Snalažljivost, zauzetost i aktivnost kršćana

ČITANJA: Am 8,4-7; Ps 113, 1-2.4-8; 1Tim 2,1-8; Lk 16,1-13

Prorok Amos djelovao je u osmom stoljeću prije Krista. Tada je židovski narod bio politički razjedinjen i podijeljen na dva kraljevstva. Južno, Judeju, i sjeverno, Izrael. U tom vremenu Amos je svjedočio duhovnu i vjersku povezanost politički razdijeljenog židovskoga  naroda. Dolazio je iz Tekoe u Judeji, a djelovao je u sjevernom kraljevstvu. To ipak nije bilo bez poteškoća i nesporazuma kako sam svjedoči u Betelu, gdje ga je tamošnji svećenik Amasja optužio da se urotio protiv Izraela na što Amos odgovara glasovitom rečenicom: „Nisam bio prorok ni proročki sin. Bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: ‘Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.? (7,13-15).

Iz tih riječi doznajemo da Amos nije bio ‘prefesionalni’ prorok, nego čovjek koji je imao izvanredni i autentični Božji poziv kojemu se uza sva opiranja nije mogao oduprijeti. Teme njegova proročkog djelovanja raznovrsne su, a jedna od najtipičnih jest društvena pravda (ili nepravda) o čemu govori današnje prvo čitanje. U odnosu na druga povijesna razdoblja, vrijeme djelovanja proroka Amosa bilo je vrijeme relativne političke stabilnosti, što je pogodovalo rastu materijalnog blagostanja. Ali zbog različitih vrsta korupcije, materijalni napredak nisu jednako osjetili svi slojevi društva. Dapače, na vidjelo su izišle mnoge društvene nepravde, jer su veliki posjednici povećavali svoje posjede na račun siromašnijih ljudi koje su pretvarali u kmetove.

Prorok Amos ustaje protiv takvih bogataša koji iskorištavaju siromahe i podsjeća ih da njihova djela nisu skrivena pred Bogom. Amosov socijalni angažman proizlazi iz njegova uvjerenja da se ne može biti pravi vjernik i služiti Bogu, a iskorištavati nevolju svoga bližnjega za vlastiti materijalni probitak. Ne može se smatrati pravednim čovjekom onaj tko je neosjetljiv na potrebe svoga bližnjega. Prema tome, lijek protiv socijalne nepravde jest jednostavno vršenje Božjeg zakona koji poštuje dostojanstvo i ljudske potrebe svakoga čovjeka.

Uzvišena ljubav

Br 21,4b-9; Ps 78,1-2.34-38; Fil 2,6-11; Iv 3,13-17

Na našu žalost, mi ljudi smo kratkovidna i slijepa bića, jer nam se dogode nesagledivi previdu. Tako ne vidimo ni one vrlo važne stvari u životu koje bi morale biti središte i smisao života, te ujedno i pokretačka snaga našeg djelovanja. A jedna od tih važnih stvari koja nam je trajno pred očima, a opet s druge strane skrivena jer joj ne posvećujemo dužnu pozornost, jest Gospodinova sveta ljubav. Kao primjer ljudske kratkovidnosti i sljepoće čitamo odnos Izraelaca prema Gospodinu u trenutku kad ih je izveo iz Egipta. Jer im je pred očima bilo egipatsko obilje, nisu primjećivali njega ni njegovu svetu skrb za njih, niti su znali vrednovati dar slobode i slobodnoga bogoštovlja. Bili su previše pragmatični da bi otvorili oči za ono što je mnogo važnije od same hrane, a to je kvaliteta duhovnog života. A kao što to biva inače, počevši već od Adama, tako se dogodilo i s Izraelcima: zbog svoje sljepoće su bili kažnjeni. Kao što je Adama ujela otrovnica koja je zatrovala njegov odnos s Bogom, tako se i Izraelce ujedale otrovnice koje su bile znak da su i oni zatrovali svoj odnos s njime.

U slobodi nasljedovati Isusa Krista

ČITANJA: Mudr 9,13-18b; Ps 90,3-6.12-14.17; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33

Evanđelist Luka poznat je među evanđelistima po tome što na paralelnim mjestima ublažuje ili izostavlja teške izraze. Tako na primjer kod Petrove ispovijesti Luka izostavlja njegovo odvraćanje Isusa s puta muke, smrti i uskrsnuća i oštri Isusov ukor u kojem se Petru obraća rječju „Sotono!“. Luka ne opisuje detaljno Isusovo prevrtanje stolova pri izgonu trgovaca iz hrama. Nema epizode o Isusovu proklinjanju smokve. Itd.

