2024. godina La Verna
Franjevački jubileji
Redovita plenarna sjednica Vijeća franjevačkih zajednica u RH i BiH
Vijeće franjevačkih zajednica u RH i BiH održat će u petak, 26. siječnja 2024. godine, u Franjevačkom samostanu Majke Božje Ljurdske u Zagrebu, Vrbanićeva 35, svoju redovitu plenarnu sjednicu s početkom u 9.00 sati.
NOVA GODINA – NOVI POČETAK NA BOŽJOJ GRAĐEVINI
Svaka je nova godina novi početak i zametak. Nova klica koja se stavlja u zemlju da bi izrasla u biljku, u stablo. U svemu što se sije – ako je sjeme zdravo – postoji nada novoga početka, nada budućnosti, vizija novoga života i stvaranja.
Iz povijesti možemo mnogo toga naučiti. Napose iz povijesti spasenja, koja je uvijek povijest uspona i padova, povijesnih plima i oseka, grijeha i smilovanja, nade i budućnosti. Prepun je toga Stari zavjet, a u Isusu Kristu položena je u temelje svijeta nova nada, novo stvorenje. Povijest Crkve zorno o tome svjedoči. Treba samo otvoriti oči srca i duha te iščitavati Božje znakove na povijesnomu hodu.
Cijeli je Stari zavjet prepun početaka. Uvijek novih, neznatnih, ali obećavajućih, jer je Bog bio glavni čimbenik u svim povijesnim hodnjama, i pojedinaca ali i Izabranoga naroda. On je bio vjerni suputnik koji nije dopuštao da se narod stopi s ostalima u ondašnjim svjetskim talionicama babilonske, egipatske, helenističke, rimske kulture i civilizacije. Naprotiv. Narod je uvijek morao izlaziti iz uhodanoga i postojećega, započinjati iznova.
Trebalo je ostaviti plodni Egipat, gdje bijaše svega u izobilju, u plodnoj nilskoj dolini, ali je narod živio u duhovnome ropstvu. Trebalo je ostaviti i plodno područje ‘međurječja’, Eufrata i Tigrisa, gdje se rodila kultura i civilizacija, gdje bijaše sve isprepleteno kanalima za navodnjavanje te se zaputiti u kamenito, brdovito judejsko gorje te gotovo izumrli Jeruzalem i ondje započeti novu budućnost. Nova budućnost kao veliko gradilište, spasenje u obliku uklanjanja starih ruševina, klesanja te gradnje novoga Hrama koji bi trebao biti kristalizacijska točka za cijeli narod i svu potonju budućnost.
Za mnoge to bijaše uzaludan posao, mnogi su rogoborili, ali je u tim skromnim početcima bila snaga budućnosti i nade jer sam Gospodin bijaše Graditelj, Arhitekt: “Ako Gospodin kuće ne gradi…” Šačica povratnika, s nešto ‘sirotinje’ u zavežljajima ili naprtnjačama, ali sa silnim obećanjima: Bog je s nama. Nije li to dobra slika nade i za naše koji su prognani, a potom iselili sa svojih djedovskih ognjišta te namamljeni u silna prostranstva prekooceanskih zemalja, gdje se obećaje ugodan i bolji život, samo da nestane Hrvata sa stoljetnih ognjišta?
Zašto u svim ovim nedaćama ne imati pred očima biblijsku sliku povratka na vlastita ognjišta, ako čovjek stavi svu svoju nadu u Gospodina i njegova obećanja? Bog ostaje vjeran svojim obećanjima. Treba se pouzdavati u njegovu riječ i slijediti je.
Ivan je trideset godina odrastao ‘inkognito’, nepoznat i neprepoznat. Isus je odrastao u Nazaretu do svoje tridesete, a da ga nitko nije prepoznao kao Mesiju. ‘Među vama se nalazi Jedan koga vi ne poznajete’, koga vi ne prepoznajete. ‘Nije li ovaj Isus sin tesarov? Što bi to na njemu bilo osobito? Pa sve mu njegovo znamo. Zar bi on mogao biti taj Mesija? Nema šanse!’ I nisu dali ‘šansu’ Isusu njegovi sumještani. Zato su prokockali svoju povijesnu i životnu priliku.
