Neki tvrde da se uvijek treba govoriti tako kao da pred sobom imaš one koji o tome što govoriš slušaju prvi put. Ako se držimo ovog načela onda je potrebno i svetog Franju, kojeg danas slavimo, smjestiti u njegov prostor i vrijeme. Franjo se rodio i najveći dio svog života proživio u Asizu i Umbrijskoj pokrajini, na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće.

Društvo je bilo podijeljeno na one više (maiores) i one niže (minores); plemstvo je slabilo, trgovci su jačali, razvijaju se gradovi od kojih mnogi postaju kao gradovi – države koji između sebe ratuju. Kršćanski duh prožima cijelu civilizaciju, ali u jednoj napetosti koja ključa kao u loncu, jer i ovdje postoje oni viši i oni niži, a oni niži traže reformu Crkve po uzoru na prva kršćanska vremena i Djela apostolska.
Sve će to obilježiti život svetog Franje Asiškog. Kao sin bogatog trgovca, željan slave, mladenačkog dokazivanja i viteštva, i on uzima aktivnog udjela u tim borbama i ratovanjima između gradova i dospijeva u tamnicu. Tu je imao na pretek vremena da se u ondašnjim tamničkim uvjetima prvi put ozbiljno zamisli nad svojim životom i zapita kakav je to glas koji čuje u dubini svoga bića koji ga pita: »Franjo, kome je bolje služiti: Gospodaru ili sluzi?« Continue reading →

Djelovati u Isusovo ime

ČITANJA: Br 11,25-29; Ps 19,8.10.12-14; Jak 5,1-6; Mk 9,38-43.45.47-48

Epizoda iz Knjige Brojeva koju donosi današnje prvo čitanje govori o tome kako nijedan čovjek niti ijedna skupina ljudi nije isključivi posjednik Božjega duha. Isto tako djelovanje Božjega duha ne može se ograničiti ni na neki točno određeni prostor. Mojsije je po Božjoj zapovijedi skupio  sedamdesetoricu starješina i smjestio ih oko Šatora sastanka. Potom je Bog uzeo od Mojsijeva duha i stavio na njih. U međuvremenu se ustanovilo da dvojica starješina, Eldad  i Medad,  nisu bila u Šatoru, ali je Bog i na njih izlio svoga duha i oni su stali prorokovati. Mojsijev pomoćnik Jošua htio je da ih Mojsije ušutka jer nisu bili u Šatoru, ali Mojsije se radovao što je Bog i na njih izlio svoga duha. Štoviše, radovao bi se još više kad bi sav narod postao Gospodnji prorok.

Takvim stavom Mojsije se pokazao kao pravi Božji sluga. Položaj vođe na koji ga je Bog postavio da vodi narod iz egipatskog ropstva Mojsije je shvatio kao služenje Bogu za dobro naroda, a ne kao moć koju ima nad drugima. Ključna riječ ovdje je opet služenje, pogotovo ako ovaj odlomak iz Knjige Brojeva promatramo u kontekstu današnjeg evanđelja  koje je nastavak Isusove pouke učenicima o služenju kao načinu ostvarenja istinske čovjekove veličine. Mojsije služi Bogu i narodu. Narodu služi tako da se brine za njegovo dobro, a Bogu služi tako da  živi doista kao Božji sluga. On se ne postavlja na mjesto koje pripada Bogu. Ne manipulira Božjim darovima i ne smatra se jedinim koji ima Božjega duha. Stoga u Eldadu i Medadu ne vidi nikakve konkurente ili prijestupnike koji se nisu odazvali pozivu da dođu u Šator. Kao istinski prorok Mojsije se raduje što i drugi prorokuju, jer smisao proročke službe ne sastoji se u promociji osobe proroka, nego u pokazivanju Božjega duha i snage.

Istu poruku Isus upućuje i svojim učenicima koji su vidjeli nekog nepoznatoga čovjeka kako izgoni zloduhe u Isusovo ime. Budući da dotični nije pripadao krugu učenika kojima je Isusu izričito dao vlast da izgone zle duhove, oni su mu zabranjivali da to čini. No u svom odgovoru apostolu Ivanu, koji ga je izvijestio o tome što su učinili, Isus jasno daje do znanja da njegovo djelovanje nije ograničeno na krug Dvanaestorice. Djelovati u Isusovo ime nije ničiji monopol, te se kao i u Mojsijevu slučaju Isus raduje svakom tko istinski djeluje u njegovo ime.

Tko je najveći?

ČITANJA: Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37

Na temelju onoga što čitamo u današnjem evanđelju imamo dojam kako učenici slijede Isusa samo izvana, a zapravo žive u jednom drugom svijetu. Isus im po drugi put naviješta svoj put predanja u ruke ljudima koji prolazi kroz muku i smrt da bi nakon tri dana Božjom snagom ustao iz mrtvih.  Ali „oni ne razumješe njegove riječi, a bojahu ga se pitati“. To znači da je učenicima pristup Isusovoj riječi dvostruko zapriječen: s jedne strane ne razumiju, a s druge strane, ne obraćaju se onomu tko bi im mogao objasniti o čemu se radi. Bilo da se boje samoga Isusa, ili preciznijeg razumijevanja njegove riječi, draže im je ništa ne pitati.