Uzmemo li u obzir tu Lukinu tendenciju ublažavanja oštrih scena i izraza, pomalo začuđuje današnji odlomak u kojem Isus kaže „Dođe li tko meni, a ne mrzi svog oca i  majku, ženu i djecu, braću i sestre pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“

Zašto Luka nije ublažio te Isusove riječi? Štoviše, one su čak oštrije od paralenog mjesta u Evanđelju po Mateju gdje stoji: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan…“ (Mt 10,37). Zašto i Luka nije upotrijebio glagol ljubiti. Tako bi bio manje problematičan. Naime, ako ne smijemo ljubiti oca i majku više nego Isusa, to ne dokida ljubav prema roditeljima, nego se ističe kako ljubav prema Isus treba biti još veća. A iz Lukina načina izražavanja ispada da oca i majku i sve ostalo što je nabrojeno treba mrziti, da bi se moglo doći k Isusu.

Prirodni osjećaj čitatelja ne samo da je zbunjen nego se buni protiv takvoga shvaćanja Isusovih riječi. Stoga postoje različiti načini da se one ublaže, kad već to nije učinio sam evanđelist Luka. Tradicionalni način razumijevanja spornih riječi temelji se na mišljenju kako glagol „mrziti“ u ovom slučaju odaje semitski način izražavanja koji ne poznaje komparaciju više-manje kakva postoji u hrvatskom jeziku, nego usporedbu između dvaju elemenata izriče pomoću krajnjih oprečnosti. Ako želim reći da jednu osobu volim više od druge, onda ovu drugu u usporedbi s prvom mrzim. U tom smislu mrziti navedene članove obitelji ne znači da je uvjet nasljedovanja učenika mržnja prema bilo komu, nego to da Isus u životu njegova učenika mora imati apsolutno prvo mjesto. Inače se ne može govoriti o nasljedovanju Isusa. Drugim riječima, Luka kaže isto što i Matej na navedenom paralelnom mjestu. Ukoliko bi otac i majka ili žena i djeca itd. bili prepreka za ostvarivanje zajedništva s Isusom, onda bi mrziti oca, majku, braću, sestre itd. značilo dati bezuvjetno prvenstvo Isusu. To je možda jasnije kad Isus kaže da njegov učenik treba da zamrzi i sam svoj život. Onaj tko želi nasljedovati Isusa sve svoje životnu planove treba podvrgnuti tomu da je Isusov učenik. Možda evanđelist Luka nije htio ublažiti Isusov izraz upravo zato što je htio istaknuti da se u pitanju nasljedovanja Isusa radi o ozbiljnom životnom opredijeljenju koje čovjeka ne zahvaća samo površno nego ga potresa najsnažnijim emocijama i u najvažnijim ljudskim odnosima. Pri tomu se pak nipošto ne radi o narušavanju Božje zapovijedi o poštivanju roditelja i ljubavi prema bližnjemu.

Promijeniti svoj odnos prema Bogu

ČITANJA: Sir 3,17-18.20.28-29; Ps 68,4-5ac.6-7ab.10-11; Heb 12,18-19.22-24a; Lk 14,1.7-14

Pravila lijepoga ponašanja različita su u različitim kulturama, društvima i društvenim slojevima. Poznavanje i obdržavanje tih pravila ulijeva osjećaj sigurnosti. Onaj tko ih poznaje i obdržava izbjeći će mnoge neugodnosti i poniženja. Ta pravila ponekad su pravi mali rituali koji na psihološkoj razini pomažu čovjeku u stresnim situacijama. Na primjer kada netko umre, običaji i obredi vezani uz smrt, pokop i žalovanje pomažu ožalošćenima da lakše prevladaju gubitak voljene osobe.

Borite se da uđete na uska vrata

ČITANJA: Iz 66,18-21; Ps 117,1-2; Heb 12,5-7.11-13; Lk 13,22-30

Još jednom slušamo kako Isus naučavajući po gradovima i selima ‘popravlja’ pitanje koje mu je postavljeno. Netko ga je iz mnoštva upitao je li malo onih koji se spašavaju, ali mu Isus ne daje odgovor o broju spašenih, nego o tome kako se među spašenike ubrojiti.

Koristeći sliku gospodareve kuće i vrata koja će gospodar u jednom trenutku zatvoriti, Isus je svojim slušateljima možda htio dozvati u pamet starozavjetnu sliku Noine korablje. Noa je bio pravedan čovjek u vremenu punu nepravde. Dok je zemljom vladalo nasilje i svako se stvorenje izopačilo Noa je hodio s Bogom. Zbog toga je bio spašen u općem potopu. Prema Božjoj zapovijedi i s točnim uputama sagradio je korablju u koju je ušao on sa svojom obitelji te po par od svih životinja, kako bi se nakon potopa sva stvorenja mogla ponovno razmnožiti na zemlji. Kad su svi ušli u korablju, Bog je za njima zatvorio vrata. Svi ljudi koji su nakon toga ostali vani, sve ako su i htjeli, nisu više mogli u nju ući.  Stradali su u potopu. Preživio je samo pravedni Noa sa svojom obitelji.

