SVI SMO NA PUTU SAZRIJEVANJA

16. nedjelja kroz godinu A: Mudr 12,13.16-19; Rim 8,26-27; Mt 13,24-43

          Isusova je osoba savršena sinteza i suzvučje ljubavi i povjerenja. Kao nitko vjerovao je u dobro u čovjeku, u mogućnost izrastanja svakog čovjeka do one slike koju svatko od nas nosi u sebi. Nije dijelio ljude na prijatelje i neprijatelje, dobre i zle, već je kušao svakome podariti tračak Očeve dobrote koja daje da njegovo sunce sja dobrima i zlima, da daždi s neba pravednicima i nepravednicima.

          Isus bi nas htio poučiti kako biti djeca, a ne sluge ili robovi. Potrebno je i u našem životu nadići sluganski i služnički mentalitet. “Ne zovem vas više slugama, već prijateljima i svojom djecom”, duhovnim sinovima i kćerima, reći će Isus svojima na oproštajnoj večeri. Sluge su dodvorice svome gospodaru, dok djeca imaju pravo na opuštenost, nutarnju slobodu, slobodno izražavanje. Isus bi htio uspostaviti kraljevstvo svog Oca gdje su svi slobodni i mogu se slobodno odlučiti za ljubav. Jedino što bi trebalo vrijediti u međuljudskim odnosima jesu ljubav, pomirenje, praštanje, rast u dobru i prema dobru.

          Svi su ljudi djeca istog Oca i stoga svatko treba ići svojim životnim putem, bez mržnje, nutarnje uskoće, bilo kakvih ljudskih socijalnih, klasnih, rasnih, etničkih ili inih razdioba i podvajanja. Vidimo kako su strahovita “etnička čišćenja” u ratovima. Isus se protivi bilo kakvoj čistki, u ime bilo koje ideje ili zamisli. Isus je optimist. Vjeruje u budućnost, vjeruje u ono dobro u čovjeku. Ma kako bili sićušni početci “kraljevstva Božjeg” među ljudima, poput gorušična zrna, ipak mu je zajamčena sigurna budućnost jer nosi u sebi kakvoću vječnoga i neuništivoga. Zašto? Zato jer Otac, Isusov “Abba”, transcendira smrt i prolaznost.

          Kukolj raste skupa s dobrim sjemenom. Isus zna za dobre i zle, pravedne i nepravedne. Razlike nisu neznačajne. Ali, budući da je čovjek smrtan i prolazan, nitko dok je ovdje na zemlji, ne može s apsolutnom sigurnošću tvrditi za sebe ili druge da je dobar ili zao. Pavao za sebe veli kako nije svjestan nikakve osobne krivice, ali da time još nije opravdan. Tek je Gospodin onaj koji prosuđuje nakane srdaca i presuđuje. Sud je Gospodinov (usp. 1Kor 4,4). Samo Gospodin zna što je u čijem srcu. Dobro i zlo će se razotkriti tek na kraju, na sudu.

          Tko prije smrti sudi, rasuđuje, osuđuje i presuđuje, prisvaja sebi Božja prava. Ponavlja pogrešku farizeja iz molitve u Hramu koji lomi koplje nad carinikom, postaje stariji brat koji presuđuje i osuđuje mlađeg povratnika sa zla puta, preuzima na sebe Adamov istočni grijeh posizanja za razlikovanjem dobra i zla, ponavlja grijeh jednog Kaina i bezbožnog Babilona. Svima je zajedničko: Biti kao Bog!

          Imao je Isus uza se prerevne zelote, gerilce i revnosnike za nacionalnu stvar protiv Rimljana, imao je “Sinove groma – Boanerges”, koji bi htjeli sravniti sa zemljom neko samarijansko mjesto, imao je Petra brzopleta na riječi i laka na maču. Isus uvijek upozorava: Nije još vrijeme suda ni konačnog raščišćavanja računa. Sve mora izrasti do žetve. Svaka prijedobna “čistka” grijeh je i nepravda.

          Kad god su ljudi kroz povijest provodili takve zamisli, svaljivali bi na čovječanstvo i svoj narod nesreće, stravične zločine, neizmjernu patnju. Zato Isus jasno upozorava: Oprez! Nije još vrijeme konačne razlučbe. Svi smo na putu do konačnog rasta i sazrijevanja. Svi idemo prema istome krajnjem cilju. Moramo biti svjesni da na kraju pobjeđuje ljubav a ne mržnja, praštanje a ne osveta. Svakomu je upućen poziv i svatko još ima mogućnost iskusiti u svome životu Isusov “dođite k meni, blagoslovljeni Oca mojega, sinovi i kćeri Oca nebeskoga” (usp. Mt 25). Tko se za taj konačni sud sprema, mora već ovdje na putu sazrijevanja biti spreman na velikodušno praštanje i ljubav, na bezuvjetno pomirenje (usp. Lk 12,58; Mt 5,24). U tome je također Isus savršeni primjer.

          Naime, pri tumaču prispodoba moramo imati u zreniku i Isusov egzistencijalni, osobni kontekst. Naime, moramo se obazirati na vrijeme kad je koju prispodobu izgovorio i kakvo je bilo raspoloženje okoline. Vidimo kako se nad njegovo djelo nadvijaju duge sjene i tmasti oblaci. Nema više onoga prvotnog galilejskog tzv. proljeća, nema optimizma i bezbrižnosti. Sprema se Isusu nasilni kraj i nad njegovim životnim raskrižjima sve se više orisava sjena neminovnog križa.

          Isus je sijao samo dobro sjeme, a među najbližim učenicima izrastao je i kukolj. Odakle Juda? Kako se iznenada rodio onaj bojni zov u Getsemaniju: “Gospodine, da udarimo mačem?” (Lk 22,49) Vjerojatno su neki pomišljali kako je sad vrijeme za ostvarenje njihovih osobnih planova i misli, kako je čas udariti po Rimljanima i njihovim suradnicima. Isus odvraća kako još nije vrijeme. Tek se u smrti donosi konačna odluka, posve nenasilna. Tko prije smrti “čisti”, čupa s kukoljem i dobro žito.

          Kukolj i pšenica, zelotska revnost i nenasilna ljubav još uvijek rastu zajedno, na istom polju, jedno pored drugoga, spleteni u nerazmrsivo jedinstvo. Tko je tu sposoban dijeliti i razlučiti? Prema našoj ljudskoj logici Isus bi morao zbog postupaka odbaciti i jednog Petra, ali je taj zadržan u društvu i kasnije postao temeljem Crkve.

          Kako Isus postupa? Milosrdnim srcem Boga našega, majčinskom ljubavlju. Od najbližih suradnika krivo shvaćen, na kraju kukavički ostavljen, zanijekan i izdan, ipak ih ljubi onom ljubavlju, onim starozavjetnim rahamim, onom majčinskom ljubavlju, silom i nagonom kojim ona ljubi svoje dijete. Tu im ljubav iskazuje do najveće moguće mjere. Pere im i cjeliva noge. Kao njemu ona grješnica-pokajnica. S križa prašta svojim mučiteljima jer ne znaju što čine.

