5Čel 2

Počinje Život blaženoga našeg oca Franje

Kako se obratio Bogu. Kako je prodao sve svoje. Kako ga je otac progonio, a majka oslobodila

Prvo čitanje

Čovjek Božji Franjo, rodom iz grada Asiza smještena u spoletanskoj dolini, od rane je svoje mladosti preko svake mjere odgajan u ispraznostima svijeta . Nakon što se u početku potpuno uključio u posao svojih roditelja, gotovo sve do dvadeset pete godine života svoje je vrijeme živeći isprazno tako protratio da je među onima koji su išli za bijednim svjetovnim užitcima u zavičaju smatran neumjerenijim od drugih. Premda ga je dobri Bog svojom milošću sačuvao od onih teških grijeha, kojima ljudi ponajviše nagrđuju svoje porijeklo i udaljuju se od časti vlastite naravi, ipak je u ispraznostima i šalama naopako napredovao i nadmašio sve svoje vršnjake i svim svojim postupcima budio divljenje. Bijaše naime prebogat, ne škrt nego rastrošan, novac nije zgrtao nego ga razdavao . Dok se bavio trgovinom i obilazio razne krajeve noseći hrpe platna da ga proda , mnogi su osjećali blagodati njegove darežljivosti, pa je stoga uživao prijateljstvo i poštovanje u ljudi svakoga roda .

Drugo čitanje

 

I dok je tako hodio krivim putem, da potomcima postane uzor obraćenja Bogu, ispružila se nad njim ruka Božja i promijenila se desnica Višnjega , dugotrajnim naporima mučeći njegovo tijelo, a njegovu dušu milujući pomazanjem Duha Svetoga. Iznenada se naime prometnuo u drugoga čovjeka i nije se mogao radovati onome na što se bio navikao. Sve što ga je prije radovalo poslije mu se gadilo . No budući da sreća podiže ono što bičevi obaraju, obnovivši malo tjelesnu snagu, još uvijek hlepeći za naklonošću svijeta, odlučio se pridružiti nekom asiškom plemiću koji se pripremao za ratni pohod na Apuliju . I kad se posve promišljeno odlučio da s njime krene, jedne je noći imao viđenje: vidio je svoju kuću punu vojničkog oružja, a inače je obično bila zatrpana trgovačkom robom. Dok se tome čudio, u snu mu dođe glas i reče da će to biti oružje njegovo i njegovih vojnika .

Treće čitanje

A kad se probudio, počeo se hladiti glede svoga nauma i, nesvjestan svoje promjene, sam se u sebi šutke čudio. Onda je zbog toga nastojao svoju volju uskladiti s Božjom i, nakratko se povlačeći od svjetovne buke i trgovine, trudio se da u unutarnjeg čovjeka pohrani Isusa Krista. Žarko je želio da to nitko ne dozna i o svom je svetom naumu za savjet pitao samo Boga. Ipak je jednom prijatelju zagonetno govorio da je našao blago; njega je sa sobom češće pozivao na osamljeno mjesto, a sam je ulazio u neku špilju , u kojoj se molio Ocu u skrovitosti . I tako zahvaćen božanskom radošću, ne mogavši odoljeti žaru Duha, odbija poći u Apuliju i obznanjuje da će u zavičaju napraviti velike stvari. Pa upitan kani li se to oženiti, obećava da će se uskoro oženiti ženom najmudrijom, najljepšom i najmilijom koju su ikad vidjeli .

Četvrto čitanje

A jednoga dana, kad mu je Bog u molitvi bio objavio što treba činiti, od veselja ne shvaćajući sama sebe, priča se da je sa sobom uzeo dragocjenih tkanina da ih proda i žurno je došao u grad zvani Foligno. Ondje po običaju proda sve što je nosio, trgovac sretan mimo običaja, i uzevši novac ostavi konja na kojemu je tada jahao. Već se na čudesan način bio sav predao Božjemu djelu, pa osjećajući prevelik teret da onaj novac nosi samo jedan sat i korist od njega cijeneći kao prah dade ga za potrebe siromaha nekom siromašnom svećeniku koji je boravio u jednoj crkvi blizu Asiza . Budući da svećenik nije htio primiti novac iz straha od njegovih roditelja i začuđen takvim obratom stvari, istinski preziratelj novca koji ga je cijenio koliko prah ubaci ga u jedan otvor .

Peto čitanje

Čuvši to, njegov otac veoma potresen zbog iznenadna događaja, dođe do mjesta u kojemu je boravio sluga Božji, potraži ga, ali ga ne nađe. On se naime gotovo mjesec dana stalno skrivao u jednoj rupi koja mu je pružala tajno sklonište . A kad je jednoga dana obučen u jeftinu odjeću ušao u grad Asiz, njegov ga je otac bez ikakva obzira pograbio i sramotno ga odvukao svojoj kući. I tako ga je na nekoliko dana, bez ikakva smilovanja, zatvorio u mračnu prostoriju, riječima dodajući šibe, a šibama okove . On je pak zbog toga postajao pripravniji i odlučniji da ostvari što je bio započeo. A kad je nakon malo vremena otac otišao iz zavičaja, majka ga je oslobodila okova i dopustila mu da slobodno ode . Sugrađani i svi koji su ga poznavali nazivahu ga ludim i bezumnim i nabacivahu se na njega blatom s puta i kamenjem . Slugu Božjega nije slomila ni promijenila nikakva uvreda, na sve to je ostao nijem .

 

<<< o >>>