»Svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.« Tako zaključuju ljudi okupljeni iz raznih krajeva svijeta u Jeruzalemu na dan Pedesetnice, kad je nad apostole sišao Duh Sveti. Prema tome, prvi je plod silaska Duha Svetoga upravo navještaj veličanstvenih djela Božjih.
Sedma vazmena nedjelja A
Oče, došao je čas…
Tekst koji smo čuli kao današnje evanđelje početak je Isusove veličanstvene molitve Ocu prije njegova rastanka s učenicima. Ona se bitno razlikuje od dvaju prethodnih oproštajnih govora u kojima je Isus posve okrenut učenicima i njihovoj povezanosti s njime posredstvom obećanog Duha Branitelja. Ovdje je Isus u prvom redu okrenut Ocu kojemu povjerava učenike i svoje zajedništvo s njime. Dok se učenicima obraća u obliku pouke i obećanja, Ocu se obraća u obliku molitve. To evanđelist želi naglasiti i isticanjem promjene Isusova držanja: „To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori…“ (Iv 17,1).
ŠESTA VAZMENA NEDJELJA A
Izazov rastanka
Tekst i ovoga današnjeg evanđelja uzet je iz Isusova prvog oproštajnog govora s učenicima. Rastanci u životu uvijek su teški. Nije se doduše teško rastati od nekoga koga smo slučajno susreli i s njim proveli neko kraće vrijeme. Ako nam je taj susret nešto značio, zahvalili smo čovjeku, pružili mu ruku, zaželjeli sve dobro i svatko je krenuo svojim putom. Ovdje nije riječ o takvom rastanku. Isus se rastaje od učenika s kojima je proveo tri godine, koje je pripravljao da nastave njegovo djelo spasenja i sad je došao čas da se rastane od njih.
Redovita sjednica Vijeća franjevačkih zajednica u RH i BiH
Vijeće franjevačkih zajednica u RH i BiH održat će 22. svibnja 2023. u Franjevačkom samostanu Male braće u Dubrovniku svoju redovitu sjednicu. Početak je u 10.00 sati.
DRUGA NEDJELJA USKRSA – BIJELA NEDJELJA
NEDJELJA BOŽANSKOGA MILOSRĐA
VJEROVATI I SVJEDOČITI
Čitanja: Dj 4,32-35; 1 Iv 5,1-6; Iv 20,19-31
S gornjim evanđeoskim odsječkom izvorno je završavalo Ivanovo evanđelje. U njemu se odražava vjera prve Crkve. Toma je propustio trenutak “ukazanja”, “viđenja” Uskrslog, kad je ostalim apostolima Gospodin udahnuo svoga Duha i poslao ih u svijet misionirati svijet, evangelizirati ga, kad ih je doslovce učinio dionicima svoje sudbine u svijetu. Stoga je Toma upućen na svjedočanstvo i izvještaj očevidaca, onih koji su prije njega povjerovali (usp. Lukin programsku zadaću: istražiti ‘događaje koji su se ispunili među nama, kako su nam ih predali oni što bijahu od početka očevici i sluge Riječi” – Lk 1,1-5). Međutim, Toma uskraćuje svoj pristanak. Štoviše, povlači se u svoju tvrđavu, ljušturu, postavljajući nemoguć zahtjev i uvjet. Continue reading
USKRS – TEMELJ VJERE I KRŠĆANSTVA
Uskrs stoji na početku našega vjerovanja. On je razdjelnica, povijest i eone dijeli u ono prije i poslije. Kršćanstvo je od početka naskroz u znaku Uskrsa. Bez toga događaja, bez te svetkovine, bez vjere da je Krist Isus uskrsnuo od mrtvih, ne bi bilo kršćanstva, ne bi se vjera širila, a vjera bi bila bez temelja, bez čvrste podloge. Uskrs nije samo dan u godini koji na poseban način slavimo, Uskrs i zbilja uskrsnuća trebala bi određivati i davati pečat kršćanskom svagdanu, biti sadržaj našega života. Stoga se stalno trebamo pitati, što mi vjerujemo kad kažemo da je Isus uskrsnuo? Kako se naš život oblikuje snagom uvjerenja kako ne ćemo ostati u smrti, nego ćemo svi mi s Kristom uskrsnuti? Na koji se način događa pretakanje, transfuzija Uskrsa u naš svagdan, u ritam našega života? I što znači, živjeti iz snage uskrsnuća? Continue reading
RAZMIŠLJANJE UZ VELIKI TJEDAN
Židovska pasha bijaše izvorno obiteljski blagdan. Nije se slavila u Hramu, već u krugu obitelji. Dom, kuća, obitelj postaju mjestom spasenjskog događanja. Isus će također umrijeti izvan Grada, izvan Hrama. Kuća već u Egiptu označavaše mjesto utočišta pred zatornim anđelom, dok Egipat (tj. svijet) zavija mrklina i noć, razaranje i kaos. Te kaotične sile neprestano naviru iz dubine podzemlja i okomljuju se na Božje divno stvorenje. Svijet mora potražiti spas i utočište pred tim silama upravo u zdravim obiteljskim odnosima, obitelj postaje mjestom Božjeg ‘šaloma’, i to je ono što u biti drži cjelokupni svijet na okupu.
