razgranati u mnogobrojne muške i ženske samostanske ili svjetovne franjevačke zajednice. Odatle je Franjo rasporedio prvu osmoricu braće, dva po dva, na četiri strane svijeta. Odatle su braća pošla diljem Italije i poznatoga svijeta.Tu su se održavali prvi sabori i zborovanja Franjine manje braće. Konačno, tu je Franjo dočekao sestricu tjelesnu smrt.
Od 1216. godine, crkvica Svete Marije Anđeoske postaje osobitim omiljelim hodočasničkim stjecištem. Potaknut nadahnućem, u vrijeme goruće molitve jedne noći, Franjo zamoli papu Honorija III. da tu crkvicu obdari povlasticom oprosta za sve koji – skrušeni u srcu – pohode tu crkvicu na dan njezine posvete, a to je 2. dana mjeseca kolovoza. Tako – pišu povjesničari – hodočašće u malu crkvicu u asiškoj prodolini postaje nekom vrstom alternative križarskih pohoda Svetoj zemlji, omogućujući postizavanje istih duhovnih dobara.
Porcijunkulski oprost proširuju razni pape na ostale franjevačke i druge crkve.
Nad tom malom crkvicom, urešenom freskama, podignuta je kroz XVI. i XVII. stoljeće velebna bazilika.
Tijekom cijele godine, a osobito uz svetkovinu Gospe od Anđela, 2. kolovoza, slijeva se bezbrojno mnoštvo hodočasnika iz Italije i ostalih krajeva svijeta u Porcijunkulu ili Svetu Mariju Anđeosku, kako se sada i samo mjesto zove.
Uoči svetkovine, na svečanom bogoslužju, nazočni su asiški biskup i gradonačelnik sa svojom svečanom pratnjom u spomen nekadašnjeg izmirenja asiškoga biskupa i gradonačelnika Franjinim posredstvom.

***
Male crkvice razasute po poljima i brdima, u unutrašnjosti i po otocima Lijepe naše…
Male i velike crkve i trgovi pred njima – nekada glavna sabirališta, mjesta izvršenja zavjeta, polaganja prisege, upravljanja molitava, ali i razrješavanja javnih pitanja, pa i sukoba, mjesta izmirenja i razlučivanja svojih zadaća: netko kao biskup, netko kao nositelj građanske vlasti, netko kao vjernik…
Svakome vremenu njegov način i mjesto okajavanja grijeha i uočavanja vlastite i skupne odgovornosti!
U svakome vremenu, na svakomu je da pronađe svoj način viđenja sebe osobno i kao pripadnika svome narodu, u istini čovjeka i u istini grješnika. A kao vjernicima pronalaziti nam je svoja mjesta – naše male crkvice u osami, zavjetne crkve ili katedrale – gdje ćemo kao nekada Franjo Asiški, a još ranije Pavao Taržanin, skrušeno zavapiti: Gospodine, što hoćeš da činim?
***
Starinske crkvice u polju
Njihove apside
jedva se jedvice vide:
one su tako malene,
tako skromne
kao da se sebe stide.
Rasute među bunje,
među čatrnje,
među trnje,
među gromače,
one su tako prisne,
tako intimne,
tako domaće
da kiša s njima plače,
da more s njima romoni,
i svitanja
i sutoni.
U njih se kuš i kadulja
i kovilje i smilje
i sitna metvica truse
i pupoljci
divlje ruže.
I strnjike što se sparuše i suše.
One su čiste
i priproste
i naše duše.
Pobožne. Prostodušne.
Oko njih cvrčci cvrče
i ptičice grmuše.
Boro Pavlović

Judita Čovo
ISUSOVA MAJKA I BRAĆA
Razmišljanja slijedom slavlja
Bl. Dj. Marije i svetačkih slavlja
II. dio: BLAŽENA DJVICA MARIJA
Glas Koncila, Zagreb 2016.