Ove nedjelje u evanđeoskom odlomku Isus nas vrlo živo podsjeća na to koje je poslanje kršćanina u ovome svijetu. On je već ranije rekao svojima da su sol zemlje i svjetlo svijeta. Sada pokazuje kako to biti. Kad kršćaninu netko učini nešto nažao, kad ga možda iskorištava, on se mora sjetiti da je to vrijeme da se počne vježbati u svakodnevnom življenju služenja. Na taj način nasljeduje Isusa koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade za druge. Također, kad netko stavlja na kušnju moju strpljivost, vrijeme je da zastanem, duboko udahnem, pomolim se i zamolim za hrabrost da živim velikodušno. Upravo je o tome riječ: o velikodušnom načinu života. To se ne odnosi samo na materijalnu velikodušnost, nego i valikodušnost životnih stavova, vremena, svega moga postojanja. Tako moj život prestaje biti reakcija na ono što mi čine drugi, a postaje akcija. Najednom ja počinjem kreirati svoj život.
Može si čovjek postaviti pitanje: Ako me tako iskoriste jednom, neće li s time i nastaviti? Moguće je da hoće. Ne postaju li tako kršćani lagana meta za svakovrsne izrabljivače i zločince? Moguće. No odgovornost je kršćanina da bude svjetlo svijeta i da osvijetli druge, a ne da preuzima njihovu tamu. Potrebno je učiniti promjenu i živjeti doista mudro, po Božju.
Isus nam danas zapravo kaže: »Odrastite! Vi ste građani kraljevstva nebeskoga! Živite tu odgovornost! Za to ste stvoreni, za to ste otkupljeni, za to ste izabrani, za to ste pozvani, za to ste poslani!
Pritom ne smijemo zaboraviti da smo Božja slika i da tu sliku trebamo pokazivati ovome svijetu. Kršteni smo u Isusa Krista. Njegovo ime nosimo na sebi. Zato se neprestano moramo sjećati i njegovih riječi: »Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge!« A on nas je ljubio dok smo još bili grešnici i ljubio nas je do smrti na križu. Pa i s križa je molio za one koji su ga razapinjali.
Kad je riječ o molitvi, valja se sjetiti što o tome piše Katekizam Katoličke crkve. Ondje se kaže da neumorna revnost u molitvi »može doći samo iz ljubavi«, a ta ljubav, nastavlja Katekizam, otvara srce za tri jasne i životvorne vjerske spoznaje. Najprije: moliti je uvijek moguće jer kao kršćani znamo da je uskrsli Krist s »nama u sve dane«, kakve god bile oluje kroz koje prolazimo. Sv. Ivan Zlatousti kaže: »Često i žarko moliti moguće je čak i na tržnici ili na šetnji, te također sjedeći u svojoj prodavaonici, bilo kupujući bilo prodajući, pa čak i kuhajući.« Potom: moliti je životna potreba. O tome sv. Ivan Zlatousti kaže: »Ništa nije ravno molitvi; ona čini mogućim ono što je nemoguće, i lakim što je teško. Nemoguće je da čovjek koji moli može griješiti.« Konačno: molitva i kršćanski život neodvojivi su jer je riječ o istoj ljubavi i istom odricanju koje provire iz ljubavi. Veliki kršćanski pisac, Origen, kaže: »Bez prestanka moli onaj tko povezuje molitvu s djelima i djela s molitvom. Samo tako možemo smatrati ostvarivim načelo molitve bez prestanka.«
Zapravo, samo tako možemo živjeti velikodušno. Samo tako možemo živjeti kao građani kraljevstva nebeskoga. Samo tako možemo biti ljudi u punini i ljudi za druge ljude.
fra Darko Tepert OFM