Neprepoznata je bila i rana Crkva. Tko je mogao i pojmiti da se u tim malim zajednicama rasutim po cijelom ondašnjem Sredozemlju rađa tiha Božja revolucija, da je sam Bog na djelu!? Prvi kršćani nisu imali oko svojih glava svetačke aureole, nisu bili ni anđeli ni sveci. Pročitajmo samo apostolske spise i upute pa ćemo vidjeti kakvih je sve zastranjenja, opačina i grijeha bilo u tim zajednicama! Nije bilo anđeoskih korova ni njihove pratnje. Ni sami apostoli nisu bili uvijek zanimljivi, nisu osvajali slušateljstvo. Veli se da je jedne zgode, ‘dok je Pavao vrlo dugo govorio’ (Dj 20,9), nekoga mladića obuzeo dubok san te je pao s trećega kata na tlo, mrtav. Na to ‘Pavao siđe’, oživi mladića, potom ‘razlomi kruh’ (tj. slavio je euharistiju) te ‘proslijedi‘ s nagovorom prilično dugo, sve do zore’ (r. 11). Jedino čudo bijaše da je Duh Sveti dirao ljude, probadao srca, otvarao oči, i ljudi nisu mogli ne činiti jedno: vršiti volju Očevu, slijediti Isusa Krista.
Utješno je to za nas današnje vjernike. Gospodin nas ne poziva na nekakve herojske pothvate. Treba samo jedno: U svome svagdanu slijediti Gospodina, dati se od njega voditi, slušati njegovu riječ, povlačiti iz tih riječi za vlastiti život poučke i zaključke. Čemu sastanci, čemu svete mise, čemu molitve, ako iz toga ne slijedi nikakva posljedica ili odluka? Svaka je nova godina nalik novogradnji. Mnogo toga nedovršeno, mnogo započeto, na sve strane razbacan materijal, svuda propuh, kako to već i biva na gradilištu. Graditelji studiraju i iščitavaju nacrt, idejni i izvedbeni, mnogo toga se za gradnje mijenja, sve je u pokretu, traže se novi radnici i suradnici. Pogotovo treba stručnjaka, predradnika koji su spremni prihvatiti odgovornost za gradnju ‘Božje građevine’.
Građevina napreduje, otpori su veliki, krize su nazočne, ali Božji grad raste, nezaustavljivo. Proljetne oluje ne mogu zaustaviti veliki hrast u njegovu grananju jer zna da slijedi ljeto i sunčani dani. Isto je i s Božjim gradom, najljepšim, najljudskijim na ovome svijetu. Isus stalno poziva, okuplja, želi ljude kao svoje sljedbenike.
Uvijek je tomu tesaru, građevinaru iz Nazareta kroz povijest uspijevalo pronaći oduševljenike za svoje djelo, pozvati ljude da se stijenj koji tinja ne utrne, da se napuknuta trska ne prelomi u njegovoj Crkvi. U svakome vremenu i narodu pronalazio je Gospodin svoje vjerne i najvjernije, otkrivao je ljude koji su se dali zapaliti njegovim idealima, njegovom porukom i obećanjima. I slijedeći njega otkrivali su da su ta obećanja vjerodostojna, moguća, ostvariva, istinita. Novorođeni je pokrenuo one kraljeve s Istoka, a Uskrsli je pokrenuo ljude iz svih krajeva, puka, naroda, zemalja. Svijet kao Božje gradilište i građevina koja i danas iz sebe ižaruje radost i sreću, blagoslov cijelomu svijetu.
Spas je došao usuprot svim nadanjima i očekivanjima. U drugomu obliku, na drugi način nego su pobožne duše očekivale, i onda, ali i danas. Doći će spas i danas, otvorimo li svoje oči, svoje uši, svoje srce i cijelo biće, pogodi li nas Isusova osoba. Po čemu je Međugorje postalo poznato u svijetu? Po čemu je postalo privlačnom točkom za milijune i milijune hodočasnika? Što su mogli ljudi pronaći u Međugorju, u Bijakovićima onih prvih godina? Nikakav zapadni standard, nikakav hotelski ugođaj ni smještaj. Bez tekuće vode, bez osnovnih civilizacijskih dostignuća, bez igdje išta što bi iole mirisalo na razvijeni Zapad.
