PRIKAZANJE GOSPODINOVO: BLAGDAN SRETNIH SUSRETA

Čitanja: Mal 3,1-4; Heb 2,14-18; Lk 2,22-40

Današnji nas blagdan vraća natrag u tajne božićnih dana. Bog dolazi k nama, postaje čovjekom, nazočan je kao dijete. Utjelovio se u Mariji. Marija čuje riječ. Riječ je pogađa i više je ne pušta iz svog dosega. Marija pristaje na put koji joj Gospodin namjenjuje, makar ni sama ne zna što je sve čeka. Nosi i rađa Riječ. Ništa joj nije uskraćeno u životu, ni križ, ni mač boli, ni patnja. Ali, do kraja ostaje vjernicom. Marija, čovjek kao i mi, pozvan, izabran. Mora se izboriti za svoju vjeru, i to ostaje za nas mjerilom prema kome moramo mjeriti sami sebe.

Marija – osoba čvrste vjere
Ono što Pismo veli za Mariju, proteže se na sve nas, tiče se našeg ponašanja, naših odluka koje moramo svaki dan donositi. Kad mislimo o Mariji, onda nije toliko bitno da spoznamo nešto o njoj, njezinu životu, prizorima iz za nas skrovitih godina Nazareta ili Egipta, nego je riječ o tome da živimo poput Marije. Da nam Marija postane uzorom. Ispravan odnos prema Mariji mora biti za svakog vjernika istinska životna pomoć. Uz Mariju bi vjernički život morao biti ispunjeniji, sretniji, uspjeliji, do kraja blagoslovljen. Marija je konkretna životna pomoć na našem vjerničkom putu, u svim odsječcima našega vlastitog života.
Marijin je život svakom svojom niti utkan u povijest Božjeg naroda, starozavjetnog, a poglavito novozavjetnog. U proročkom okruženju, pravi proročki lik. Ovaj prizor u Hramu nije obični obred, ritual ili ceremonija, već proročko pretkazivanje: Bog od nje traži, na usta starca, ne žrtvu Zakonom propisanih ptica, nego žrtvu vlastita života (‘mač boli’), ali i žrtvu vlastitog Sina. Zacijelo joj je malo toga jasno, ili gotovo ništa joj nije jasno, i zato nastavlja svoj život u okružju vjere i zaogrnuta oblakom svjedoka.

Pročitaj više

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 8,23b – 9,3; Ps 27,1.4.13-14; 1Kor 1,10-13.17; Mt 4,12-23

Pomirenje – Ljubav nas Kristova obuzima

anašnja nedjelja pada na peti dan Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja sa od 1908. slavi svake godine od 18. do 25. siječnja. Ovaj molitveni pokret ima već bogatu povijest. Ali to nije ništa novo jer je povijest molitve za jedinstvo kršćana isto toliko duga koliko i sam povijest razdijeljenosti kršćana.

U današnjem drugom čitanju vidimo kako je na samim počecima kršćanstva unutar kršćanske zajednice u Korintu postojala razdijeljenost među vjernicima koji su se nazivali prema apostolima od kojih su vjerojatno primili krštenje i čuli prvu kršćansku pouku. Jedni se govorili „Ja sam Pavlov“, drugi „Ja Apolonov“, treći „Ja Kefin“, a neki su govorili jednostavno „Ja Kristov“. Na prvi pogled čini se da su ovi posljednji bili u pravu, jer su se nazivali po Isusu Kristu, a ne po nekom od apostola i propovjednika. Međutim, baš su ovi posljednji pokazivali najveći stupanj nejedinstva, jer nazivajući samo jedino sebe „Kristovima“ odricali su drugima njihovu pripadnost Kristu i potakli Pavla da gorko uzvikne „Zar je Krist razdijeljen?“

Pročitaj više

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina A

ČITANJA: Iz 49,3.5-6; Ps 40,2.4ab.7-10; 1Kor 1,1-3;

Isus odnosi grijeh svijeta

Kada je Abraham stavljen na kušnju da žrtvuje svoga sina Izaka i dok su išli prema mjestu žrtvovanja, upitao je Izak svoga oca: „Evo kremena i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ Abraham je odgovorio: „Bog će već providjeti janje, sine moj!“ (Post 22,7-8). Kad je pak Abraham uzeo u ruku nož da žrtvuje sina i Anđeo ga Božji spriječio da to ne učini, jer je Bog vidio da mu je Abraham spreman i sina žrtvovati, pojavio se u blizini ovan komu su se rogovi zapleli u grmlju. Na kraju je Abraham toga ovna žrtvovao umjesto svoga sina.