          Ono što Isus pjesnički opijeva u svojim prispodobama, bez šavova se utkiva u njegov osobni život i sudbinu do smrti na križu i kasniju proslavu, a rana Crkva to prihvaća i uzima kao mjerilo svog života i ponašanja. Jedno se tumači drugim, jedno drugo izlaže. Jedinstvo riječi, djela i osobe.

          Na putu do sudca, na putu koji vodi u tjesnac i neizbježnu smrt, potrebno je bezuvjetno praštanje i pomirenje koje otvara sve tamnice, kida lance, pobjeđuje smrt i grob. Stoga je na nama pokazati ljudima i svijetu što vjerodostojnije to lice koje pobjeđuje zlo i očarava, pred kime padaju sve obrazine. Očitovati svijetu to lice jedinoga i jedincatog koje dovikuje svojima prestravljenima na jezeru: “Ne bojte se, budite odvažni, to sam ja glavom!” (Mk 6,49; Mt 28,10). S vjerom u Njega ni smrt više neće biti stravično skidanje svih maski s tzv. “dobrih i zlih”, već uvođenje u život u kome ne će više biti potrebe od skrivanja ili pretvaranja.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

KRALJEVSTVO JE BOŽJE TU…

15. nedjelja kroz godinu A: Iz 55,10-11; Rim 8,18-23; Mt 13,1-23

          Oduvijek je čovjek sa žudnjom u srecu slušao i upijao sve što se odnosi na budućnost svijeta, vlastite sudbine, ljudi. Želi spoznaje o zagroblju, zazbiljnome, onostranom, vlastitoj budućnosti. Za te je stvarnosti uvijek savršeno otvoren, jednako danas kao i prije. Futurologija uzima maha, u usponu je, nikoga ne ostavlja ravnodušnim sutrašnjost, neizvjesnost budućih dana ili godina.

          S takvim se pitanjima ljudi okreću i Isusu. “Govori nam o budućnosti”. Proreci nam što će biti sutra. Međutim, Isus izbjegava sve što može golicati maštu. Time se ne zanosi, već govori realno, mirno, konkretno. Zbori slušateljstvu što se mora dogoditi u njima, iznutra, što mora postati sastavnicom i bitnom protežnicom njihova života, kakav lik i obličje mora poprimiti njihov život, već ovdje i sada.

          Sjeme je posijano. Iz njega nešto mora ploditi. Sve zavisi od kakvoće sjemena, zemljišta u koje padne, klimatskih uvjeta. Isusova riječ ima božansku kakvoću, ono je neprevarljivo zdravo. Međutim, što učiniti da tlo bude spremno, što se mora dogoditi ovdje i danas da bi sjeme izniklo i donijelo rod? Isus veli da se mora dogoditi preporod, preoravanje terena.

          Ne govori on o budućnosti, već što Bog konkretno danas čini u našem životu. Koja korist govoriti o nebeskim stvarima ako ne znamo kako uključiti Božje sjeme u svoj život? Isus ne govori o nebeskim procesima ili preobrazbama, nego o onome što se mora odvijati u našem životu gdje se Bog očituje kao nenadmašni čovjekoljubac. Dakle, Isus želi reći: Nemoj sanjati Boga ili o Bogu, Nebu, nego se realno suoči s Bogom ovdje, u svome životu, u ponudi koju ti on daje. Upravo o tome rječito zbore današnja čitanja.

          Božja je riječ uvijek djelotvorna. Djelatna i nepogrešivo pogađa svoj cilj. Stvara povijest, mekša ljudska srca, natapa, osposobljava ih da postanu plodna mjesta gdje je moguće zaklijati Božju volju i donijeti plod. Za to se iziskuje posvemašnja otvorenost, prijamljivost i molitva: “Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj… Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene”. Sve to izvodi Duh Božji, Duh Isusov, snagom Božje riječi i u Riječi.

          Pavao je uvijek nastupao kao realist, ali i zanesenjak u Duhu Kristovu. Boljela ga je množina zla i grijeha, nasilja i barbarstva u svijetu u kome je živio. Ali ga to ne obeshrabruje niti zbunjuje. Grijeh je pokvario sve, posvuda je smrtna tjeskoba i borba, ali je Radosna vijest ujedno rađanje novog svijeta i čovjeka upravo po Duhu koji je prvi i najdivniji Dar Uskrslog i Neba ovoj zemlji. Stoga Pavao rabi sliku tjelesnog rađanja, jasno kroz trudove, ali u radosti i nadi. Sve izvodi Duh obnovitelj i preporoditelj.

          U našem životu odlučuju redovito pretpostavke koje nosimo u sebi i imamo po rođenju i odgoju. Isus za svoje djelovanje i navještaj bira obale Genezaretskog jezera koje sa svojom kao prozirac čistom vodom zrcali nebo u sebi. I danas ga Arapi zovu “Božje oko”. Isus svjesno bira to jezero, podsvjesno imajući na pameti svoje slušateljstvo i želju da se ono otvori njegovoj poruci, poput bistre vode koja prima u sebe plavetnilo neba. Tako bi i čovjek trebao upiti u sebe i svoje srce zbilju Neba nazočnu u Isusu te božansko sjeme zatim zrcaliti Božje djelo u svijetu, kako je činio Isus u svome životu. Isus želi smiriti valove naših nutarnjih nemira, uzburkanost duše, te oblikovati u nama nebeske slike.  

          Isusu to nije posrećilo za života. Preduboko je u ljudima nepovjerenje, sumnjičavost te strah da se čovjek upusti u pustolovinu koju nudi Isus. Ne znamo za razloge s kojih Isus govori u prispodobama, ali je posrijedi zacijelo pokušaj da se s pomoću slika otkrije i prodre tajna i tajanstvena narav Božjeg kraljevstva.

          Međutim, u Isusovim riječima osjećamo stalnu popratnu negativnu glazbu koja je plod neuspjeha njegova navještaja te kao negativni ishod njegovih pokušaja. Mali ili nikakav odziv, loša prihvaćenost uzrokovali su u njegovoj duši potištenost jer su mu vjerojatno mnogo okrenuti leđa. U svemu ne bismo trebali zanemariti ni ulogu učenika koji su, vjerojatno onako za sebe i vlastitu računicu, brižno vodili računa o odzivu mnoštva te odjeku na koji su Isusova osoba i njegov novi navještaj ostavljali među ljudima.

          Unatoč mogućim neuspjesima, preziru njegove osobe, protimbama na koje je nailazio u samim židovskim vrhovima i kod odgovornih ljudi, Isus se ne da smesti. Svemu usprkos kao da želi reći svojim učenicima, malodušnim i obeshrabrenim: Ništa ne može opovrgnuti snagu moga poslanja i moje riječi. Imajte pred očima sijača! I on bi mogao klonuti promatrajući i sagledavajući sve opasnosti i zaprjeke koje čekaju ono sjeme što ga baca u zemlju. Što ga sve ne ugrožava ili pak ne uništava?! Pa ipak, unatoč svemu, on zna da mu je, ako Bog podari svoj blagoslov, zajamčena velika žetva.