A upravo je čovjek sa Zapada hrlio u Međugorje gdje je otkrivao radost života, molitvu, vjeru, gdje je otkrivao iznova Boga na hercegovačkome kršu, bijen zimskom burom, paljen ilindanskim čelopekom. Otkrivao je novi zanos za molitvom, sakramentima, napose pokorom i euharistijom, klanjanjem. Oboružani time i novim iskustvima vraćali su se kućama noseći u sebi klice obnovljene Crkve, ugrađujući sebe u divnu Božju građevinu, svjesno i odlučno.
Što bijaše odlučno? Iskustvo milosti, iskustvo spasenja. Milost nije nikakav apstraktni pojam, spasenje nije negdje u zraku. Ono je konkretno. Dade se odčitati na licima sretnika, obraćenika, na licima braće i sestara koji su zahvaćeni Isusom i njegovim Duhom. To je ono gradivo i vezivno tkivo što povezuje sve u divnu Božju građevinu.
Znamo s kime je Bog započeo u Novomu zavjetu, znamo tko bijaše prvi svjedok Isusova rođenja. U Božjemu djelu nitko nije nevažan, svako ima svoju nezamjenljivu ulogu. Važno je da svi prionemo na posao, radosni i sretni da nas je netko pozvao, unajmio, pa makar to bilo i u trećoj životnoj dobi. Nikada nije kasno. Ali može biti tragično i sudbonosno, nikada ne biti svjestan svoga kršćanskoga dostojanstva, da smo svi djeca Božja, braća i sestre Isusa Krista, pod križem darovani Mariji. Neka i nova godina stoji u znaku Marije i Isusa. Na njima i s njima gradimo svoju budućnost.
Fra Tomislav Pervan OFM – Međugorje
Nedjelja svete obitelji
U božićnim i novogodišnjim čestitkama koje upućujemo ovih dana redovito jedni drugima zaželimo zdravlje, uspjeh, sreću, miran i sretan život. No, istovremeno to želimo i nama samima. Puno je naših ljudskih želja. Neke su realne, neke nerealne. Znamo da sve što poželimo ne možemo imati i ostvariti. No, ljudski je željeti. Želje su znak i naše vjere i pouzdanja, jer da nije toga, nerazumno bi bilo izreći bilo kakvu želju. A mi ih za Božiće, Uskrse, rođendane, imendane, vjenčanja i druge prigode izgovorimo na stotine.
Jedna od osnovnih želja svakoga čovjeka, bio on dijete ili odrastao, muškarac ili žena, izrekao je ili ne izrekao, je živjeti u sretnoj obitelji. Rijetki su koji ne sanjaju život u obiteljskoj idili. Ništa čudno, jer i Bog kaže: «Nije dobro da čovjek bude sam!» Stvoreni smo za život s drugima i za druge. Obiteljski i zajednički život usađen je u srce i dušu, u narav svakog čovjeka.
I druga živa bića dolaze na svijet na sličan način kao čovjek i određeno vrijeme žive skupa, ali oni ne tvore obitelj, nego samo privremenu zajednicu. Naime redovito ostaju skupa dok mladunčad ne odrastu i dok ne budu sami sposobni za preživljavanje. Po uspješnom braku i sretnoj obitelji ljudi se razlikuju i pokazuju svoju nadmoć nad drugim živim bićima.
Svako društvo kako god se ono zvalo sastavljeno je od obitelji. Kakve su obitelji, takva je i zajednica, takvo je i društvo. Gdje su zdrave i zadovoljne obitelji, društvo napreduje i razvija se. Ovo društvo u kojem mi živimo svako malo govori o krizama, poteškoćama, problemima, o nesporazumima. Stručnjaci svih profila o tome razgovaraju, pišu se analize i traže uzroci takvoga stanja. Statistike upozoravaju da je sve više agresivne djece i mladih, sve više supružnika koji se razilaze, sve više onih koji postaju u neku ruku «slučajevi». Međuljudski odnosi su sve gori, jer je manje povjerenja.
Da bi društvo doživjelo obnovu, onda naglašava da treba obnoviti škole i druge odgojne ustanove, poduzeća, sportska društva. Milijuni se ulažu kako bi se stvorilo ozračje mira i povjerenja, ali je uspjeha malo. A malo je zato što se preskače onaj najvažniji dio – obitelj. Dok god se ne obnovi obitelj, ništa neće biti obnovljeno. Dok god obitelj ne bude sveta, ništa nam neće biti sveto.
