Životna gostoljubivost

ČITANJA: Post 18,1-10a; Ps 15,2-4.5ab; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42

Jedna od najvećih biblijskih kreposti jest gostoljubivost. Abraham je u svojoj gostoljubivosti i ne znajući ugostio anđele, a njegov sinovac Lot sa svojom obitelji spasio se od sodomske propasti također zbog svoje gostoljubivosti. A Sodoma je stradala upravo zbog svoje negostoljubivost prema strancima, putnicima i namjernicima.
U stara vremena bio je običaj, a može se to doživjeti i danas, da ljudi pozivaju u goste putnike namjernike i iskazuju im najsrdačnije gostoprimstvo. Pri tome se gosta, prije nego što ga se ugosti, ne pita ni za ime, ni porijeklo, ni odakle dolazi na kamo ide. Tek pošto je gost jeo i pio, slijedi upoznavanje i ostali razgovor. Isto tako postoji u nekim krajevima običaj da se za stolom postavi jedan pribor za jelo više od broja ukućana, tako da se svaki namjernik u toj kući osjeti dobrodošlim.  Gostoljubivost se ne ukazuje samo uvaženim ličnostima, nego se u svakom gostu vidi čovjek u njegovu punom dostojanstvu.
U kršćanstvu taj gost neoskvrnjena ljudskoga dostojanstva jest Isus Krist. Zato se u kršćanskim kućama, a na poseban način  u redovničkim zajednicama, u svakome gostu nastoji vidjeti Isusa Krista. A što je gost siromašniji i potrebniji pomoći u njemu je Kristovo lice jasnije. To je zato što Krist na ovaj svijet dolazi kao onaj komu je potrebno da bude primljen.

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe

ČITANJA: Pnz 30,10-14; Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37

Četrdeset godina nakon izlaska iz egipatskog ropstva i Saveza s Bogom na Sinaju Mojsije se obraća novom naraštaju ističući prostornu i vremensku blizinu Božje riječi. Božja objava na Sinaju nije samo događaj iz prošlosti. Zakon koji je Bog dao Mojsiju nije vrijedio samo za onaj prvi naraštaj naroda koji je izišao iz Egipta, nego se aktualizira u svakom novom pokoljenju. Stoga Mojsije želi reći narodu da se Božja riječ čuje ovdje i sada. Ona nije na nedopenjivoj visini neba niti u nedoronjivoj dubini mora nego nam je nadohvat ruke, srca i usana.

ČITANJA: Iz 66,10-14c; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; Gal 6,14-18; Lk 10,1-12.17-20

Još  dok su njegovi učenici tek bili na putu nasljedovanja i učenja Isusu ih već šalje propovijedati o Kraljevstvu Božjem i liječiti. Evanđelisti Matej i Marko pripovijedaju kako je Isus to poslanje dao dvanaestorici svojih apostola, a evanđelist Luka uz to opisuje kako je Isusu poslao i drugu  sedamdeset i dvojicu svojih učenika. Za razliku od Dvanaestorice čija su nam imena poznata, ne znamo tko su bila sedamdeset i dvojica drugih učenika. No simbolika broja sedamdeset i dva (ili u nekim rukopisima sedamdeset) govori sama od sebe. Naime, taj broj redovito se povezuje s tekstom u Post 10 gdje se opisuje potomci Noinih sinova od kojih potječe čitavo poslijepotopno čovječanstvo. Drugim riječima, možda čak i više negoli na same Isusove učenike broj sedamdeset i dva odnosi se na one kojima su poslani, a to su svi narodi svijeta. Poruka je, dakle, dvojaka. Prvo, poslanje propovijedanja evanđelja nije ograničeno samo na uski krug Isusovih učenika (Dvanaestorice) nego je to poslanje svih Isusovih učenika.  I drugo, Isusovi učenici nisu poslani samo jednom narodu ili skupini, nego svim narodima i ljudima svijeta.

Već od najstarijih vremena Crkva je na isti dan slavila svetkovinu svetih Petra i Pavla koji su za Neronova progona položili u Rimu svoj život za Krista Isusa. Premda je među njima bila toliko razlika, ista ih je vjera u Sina Božjega spojila u jedno, te su razlike pretvorili u raznolikosti koje su postale bogatstvo cijele Crkve. Njihova dva glasa su se pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet. Zato će sveti Augustin i reći propovijedajući na svetkovini proslave njihova mučeničkog svjedočanstva: Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. „Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta“ (Rim 10,18). Ovi su mučenici vidjeli ono što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli.