U Isusovo vrijeme Jeruzalem bijaše kao cjelina takvo mjesto. Prostor spasenja, konačnog spasenjskog događanja, njegovi zidovi bijahu nešto poput brane pred navalom razornih sila. Izrael je morao o pashi hodočastiti u Jeruzalem, da se ondje na licu mjesta uvjeri u sve ono što ga je stvorilo i učinilo narodom, da bi na tom mjestu spasenja ponovno iskusio oslobođenje i spasenje te se oboružao za dalji hod kroz život. Continue reading
Nedjelja Muke Gospodnje – Cvjetnica
Svečani Isusov ulazak u Jeruzalem (Cvjetnica – Godina A)
ČITANJA: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mt 26,14 – 27,66
Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem dogodio se prvoga dana njegova posljednjeg tjedna. Budući da je Isus svečano ušao u Jeruzalemu jašeći na magaretu poput pobjedonosnoga kralja prvoga dana u tjednu, taj događaj može se shvatiti kao navještaj njegova uskrsnuća koje će se dogoditi sljedećega prvoga dana u tjednu. Na taj način Isusova pobjeda unaprijed je najavljena, ali do nje će doći prošavši kroz muku i smrt. Zato se na Cvjetnicu izvještaj o njegovoj muci i smrti čita s otvorenim pogledom prema njegovu uskrsnuću. Continue reading
PETA KORIZMENA NEDJELJA – Godina A
Uskrsnuće je Božje djelo
Ez 37,12-14; Ps 130,1-8; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45
Lazarovo uskrišenje posljednje je od sedam Isusovih znamenja koja su opisana u Ivanovu evanđelju. U ovaj događaj uključeno je više osoba: Isus, njegovi učenici, Lazarove sestre Marta i Marija, mnoštvo naroda koje je bilo na Lazarovu grobu. Na kraju tu je i sam bolesni, mrtvi, pokopani i uskrišeni Lazar.
Lazar inače u čitavom događaju ne progovara ni riječi. On šutljivo podnosi svoja različita životna stanja. Kad je obolio, ne on, nego njegove sestre to javljaju Isusu. One žele da Isus dođe i ozdravi ga. U Evanđelju po Ivana Lazar nije spomenut prije ovoga trenutka, ali sada doznajemo da je on bio Isusov prijatelj. Pa ipak Isus na vijest o njegovoj smrti ne žuri u Betaniju. Štoviše, čini se kao da upravo čeka da Lazar umre, pa da tek onda odgovori na poziv njegovih sestara. Svojim učenicima rekao je da Lazarova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju. Slično je Isus rekao i o slijepcu od rođenja kada su ga učenici pitali zbog čega se slijep rodio: je li sagriješio on ili njegovi roditelji? Isus je odgovorio da nije sagriješio ni on ni njegovi roditelji nego je slijep zato da se na njemu očituju djela Božja (usp. Iv 9,3). Sada se upotrebljava drugi izraz. Ne govori se o djelima Božjim, nego o slavi Božjoj. Ali to je zapravo isto. Djela Božja su slava Božja. Slijepac nije kriv što se slijep rodio, niti je Lazar kriv što je umro. Ne radi se o grijesima, nego o teškim i bolnim činjenicama u kojima se može očitavati Božja slava. U slučaju slijepca od rođenja to se dogodilo tako što mu je Isus darovao vid, a u slučaju mrtvoga Lazara tako što ga je Isus vratio u život. Isus nas poučava da ne očajavamo u teškim situacijama i da prihvaćamo bolne činjenice sa sviješću da se radi o prolaznim stvarima. Bolesti, nesreće i sama smrt stvarnost su našega života, ali nisu izvan Božje vlasti. Pogrešno je stoga uzimati ih kao argumentaciju za to da Boga nema. Kad bi Bog postojao – često se čuje – ne bi dopustio toliku patnju na zemlji. Zapravo je to snažan argument za izgubljenu vjeru. Međutim, ako tko izgubi vjeru zbog bolesti, patnje i smrti, znači da toj vjeri nedostaje jedna važna komponenta. Možemo je nazvati eshatološkom, onom koja odgovara na pitanje o konačnoj ljudskoj sudbini. Vjernik koji se pokoleba zbog prolaznih nevolja treba se sjetiti da svako čovjekovo traganje za srećom ima svoj konačni cilj u Bogu. Sreća se ne postiže ispunjenjem ove ili one koliko god dobre i plemenite želje, nego ispunjenjem smisla svojega života u njegovu izvoru.