          Premda je Isus svjestan i zna za sve opasnosti, on ih svjesno nadilazi. Na njih se gotovo i ne osvrće. Isus je svjesno vezao i utkao svoju osobnu sudbinu u svoje prispodobe. Neuspjeh vlastite misije, poruke, djela, ali svemu unatoč, Bog vodi konce svijeta i povijesti, pa tako i njegove osobno, te stoga Isus zornim riječima, jednostavnim slikama, bez fantastičnih ili science-fiction oslikavanja donosi zorno sudbinu svoju, svakog pojedinca i na kraju cijelog svijeta.

          Vjerojatno se s istim problemima suočavala i rana Crkva u vremenu zapisivanja ovih Isusovih riječi, u vremenima progonstva, mučenja, otpada, beznađa. Isto se zbiva i danas. Što je Crkva u svijetu? Čemu ta ustanova? Gdje se očitava uspješnost našeg navještaja? Isus svojima jamči stostruki uspjeh samo ako svu svoju nadu polože u njega, ako sami budu prijamljivo i rahlo tlo za Božji nasad. Jer Bog koji nas je iz ništa pozvao u život, dat će svoj blagoslov i našim nastojanjima oko njegova djela u svijetu. O njemu ovisi spas i sudbina svijeta.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

MESIJANSKI ZOV SVIMA

14. nedjelja kroz godinu A: Zah 9,9-11; Rim 8,9.11-13; Mt 11,25-30

          “Dođite k meni svi vi, umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti”. Bezbrojni su pokušali dovinuti se u Isusovu misao, srce i nakane. Međutim, sve ljudsko samo je fragmentarni pokušaj da se osjeti bilo (puls) Isusova srca koje bije za ljude i izgara za čovjeka. Bezbrojni umjetnički pokušaji, na platnu, u mramoru, na papiru, kroz glazbu i pjesništvo samo su nedostatni odljevci onoga što je ovaj lik, “krotka i ponizna srca” ostavljao u dušama, srcima pojedinaca i umjetnika.

          Pretkazan je već u obrisima u Starom zavjetu, a dubinu i sve protege tog lika ne mogu isrcpsti sva stoljeća i svi naraštaji do kraja svijeta (usp. velebnu monografiju J. Pelikana, Jesus through the Centuries: Isus kroz stoljeća. Njegovo mjesto u povijesti kulture, Yale University,  1985 prevedeno i kod nas).

          Tzv. Deutero-Zaharija najvjerojatnije je suvremenik Aleksandra Velikog. Njegova proročka viđenja pronalazila su suvremenu građu u vojnim uspjesima toga mladog makedonskog generala koji je poput plimnoga vala, snažnoj tsunamija, pred sobom rušio moćnike i carstva. Pripovijeda se da je znao ulaziti u osvojena mjesta ne na konju, koji je znamen osvajača i zatornika (usp. apokaliptičke jahače iz Knjige Otkrivenja), već na mladom krotkom magaretu. To bi kao trebala biti poruka stanovništvu kako on ne želi bitke ni krvi, da ne želi gospodariti sredstvima nasilja ili prisile.

          Prorok to primjenjuje na Mesiju koji ima doći i zavladati do kraja zemlje. Na nama je biti svjedocima toga, vjerovati da to Bog doista može i učiniti. Ali prva je zadaća dopustiti mu da vlada u našim srcima iz kojih može i treba poteći mir kao rijeka.

          Što znači životno zajedništvo s Kristom? Znači imati udjela u Isusovoj sudbini, primiti snagu njegova Duha. U snazi Duha davati svijetu novi sadržaj. Kršćanin se ne postaje studijem, odgojem, razvojem ili rastom, već samo životnom odlukom i opredjeljenjem za Isusa Krista. Ne samo kršćanska već i svaka istinska egzistencija samo je trajno stajanje pred odlukom i u odluci. Svaki je vjernik pozvan prihvatiti darove otkupljenja i milosti u Duhu Svetome. Dar, a Duh je najizvrsniji dar, ostaje uvijek nezaslužen i dar. Možemo ga prihvatiti, primiti, otvoriti mu se, ali ne i iznuditi ga.

          U evanđeoskom odsječku imamo jedan od ‘bogojavljenskih trenutaka’ iz Isusova života. Znaju se dogoditi i u našem životu kad nas preplavi radost i ushit. Zahvalni pogled prema nebu i šaputanje spontanih molitava. Djetinji stav koji Isus veliča. Ono što Isus ima reći prihvatljivije je i jasnije jednostavnim, malim ljudima nego mudrozborcima ovog svijeta.

          Da bismo shvatili Isusa, moramo postati, biti kao djeca. Gledanje, motrenje ili zrenje Boga – a to je bitni sadržaj, cilj i smisao ljudskog života ovdje na zemlji – povlastica je onih koji su čista srca. Sukladno s tim Isusovim osvjedočenjem prvi učenici bijahu ribari, neobrazovani i nepismeni, osim možebit Jude, koji je vodio neku vrst knjigovodstva. Raspolagao je zajedničkom vrećicom. Da bi dao jasno svjedočanstvo svijetu, Isus je radije izabrao biti tesarskim pomoćnikom, nego da bude rabinski učenik na nekoj teologiji ili učilištu. Radije je prihvatio biti izdanak porobljenog naroda, nego da odraste u Rimu ili nekoj drugoj ondašnjoj metropoli, u sjeni znamenitih ljudi, političara ili senatora.

          Na vlastitoj je koži iskusio nesigurnost i trud oko stjecanja svakodnevnog kruha da bi nas onda mogao poučiti o bitnome kruhu, kruhu života, ali i da bi se solidarizirao s onima koji nemaju temeljne uvjete za čovječnu egzistenciju, koji žive na životnom minimumu. Kao podložnik velikog imperija znao je za varljivost i prevrtljivost vlasti i kako je kratak i strmen put za prevrata, kad se silni moćnici zbacuju, a neznatni maleni uzvisuju.

          Promatrajući život društvenog taloga i živeći solidarno s tim ljudskim talogom veliki svjedok i žena minuloga stoljeća Simone Weil (+1943) rekla je: “Kršćanstvo je ponajprije religija robova, a robovi ne mogu ne pripadati mu”. Isusovo siromaštvo i neznatnost najbolja su njegova vjerodajnica. Jer, da je Isus postao Mesija židovskih snova, novi David koji vodi narod prema obnovljenoj nacionalnoj slavi i povijesti, nikada ne bi bilo kršćanstva. Bio bi on možda još samo jedan u nizu pohlepnika za silom i vlašću, a ne Otkupitelj snagom ljubavi, Mesija ljudskog srca.         Tada bismo imali za razliku od blaženstava iz Govora na gori blaženstva ovog svijeta kao: “Blaženi gnjevni, jer će oni podvrgnuti zemlju sebi. Blaženi koji gladuju i žeđaju osvete, jer će biti osvećeni. Blaženi nečista srca, jer će biti pošteđeni pred Božjim licem” (M. Muggeridge).

