Bog podiže dobre pastire

ČITANJA: Jr 23,1-6; Ps 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34

Nakon što je ispripovijedio kako je Isus poslao dvanaestoricu propovijedati i izgoniti zloduhe, evanđelist Marko donosi izvještaj o umorstvu Ivana Krstitelja (6,14-29) da bi potom opisao kako su se učenici vratili i izvijestili Isusa o svome djelovanju. O tome čitamo u odlomku današnjeg evanđelja u kojem se u malo riječi odvija nekoliko ključnih scena.

Učenici koji su se vratili s izvršenim poslanjem nazvani su apostolima, tj. poslanicima. To je jedini slučaj da evanđelist Marko tako naziva Isusove učenike. To znači da je to riječ koja se ne upotrebljava samo kao uobičajena titula, nego je u potpunosti ispunjena sadržajem. Apostoli, kao Isusovi poslanici mogu izvijestiti svoga učitelja o onom što su propovijedali i činili u njegovo ime. Čitateljima je to poznato već iz 6,12-13 te Marko ovdje stavlja naglasak na Isusovu skrb za umorne učenike, čime otvara novu temu koju će razviti u nastavku teksta u kojem Isus ima ulogu pastira koji se brine za potrebe svoga stada.

Vlast propovijedanja i istjerivanja zloduha

ČITANJA: Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13 

Nakon što je doživio neuspjeh u nazaretskoj sinagogi, Isus nije prestao poučavati. Naprotiv, evanđelist izvještava da je obilazio okolo selima i poučavao, a u odlomku koji čitamo u današnjem evanđelju Isus šalje propovijedati čak i svoje učenike te im daje upute koje se tiču načina i mjesta propovijedanja.

Prvi podatak govori nam kako Isus dvanaestoricu šalje dva po dva. To nije samo iz sigurnosnih razloga, nego zato jer tako nastupaju kao svjedoci koji ne nastupaju u svoje ime, nego u ime onoga tko ih je poslao. Učenici ljudima ne propovijedaju ništa svoje, nego ono što su čuli od Isusa.

Isus im daje i vlast nad nečistim dusima. Tu vlast Isus je više puta pokazao i istjerivanje zloduha od početka je bitni dio njegova djelovanja, a u trenutku ustanovljenja dvanaestorice to im je već naviješteno kao budući zadatak. Oslobađanje ljudi od vlasti Zloga sastavni je dio propovijedanja Božjega kraljevstva ili Božje vladavine.  Uz neupitnu moć oslobođanja ljudi od demonskih opsjednuća, ne smije se zaboraviti da se ovdje radi i o pozivu ljudima da ne služe zlu nego dobru.

Prorok iz Galileje

ČITANJA: Ez 2,2-5; Ps 123,1-4; 2Kor 12,7-10; Mk 6,1-6

Na početku opisa Isusova javnog djelovanja evanđelist Marko sažima njegovo propovijedanje ovim riječima: „A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje. ‘ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju.“ (Mk 1,14-15).

Podsjećamo se tih riječi jer današnje nedjeljno evanđelje donosi epizodu o Isusovu propovijedanju u njegovu zavičaju.  Zanimljivo je da Marko ovdje izričito ne spominje Nazaret,  premda u prvom spomenu Isusa kada dolazi Ivanu Krstitelju  da primi krštenje na rijeci Jordanu (1,9)  kaže da je došao iz Nazareta galilejskoga, a mladić u njegovu praznom grobu kaže ženama. „Ne plašite se. Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu…“ (16,6). Možda upotrebom izraza „zavičaj“ Marko sugerira da se Isus u svom djelovanju nije ograničavao samo na Nazaret, nego je djelovao i u njegovoj bližoj okolici.

Ne boj se! Samo vjeruj!

ČITANJA: Mudr 1,13-15; 2,23-24; Ps 30,2-6; 11.12a.13b; 2Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-43

Opis oživljenja Jairove kćeri i ozdravljenja žene koja je bolovala od krvarenja ispripovijedan je u formi koja se stručno zove „sendvič“ i tipučna je za Evanđelista Marka. On, naime počinje pripovijedati jedan događaj, tijekom kojega umeće drugi, i na koncu dovršava prvi. Ta metoda pripovijedanja nije samo domišljati književni postupak, nego je riječ o tome da su pripovijedani događaji međusobno sadržajno povezani.