Isus ne žuri svom bolesnom prijatelju Lazaru ne samo zato što čeka da on umre, pa da njegovim uskrišenjem Isus pokaže da djeluje u snazi Boga koji može i mrtve oživiti. Isus pušta Lazara da umre i zato jer je za Isusa smrt samo san. Kad je rekao svojim učenicima da Lazar spava, oni su mislili da se radi o spavanju u doslovnom smislu riječi i smatrali nepotrebnim da Isus uopće ide u Betaniju. Spavanje je, naime, dobar znak. Ako bolesnik može spavati, to znači da organizam prikuplja snagu za zdrav život. Dok spava, u čovjeku se događaju tjelesni procesi u kojima se obnavlja životna snaga. Dok spava, čovjekovo se tijelo ne raspada, nego naprotiv, razvija se, raste i ozdravlja. Sve to pokazuje nam što je smrt iz Isusove perspektive. To je stanje u kojem njegov prijatelj Lazar neće ostati, niti se neće sam probuditi. Kao što svaka usporedba ‘šepa’ tako je i s ovom između sna i smrti. U uspoređivanju uvijek postoji jedan nedostatak koji može biti silno važan za ispravno shvaćanje usporedbe. Iz prirodnoga tjelesnoga sna, čovjek se po zakonu tijela u svoje vrijeme sam probudi. Ali tako nije sa smrtnim snom. Lazar se neće sam probuditi. Probudit će ga Isus. I to nakon molitve Ocu koja potvrđuje Isusov božanski identitet. Molitvom, u kojoj se obraća Ocu koji ga uvijek uslišava, Isus nas poučava da uskrsnuće nije ljudsko nego Božje djelo. Vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u Boga.
Budući da su sva znamenja koja je Isus učinio zapisana da vjerujemo u njega kao Sina Božjega i da vjerujući imamo život u imenu njegovu (usp. Iv 20,31), nije slučajno da finalno znamenje sadrži uskrišenje Isusova bolesna, nemoćna i umrla prijatelja Lazara. Isus je silno volio svoga prijatelja Lazara. Tu ljubav nije mogla uništiti ni smrt. U tom smislu možemo reći da je uskrsnuće naravna posljedice Isusove ljubavi. U Isusovoj ljubavi jednostavno ne može biti drukčije. Svatko tko sluša njegov glas i odaziva se na njegov poziv oživljava iz mrtvih. A živ čovjek ne može se sakriti. Uskrišeni Lazar postao je živo svjedočanstvo za mnoge koji su vidjevši što je Isus učinio povjerovali u njega.
No nisu svi zbog Lazara povjerovali u Isusa. Neki su pokazali samo znatiželju (usp. Iv 12,9), a glavari svećenički htjeli su ubiti i Isusa i Lazara (usp. Iv 12,10). Premda negativna reakcija na očitovanje Božje slave kod onih koji vjeruju u Isusa izaziva bol, ipak i to je znak da je bitna oznaka vjere sloboda. Isus je učinio mnoga čudesna i moćna Božja djela, ali u svemu tome Bog ostaje dovoljno skrovit da nitko u njega ne mora vjerovati prisilno.
Fra Domagoj Runje
prenijeto s: www.mir.hr
ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA – Godina A
Božja djela u svijetu
1Sam 16,1b.6-7.10-13a; Ps 23,1-6; Ef 5,8-14; Iv 9,1-41
U jednom televizijskom intervjuu jedan veoma učeni teolog odgovarao je na različita pitanja koja se tiču vjernika i svakoga čovjeka, Crkve i čitavoga ljudskoga društva, prolaznoga zemaljskoga života i vječnoga života nakon smrti. Odgovori su bili lijepo sročeni, tečni, logični i argumentirani. Slušatelji su se mogli diviti i uživati u njegovim riječima. Scena je podsjećala na onaj prizor kada je dvanaestogodišnji Isus u hramu među naučiteljima govorio tako da „svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.“ (Lk 2,4). Međutim, kad je novinar postavio pitanje o tome kako teologija objašnjava patnju nevinih, uvaženi gost počeo je zamuckivati. Iz njegovih usta nije izišao odgovor koji bi barem malo zadovoljio slušatelje, a kamoli da bi ih oduševio. Zapravo, iz njegovih usta nije izišao nikakav odgovor. Možemo zaključiti zašto: zato jer se odgovor na pitanje patnje nevinih ne može ni dati na teoretskoj razini. Odgovor na patnju nevinih daje se najprije u praksi, koja onda na neki tajanstven način prosvjetljuje i naš razum. Continue reading