Što poduzeti? Od čega početi da nam obitelji budu svete i sretne? Na ovo pitanje jedan je filozof odgovorio: «Treba privezati svoja kola za neku zvijezdu!» Čudan i neobičan, ali zapravo jako mudar savjet. U svome životu čovjek neminovno treba potporu. Treba nekoga na koga se može osloniti i koga će imati za uzor. Crkva danas slavi svetkovinu svete obitelji: Isusa, Josipa i Marije. Govori nam o obitelji u kojoj je vladalo povjerenje. Nije Sveta obitelj sveta zato što se u njoj rodio Isus, nego što su u njoj međusobni odnosi njezinih članova biti sveti – na povjerenju i ljubavi izgrađeni.
U Starom zavjetu stoji zapisano kad se Holoferno, vojskovođa kralja Nabukodonozora spremao napasti Izraelce, onda je sazvao vijeće mudrih ljudi i pitao ih za savjet: «Recite mi kakav je to narod? U čemu je njegova snaga i moć? Ahiro jedan od mudraca je ustao, opisao izraelsku povijest, a onda kazao: Dok nisu pogriješili protiv svoga Boga pratilo ih je blagostanje, bili su silno jaki, nepobjedivi. Ali kad siđoše s njegova puta u mnogim ratovima pretrpješe užasna razaranja i mnogi završiše u različitim zarobljeništvima. Ali sada kako su se vratili svome Bogu uspeše se iz mnogih mjesta gdje su bili zatočeni i ponovo zauzeše Jeruzalem. Zato, gospodaru, pomno promotrimo je li taj narod u čemu zastranio. Ispitajmo jesu li u čemu ponovo protiv Boga sagriješili i ako jesu onda krenimo na njih i pokorit ćemo ih. Ali ako onaj narod ni u čemu nije protiv Boga zastranio, onda neka moj gospodar odustane od nauma!»
«Tko si ti, Ahiore, plaćeniče da ovako prorokuješ da odustanemo od borbe? U čemu je snaga Boga njihova i zar ima većeg od Nabukodonozora? Mi ćemo ih smrviti i zdrobiti, a i tebe s njima!» – gnjevan je uzviknuo. No, povijest zabilježi Holoferno je zajedno s vojskom propao, a Izrael i Ahior ostali.
Ovo je povijest izabranog izraelskog naroda, ali ovo je povijest svakog naroda. Samo ona obitelj koja svoja životna kola veže za Božju zvijezdu, neće propasti. Samo onaj pojedinac koji u Bogu traži oslonac i sigurnost, neće izumrijeti. Samo onaj narod koji svoju sadašnjost na Bogu temelji, imat će sigurnu budućnost.
Bogatstvo nam otvara mnoga vrata. Znanje nas čini priznatima. Popularnost nas čini važnima. Uspjeh na različitim razinama nam godi. No, samo nas ljubav čini sretnima i zadovoljnima. Kad smo uspješni onda nas mnogi pozdravljaju i slave. U mnoga mjesta smo kao gosti dobro došli, ali ne zaboravimo samo smo u obitelji «doma».
Da nitko na svijetu ne bi bio siroče i da nitko ne bi bio nesretan, valja obnoviti naše obitelji i obiteljske odnose. Valja nam se ponovo uhvatiti Kristove zvijezde – vratiti Boga, molitvu, svetu misu, povjerenje, razgovor i ljubav u naše obitelji. Bez toga neće ići. Možda nas i ova situacija s koronavirusom tomu uči. Stoga molimo: Neka se svetost božanske obitelji ovih dana prelije u sve naše obitelji. Amen.
Fra Branko Radoš
Prenijeto s: https://www.franjevci.info/
Božić – rođenje Gospodinovo (Razmišljanje)
Prije nekoliko godina imao sam priliku gledati jedan kratki film koji prepričavam po sjećanju. Možda se potkrade i pokoja pogreška, ali se nadam da će poruka biti jasna. Radnja filma odvija se u Japanu za vrijeme i netom poslije drugoga svjetskoga rata. U nekom selu oženio se jedan mladić i vrlo brzo nakon vjenčanja regrutiran je u carsku vojsku. U ratu je doživio, vidio, pa i sam činio svašta: ubojstva, mučenja, silovanja, paleži, protjerivanja ljudi iz njihovih domova itd. Sve je to doživio i preživio, ali se nakon rata nije vratio kući. Budući da ga nitko nije vidio ni mrtva ni živa smatrali su ga nestalim.