          Isus ne nastupa kao nositelj objave, božanske mudrosti ili konačnog zakona, nego se oni u njemu utjelovljuju. Isus se izjednačuje s tim božanskim atributima i čovjek može pronaći kod njega konačni i posvemašnji mir i spokoj. Nakon svih muka i napora konačno smirenje daje čovjeku ne zemaljski san ili počinak, već nasljedovanje Isusa koji je blag, krotak i ponizna srca jer sam spada među one koji su cijeli život bili opterećeni, mučili se u posvemašnjoj otvorenosti Ocu.

          Svojim riječima i zahtjevima Isus je zahvatio u bit povijesti čovječanstva i svijeta, izmijenio temelje, podario svijetu novi smjer. “Nitko ne dolazi Ocu osim po meni”, “Nitko ne pozna Oca osim Sin”. Tko ne ulazi na vrata koja sam ja, “taj je lopov i razbojnik”, reći će Isus u Ivanovu Evanđelju (Iv 10). Od tumača i navjestitelja volje Božje Isus postaje utjelovljenje Boga među nama. I mimo njega nema puta naprijed u osmišljenu budućnost.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Biti dostojan Isusa

TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: 2Kr 4,8-11.14-16a; Ps 89,2-3.16-19; Rim 6,3-4.8-11; Mt 10,37-42

Ovih dana o svetkovini Svetih apostola Petra i Pavla uobičajeno je u našim krajevima da se rede mladi svećenici. U obredu ređenja postoji trenutak kada za to određeni službenik poziva kandidate, predstavlja ih biskupu i kaže mu: „Prečasni oče, sveta Majka Crkve ište da ovu našu braću zarediš za službu prezbitera.“. Na to biskup uzvraća pitanjem: „Znadeš li da su dostojni?“.

U tom pitanju stoji pridjev dostojan koji tri puta nalazimo u današnjem odlomku iz evanđelja.  Zapravo, u današnjem evanđelju tu riječ nalazimo u negativnom obliku. Isus kaže tko njega nije dostojan. Nije ga dostojan onaj tko više od njega voli oca ili majku. Nije ga dostojan onaj tko više od njega voli sina ili kćer. Nije ga dostojan onaj tko ne uzme svoj križ i ne ide za njim. Ako te rečenice preoblikujemo u potvrdni oblik onda znači da je Isusa dostojan onaj tko više voli njega od oca i majke. Isusa je dostojan onaj tko više voli njega od sina i kćeri. Isusa je dostojan onaj tko uzima svoj križ i ide za njim.

Ali što zapravo znači biti dostojan Isusa?

Na drugom mjestu u evanđelju kad Isus šalje svoje učenike propovijedati i liječiti kaže im da je radnik dostojan svoje plaće (usp. Mt 10,10). Kad je jedan rimski satnik molio Isusa da mu ozdravi slugu, prisutni židovi rekli su „dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.2 (Lk 7,5). U Knjizi Otkrivenja za Boga piše „Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bî stvoreno!“ (Otk 4,11). U istoj knjizi sav nebeski dvor pjeva Jaganjcu koji stoji posred Božjeg prijestolja : „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda.“ (Otk 5,9).

Kao što vidimo iz navedenih primjera uvijek se navodi razlog zbog kojega je netko nazvan dostojnim. I Bog i ljudi nazvani su dostojnima zbog svojih djela.

Biti dostojan prema tome nije urođena karakterna crta, nego nešto oko čega se treba potruditi. Dostojnim se treba pokazati. Radnik je dostojan svoje plaće tek nakon što je uradio svoj posao. Rimski satnik dostojan je Isusove milosti jer se pokazao kao onaj koji voli židovski narod time što je sagradio sinagogu, a sigurno i drugim dobrim djelima. Bog je dostojan slave jer je stvorio svijet. Isus, Jaganjac Božji, dostojan je iste slave jer je svijet otkupio.

Prema tome kada tražimo odgovor na pitanje što znači biti dostojan Isusa, trebamo ići u tom smjetu. Današnji odlomak iz evanđelja ne govori o nepovredivom ljudskom dostojanstvu i neprocjenjivoj vrijednosti svakoga ljudskog bića kao takvog. Svaki čovjek dostojan je Isusa u smislu svoje potrebe za spasenjem, za ispunjenim, sretnim i smislenim životom. Ali ovdje se govori o tome što mi sami trebamo učiniti da bi se to ostvarilo. Biti dostojan Isusa znači dati mu prednost pred svime i svima tako da u životu ne slijedimo ničiji drugi put nego njegov.

U tom smislu možemo lakše razumjeti Isusovo zbunjujuće traženje za sebe veće od ljubavi od one koju osjećamo za oca ili majku, sina ili kćer. Biti dostojan Isusa znači to da naš odnos s njime nije uvjetovan ni ovisan o drugim odnosima, pa ni s onima u najužoj obitelji. A budući da se, kako rekosmo, tu ne radi o nekoj osobnoj karakteristici, nego o konkretnom djelovanju biti ili ne biti dostojan Isusa nije nešto statično i nepromjenjivo. Dostojnim ili, bolje reći, dostojnijim postaje se iz dana u dan.

Osobit dojmljiv trenutak u obredu svećeničkog ređenju može se doživjeti u grčko-istočnom obredu kada na biskupovo pitanje svi okupljeni vjernici svečano daju svjedočasntvo o dostojnosti svećeničkoga kandidata i na sav glas uzvikuju dostojan. Na grčkom jeziku taj pridjev glasi aksios, a izvodi se od glagola ago što znači predvoditi, uzeti i nositi teret.  Upravo onako kako nalazimo današnjem evanđelju. Dostojan je Isusa svaki onaj komu je Isus ispred, a sve drugo za leđima i na leđima.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Proslavljena pedeseta obljetnica kanonizacije Nikole Tavelića

Pedeseta obljetnica kanonizacije Nikole Tavelića proslavljena je u nedjelju 21. lipnja u Šibeniku misnim slavljem koje je na Trgu Ivana Gorana Kovačića uz svečevo Nacionalno svetište predvodio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua.

Koncelebrirali su predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, dubrovački biskup Mate Uzinić, hvarski biskup Petar Palić, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, pomoćni banjalučki biskup Marko Semren, umirovljeni križevački vladika Nikola Kekić, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, apostolski administrator Križevačke eparhije mons. Milan Stipić i šibenski biskup Tomislav Rogić.

Na misnom slavlju bili su predstavnici šibenskih gradskih vlasti predvođeni gradonačelnikom Željkom Burićem i predstavnici državnih vlasti predvođeni premijerom Andrejom Plenkovićem.

