Sveti Lovro Brindizijski (21. srpnja)(1559.-1619.)

2015-7-20_21_srpnja_sveti_lovro_brindizijski_prezbiter_i_crk

Rodio se 1559. godine. Rano je ostao bez oca pa i bez majke. S 14 godina stupi među braću kapucine u Veneciji. Završio je studij filozofije i teologije te je bio u svom Redu braći profesor, a vršio je različite službe, te bio provincijalni ministar; ujedno je bio vrstan propovjednik i vješt u diplomaciji. Stoga su mu pape povjeravale važne i povjerljive zadatke. Bio je ujedno obdaren mističkim darovima, napose dubokom kontemplacijom. Vrlo je bio pobožan prema euharistijskom otajstvu je je svetu misu služio i po nekoliko sati. Obdaren je bio i smislom za pisanje, ostavio je iza sebe vrlo vrijedna djela. Umro je u Lisabonu 1619. godine. Crkva ga je proglasila “apostolskim naučiteljem”.

Za vođenje duhovnog života, koji nam je zajednički s nebeskim anđelima i božanskim duhovima jer smo s njima sazdani na sliku i priliku Božju, svakako je potrebit kruh Duha Svetoga i Božje ljubavi. Jer milost i ljubav bez vjere nisu ništa, budući da je bez vjere nemoguće ugoditi Bogu. A vjera ne nastaje bez nevješćivanja Božje riječi: “Vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom”. Navješćivanje dakle Božje riječi potrebno je za duhovni život kao što je osjemenjivanje nužno da započne tjelesni život.

 

Iz Govora svetog Lovre

Sa stranice župe Uzvišenje Sv. Križa

 

Giulio Cesare Russo, poznatiji pod redovničkim imenom Lovro, rođen je 1559. godine u talijanskom mjestu Brindisi koje je upravo po njemu postalo slavno. Bio je gojenac franjevaca konventualaca, a nakon smrti roditelja prešao je kod kapucina koje je kao petnaestogodišnjak upoznao u Veneciji. Nakon svećeničkog ređenja posvećuje se propovijedanju. Postao je poznat kao propovjednik Židovima u Rimu. Poznavanjem hebrejskog jezika i rabinske literature zadivio je i same židovske rabine.

Kapucinski red izvođenja različitom odgovorno uslugu: Pokrajinski u Toskani, Švicarskoj i Genove, general povjerenika Tirolu i Bavarskoj, generalnog definitora i opće reda. Donio Kapucini u Austriji, Češkoj i Slovačkoj. 1600, osnovan samostan u Grazu, što je polazna točka za širenje kapucina u hrvatskim regijama. U Pragu je uspješno vodio javnu raspravu s protestanti brane pravoslavlje kršćanskog znanosti riječi i spise. Propovijedao je u raznim dijelovima Europe i često potiče na obranu od Turaka.

Životne prilike su ga uvele i u diplomatske poslove. Dvaput je putovao na dvor španjolskog kralja, a tri godine bio je izaslanik Svete Sto­lice kod bavarske vlade. Razboritim i vještim zauzimanjem kod španjolskog kralja izborio je slobodu katolicima u Bavarskoj. I umro je za vrijeme jednoga takvoga diplomatskog putovanja kralju Filipu III. kod koga je trebao zagovarati nezadovoljne Napolitance.

Njegova spisateljska aktivnost bila je veoma opsežna. Možemo je svrstati u tri skupine: propovjednička djela, egzegetske rasprave i polemički antiluteranski spisi. Zbog velikog dara, koji je obilato koristio u propovijedima i spisima, proglašen je 1959. godine naučiteljem Crkve i nazvan „Doctor apostolicus”.

Umro je u Lisabonu 22. srpnja 1619. godine, a njegovi posmrtni ostaci čuvaju se i časte u mjestu Villafranca del Bierzo. Blaženim je proglašen 1783. godine, a svetim 1881. godine. Njegov spomendan ne može se slaviti na dan smrti jer je taj datum zauzet spomendanom svete Marije Magdalene, pa se slavi na današnji dan.

Župa Sv. Antuna Padov. – Rijeka – Kantrida