Odavno su crkveni oci u ovom dramatičnom događaju primijetili jedan detalj koji je potrebno razjasniti. Naime, premda je Abraham rekao svom sinu da će Bog providjeti janje za žrtvu, na kraju Abraham nije prinio za žrtvu janje nego ovna. Prema tome žrtva koju je Abraham prinio u zamjenu za svoga sina označila je po sudu mnogih teologa uspostavu starozavjetnoga žrtvenoga bogoslužja, ali je istodobno označila i njegovu nepotpunost i prolaznost. Ovan koji je prinesen umjesto Izaka, žrtva je po Božjoj volji i proviđenju u tom trenutku, ali ipak žrtva je to nepotpuna, jer to nije ono janje za koje je Abraham rekao da će ga Bog providjeti.

Pročitaj više

KRŠTENJE GOSPODINOVO – Godina A

Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17

Krštenje je objava našeg pravog identiteta

Opis Isusova krštenja u Evanđelju po Mateju svjedoči nam kako je od samoga početka u kršćanskoj zajednici postavljano pitanje zašto se Isus trebao krstiti. To pitanje proizlazi iz shvaćanja krštenja kao očišćenja od grijeha i rađanja na novi obraćenički život. U tom smislu, budući da nam je Isus postao u svemu sličan osim u grijehu (usp. Heb 4,15),  nije jasno zašto se onda trebao krstiti.

Kad bi krštenje bio čin koji bi označavao samo očišćenje od grijeha na navedeno pitanje bilo bi nemoguće teoretski odgovoriti. Međutim, događaj Isusova krštenja svjedoči nam da krštenje nije samo čin očiščenja od grijeha. Premda se čini da i sam Ivan Krstitelj smatra krštenje isključivo obraćeničkim činom, pa se u to smislu – jer nije bilo potrebe – opire Isusovoj namjeri da se krsti, krštenje je puno više od toga. Ivan Krstitelj navijestio je Isusa Krista kao većeg od sebe. Kao onoga koji ne krsti vodom nego Duhom Svetim. I upravo u Isusovu krštenju to se očituje. Kao veći od njega, svojim krštenjem Isus Ivana Krstitelja, a s njime i sve nas, poučava dubljem značenju krštenja koje je on (Ivan) obavljao, a da mu i nije bio poznat čitav doseg značenja toga otajstvenoga čina. U Isusovu krštenju pokazuje se upravo to da krštenje nije samo prijelomni trenutak u kojem čovjek doživljava veliku promjenu života, nego je krštenje objava našega pravoga identiteta.

Pročitaj više

BOGOJAVLJENJE

Iz 60, 1-6; Ps 72, 1-2.7-8.10-13; Ef 3, 2-3a.5-6; Mt 2, 1-12

Novorođeni kralj židovski – Bog koji progovara žargonom prirode zaobilazeći politiku

Slavlje današnje svetkovine seže daleko u prošlost; liturgijski se obilježavala u vrijeme dok samo slavlje svetkovine rođenja Gospodnjega nije imalo ono značenje koje je poprimilo u kasnijim povijesnim stadijima.

Bogojavljenje ili objava Boga, objavljivanje Boga svemu tada poznatu svijetu jest dotad neviđena novost koju je prva Crkva s pravom osobito svetkovala. U opisima koje nam donosi današnji evanđeoski odlomak uočljiva su isprepletanja geografskih podataka s kozmičkim događajima. Antičkim je geografima pojam Zemlje bio sužen na – iz današnje perspektive promatrano – prostor starog svijeta: na Europu, gotovo cijelu Aziju i velik dio Afrike. U drugoj polovici 1. st. po Kristu, kad nastaje Matejevo evanđelje, poznat je rad barem 20-ak antičkih geografa koje je baš u to vrijeme pokušao sabrati rimski autor Plinije Stariji u iscrpnu djelu Naturalis historia („Prirodoslovlje“) u kojem se spominju i mnogi lokaliteti koje je danas teško ubicirati. To djelo spominje i hladna i vruća nebeska tijela (planete i zvijezde), zakonitost njihova kretanja te ulogu koju imaju s obzirom na Zemlju.