A onda se počelo govoriti kako su ga vidjeli u šumi koja se nalazi blizu njegove rodne kuće u kojoj još žive i čekaju ga njegovi roditelji i njegova mlada žena. Kada je čula govorkanja, žena je pošla u potragu. I doista, jednoga dana ugledala je svoga muža kako ide na jezero usred šume piti vodu. Ali njezin muž nije hodao uspravno kao čuvjek. Gmizao je po zemlji kako zmija ili kakav drugi gmizavac. Žena je shvatila o čemu se radi. Uzela je kamen. Pogodila svoga muža u glavu i rekla: „Zar se stidiš biti čovjek!?“.
Čini se da je ovo pitanje stalno aktualno. Svjedoci smo kako i u ovom našem vremunu postoji toliko razloga da se zastidimo što smo ljudi. I danas se ratuje, pali, ubija, siluje, protjeruje, bježi i ne pokazuje dovoljno brige da se stvari promijene na bolje. Zgražamo se nad svime time i ne želimo promijeniti svoj način života. Možda se čak ni ne pitamo: trebamo li se stidjeti biti ljudi. Kada su prvi čovjek i žena sagriješili ne poslušavši Boga, nego zmiju, otvorile su im se oči da vide svoju golotinju i oni su se zastidjeli. Prvotni skladni odnosi između Boga i ljudi kao i ljudi međosobno poremetili su se. Čovjek i žena osjetili su potrebu da se zaštite jedno od drugoga i spleli su pregače od smokova lišća. Sakrili su se i od Boga. Kad su čuli njegov korak u vrtu za dnevnoga povjetarca šćućurili su se među stablima u edenskom vrtu. Ali Bog ih traži. On čovjeka pita gdje si? i započinje dijalog koji puninu svoje riječi postiže u utjelovljenju Vječne Riječi.
Nakon onoga razgovora u edenskom vrtu Bog je čovjeka i ženu odjednuo odjećom od krzna i obučeni tom odjećom oni su mogli nastaviti živjeti, a da se ne stide. Nakon što je sagriješio čovjek više ne može biti gol, a ne osjećati stida. Potrebna mu je odjeća bolja od pregača od smokvina lista. U takvoj odjeći čovjek se nije mogao pokazati pred Bogo. Za to mu je potrebna odjeća koju mu može dati samo Bog.
Za nas kršćane ta odjeća jest odjeća novoga čovjeka uronjenja čitavim tijelom u Isusa Kristu. Ali mi se ne bismo mogli zaodjenuti Kristom, da on prethodno nije u potpunosti obukao na sebe odjeću naše ljudske krhkosti.
Utjelovljenjem svoga Sina Bog nam je pokazao što njemu znači biti čovjek. Nijedna riječ ni djelo koje promiče ljudsko dostojanstvo ne može se mjeriti s činom Božjeg utjelovljenja. Postavši čovjekom u Isusu Kristu Bog nam je pokazao kako možemo u ovom biti ljudi, a da se toga ne stidiomo. Svi argumenti koji govore protiv čovjeka padaju u vodu, kad se sjetimo da je Bog postao čovjekom. Premda smo grešni i svojim djelima zaslužujemo smrt, Bog nad stalno poziva na život.
Ostaje nam zapitati se koliko smo svjesni toga sadržaja naše vjere i koliko u toj svijesti živimo. Svijest o Božjoj ljubavi prema čovjeku, koja se očitovala Kristovim utjelovljenjem, ne može se živjeti tek prigodno. To je stvar koja se tiče cjelovitosti našega života. Pa ipak to ne znači da Božić i božićni blagdani nisu prigoda da uhvatimo novi zalet u svom vjerničkom životu. To nam osobito omogućuju naša liturgijska slavlja u kojima se intenzivira naša svijest o Božjoj prisutnosti među nama.
Tijekom došašća, pogotovo u posljednjim danima pred Božić, ime Emanuel – s nama Bog – kojim je prorok Izaija navijestio Kristovo rođenje često je odzvonilo u našim ušima. Neka to zvonko ime dopre i do našega srca.