Slavlje je počelo procesijom iz katedrale Sv. Jakova u kojoj su uz svećenike i biskupe sudjelovali vjernici u narodnim nošnjama, predstavnici župa i udruga sa svojim barjacima, te katolički skauti.  Procesiju je animirao prigodnim razmišljanjem generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić uz pjevanje Mješovitoga katedralnog zbora pod ravnanjem prof. Jelene Mikulandra i uz orguljašku pratnju Nikole Lovrića Caparina.

U uvodnom djelu slavlja sve je pozdravio biskup Rogić, istaknuvši kako i danas vjernici u životu svetog Nikole Tavelića iščitavaju poziv na svetost. „Sveti Nikola Tavelić živio je i umro za Krista jer je vjerovao u vječni život s Bogom. Žarko je želio ostvariti poziv na svetost i nebesko blaženstvo. Njegov primjer neka svakom vjerniku osvijetli životni cilj: vječnost u Bogu. To danas molimo ovom svetom misom za svaku vjerničku dušu, čitav naš narod i cijelu Crkvu po svem svijetu“, kazao je biskup Rogić.

Nuncij Lingua u homiliji je istaknuo kako Isus poziva svoje učenike da se ne boje ljudi, štoviše poziva ih da njeguju strah Božji. Ponavlja to tri puta, u različitim nijansama. „Mogu nas također i nepravedno optužiti, lažno svjedočiti protiv nas, ali: ‘Ne bojte se’, sve će jednog dana doći na vidjelo, iako katkada tek nakon naše smrti. Ponekad ne možemo dokazati svoju nevinost i lažne optužbe protiv nas: no ‘jednog dana’ sve će biti jasno. Ako ne prije, sigurno onda kada dođemo pred Milosrdnog Oca koji sve zna i sve vidi, koji će otkriti svu istinu o nama i o drugima“, kazao je nuncij.

Osvrnuo se i na aktualni društveni trenutak u svijetu. „U ovom trenutku želio bih vas pozvati da usmjerimo svoje misli na sve one koji trpe posljedice lažnih optužbi, na sve one koji su nepravedno osuđeni – a ima ih mnogo! – kao i na sve one koji su osuđeni na kaznu nerazmjernu krivici koju su počinili, a posebno na sve one koji su bez regularnog suđenja izgubili svoje živote. Takozvane fake news, odnosno lažne vijesti, tako se jednostavno proizvode i šire i mogu lako diskreditirati i najpoštenije osobe. Ali Isus nas poziva da se borimo protiv lažnih vijesti šireći good news, odnosno dobre vijesti. U stvari, nakon što je rekao: ‘Ne bojte se ljudi, jer ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati’, dodaje: ‘Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima…’ Ova rečenica je poziv na hrabrost naviještanja dobrih vijesti s krovova. U nama i oko nas ima toliko dobrih i lijepih stvari koje možemo podijeliti s drugima. Mržnja se može širiti nevjerojatnom brzinom, laž je često nemoguće zaustaviti. Sveti Franjo Saleški klevete uspoređuje s punom vrećom perja bačenog s vrha zvonika koje je nemoguće pokupiti. Evo zašto Isus od nas traži da širimo dobro, da vičemo s krovova čak i one sitne dobre stvari koje nam govore na uho, kao da su tajna“, poručio je apostolski nuncij.

Napomenuo je kako smo prije nekoliko tjedana bili svjedoci bolne smrti, prikazivane tisuću i tisuću puta na našim televizijama, siromašnog Afroamerikanca Georgea Floyda kojeg je policajac nemilosrdno ugušio. Bili smo prestravljeni eksplozijom nasilja koje je uslijedilo nakon njegove smrti. Televizije, novine i web stranice već danima na naslovnice stavljaju ovaj tužan prizor. ‘Neki misli da se tako bore za pravdu i pokazuju poštovanje prema žrtvi. Ne. Sam brat siromašnog Georgea mudro je izjavio: Nasilje neće oživjeti mog brata. Molimo Vas, prosvjedujte drugačije, mirno!’ i pozvao je ljude da izgovore dobro poznati slogan: ‘Mir na lijevo, pravda na desno’”.

Nuncij Lingua naglasio je kako je širenje dobra najbolji lijek za zaustavljanje zla. „Možda mi ne možemo sami promijeniti svijet, ali možemo pozitivno utjecati na našu najbližu okolinu, i tako, da se slikovito izrazimo, metar po metar stići do nakraj svijeta. Ako je istina da nasilje rađa novim nasiljem, ljubav rađa novu ljubav. U svijetu ima puno ‘blata’, okruženi smo lošim vijestima, slikama ratova i nasilja. No, u tom metežu ima i puno bisera. Zašto ih ne bismo  potražili?“

„Kanonizacija sv. Nikole Tavelića prije 50 godina bio je izvanredan događaj za cijeli hrvatski narod, kako u domovini, tako i u dijaspori. Pitamo se gdje je danas sveti Nikola!? Gdje svijetli njegova svjetlost? Odgovor nije težak. On je i dalje prisutan u rodnom mjestu, Krešimirovu gradu. Tu je njegovo svetište. Tu se odvijaju razne aktivnosti i pobožnosti, ali ne samo tu. Izdaju se knjige i bilteni. I ova današnja svečanost, koja je imala svoju pripravu posebno po župama Šibenske biskupije, govori da je sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svečano proglašeni svetac, još uvijek živ i prisutan u Crkvi u Hrvatskoj kao svjedok vjere sve do mučeništva, koji može i dalje biti primjer života koji je u potpunosti predan Kristu. Prigodom ove svečane proslave pedesetgodišnjice kanonizacije zamolimo ga da štiti ovaj grad, čuva našu vjeru, da ostanemo vjerni vjeri otaca koji su sagradili ovaj grad na čvrstoj ‘stijeni’, a to je Isus Krist: isti jučer, danas i sutra“, zaključio je homiliju apostolski nuncij.

Misno slavlje završilo je blagoslovom Kipa sv. Nikole Tavelića koji će biti postavljen na svečev blagdan, 14. studenoga ove jubilarne godine u parku uz dvoranu Posljednje večere na Sionu u Jeruzalemu, gdje se i danas nalazi samostan u kojem je sv. Nikola živio za vrijeme svoga boravka u Svetoj zemlji. Kip je blagoslovio biskup Rogić.

Prigodno se obratio i rektor nacionalnog svetišta svetog Nikole Tavelića fra Ivan Bradarić. Nunciju Lingui darovao je simboličan poklon – šibensku kapu. Zahvalio je svima koji su pridonijeli organizaciji slavlja. Posebno je zahvalio biskupu Tomislavu Rogiću i njegovim prethodnicima koji su u Nikoli Taveliću prepoznavali put svetosti.