Pročitaj više

Druga nedjelja po Božiću

Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Dvadeset i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju najprije čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu.

Često se postavlja pitanje zašto je Jakov tj. Izrael tako povezan s Bogom i zašto je baš on Božji izabrani narod. Talmudska predaja na to odgovara veoma jednostavno. Bog je svoju mudrost objavljenu u Zakonu ponudio svim narodima, ali je samo Izrael pokazao spremnost da s punim povjerenjem prihvati Božji Zakon i prije nego što je upoznao njegov sadržaj. Drugim riječima Božja mudrost nastanjuje se ondje gdje je primljena. Isti princip susrest ćemo i u Ivanovu proslovu kada se govori o utjelovljenoj Riječi. I ona se nastanjuje i djeluje ondje gdje je primljena.

Pročitaj više

NOVA GODINA: BOG U VREMENU

Za kršćansko poimanje povijesti od samog početka bitno je temeljno iskustvo svijest, naime, da s njime, s kršćanstvom, odnosno s Isusom Kristom dolazi do prijeloma i obrata u tijeku ljudskog događanja. Bez povijesnog događaja u osobi Isusa Krista, bez Isusova djela, kršćanstvo bi se rasplinulo u najobičniji mit, a evanđelja bi posjedovala samo simbolično značenje. Povijesnost Isusa Krista je zasvjedočena, a sve drugo vezano uz njegovu osobu prepušta se činu vjere.
Povijest nije cikličko, kružno gibanje, kao u drugim religijama, već ima svoj početak, trajanje i svoj svršetak. Cjelokupna povijest prije Isusova dolaska dade se najsažetije izraziti prvim redcima Poslanice Hebrejima. „Mnogo puta i na razne načine…“ Pascal, genijalni matematičar i vatreni kršćanin, veli kako je slijed naraštaja kroz četiri tisućljeća navješćivao isti događaj: Dolazak Mesije. Cijeli jedan narod, a ne samo pojedinci, navješćuju pojavak ovoga Jedinstvenog i Jedincatog u vremenu.

Pročitaj više

Prva nedjelja po Božiću: Sveta Obitelj

Sir 3,2-6.12-14;Kol 3,12-21;Mt 2,13-15.19-23

BOG KAO PROGNANIK MEĐU SVOJIMA

Nepojmljivo, ali istinito: Tisućljeća očekivala, bezbrojni najavljivali, sam Bog obećavao, u vremenu se uzbiljila nadanja čovječanstva. Pojavio se Mesija. Ali, što je uslijedilo. Namjesto mira nemir, namjesto naravnog uzrastanja bijeg u tuđinu, kao dijete postaje azilant, namjesto prekivanja oružja u plugove i srpove izranjaju paklene sile nasilja i mržnje da u zametku, u korijenu unište Božji plan s čovjekom. Isus je, tobož, ugroza za poredak, on je proglašen državnim neprijateljem!
Najbolji tumač onoga prvog Božića jest upravo ovo naše vrijeme. Božić bi danas trebalo slaviti uz ovo evanđelje, čitajući ga u cijelosti, i s onim prizorom betlehemske dječice. Kolika samo odudarnost od idilične božićne noći i navještaja mira ljudima dobre volje.
Ima li uopće takvih? Dobre volje? Nije li sve u rukama kojekakvih mešetara, hladna srca, mutna pogleda, brza jezika, praznih riječi, globalista, svjetskih vladara. Ljudi kojima su novac i sila jedina božanstva. Zloguke riječi iz Jeremije o kuknjavi i leleku u Rami su poput one tube u Mozartovu Rekvijemu koja najavljuje konačni sud.

Pročitaj više