U priču o mladom vojniku koji se stidio biti čovjekom, ne spominje se Bog. Zlo rata i nasilja ignorira i zamagljuje Božju prisutnost među nama. U priči o grijehu prvih ljudi Bog se, dok sam ne potraži čovjeka, spominje samo u trećem licu. Čini se kao nije prisutan ondje gdje se griješi. Ali on je svejedno tu. I kad griješimo on je tu da na od grijeha očisti. Zove nas na obraćenje i daje nam odjeću kako bismo mogli živjeti tako da se ne stidimo biti ljudi.
Fra Domagoj Runje
prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/
ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA GODINE B
Kako Bog djeluje?
Kako se pripremamo za Božić?
Zadnja je nedjelja Došašća, Božić je već tu. Svi smo u velikoj žurbi i trci oko spremanja mnogih stvari bez kojih – kako smo uvjereni – ne bismo mogli dostojno proslaviti Božić: treba još štošta kupiti, kuću urediti, nabaviti i okititi božićno drvce i možda još u zadnji čas napisati koju čestitku, ako smo to zaboravili prije učiniti. Mnogi ljudi pravo odahnu tek kad blagdani prođu, možda i uz iskren uzdah: Hvala Bogu da je sve prošlo, da se opet vratila svakodnevica! Je li to stvarno Božić ili je to samo naša vlastita tvorevina Božića? Continue reading
Potpuni oprost prigodom 800. obljetnice Božića u Grecciu
U povodu 800. obljetnice Božića u Grecciu sv. Franje Asiškoga, Apostolska pokorničarna prihvatila je molbu Konferencije franjevačke obitelji da se u svim crkvama, koje su povjerene franjevačkoj pastoralnoj brizi, vjernicima omogući zadobivanje potpunog oprosta, objavljeno je u petak 27. listopada na mrežnoj stranici Reda Manje braće.
Zadobivanje potpunog oprosta pod uobičajenim uvjetima bit će moguće od svetkovine Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 2023. do blagdana Prikazanja Gospodinovog 2. veljače 2024. Franjevačka obitelj proslijedila je molbu Svetom Ocu 17. travnja prošle godine „poradi promicanja duhovne obnove vjernikâ i rasta milosti“, piše u molbi upućenoj Apostolskoj pokorničarni.
„U molitvi pred jaslicama postavljenim u crkvama, vjernici mogu dobiti potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima. Isto tako, oni koji su bolesni ili ne mogu fizički sudjelovati mogu jednako primiti plod oprosta, prinoseći svoje patnje Gospodinu ili vršeći neku odobrenu pobožnost“, ističe se u dopisu koji potpisuju generalni ministri i predsjednik Konferencije franjevačke obitelji, a objavljeno je u petak 27. listopada na mrežnoj stranici Reda Manje braće. Dopis je dostupan na ovoj poveznici: 800° Greccio – Indulgenza – HR.
prenijeto s: https://www.redovnistvo.hr/
Franjevačke obljetnice. Proslava Božića u Grecciu
Od 2023. do 2026. godine obilježavaju se velike obljetnice s kraja života sv. Franje, od potvrde Franjinog Pravila, preko Božića u Grecciu, primanja rana na La Verni, sastavljanja Pjesme stvorova do Franjinog preminuća. Proslava Božića u Grecciu posljednje je razmišljanje o prvoj godini obilježavanja velikih obljetnica vezanih uz kraj života svetoga Franje, koje je pripremio fra Darko Tepert, tajnik za formaciju i studije u Generalnoj kuriji u Rimu
fra Darko Tepert
Poštovani slušatelji, prošla dva tjedna govorili smo o tome kako je sveti Franjo tražio samotna mjesta pogodna za molitvu i koja je bila njegova nakana kad je u jednom takvom samotnom mjestu htio na poseban način proslaviti Božić. Danas ćemo čuti kako je izgledalo to slavlje koje se odvilo prije osamsto godina. Ovo je, naime, prva u nizu od četiri godine u kojima obilježavamo osamstotu obljetnicu važnih događaja s kraja života svetoga Franje Asiškoga.