Prenijeto s: https://ika.hkm.hr/

Čovjek može vjerovati samo u slobodi

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Jr 20,10-13; Ps 69,8-10.14.17.33-35; Rim 5,12-15; Mt 10,26-33

Koliko god se govorilo o osobnoj slobodi pojedinca, svaki čovjek ima potrebu za tim da nekomu pripada. Osjećaj pripadnosti jedan je od važnijih osjećaja za sretan i ispunjen život. Već samim rođenjem čovjek pripada određenoj obitelji, zavičaju, narodu i državi. Ta pripadnosti koja nije uopće izabrana nego je jednostavno činjenična, u mnogočemu određuje i ono što nazivamo religioznom ili vjerskom pripadnošću.  A vjerska pripadnost doista bi trebala biti stvar osobnoga izbora i opredijeljenja. Jasno je da dijete do određene životne dobi nije sposobno činiti slobodne životne izbore pa to u njegovo ime čine roditelji ili skrbnici. No u životu kad-tad dolazi čas kada čovjek u pitanju vjere doista izabire svoju pripadnost. Neki će tada i fromalno i stvarno napustiti pripadnost vjerskoj zajednici svojih roditelja. Neki, koji kao djeca nisu primili nikakav vjerski odgoj, doživjet će nešto što će promijeniti njihov život, naći će vjeru i tražiti Boga. Neki, koji su primili vjerski odgoj u roditeljskoj kući, nominalno će ostati pripadnici vjerske zajednici u koju su ih uključili roditelji, ali će živjeti daleko od vjere i vjernika.  Neki će pak sjeme vjere koje su primili u djetinjstvu njegovati te iz dana u dan rasti u svom odnosu s Bogom i drugim vjernicima. Životne su situacije doista različite.

Odlomak iz današnjega evanđelja na svoj način govori o temi vjerske pripadnosti. O pripadnosti Bogu u Isusu Kristu. On se obraća svojim apostolima započinjući na pomalo neobičan način: „Ne bojte se ljudi.“  Potom u kratkom razmaku to ponavlja još dva puta. Kontekst u kojem to Isus govori jest slanje dvanaestorice da propovijedaju izgubljenim ovcama doma Izraelova liječeći bolesne, uskrisujući mrtve i izganjajući zloduhe. Isus je, dakle, opremio svoje učenike velikim ovlastima i moćima, ali oni se unatoč tomu boje ljudi kojima ih on šalje. Tako ljudi, kojima apostoli trebaju propovijedati evanđelje, bivaju predstavljeni kao moguća prepreka u odnosu između apostola i njihova učitelja, a time i Oca nebeskoga.

Razumljiv je strah učenika pred ljudima. Isus ih je upozorio da će ih ljudi progoniti na različite načine. Predavat će ih sudovima, zatvarati i ubijati. To je sasvim dovoljno da se kod apostola pojavi strah i da odustanu od svoga poslanja.

Ali Isus poučava svoje učenike kako će pobijediti taj strah  i ustrajati do kraja. No najprije uočimo što Isus u vezi s tim ne kaže. Isus ne govori svojim učenicima da budu jači od svojih progonitelja u onome što oni čine. Isus ne kaže svojim učenicima da oni još više mrze svoje mrzitelje i da još više proganjaju svoje progonitelje. Ne. Isus poučava svoje učenike najprije to da budu svjesni svoje vrijednosti pred Bogom. Isus poučava svoje učenika da je njihov temeljni životni odnos odnos s Bogom, i da se taj odnos ostvaruje u svjedočenju svoje vjere pred ljudima. Isus poučava svoje učenike da svoj odnos s ljudima grade na svom odnosu s Bogom, a ne obratno. Kad bismo svoj odnos s Bogom gradili na svom odnosu s ljudima živjeli bismo u stalnome strahu. Smisao i sreća našega života ovisili bi o ljudima kojih se bojimo.

Vjerojatno nema nijedne knjige na svijetu koja bi tako snažno ustajala protiv ljudskoga kulta ličnosti kao što to čini Bibilja. Čak i Isusovo utjelovljenje, muku i smrt možemo promatrati pod tim vidom. U Isusu Kristu Bog nas potpuno želi osloboditi straha od ljudi. Želi nas osloboditi i od krivo shvaćenoga straha od Boga. Premda je rečeno „ne bojte se onih koji ubijaju tijelo…“ (tj. ljudi) a „bojte s onog koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ (tj. Boga) te oštre riječi bile bi krivo shvaćene, ako bi u nama stvorile sliku Boga kao strogoga bezobzirnoga suca, djelitelja slijepe pravde. Bojati se Boga u biblijskom jeziku ne znači izbjegavati Boga kao što izbjegavamo ljude kojih se bojimo. Bojati se Boga u Bibliji znači biti slobodan za istinu i u istini. Na jednome mjestu Isus je rekao svojim učenicima „Istina će vas osloboditi!“ (Iv 8,32). Ne radi se tu o filozofskom pojmu  istine koji je teško definirati.  Puni citat tih Isusovih riječi glasi ovako: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Iv 8,31-32). Kao što je naša pripadnosti određenoj obitelji, narodu,državi jednostavna činjenica, bez obzira koliko nam se to sviđalo i ne sviđalo, tako je i Božja objava u Isusu Kristu, činjenica koju možemo priznati ili ne priznati. Dobro  je i zdravo da svatko prođe kroz kušnju primljene vjere kako se ona ne bi temeljila samo na onoj neizaberivoj pripadnosti. Čovjek može vjerovati samo u slobodi. Ali pri svom slobodnom izboru treba biti poučen da se sloboda ne ostvaruje u nepriznavanju istine, nego priznavanje istine oslobađa čovjeka od svakoga straha i otkriva mu vlastitu vrijednost u Božjim očima.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Svetost i poslanje

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina A

ČITANJA: Izl 19,2-6a; Ps 100,2.3.5; Rim 5,6-11; Mt 9,36 – 10,8

Poznato je da se jezici razvijaju i riječi mijenjaju značenje. Jedna te ista riječ nema isto značenje u različitim vremenima i kontekstima. Uz to, razlikuje se često upotreba neke riječi od njezina izvornoga značenja.

Navodimo na početku ove jezične napomene da bismo bolje razumjeli jednu važnu rečenicu iz današnjih misnih čitanja. Ta rečenica glasi: „vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet!“. Čitamo je u prvom čitanju iz Knjige Izlaska u odlomku u kojem se govori o tome kako su Izraelci tri mjeseca nakon izlaska iz Egipta došli do brda Sinaja. Ondje su se utaborili, a Mojsije se popeo na brdo. Uslijedit će sklapanje Saveza između Boga i njegova naroda. U pripremi za sklapanje Saveza Bog koji se objavio Mojsiju kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev sada govori o Izraelu kao narodu koji će postati kraljevstvo svećenika, sveti narod. Tu smo došli do točke kada je potrebno protumačiti, što to znači sveti narod, to jest, što znači pojam svet.