Imajući to na pameti, ovdje ćemo radi preglednosti navedena dva događaja ipak promotriti jedan za drugim. Najprije oživljenje Jairove kćeri pa ozdravljenje žene koja je bolovala od krvarenja.

Među mnoštvom koje se stalno stiskalo uz Isusa pojavljuje se i jedan predstojnik sinagoge imenom Jair. Vrlo vjerojatno riječ je o predstojniku sinagoge u Kafarnaumu. To je važan podatak, budući da je u toj sinagogi Isus doživio i protivljenje. No, Jaira Isusu goni ljubav i briga za teško bolesnu dvanaestogodišnju kćer. Da bi istaknuo ozbiljnost svoje nevolje i svoje molitve on pred Isusa pada na koljena. Isus ne postavlja nikakva dodatna pitanja nego polazi za njim potpuno siguran u svoju moć ozdravljanja. No put do Jairove kuće ispresijecan je na nekoliko dionica: zastoj zbog žene oboljele od krvarenja, dolazak poruke o smrti djevojčice, susret s uplakanima i narikačama, i napokon ulazak u sobu s mrtvom djevojkom i čudo uskrišenja.

Čovjek vjere

ČITANJA: Job 38,1.8-11; Ps 107,23-26.28-31; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-41

U Drugoj poslanici Korinćanima apostol Pavao kaže: „Ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo.“ (5,16). Ta rečenica na poseban način može se primijeniti na Isusove učenike koji su išli za njim, slušali ga što govori, gledali što čini,  zajedno s njime jeli i pili, jednom riječju,  poznavali su Isusa u svim segmentima svakodnevnog života. Pa ipak to je bilo samo poznavanje po tijelu. Što to znači? Odgovor na to pitanje stiže kad raščistimo to o čijem se tijelu radi. Na prvi pogled može se učiniti kako se želi reći da su učenici Isusa poznavali u njegovu tjelesnom obličju. To je točno, ali to nije značenje njihova poznavanja Isusa po tijelu. Tijelo  o kojem se govori u Drugoj poslanici Korinćanima nije tijelo Isusovo, nego tjelesnost učenika. Radi se o tome da su oni svoje poznavanje o Isusu temeljili na onome što mogu spoznati samo po tijelu. To je ono što je dostupno osjetilima. Učenim jezikom rekli bismo, to je empirijsko poznavanje. U lađi u kojoj Isus prelazi na drugu obalu nakon što je narodu propovijedao u prispodobama postaje potpuno jasno da učenici u tom trenutku Isusu poznaju samo po tijelu.

ČITANJA: Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34

Svaki propovjednik zna da ne može sve reći u jednoj propovijedi. To trebaju znati i oni koji slušaju propovijedi, a u današnjim misnim čitanjima vidimo kako su s tom činjenicom mučili proroci, apostoli i sam Isus. Stoga on u svojem propovijedanju o Kraljevstvu Božjem nije ponovljao samo jednu te istu prispodobu, nego je tražio načina kako da prisbodobi svojim slušateljima različite aspekte Kraljevstva Božjega. Ali, pođimo redom s nekoliko misli o svakom o tri današnja čitanja. Continue reading →

Neoprostivost grijeha protiv Duha Svetoga

ČITANJA: Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35

Knjiga Postanka opisuje prvi čovjekov grijeh slikovitom zgodom u kojoj su Eva i Adam povjerovali lukavoj zmiji da će postati „kao bogovi“ te jeli od ploda sa stabla s kojega im je Bog zabranio jesti. No, umjesto da su se osjećali božanstveno Adam i Eva su spoznali da su goli (Post 3,7). Biblijski pisac velikom književnom vještinom otkriva da njihova prva zajednička reakcija na grijeh jest stid i strah. Spleli su sebi pregače od smokova lišća (Post 3,7), a od Boga su se sakrili (Post 3,8). No, Bog ih u njihovu stanju grijeha ne ostavlja. Njegova reakcija na čovjekov grijeh nije odbacivanje ili ignoriranje nego poziv i pitanje „Gdje si?“. Pogođen tim pitanjem čovjek shvaća da od Boga ne može ništa sakriti. I premda se opravdava (muškaraca prebacujući krivnju na ženu, a ona na zmiju) čovjek ipak priznaje što je učinio. Bog na to odgovora izricanjem kazne i muškarcu i ženi i zmiji. Continue reading →

