Idi i odsada više nemoj griješiti

ČITANJA: Iz 43, 16-21; Ps 126, 1-6; Fil 3, 8-14; Iv 8, 1-11

Poznato je mišljenje biblijskih stručnjaka kako odlomak o preljubnici u Iv 8 vjerojatno nije izvorno Ivanov te da bi se jezično, sadržajno i stilski bolje uklopio u Evanđelje po Luki gdje se i nalazi u nekim starim rukopisima (nakon Lk 21,38). No, ako je i riječ o kasnijem umetku (što ne dokida njegovu kanonsku vrijednost) u Ivanovo evanđelje, postavlja se pitanje zašto se nalazi baš u Iv 8,1-11? Možda se odgovor nalazi u tekstu koji neposredno prethodi ovome odlomku gdje se govori o podvojenosti koja je nastala u narodu zbog Isusa, te su ga neki čak htjeli uhvatiti i pogubiti (v. Iv 7,43-44) te se u tom kontekstu nalazi i izjava Nikodema, člana Velikog vijeća koji je bio na Isusovoj strani i rekao: „Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini?“ (Iv 7,51).

Nakon tih riječi, odlomak o preljubnici koju su doveli pred Isusa da bi iskušali njegovo tumačenje i primjenu Zakona, sadržajno je povezan s kontekstom Ivanova pripovijedanja. Iz opisa toga slučaja možemo istaknuti sljedeće elemente.

U knjizi Ponovljenog Zakona propisano je da muškarac i žena koji su počinili preljub budu oboje smaknuti. Treba ih oboje dovesti na gradska vrata i zasipati kamenjem dok ne umru. Naveden je i cilj tako teške i javne kazne – da se iskorijeni zlo iz Izraela (usp. Pnz 22, 22-24). Pismoznancima i farizejima koji dovode Isusu ženu zatečenu u preljubu sve je to poznato. No, je li im cilj iskorijeniti zlo iz svoje sredine? Tekst jasno kaže da im je namjera samo iskušati Isusa da bi ga mogli optužiti. To je njihov cilj, a plan je po prilici ovakav: Mojsijev Zakon naređuje da se onaj tko je počinio preljub kamenuje. Usprotivi li se Isus Zakonu eto prigode da ga optuže pred židovskim Velikim vijećem. A rekne li im neka ženu odmah kamenuju, eto prigode da ga optuže pred rimskom vlašću koja je Židovima zabranjivala izvršavanje smrtne kazne.

Iz Isusove reakcije možemo zaključiti da je shvatio i cilj i plan svojih sugovornika. Najprije se sagnuo i počeo pisati po tlu. Pisanje po tlu znak je namjernog i upadnog ignoriranja onoga što ti govori sugovornik. Ali taj znak ovdje je paradoksalan. Onaj koji piše po tlu itekako je zainteresiran za slučaj koji mu je iznesen, ali svojim postupkom poručuje da ne želi o tom raspravljati onako kako bi htjeli pismoznanci i farizeji. Isus shvaća Zakon drukčije od njih i tu je zapravo središte njihova sukoba. Pismoznanci i farizeji doživljavaju Isusa kao nekoga tko krši Zakon jer ozdravlja subotom i ne drži se svih predaja. No, Isus kaže: subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote (Mk 2,27) i primjenjuje to načelo na čitav Zakon. Nije čovjek stvoren radi Zakona nego Zakon radi čovjeka, pa čak ako je u pitanju i zakon o preljubu.

Preljub koji je žena počinila velik je grijeh. Toliko velik da se u Pismu upravo grijeh preljuba uzima kao najrječitija slika nevjere naroda prema Bogu. Učiniti preljub znači biti nevjeran ljubavi i biti nevjeran riječi. No je li sve riješeno s time ako se preljubnica stavi u sredinu i kamenuje dok ne umre? Pismoznanci i farizeji hoće se držati slova Zakona, ali poznaju li oni dobro Pismo? Zar onaj isti Bog koji je odredio da se preljubnici kazne smrću kamenovanjem, nije toliko puta sam oprostio preljub svom narodu koji je trčao za drugim bogovima? Koliko ga je puta zvao da se vrati na pravi put i nikad mu taj put nije zatvorio! Osim toga pismoznanci i farizeji ne obaziru se na činjenicu da u ovom slučaju oni sami ne vrše u potpunosti ono što propisuje Zakon. Isusu dovode samo ženu iako je rečeno da treba smaknuti i ženu i muškarca koji su počinili preljub. Hoće li pravda biti zadovoljena, ako se kazni samo jedan, i to slabiji krivac, a drugi, jači, na ovaj ili onaj način izmakne?

Pisanjem po tlu Isus pismoznancima i farizejima daje znak da o svemu tome razmisle i na koncu im kaže: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen.“ Po Zakonu su prvi kamen trebali baciti svjedoci (usp. Pnz, 17,7). Međutim, svi su se razišli i Isus je umakao zamki. Umjesto da pismoznanci i farizeji iskušaju Isusa, na kraju je on iskušao njih. Uspio je istovremeno ne zanijekati grijeh, ne osuditi grešnicu, ne prekršiti Zakon.

No, veličina Isusova odgovora nije samo u tome što je vješto nadmudrio svoje protivnike. On je spasio jedan život. Na koncu ostaje sam sa ženom u sredini i kaže joj: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“ Isus je milosrdan, ali nije moralno indiferentan. Svojim milosrđem on ženi zatočenoj u grijeh i osudu otvara vrata u novi, drukčiji život.
Fra Domagoj Runje