Riječ svet mi redovito shvaćamo tako da u prvi plan stavljamo moralni pojam svetosti. Kad za nekoga kažemo da je svet, onda mislimo na njegov svetački, dobri, pravedni i pobožni život. To je, naravno,  ispravna upotreba riječi svet. Međutim, kada u Bibliji nalazimo tu riječ, ona redovito nema u prvom planu pojam moralne svetosti, nego posebnog stanja u odnosu na Boga i ljude, a to je stanje izdvojenosti ili izabranosti. Izrael je sveti narod jer ga je Bog izdvojio od ostalih naroda. Izbavio ga je iz egipatskog ropstva tako da ga je doslovno izveo iz Egipta i doveo u pustinju gdje se nalazi u posebnom odnosu s Bogom. Ne radi se dakle o tome da je Izrael svet narod u moralnom smislu. Pokazat će se puno put da je to narod grešan i tvrde šije. Ali svejedno je svet jer je izdvojen i izabran između drugih naroda da bude u posebnom odnosu s Bogom koji se objavljuje u njegovoj povijesti.

No to što pojam svet ne trebamo u prvom redu shvatiti  u moralnom smislu nipošto ne znači da je taj smisao potpuno zasjenjen pojmom izabranosti. Naprotiv, svetost Izraela nema svrhu u samoj sebi. Svetost Izraela je poslanje na korist čitavoga čovječanstva. Smisao izabranosti Izraela ne zaustavlja se na njegovu posebnu odnosu s Bogom nego ima za cilj privesti Bogu sve narode. Stoga svoju svetosti i izabranje Izrael ne može živjeti drukčije nego tako da vrši Božje zapovijedi. Po tome drugi narodi mogu vidjeti da Izrael doista pripada Bogu i prihvatiti povijest Božje objave Abrahamu, Izaku, Jakovu Mojsiju i svemu Izraelu kao svoju vlastitu povijest.

Ista ideja na svoj način nalazi se i u odlomku današnjega Evanđelja. Isus izabire dvanaestoricu učenika koji će stalo biti s njime. Isusov odnos prema njima različit je od odnosa prema drugima koji su išli za njim. Dvanaestorica su obdarena posebnim ovlastima i poslana su najprije izgubljenim ovcama doma Izraelova da bi se Izrael sjetio svoga izabranja na korist svih naroda svijeta. U tom smislu dvanaestorica Isusovih učenika su sveta zajednica. A ne treba ni spominjati da je ta sveta zajednica zajednica grešnika, od kojih je jedan postao izdajnik svoga učitelja.

Isus je svu dvanaestoricu svojih učenika uključujući i svoga budućeg izdajnika obdario „vlašću nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.“ Prema tome, sadržaj učeničkog poslanja jest u tome da ljudima pomažu, oslobađaju ih, čine im dobro. No ono što se u Isusovoj pouci čini još važnijim od sadržaja jest način na koji će učenici vršiti svoje poslanje. Isus nakon što im je dao svu vlast i moć koju je htio kaže: „Besplatno primiste, besplatno dajte!“. Tim riječima izražena je srž tajne svetosti u smislu izabranja. Ta svetost je nezasluženi dar i učenici ga ne smiju prodavati. Trebaju ga drugima davati. Naravno je da učenici u svom apostolskom poslu smiju očekivati da će ih oni kojima idu primiti u svoje kuće i dati im jesti i piti. Ali učenici ono što su besplatno primili od Isusa ne smiju smatrati svojim. Isto tako ne smiju ni ono svoje predstavljati i davati kao Isusovo. Apostoli su jednostavno pozvani da ono što su primili podijele s drugim u svoj pravednosti, čistoći i svetosti. Zato je potrebno da učenici svetost svoga izabranja žive po prepoznatljivim moralnim evanđeoskim vrednotama.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA – TIJELOVO

Svima nam je poznato da ukoliko se dobro i obilno hranimo, a ne krećemo se ili ne radimo fizičke poslove ili ne vježbamo, da ćemo izići iz forme, više nećemo biti okretni. Neka novija istraživanja govore da ako se ne bavimo tjelesnim aktivnostima, da to utječe i na našu psihičko zdravlje i mentalne sposobnosti.

Ista stvar se događa i u duhovnom životu. Svake nedjelje, ili svaki dan primamo duhovne hrane – zdrave i u obilju na svetoj misi. Tu duhovnu hranu primamo preko Riječi Božje, preko okupljene zajednice u ime Isusovo, preko pričesti, zajedničke molitve, zajedničke pjesme…

No, ako te duhovne kalorije ne upregnemo i ne iskoristimo za neku aktivnost u obliku dobrih djela, praštanja bližnjima i neprijateljima, iskazanoj ljubavi prema ženi, mužu, djeci, susjedima, prijateljima, tada postajemo zaokupljeni samima sobom i egoistični.

Kao što hrana koju unosimo u sebe, ako se ne iskoristi za neku fizičku aktivnost, taloži se u obliku masnog tkiva ili djeluje nepovoljno na naše krvne žile ili srce; tako i ta obilna duhovna hrana, ako se ne iskoristi za neku duhovnu aktivnost, taloži se u nama i može štetiti našem duhovnom životu.

Konkretno, to znači da se trebamo davati za druge, jer to je poziv Isusa Krista i to je poruka današnjeg blagdana i današnjih čitanja – Kao što se Krist dao za nas i kao što nam se još uvijek daje za hranu, tako se i mi trebamo davati jedni za druge.To je i Isusova želja – da činimo drugima ono što i on čini za nas. I uistinu, nema veće radosti za Isusa nego da dajemo drugima onu ljubav koju je Isusa nama dao – a ta ljubav nije neka apstraktna, uzvišena i nedohvatljiva – već vrlo konkretna i moguće ju je ostvariti u životu. Ta ljubav je iskazana u onoj gesti koju je Isus učinio na posljednjoj večeri – učenicima je oprao noge. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kada je oprostio preljubnici koju su oni tzv. pravednici i bez grijeha htjeli kamenovati. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kad je tugovao za mrtvim Lazarom. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kada je ulazio u kuće carinicima i grešnicima i blagovao s njima. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kada je za naše spasenje i otkupljenje otišao na drvo križa. Ta ljubav je ona koju Isus svakodnevno pokazuje svaki put kad nam se daruje u malenom komadiću kruha i gutljaju vina. To je ta uzvišena i božanska ljubav na koju smo pozvani – darivati se drugima, ljubiti druge, opraštati, žrtvovati se za druge, suosjećati s drugima, biti tu za druge.

A Presveta Euharistija koju primamo pod svetom misom pomaže nam da budemo bliže Kristu i njegovom životu i djelovanju. Krist preko komadića kruha želi ući u nas – u svaki atom našega bića. Ne da on postane kao mi nego da mi postanemo kao on, da postanemo Kristovi, pokristovljeni, ili kršćani što znači jedno te isto.