U svakom slučaju njihov je odnos s Isusom poremećen.

Posljedica je ova: učenici se ne bave Isusovom riječi, nego gledaju na vlastite interese. A njihov interes vrti se oko pitanja: „Tko je najveći?“. To je pitanje koje vlada njihovim srcem. O tome oni raspravljaju putem idući za Isusom, dok je sam Isus iz rasprave isključen. Čak i kad ih pita o čemu su govorili, ne žele mu reći.

Isus i njegovi učenici žive u dva različita svijeta. Učenici ne žele da ih se Isusov svijet dotakne, i s druge strane, opiru se tomu da Isus uđe u njihov svijet.  Iskustvo potvrđuje ovo: uvijek kad je rasprava o veličini, to je znak da smo se udaljili od Isusa.

No, Isus ipak ulazi u svijet učenika. On ne ignorira ljudsku potrebu za veličinom Prihvaća njihovo pitanje i daje svoj odgovor o tome što je prava veličina: „Tko želi biti prvi, treba biti posljednji i sluga svima“.

Jedini put prema veličini jest služenje, a da bi to shvatili učenici moraju promijeniti svoj način razmišljanja. Pogled i interes učenika ne smije biti usmjeren na vlastitu osobu da bi se samouzdizali, nego na bližnjega. Trebaju primijetiti potrebe bližnjega i nastojati mu pomoći. Služenje je jedino mjerilo veličine i pravoga dostojanstva.

No, nije svako služenje služenje u Isusovo ime. Služenje o kojem govori Isus nije ropsko služenje, koje se čini naizvan i preko volje. Riječ je o služenju onoga tko se potpuno dariva,  a to se vidi iz toga što Isus za primjer služenja uzima služenje djetetu. Isus među učenike stavlja dijete i govori: „Tko primi ovakvo jedno dijete u moje ime, mene prima. A tko prima mene, ne prima mene, nego onoga tko me poslao“.

Koje su karakteristike služenja djetetu. To znamo svi, samo se trebamo podsjetiti.

– Kako rekosmo, to nije ropsko služenje. Služenje djetetu po svojoj naravi nikoga ne ponižava, ni dijete ni onoga tko se o njemu brine. Naprotiv, roditelji koji se brinu za svoju djecu na to su ponosni jednako kao što su ponosna i djeca koja imaju dobre roditelje.

– To je služenje u kojem ne služi slabiji jačemu, nego jači služi slabijemu. Dijete, pogotovo malo dijete, potpuno je ovisno o služenju starijih. Kad mu nitko ne bi služio jednostavno bi umrlo. Tko želi da dijete preživi, treba misliti na dobro djeteta, i čitavo svoje ponašanje prilagoditi djetetu. Roditelji znaju da je kad se rodi dijete gotovo s vlastitim željama i prohtjevima, jer se treba potpuno posvetiti potrebama djeteta.

– Služenje djetetu nije jednokratna usluga od pet minuta. Isus govori o „primanju“ djeteta, a to znači prihvatiti ga kao dio svog života. ‘Primiti’ znači ne zatvoriti se. Ne odbiti bližnjega, nego mu otvoriti vrata. Pustiti ga da ti uđe u tvoj vlastiti život i postane dio tvoga života.

– Sve što se može reći za služenje djetetu, vrijedi za služenje uopće. Potrebno je paziti na dobro drugoga, i na temelju toga misliti i djelovati. Trebamo biti sluge svih onih koji o nama ovise i kojima možemo pomoći.

I na koncu, primiti bližnjega u svoj život, znači primiti samoga Isusa, a tko prima Isusa prima samoga Boga u svoj život. A od Boga nitko nije veći! Tako, kao po nekoj matematičkoj računici najveći među ljudima postaje onaj tko služenjem drugima ostvaruje zajedništvo s najvećom Veličinom. S druge strane, tko misli samo na vlastitu veličinu, izolira se i ostaje sam s vlastitim ‘ja’. A što je „ja“ veće to veća je i beživotna samoća.

Vidimo da je put koji vodi prema istinskoj veličini vrlo jednostavan i dostupan svima. No, u životu je često najteže učiniti najjednostavnije stvari. Molimo stoga Gospodina da nam pomogne živjeti u jednostavnosti srca.

Fra Domagoj Runje

„Ti si Pomazanik – Krist“

ČITANJA: Iz 50,5-9a; Ps 116,1-9; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35

U čitavom Svetom pismu nema nijednog lika o kojem bi se toliko snažno postavljalo pitanje „Tko je on“, kao što je to u slučaju Isusa Krista. Zapravo to je središnje pitanje Svetoga pisma, a evanđelja na poseban način. Tako više puta čujemo kako se Isusovi učenici međusobno pitaju tko je zapravo njihov učitelj, a poznata je i zgoda kada Ivan Krstitelj šalje svoje učenika da pitaju Isusa je li on „taj“ ili da čekaju drugoga.

U današnjem evanđelju pitanje o vlastitom identiteu postavlja sam Isus. I to na dva načina. U oba slučaja pitanje je upućeno njegovim učenicima. Prvo ih pita što drugi ljudi govore o njemu, a onda „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“. Na svoja dva pitanja Isus dobiva i dva odgovora.

Iz prvog odgovora doznajemo da ljudi o Isusu imaju dobro mišljenje. Jedni  kažu da je on Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, a ostali da je neki od proroka. U svakom slučaju ljudi u Isusu prepoznaju Božjeg čovjeka.  Međutim, koliko god mišljenje ljudi o Isusu bilo dobro, ono je ipak sam mišljenje o njemu, a ne poznavanje njegova identiteta.

Na drugo Isusovo pitanje upućeno učenicima u ime svih odgovara Petar: „Ti si Pomazanik – Krist“. Taj odgovor je točan i dolazi iz kruga onih koji su s njime i slijede ga. Tako se uočava bitna razlika između mišljenja i poznavanja. Mišljenje o Isusu može imati svatko. Čak i onaj tko ga nikad nije vidio, nego je samo o njemu nešto čuo ili pročitao. Ali poznavati Isusa može samo onaj tko živi u zajedništvu s njime. Samo u tom zajedništvu može se dogoditi korak od mišljenja do poznavanja, kao što to uostalom vrijedi i inače u životu. Nikoga ne možemo dobro upoznati, ako s njime ne živimo. Pa čak ni tada poznavanje nije nešto što bi se uhvatilo i držalo u ruci, nego se radi o dinamičnom procesu koji traje čitav život.

Isus ozdravlja potpunog čovjeka

ČITANJA: Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Glas o Isusovoj ozdraviteljskoj moći brzo se proširio od početka njegova djelovanja. Kuda god je prolazio dolazili su mu bolesnici ili su mu ih donosili njihovi bližnji. Tako u današnjem evanđelju Isusu dovode jednoga gluhoga mucavca da stavi na nj ruke. To je bila uobičajena gesta kojom je Isus ozdravljao. Staviti na nekoga ruku znači pokazati mu svoju blagonaklonost. U Psalmu 139,5 nalazimo prekrasne stihove kojima psalmist opisuje svoje iskustva Boga: „S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.“ Taj psalam inače zadivljeno govori o ljepoti čovjeka kojega je Bog čudesno stvorio i satkao ga u majčinu krilu. Stvaranje je i skrovita tema našega  današnjeg odlomka.

Naime, geste kojima Isus ozdravlja gluhoga mucavca zapravo su geste stvaranja. Isus utiskuje prsti u u uši gluhoga što podsjeća na oblikovanje čovjeka od praha zemaljskog. A kad uz to Isus pljune i pljuvačkom se dotakne njegova jezika, slika koja podsjeća na stvaranje čovjeka u Knjizi Postanka je potpuna. Premda je ta gesta današnjim čitateljima strana, pa čak i neumjesna, doticanje jezika pljuvačkom ima snažnu simboliku. U semitskom poimanju Isusova vremena pljuvačka se smatrala materijaliziranim dahom. To drugim riječima znači, da je doticanje pljuvačkom nečijega jezika jednako udahnjivanju daha u nosnice, kako je opisano postajanje čovjeka živom dušom u Knjizi Postanka. Kao što nosnicama struji dah, tako je jezik  natopljen pljuvačkom. U slučaju gluhoga mucavca njegov jezik je bio mrtav i trebalo ga je oživjeti.

No, ozdravljenje se ipak ne događa po samoj Isusovoj gesti.  Uši su se otvorile i jezik razriješio tek pošto je Isus pogledavši u nebo uzdahnuo i rekao „Effata!“ što znači: „Otvori se!“.

Čišćenje vlastitog srca Božjim Zakonom

ČITANJA: Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23

Više puta u Evanđelju po Marku nalazimo zgode u kojima ljudi predbacuju Isusu ponašanje njegovih učenika. Tako neki pitaju: „Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji ne poste? (Mk 2,18). Kada učenici subotom trgaju klasje farizeji kažu Isusu: „Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?“ (Mk 2,24), a u današnjem evanđelju primijetivši kako učenici jedu neopranih ruku farizeji i pismoznanci pitaju Isusa: „Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?“. (Mk 7,5). Uz to, na jednom mjestu farizeji i pismoznanci predbacuju učenicima ponašanje njihova učitelja i pitaju ih: „Zašto jede s carinicima i grešnicima?“ (Mk 2,16).

Sama činjenica da ljudi postavljaju Isusu pitanja o njegovim učenicima i obratno govori o tome kolika je bliskost vladala među njima. Isusa i njegove učenike ljudi su doživljavali kao zajednicu u koji su svi jedni za druge odgovorni.  A svaku prigodu u kojoj se postavljaju navedena i druga pitanja Isus koristi za poučavanje. Tako i pitanje blagovanja nečistih ruku Isus koristi da bi iznio pouku o tome što je to prava čistoća. Naravno da se ovdje ne radi o čistoći kao potrebnoj tjelesnoj higijeni, pa niti samo o obrednoj čistoći, nego se radi o čistoći opsluživanja Božjega zakona.