U današnjem evanđeoskom odlomku (Mk 2, 23 – 3, 6) sveti Marko je zapisao kako je Isus došao u sukob s farizejima koji su njegovim učenicima predbacivali što subotom trgaju klasje i jedu. Kao tumači Zakona uzimali su sebi za pravo tvrditi da takvo što nije bilo dopušteno činiti subotom, te su onda kritizirali Isusa koji im je kao učitelj to dopustio. Isus im jasno i nedvosmisleno uzvraća kritizirajući njihov stav i dajući ispravno tumačenje smisla kako židovskog Zakona, ali time i svih zakona koje i ljudi propisuju. Njegovo tumačenje sažeto je ju jednoj snažnoj rečenici: Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Ovu njegovu izjavu možemo proširiti na cijeli zakon te reći: Zakon je dan radi čovjeka, a ne čovjek radi zakona.

No ustvrdivši ovako što, Isus je bio daleko od slobodnjačkog tumačenja zakona, kao što je bio dijametralno suprotan i farizejskom legalizmu. Naime, time što je stao u obranu čovjeka, to jest njegovih osnovnih potreba i njegova dostojanstva, Isus je time htio dati za pravo da se zakoni propisuju po mjeri čovjeka. No ipak ovu njegovu tvrdnju da se zakoni pišu i daju po mjeri čovjeka i za dobro čovjeka, valja protumačiti i istaknuti u njegovu duhu. Jer ukoliko zakonodavac shvaća tko je zapravo čovjek i da se njegovo dostojanstvo mjeri uzvišenom mjerom spasenja i vječnoga života, onda će donositi zakone u skladu s tom nebeskom i božanskom mjerom čovjeka. No, na žalost, zakonodavci to vrlo rijetko rade, jer počesto ne znaju i ne žele shvatiti tko je čovjek i koja je njegova uzvišena veličina. Nakon toga propisuju zakone po mjeri niskih strasti, slabosti ili nastranosti koje postoje u čovjeku. Štoviše, to sve pravdaju potrebom da donesu zakone koji su ‘za čovjeka’. No zakoni koji neće imati u vidu čovjeka u njegovoj cjelovitosti, te također koji neće voditi računa da je on obdaren vječnim životom, loši su zakoni i u biti nisu ‘za čovjeka’, već su protiv čovjeka.

ČITANJA:
Izl 24,3-8; Ps 116,12-13.15.16bc-18; Heb 9,11-15; Mk 14,12-16.22-26

Danas stojimo pred vjerskom tajnom Presvetog oltarskog Sakramenta ili Euharistije.
Slaviti Euharistiji znači biti zaljubljenik bratstva, darivanja, zajedništva, sjedinjenja, pomirenja, pravednosti. Samo nas Euharistija može osposobiti za oproštenje, solidarnost, toleranciju, prihvaćanje različitosti. Pobožnik Euharistije je ljubomorni čuvar dostojanstva i svetosti brata i sestre, koji ih nikada ne profanira ni gestama ni riječima.

Iz Evanđelja po Marku (Mk 14,12-16.22-26)
Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: „Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?“ On pošalje dvojicu učenika i rekne im: „Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.“
Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.
I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: „Uzmite, ovo je tijelo moje.“ I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.“
Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.

Euharistija – središte kršćanskoga života

Otajstvo što ga danas slavimo, u kojem je na poseban način s nama prisutan Gospodin Isus u liku kruha i vina, nešto je izuzetno: ovo je tipično kršćansko, i u nikakvoj drugoj religiji nema nešto slično ovome. Otajstvo euharistije u središtu je svega kršćanskoga života.

Već 2000 godina kršćani se okupljaju u ime Sina Božjega: zajedno čitaju i slušaju svete tekstove iz Biblije koji nas poučavaju kako treba živjeti. Božja riječ je hrana za našu dušu, za naš život, i Bog je prisutan u svojoj riječi. Kad bismo ostali samo na slušanju riječi, bilo bi to premalo, možda previše teoretski. A ovako u kruhu i vinu, Isus nam je na dohvat ruke! Skroz opipljiv i prepoznatljiv! Ovo je uistinu čudesno otajstvo! Ovo je sakramenat prisutne ljubavi! Biti s nama na ovakav način, to čovjeku nikad ne bi palo na pamet. To je moglo pasti na pamet samo Bogu našemu koji ima Srce puno ljubavi prema nama ljudima.