Vazda čast i slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu

ČITANJA: Izr 8,22-31; Ps 8,4-9; Rim 5,1-5; Iv 16,12-15

Pod geslom otajstva najprije slavimo, a tek onda istražujemo na današnju svetkovinu presvetoga Trojstva evo nekoliko ulomaka iz uvodnog i zaključnog dijela studije „Trojstvo i društvo“  brazilskoga katoličkog teologa Leonarda Boffa.

„U korijenu svakog religioznog nauka stoji susret s božanskom tajnom. Taj susret proizvodi određeno iskustvo koje uključuje različite dimenzije postojanja: osjećaje, razum, volju, želju i srce. Prva je reakcija izraz radosti, hvala, pjesma i navještaj. Tek potom dolazi rad pobožnog intelekta koji usvaja i prevodi iskustvo toga susreta na svoj jezik. To je trenutak u kojem se rađaju nauk (doktrina) i credo.„

Dar Duha Svetoga

ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29b-31.34; Rim 8,8-17; Iv 14,15-16.23b-26

Danas na svetkovinu Pedesetnice prvo misno čitanje iz Djela apostolskih i pabirci  iz Evanđelja po Ivanu vraćaju nas u dvoranu Posljednje večere. Naime, prema predaji, mjesto gdje su Isusovi učenici bili okupljeni svi na jednome mjestu na dan Pedesetnice isto je mjesto gdje je Isus blagovao posljednju večeru sa svojim učenicima prije svoje muke, smrti i uskrsnuća. A odlomak iz evanđelja po Ivanu donosi Isusove riječi s posljednje večere na kojoj je među ostalima obećao svojim učenicima da će im Otac poslati Duha Branitelja koji će ih poučavati u svemu, uvoditi ih u svu istinu i dozivati ime u pamet sve Isusove riječi.

U sklopu toga obećanja Isus upućuje svojim učenicima jednu rečenicu koja zaslužuje posebnu pažnju i to zato što na prvi pogled nije potpuno razumljiva. To je ova rečenica: „A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.“ (Iv 14,24b).  Nije u toj rečenici problematično to što Isus kaže da je riječ koju govori Očeva, nego u tome što kaže da to nije njegova riječ. Ako se uz to još prisjetimo tvrdnje u kojoj Isus kaže da je Otac veći od njega (Iv 14,28), čini se kao da se radi o Isusovoj subordiniranosti Ocu u onom smislu u kojem to Crkva prepoznaje kao herezu koja se protivi vjeri u Sinovu istobitnost s Ocem.

No samo malo bolje poznavanje religioznoga konteksta Isusova vremena pomaže nam da shvatimo što znače Isusove riječi: „A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.“

Naime, u Isusovo vrijeme djelovalo je u Palestinu mnoštvo različitih učitelja koji su svatko na svoj način tumačili Zakon koji je Bog objavio Mojsiju na Sinaju. Ima doista u Mojsijevu Zakona propisa koji nisu dorečeni i mogu se u praksi primijeniti na ovaj ili onaj način. Stoga su različiti učitelji koji su vrijedno proučavali Zakon iznosili svoja mišljenja i tumačenja kako treba shvatiti i primijeniti ovaj ili onaj zakonski propis. Zato su se u Izraelu razvile različite škole i učenjački pravci od kojih su mnogi uživali veliki ugled i poštovanje u narodu. Sjetimo se kako se i sam apostol Pavao pohvalio kako je u „do nogu Gamalieolvih odgojen točno po otačkom Zakonu“ (Dj 22,3). U takvom povijesnom kontekstu Isus ne odriče svaku vrijednost ostalim učiteljima koji se trude oko proučavanja i tumačenja zakona, ali se među njih ne svrstava kao jedan od mnogih učitelja.

Dođi, Gospodine Isuse

ČITANJA: Dj 7,55-60; Ps 97,1.2b.6.7c.9; Otk 22,12-14.16-17.20; Iv 17,20-26

Sveti Augustin rekao je na jednome mjestu „Ljubi dobroga čovjeka zato što je dobar, a lošega čovjeka za to da bude dobar.“

Ta izreka dobro se slaže s porukom današnjih misnih čitanja.

U prvome čitanju iz Djela apostolskih opisan je trenutak mučeništva svetoga đakona Stjepana.

Prirodna i razumljiva reakcija koju čovjek osjeća prema svojim mučiteljima redovito nije ispunjena osjećajem ljubavi. Postoje u povijesti mnogi mučenici koji su nepravedno progonjeni i ubijani te se nakon njihove smrti u svijetu osjeća potreba za zadovoljenjem pravde. Mučitelje je potrebno kazniti i to ne jednim činom, nego tako da budu spriječeni u tome da i dalje čine zlo. To je pravda o kojoj se nema što raspravljati. Postoje i mučenici, isto tako nevini i nepravedno mučeni, koji su u trenucima mučenja vapili za osvetom. I njih treba razumjeti i spominjati ih se.

No uz takve mučenike koje razumijemo i poštujemo postoje i mučenici koji se slave. To su oni koji su u trenutku svoje smrti postupili onako kako je to učinio Isus Krist. Prvi od njih je sveti Stjepan koji je umirući molio za svoje progonitelje riječima „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh“ što odgovara Isusovim riječima na križu: „Oče oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34).

Duh Branitelj aktualizira zapovijed ljubavi

ČITANJA: Dj 15,1-2.22-29; Ps 67,2-3.5-6.8; Otk 21,10-14.22-23; Iv 14,23-29

Pitanje trebaju li pogani prije negoli se krste prihvatiti i Mojsijev zakon potresalo je prvu kršćansku zajednicu. U odlomku današnjeg prvog čitanja imamo apostolsko pismo sastavljenu na skupu koji se tradicionalno naziva Jeruzalemskim saborom. Na tom saboru govorili su Petar, Pavao, Barnaba i Jakov te su na koncu na prijedlog Jakova predstojnika jeruzalemske zajednice donijeli odluku. Zaključak je u osnovi taj da ne moraju prihvatiti Mojsijev zakon niti se obrezati, ali se trebaju uzdržavati od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi. Drugim riječima, u svakodnevnom životu kršćani se trebaju držati onih zakona koje je Bog dao Noi i njegovim sinovima nakon potopa. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je baš taj biblijski događaj utjecao na odluku jeruzalemskoga sabora, ali podudarnosti su očite. Pogotovo ako su potopne vode pralik vode krštenja, a Noina korablja pralik Crkve, zajednice spašenika.

Ono što je pak sigurno u odluci jeruzalemskoga sabora jest to da je ona donesena na temelju iskustva onih apostola koji su propovijedali među poganima i primijetili njihovu otvorenost Bogu, a oni propisi Mojsijeva zakona koje se trebaju obdržavati znak su poštivanja osjećaja braće iz židovstva kojima bi kršenje tih propisa bilo ozbiljna prijetnja bratskom zajedništvu. Na sličan način postupa primjerice apostol Pavao u 1Kor 8,1-13 kada govori o jedenju mesa žrtvovana idolima koje zreli vjernici mog bez problema jesti, jer idoli ionako ne postoje, ali: „ako jelo sablažnjava brata moga, ne, neću jesti mesa dovijeka da brata svoga ne sablaznim“ (1Kor 8,13). U svakom slučaju ova odluka dobar je primjer promišljanja stvarnosti i traženja rješenja u duhu Božje objave.

Naime, ono što uz navedene zaključke plijeni pozornost u ovom apostolskom pismu jest tvrdnja „Zaključismo Duh Sveti i mi…“. Ta rečenica svakako označava uvjerenost apostola da su zaključci koji su doneseni nadahnuti Duhom Svetim. Ali postavlja se pitanje kako su u to sigurni. Put koji vodi do odgovora možda se krije u tome da je riječ o jednodušnom zaključku čitave zajednice. Ako neka zajednica nešto jednodušno hoće, a to nije na ničiju štetu, možemo reći da u toj zajednici djeluje Duh Sveti.

Bog hoće da se svi ljudi spase

ČITANJA: Dj 14,21b-27; Ps 145,8-13b; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35

Kad je prije nekoliko (2012./2013.) o pedesetoj obljetnici početka Drugoga vatikanskoga sabora papa Benedikt XVI. proglasio Godinu vjere, za početne riječi svoga prigodnog apostolskog pisma izabrao je izraz „Vrata vjere“ koji stoji na kraju današnjeg prvog čitanja iz Djela apostolskih: „Kada (Pavao i Barnaba) stigoše (u Antiohiju), sabraše crkvu i pripovijediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.“ (Dj 14,27).

Sada smo pak u izvanrednoj jubilejskoj godini milosrđa kada vrata opet imaju posebno značenje. Kao što je poznato, u svojoj buli „Lice milosrđa“ sadašnji papa Franjo odredio je da se Vrata milosrđa u ovoj godini prema odluci mjesnih biskupa otvore na svim katedralama i ostalim značajnijim crkvama svijeta. Na taj način Crkva proglašava svijetu da su vrata Božjega milosrđa širom otvorena svakom čovjeku. Pa ako se u kraljevstvo Božje ulazi i kroz uska vrata, pristup je otvoren svakomu tko kroz ta vrata želi proći.