Oganj dođoh baciti na zemlju

ČITANJA: Jr 38,4-6.8-10; Ps 40,2-4.18; Heb 12,1-4; Lk 12,49-53

Zajedničku temu današnjih misnih čitanja mogli bismo označiti kao duhovnost sukoba. Korijen riječi sukob upućuje na zajedničku kob tj. sudbinu, događaj ili situaciju o kojoj različite strane imaju oprečne stavove. Duhovnost sukoba imala bi za cilj, kako se lijepo izrazio papa Franjo prigodom svoga posjeta Sarajevu, da sukob ne bude destruktivan nego da se pretvori u susret. Prema tom cilju smjeraju i današnji biblijski tekstovi.

Zajednička sudbina koja dijele likove u prvom čitanju iz Knjige proroka Jeremije jest opsada Jeruzalema od strane Babilonaca na čelu sa kraljem Nabukodonosorom. U toj teškoj situaciji, u kojoj su svi Jeruzalemci zasigurno htjeli dobro svoga grada i čitavoga naroda, prorok Jeremija i dostojanstvenici kraljeva dvora imali su oprečna mišljenja o tome kako postupiti. Prorok Jeremija pokazuje se kao realni političar koji predlaže predaju grada da bi se izbjeglo njegovo razorenje i odvođenje naroda u sužanjstvo. Međutim, kraljevi dostojanstvenici protumačili su Jeremijin prijedlog kao obeshrabrenje vojnicima koji su branili grad, i proglasili proroka Jeremiju izdajicom kojemu nije na srcu dobrobit njegova naroda. Kralj Sidkija u svemu tome pokazuje se igračkom u ruci svojih ministara i, kako bi im udovoljio,  prihvaća njihov prijedlog da se Jeremija baci u zdenac i tako bude uklonjen sa scene. No  u Jeremijinu zaštitu ustaje etiopljanin Ebed-Melek, sluga na kraljevu dvoru. On je stranac i time politički neutralan, pa kao da bolje uočava nepravdu koja se nanosi proroku Jeremiji. Kralj Sidkija, koji je prije udovoljio svojim dostojanstvenicima, sada je udovoljio i Ebed-Melekovoj molbi. Jeremija je izvađen iz zdenca. Ali njegov prijedlog o predaji, kojom bi se doduše izgubila politička samostalnost, ali bi se sačuvao opstanak naroda u zemlji, nije prihvaćen.

Marija je istinski znak boljega svijeta

Žena odjevena suncem

Otk 12

Svima je poznata scena iz dvanaestog poglavlja Knjige Otkrivenja: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja.“ (Otk 12,1-2).  Na svetkovinu Velike Gospe taj tekst pjeva se kao ulazna pjesma na danjoj misi, a prvo čitanje na istoj misi također je iz dvanaestog poglavlja Knjige Otkrivenja.

U tom čitanju doznajemo da se na nebu pokazuje i drugo, protivničko, znamenje: „Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete.“ (Otk 12,3-4)

Tko je ta žena kojoj prijeti zmaj?

Crkvena ja tradicija dvanaesto poglavlje Knjige Otkrivenja uvijek promatrala na dva načina.

U ženi odjevenoj suncem koja se ukazuje na nebu kršćanska zajednica ponajprije prepoznaje samu sebe, tj. Crkvu, Božji narod. To značenje lika žene lako je dešifrirati pomoću Svetoga Pisma, budući da se ljubav Boga prema svom narodu često uspoređuje s ljubavlju zaručnika prema svojoj zaručnici. Crkva koju Bog ljubi, zaogrnuta je njegovim suncem, ljepotom i plodnošću. Zato je on trudna i viče u porođajnim bolima, ali to vikanje kolikogod bolno, zapravo je naviještanje životne nade čitavom svijetu. Žena koja rađa istovremeno je i slaba i jaka. S jedne strane, nema ništa slabije i bespomoćnije od žene u porodu. Ona se ne može boriti, nego se mora predati rađanju novog života. Ali druge strane baš zato je i jaka. Žena koja viče u porođajnim bolima i još uz to vidi da i njoj i djetetu koje ima roditi prijeti opasnost odzmaja izuzetno je hrabra žena, jer uza sve boli i nevolje ona vjeruje u život, a ne u smrt. Ona u svojoj otvorenosti životu pokazuje mudrost jednostavnosti jer zna da bi bez slabih i bespomoćnih žena koje imaju snage i hrabrosti roditi život na zemlji brzo nestao. Tako je i sa Crkvom. Koliko god bila slaba, bespomoćna pa čak i grešna, ona zna da u svom krilu nosi i svjedoči Život i spremna ga je rađati svijetu, pa i onda kad se čini da su sile zmaja koji ima sedam glava i deset rogova neusporedivo jače od žene koja viče u trudovima. No, odjevena suncem, tj. Božjom snagom, i s mjesecom pod nogama, tj. izdižući se iznad prolaznosti svijeta („mjesec označuje vremena“, Ps 104,9), ona se ne boji činiti ono što na nju spada, tj. naviještati svijetu pravi Život, Krista.

Predati dobiveno i opravdati povjereno

ČITANJA: Mudr 18,6-9; Ps 33,1.12.18-20.22; Heb 11,1-2.8-19; Lk 12,32-48

Današnji odlomak iz Evanđelja po Luki završava Isusovim riječima: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.“ (Lk 12,48).  Radi se o dvije rečenice u kojima se primjećuje razlika između odgovornosti za ono što je komu je dano i odgovornosti za ono što je komu povjereno. Za ono mnogo što je komu dano tražit će se od dotičnoga da i on daje drugima u istoj istoj velikoj mjeri one darove koji su mu dani. A  od onoga komu je mnogo povjereno, tražit će se ne samo onoliko koliko mu je povjereno nego još više.

Kako shvatiti te Isusove riječi?

Očigledno je da glagoli dati i povjeriti nemaju isto značenje. Sadržaj tih dviju riječi različit je. Kada se govori o onomu što je komu dano, onda se tu obično misli na darove koje je čovjek dobiva u svoje vlasništvo. Ti darovi mogu biti materijalni, intelektualni, emocionalni, fizički, duhovni itd. U naravi je darova da se oni daju bezuvjetno i nezasluženo, a onaj tko je obdaren ostaje slobodan da sa svojim darovima postupa kako hoće. Pa ipak od onoga tko prima darove, ipak se očekuje neko uzdarje. Stoga nas Evanđelje, koje je također Božji dar svakom čovjeku, upućuje kako treba postupati s darovima. Dar Božje riječi treba slušati i izvršavati. Dar života potrebno je živjeti, dar poziva slijediti, dar materijalnih dobara dijeliti, dar znanja proslijediti, darom snage služiti, itd.  A svi ti darovi darovi su Božji i čovjek će pred Bogom odgovarati kako je postupao sa svojim darovima. Kriterij po kojem će se to prosuđivati jest mjera dara koji je dan.

Bezumnik i propadljivo bogatstvo

ČITANJA: Prop 1,2; 2,21-23; Ps 90,3-6.12-14.17; Kol 3,1-5.9-11; Lk 12,13-21

Današnje prvo čitanje sastoji se od dva veoma kratka odlomka iz Knjige propovjednika. Prvi se sastoji od samo jednog retka „Ispraznost nad ispraznošću – veli Propovjednik – ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost“ (1,2) kojim zapravo počinje ova biblijska knjiga nakon naslova „Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu“ (1,1).
Pet puta ponovljena riječ „ispraznost“ samo u jednoj rečenici i to na početku spisa svjedoče da je to napisala osoba koja se nalazi pred pitanjem samoga postojanja i čitave ljudske djelatnosti. No i takva rečenica kao i čitava Propovjednikova knjiga ima svoje mjesto u Svetom pismu, jer se u njemu ne taji nikakvo moguće čovjekovo stanje, pa ni stanje besmisla i tjeskobe, nego se i ono postavlja pred Boga kao čovjekova sugovornika. Stoga ova knjiga na gotovo paradoksalan načina približava Boga onim ljudima kojima je on inače mračan i dalek.

Drugi dio današnjeg čitanja (2,21-23) donosi jedan odlomak Propovjednikova razmišljanja o ispraznosti u kojem govori kako čovjek koji se trudi i muči čitava života na koncu ne uživa ono oko čega se trudio nego to ostavlja drugom čovjeku. U takvoj sudbini gdje se čovjek nepotrebno brine i uznemiruje propovjednik vidi ispraznost kojoj sam ne nalazi smisla. No konačni stav prema svemu pa i ispraznosti Propovjednik izriče na kraju svoga spisa gdje sve poziva na vršenje Božjih zapovijedi i sve prepušta sudu Božjemu (usp. Prop 12,13-14).
U svakom slučaju, premda je u velikim egzistencijalnim mukama, propovjednik  nije bezuman čovjek, jer on o svemu razmišlja pred Bogom.