Nije li čudesna ta naša euharstija? Da se Bog – stvoritelj svega svemira, svega što postoji, svega što vidimo i ne vidimo – na čudesan način stavlja u komadić kruha i kapljicu vina kako bi ga čovjek mogao primiti. Niti jedan čovjek ne može shvatiti ovu tajnu. Niti jedan čovjek ne može dokučiti kako je to moguće. Niti jedan mjerni uređaj ili thenički instrument ne može to dokazati. Ali opet – on je tu na jedan tako ponizan i jednostavan način – a opet tako uzvišen i misteriozan. Naš sv. Franjo je to divno izrekao kad je u čudu promatrao Presvetu Euharistiju: „O ponizne li uzvišenosti, o uzvišene li poniznosti!“

Krist nam sebe daje kako bi i dalje mogao biti prisutan u ovome svijetu, kako bi i dalje mogao širiti svoje kraljevstvo nebesko. A širi ga upravo po nama. Po onima koji kao zajednica pristupaju k oltaru i hrane se njegovim tijelom. Širi ga tako da mijenja one koji ga otvorena srca i bez straha prihvaćaju i ljube. Širi ga preko onih koji čine pravdu, koji poštuju druge, koji su suosjećajni s drugima. Širi ga tako da oni koji su njegovi čine djela koja je i on činio, jer

Krist nema drugoga tijela osim tvoga. Kroz tvoje oči gleda, kroz tvoje uši sluša. Tvoje su noge s kojima on hoda da čini dobro. Tvoje su ruke s kojima blagoslivlja ovaj svijet. Krist uistinu nema drugoga tijela na ovome svijetu osim tvojega.

fra Petar Horvat

prenijeto s: https://svjedocanstva.wordpress.com

Od Oca i Sina izlazi Duh Sveti

PRESVETO TROJSTVO – Godina A

ČITANJA: Izl 34,4b-6.8-9; Otpj.pj.: Dn 3,52-56; 2Kor 13,11-13; Iv 3,16-18

Veliki napori ljudskog uma uloženi su kroz provijest Crkve u razumišljanjima, tumačenjima i definiranju dogme o Presvetom Trojstvu. No je li ljudski um sam od sebe došao do spoznaje Boga Oca i Sina i Duha Svetoga?  Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Trojstvo je otajstvo vjere u strogom smislu, jedna od onih ‘tajni skrivenih u Bogu koje se ne mogu znati ako nisu objavljene od Boga’.“ (KKC br. 237).

Prema tome, kada kao vjernici razmišljamo i govorimo o Presvetom Trojstvu, onda govorimo na temelju onoga što nam je Bog objavio o samom sebi. U  današnjim misnim čitanjima imamo nekoliko primjera Božje objave.

U prvom čitanju iz Knjige Izlaska čitamo odlomak koji se nalazi u kontekstu obnove Saveza nakon što se narod odmetnuo od Boga i napravio sebi boga u liku zlatnoga teleta. Bog se narodu već objavio preko Mojsija i izveo ih iz egipatakoga ropstva, ali narod ‘tvrde šije’ hoće boga po svojim mjerilima. Narod nema problema s time da bogu iskazuje štovanje, ali on hoće boga kojega može staviti u svoje okvire. Umjesto da bude Božja slika čovjek pravi sebi boga po svojoj slici. Ali, kad-tad pokaže se ništavilom svaki bog kojega čovjek napravi po sebi. Stoga se u obnovi Saveza, nakon što je uništeno zlatno tele Bog ponovno objavljuje i sam govor i o sebi. On je „Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.“ U nastavku teksta koji je izostavljen u današnjem čitanju Bog govori o sebi i kao onomu koji „iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja, nego kažnjava opačinu otaca na djeci – čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena.“ (Izl 34,7). Te riječi trebale bi potresti narod i upozoriti ga da pitanje štovanja i vjere u pravoga Boga nije pitanje nekoga sporednoga izbora. Radi se o životnom izboru. Čovjek može u Bog ne vjerovati. Može ga odbaciti. Može ga ignorirati. I u svemu tome Bog čovjeku neće oduzeti njegovu slobodu. Ali ovdje se ne radi samo o pitanju slobode. Radi se o pitanju istine i ljubavi. Istina da Bog postoji i da je stvorio svijet u ljubavi koja je on sam, nije samo neka hipotetička tvdnja. To je istina koja se tiče svake egzistencije u samoj sebi. Stoga su Božja objaviteljska upozorenja čin njegove ljubavi prema čovjeku kojega je stvorio da živi, a ne da nestaje u ništavilu.

Prvo čitanje, dakle, snažno nas upozorava da Bog postoji  i da se brine za svoj narod. Oprašta mu, milostiv je i daje mu zapovijedi da ih vrši kako bi doista živio. Prva od tih zapovijedi je upravo ona „Ja sam Gospodin Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz mene.“

U drugom čitanju koje donosi završetak Druge poslanice Korinćanima imamo trojstveni pozdrav „Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!“

To je jedan od pozdrava kojim se započinje sveta misa,  a u njemu je sadržana srž čitave Božje objave svoga bića u biblijskoj povijesti. Božja objava u Isusu Krista izražena je riječju milost. To što se Bog objavljuje čovjeku nije nužnost, nego milost koja se prihvaća vjerom.

A milost je zapravo drugo ime za ljubav. Stoga između milosti Gospodina Isusa Krista i ljubavi Boga možemo staviti znak jednakosti. Pavao u svom pozdravu uz Boga ne upotrebljava riječ Otac, ali je ona sadržajno prisutna, jer jer Isus Krist Božji Sin.

Od Oca i Sina izlazi Duh Sveti koji je pojam zajedništva. Kao Paraklet Duh Sveti svjedoči da Božje zajedništvo nije zatvoreno samo u sebe. Čitavo djelo Božje objave djelo je Duha Svetoga koji ne prestaje uvoditi u istinu svakoga tko je želi upoznati.

Milost je dakle sama objava, ljubav je njezin sadržaj, a zajedništvo jedini način istinskoga života.

U odlomku iz Evanđelja po Ivanu slušamo riječi koje u noćnom razgovoru Isus govori Nikodemu koji mu je došao noći jer se bojao družiti s Isusom pred očima javnosti. U svakom slučaju treba dobro primijetiti kako Isus ne odbija takve sugovornike, nesavršene, pune ljudskih obzira, ali u dubini duše željne spoznaje Boga.

Isus Nikodemu govori o Božjoj ljubavi koja se u njegovi Sinu tj. samome Isusu očituje svijetu. Bog sve čini da spasi svijet. Pa čak i najjednostavnije stvari. Postaje čovjekom koji s nama jede i pije. I u toj jednostavnosti  poziva nas da u njega povjerujemo. Opet ozbiljno, kao u Knjizi Izlaska na brdu Sinaju, jer ne radi se o sporednom nego o životnom izboru. Razgovor s Isusom silno je djelovao na Nikodema. Potresao ga je toliko da je njegovo zajedništvo s Isusom pobijedilo sve strahove. Zajedno s Josipom iz Arimateje, Nikodem će javno miomirisima pomazati Isusovo mrtvo tijelo i položiti ga u grob. A Isus će trećega dana uskrsnuti i poslati učenicima dar Duha Svetoga da bi ispunio Očevo obećanje dara spasenja svakom čovjeku.

Svetkovina Presvetoga Trojstva ne slavi se slučajno na osminu Pedesetnice tj. silaska Duha Svetoga jer toga je dana tajna Presvetoga Trojstva objavljena potpuno.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr