Predati dobiveno i opravdati povjereno

ČITANJA: Mudr 18,6-9; Ps 33,1.12.18-20.22; Heb 11,1-2.8-19; Lk 12,32-48

Današnji odlomak iz Evanđelja po Luki završava Isusovim riječima: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.“ (Lk 12,48).  Radi se o dvije rečenice u kojima se primjećuje razlika između odgovornosti za ono što je komu je dano i odgovornosti za ono što je komu povjereno. Za ono mnogo što je komu dano tražit će se od dotičnoga da i on daje drugima u istoj istoj velikoj mjeri one darove koji su mu dani. A  od onoga komu je mnogo povjereno, tražit će se ne samo onoliko koliko mu je povjereno nego još više.

Kako shvatiti te Isusove riječi?

Očigledno je da glagoli dati i povjeriti nemaju isto značenje. Sadržaj tih dviju riječi različit je. Kada se govori o onomu što je komu dano, onda se tu obično misli na darove koje je čovjek dobiva u svoje vlasništvo. Ti darovi mogu biti materijalni, intelektualni, emocionalni, fizički, duhovni itd. U naravi je darova da se oni daju bezuvjetno i nezasluženo, a onaj tko je obdaren ostaje slobodan da sa svojim darovima postupa kako hoće. Pa ipak od onoga tko prima darove, ipak se očekuje neko uzdarje. Stoga nas Evanđelje, koje je također Božji dar svakom čovjeku, upućuje kako treba postupati s darovima. Dar Božje riječi treba slušati i izvršavati. Dar života potrebno je živjeti, dar poziva slijediti, dar materijalnih dobara dijeliti, dar znanja proslijediti, darom snage služiti, itd.  A svi ti darovi darovi su Božji i čovjek će pred Bogom odgovarati kako je postupao sa svojim darovima. Kriterij po kojem će se to prosuđivati jest mjera dara koji je dan.

Bezumnik i propadljivo bogatstvo

ČITANJA: Prop 1,2; 2,21-23; Ps 90,3-6.12-14.17; Kol 3,1-5.9-11; Lk 12,13-21

Današnje prvo čitanje sastoji se od dva veoma kratka odlomka iz Knjige propovjednika. Prvi se sastoji od samo jednog retka „Ispraznost nad ispraznošću – veli Propovjednik – ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost“ (1,2) kojim zapravo počinje ova biblijska knjiga nakon naslova „Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu“ (1,1).
Pet puta ponovljena riječ „ispraznost“ samo u jednoj rečenici i to na početku spisa svjedoče da je to napisala osoba koja se nalazi pred pitanjem samoga postojanja i čitave ljudske djelatnosti. No i takva rečenica kao i čitava Propovjednikova knjiga ima svoje mjesto u Svetom pismu, jer se u njemu ne taji nikakvo moguće čovjekovo stanje, pa ni stanje besmisla i tjeskobe, nego se i ono postavlja pred Boga kao čovjekova sugovornika. Stoga ova knjiga na gotovo paradoksalan načina približava Boga onim ljudima kojima je on inače mračan i dalek.

Drugi dio današnjeg čitanja (2,21-23) donosi jedan odlomak Propovjednikova razmišljanja o ispraznosti u kojem govori kako čovjek koji se trudi i muči čitava života na koncu ne uživa ono oko čega se trudio nego to ostavlja drugom čovjeku. U takvoj sudbini gdje se čovjek nepotrebno brine i uznemiruje propovjednik vidi ispraznost kojoj sam ne nalazi smisla. No konačni stav prema svemu pa i ispraznosti Propovjednik izriče na kraju svoga spisa gdje sve poziva na vršenje Božjih zapovijedi i sve prepušta sudu Božjemu (usp. Prop 12,13-14).
U svakom slučaju, premda je u velikim egzistencijalnim mukama, propovjednik  nije bezuman čovjek, jer on o svemu razmišlja pred Bogom.

Životna gostoljubivost

ČITANJA: Post 18,1-10a; Ps 15,2-4.5ab; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42

Jedna od najvećih biblijskih kreposti jest gostoljubivost. Abraham je u svojoj gostoljubivosti i ne znajući ugostio anđele, a njegov sinovac Lot sa svojom obitelji spasio se od sodomske propasti također zbog svoje gostoljubivosti. A Sodoma je stradala upravo zbog svoje negostoljubivost prema strancima, putnicima i namjernicima.
U stara vremena bio je običaj, a može se to doživjeti i danas, da ljudi pozivaju u goste putnike namjernike i iskazuju im najsrdačnije gostoprimstvo. Pri tome se gosta, prije nego što ga se ugosti, ne pita ni za ime, ni porijeklo, ni odakle dolazi na kamo ide. Tek pošto je gost jeo i pio, slijedi upoznavanje i ostali razgovor. Isto tako postoji u nekim krajevima običaj da se za stolom postavi jedan pribor za jelo više od broja ukućana, tako da se svaki namjernik u toj kući osjeti dobrodošlim.  Gostoljubivost se ne ukazuje samo uvaženim ličnostima, nego se u svakom gostu vidi čovjek u njegovu punom dostojanstvu.
U kršćanstvu taj gost neoskvrnjena ljudskoga dostojanstva jest Isus Krist. Zato se u kršćanskim kućama, a na poseban način  u redovničkim zajednicama, u svakome gostu nastoji vidjeti Isusa Krista. A što je gost siromašniji i potrebniji pomoći u njemu je Kristovo lice jasnije. To je zato što Krist na ovaj svijet dolazi kao onaj komu je potrebno da bude primljen.

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe

ČITANJA: Pnz 30,10-14; Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37

Četrdeset godina nakon izlaska iz egipatskog ropstva i Saveza s Bogom na Sinaju Mojsije se obraća novom naraštaju ističući prostornu i vremensku blizinu Božje riječi. Božja objava na Sinaju nije samo događaj iz prošlosti. Zakon koji je Bog dao Mojsiju nije vrijedio samo za onaj prvi naraštaj naroda koji je izišao iz Egipta, nego se aktualizira u svakom novom pokoljenju. Stoga Mojsije želi reći narodu da se Božja riječ čuje ovdje i sada. Ona nije na nedopenjivoj visini neba niti u nedoronjivoj dubini mora nego nam je nadohvat ruke, srca i usana.

ČITANJA: Iz 66,10-14c; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; Gal 6,14-18; Lk 10,1-12.17-20

Još  dok su njegovi učenici tek bili na putu nasljedovanja i učenja Isusu ih već šalje propovijedati o Kraljevstvu Božjem i liječiti. Evanđelisti Matej i Marko pripovijedaju kako je Isus to poslanje dao dvanaestorici svojih apostola, a evanđelist Luka uz to opisuje kako je Isusu poslao i drugu  sedamdeset i dvojicu svojih učenika. Za razliku od Dvanaestorice čija su nam imena poznata, ne znamo tko su bila sedamdeset i dvojica drugih učenika. No simbolika broja sedamdeset i dva (ili u nekim rukopisima sedamdeset) govori sama od sebe. Naime, taj broj redovito se povezuje s tekstom u Post 10 gdje se opisuje potomci Noinih sinova od kojih potječe čitavo poslijepotopno čovječanstvo. Drugim riječima, možda čak i više negoli na same Isusove učenike broj sedamdeset i dva odnosi se na one kojima su poslani, a to su svi narodi svijeta. Poruka je, dakle, dvojaka. Prvo, poslanje propovijedanja evanđelja nije ograničeno samo na uski krug Isusovih učenika (Dvanaestorice) nego je to poslanje svih Isusovih učenika.  I drugo, Isusovi učenici nisu poslani samo jednom narodu ili skupini, nego svim narodima i ljudima svijeta.

Već od najstarijih vremena Crkva je na isti dan slavila svetkovinu svetih Petra i Pavla koji su za Neronova progona položili u Rimu svoj život za Krista Isusa. Premda je među njima bila toliko razlika, ista ih je vjera u Sina Božjega spojila u jedno, te su razlike pretvorili u raznolikosti koje su postale bogatstvo cijele Crkve. Njihova dva glasa su se pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet. Zato će sveti Augustin i reći propovijedajući na svetkovini proslave njihova mučeničkog svjedočanstva: Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. „Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta“ (Rim 10,18). Ovi su mučenici vidjeli ono što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli.

Vazda čast i slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu

ČITANJA: Izr 8,22-31; Ps 8,4-9; Rim 5,1-5; Iv 16,12-15

Pod geslom otajstva najprije slavimo, a tek onda istražujemo na današnju svetkovinu presvetoga Trojstva evo nekoliko ulomaka iz uvodnog i zaključnog dijela studije „Trojstvo i društvo“  brazilskoga katoličkog teologa Leonarda Boffa.

„U korijenu svakog religioznog nauka stoji susret s božanskom tajnom. Taj susret proizvodi određeno iskustvo koje uključuje različite dimenzije postojanja: osjećaje, razum, volju, želju i srce. Prva je reakcija izraz radosti, hvala, pjesma i navještaj. Tek potom dolazi rad pobožnog intelekta koji usvaja i prevodi iskustvo toga susreta na svoj jezik. To je trenutak u kojem se rađaju nauk (doktrina) i credo.„

Dar Duha Svetoga

ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29b-31.34; Rim 8,8-17; Iv 14,15-16.23b-26

Danas na svetkovinu Pedesetnice prvo misno čitanje iz Djela apostolskih i pabirci  iz Evanđelja po Ivanu vraćaju nas u dvoranu Posljednje večere. Naime, prema predaji, mjesto gdje su Isusovi učenici bili okupljeni svi na jednome mjestu na dan Pedesetnice isto je mjesto gdje je Isus blagovao posljednju večeru sa svojim učenicima prije svoje muke, smrti i uskrsnuća. A odlomak iz evanđelja po Ivanu donosi Isusove riječi s posljednje večere na kojoj je među ostalima obećao svojim učenicima da će im Otac poslati Duha Branitelja koji će ih poučavati u svemu, uvoditi ih u svu istinu i dozivati ime u pamet sve Isusove riječi.

U sklopu toga obećanja Isus upućuje svojim učenicima jednu rečenicu koja zaslužuje posebnu pažnju i to zato što na prvi pogled nije potpuno razumljiva. To je ova rečenica: „A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.“ (Iv 14,24b).  Nije u toj rečenici problematično to što Isus kaže da je riječ koju govori Očeva, nego u tome što kaže da to nije njegova riječ. Ako se uz to još prisjetimo tvrdnje u kojoj Isus kaže da je Otac veći od njega (Iv 14,28), čini se kao da se radi o Isusovoj subordiniranosti Ocu u onom smislu u kojem to Crkva prepoznaje kao herezu koja se protivi vjeri u Sinovu istobitnost s Ocem.

No samo malo bolje poznavanje religioznoga konteksta Isusova vremena pomaže nam da shvatimo što znače Isusove riječi: „A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.“

Naime, u Isusovo vrijeme djelovalo je u Palestinu mnoštvo različitih učitelja koji su svatko na svoj način tumačili Zakon koji je Bog objavio Mojsiju na Sinaju. Ima doista u Mojsijevu Zakona propisa koji nisu dorečeni i mogu se u praksi primijeniti na ovaj ili onaj način. Stoga su različiti učitelji koji su vrijedno proučavali Zakon iznosili svoja mišljenja i tumačenja kako treba shvatiti i primijeniti ovaj ili onaj zakonski propis. Zato su se u Izraelu razvile različite škole i učenjački pravci od kojih su mnogi uživali veliki ugled i poštovanje u narodu. Sjetimo se kako se i sam apostol Pavao pohvalio kako je u „do nogu Gamalieolvih odgojen točno po otačkom Zakonu“ (Dj 22,3). U takvom povijesnom kontekstu Isus ne odriče svaku vrijednost ostalim učiteljima koji se trude oko proučavanja i tumačenja zakona, ali se među njih ne svrstava kao jedan od mnogih učitelja.