Kako bismo osjetili ozračje Franjinoga slavlja u Grecciu, dobro je čuti kako to opisuje fra Toma Čelanski, Franjin suvremenik, u svome Prvom životopisu svetoga Franje. Ondje on kaže: „I približio se dan veselja, došao je dan klicanja. Iz mnogih mjesta pozvana su braća. Muškarci i žene onoga kraja prirediše prema svojim mogućnostima svijeće i zublje da bi rasvijetlili noć koja je blistavom zvijezdom rasvijetlila sve dane i godine. Napokon je došao svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama. Pristiže narod i novom se radošću raduje novom otajstvu. Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje. Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnog ganuća uzdiše, shrvan krotkošću, a ispunjen čudesnom radošću. Jasle su oltar gdje se služi svečana misa; u neočekivanoj utjehi uživa svećenik“ (1Čel 85).
Prva stvar koja je odmah vidljiva već s početka ovoga izvještaja jest da je taj dan bio duboko obilježen veseljem. To je onaj temeljni kršćanski stav. Sveti Franjo, kojemu nije manjkalo trpljenja, pogotovo u tim posljednjim godinama njegova života, kad su ga obuzimale i bolesti i kad mu je vid počeo slabiti, pa je zbog toga prolazio i bolne tretmane toga doba, znao je naći radost u Kristu i njegovu otajstvu.
Drugo što je vidljivo, Franjo koji je volio samotna mjesta, znao je ipak svoj doživljaj Boga podijeliti s drugima, ne samo sa svojom braćom franjevcima, nego sa svim ljudima. Doista, takav blizak odnos redovnikâ i svega Božjeg naroda u temelju je franjevačke karizme, što je kroz povijest dolazilo do izražaja u najrazličitijim društvenim okolnostima.
Treće, Franjo je bio čovjek osjetila. Njemu je bilo jasno da Bog ne može biti doživljen samo na intelektualnoj razini, nego je čovjeku, za potpuni doživljaj Boga, potrebno da upotrijebi sva osjetila. Zato je ovdje noć rasvijetljena bakljama, što je simbolika Krista koji svojim dolaskom postaje „mlado sunce s visine“, onaj koji rasvjetljuje tamu grijeha i smrti i donosi bljesak života. Zato su ovdje materijalne, stvarne jaslice sa slamom. Toma Čelanski kaže: „Greccio kao da postade novi Betlehem“. Cijelo je slavlje trebalo putem osjetila, putem izvanjskoga doživljaja, ljude u njihovoj nutrini premjestiti u Betlehem. Umjesto da se samo intelektualno razmatraju riječi evanđelja koje o tome govore, Franjo želi obuhvatiti cjelokupni doživljaj svake osobe. To je razmatranje, ne samo riječi, nego cjelokupne stvarnosti. U tom doživljaju kao da i priroda sudjeluje jer „šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene“.
Četvrto, sve se događa u ozračju molitve jer braća franjevci pjevaju hvale Bogu, vjerojatno po Psalmima. Sveti Franjo, u svome Časoslovu muke Gospodnje, donosi i psalam koji je on sam sastavio, a trebao se moliti uz večernju molitvu u božićno vrijeme. On započinje riječima: „“Kličite Bogu, pomoći našoj (usp. Ps 80,2a), kličite Gospodinu Bogu, živomu i istinitomu, glasom radosnim (usp. Ps 46,2b). Jer Gospodin je svevišnji, strašan, Kralj velik nad zemljom svom (usp. Ps 46,3). Jer presveti otac nebeski, Kralj naš od davnina (usp. Ps 74,12a), posla ljubljenoga Sina svoga s visine; i rodi se od blažene djevice, svete Marije. On njega zazva: Otac moj si ti (usp. Ps 88,27a); i on ga postavi za prvorođenca, uzvišena nad kraljevima zemaljskim (usp. Ps 88,28). U onaj dan Gospodin posla milosrđe svoje, a noću pjesmu svoju (usp. Ps 41,9a–b). Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu (Ps 117,24). Jer presveti nam je ljubljeni dječak darovan; rodi se radi nas (usp. Iz 9,6) na putu i bi položen u jasle, jer nemaše mjesta u svratištu (usp. Lk 2,7). Slava na visinama Gospodinu Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje (usp. Lk 2,14)“ (ČMu 15,1-8).
I u ovoj molitvi što ju je Franjo sastavio od riječi biblijskih Psalama, ali i od evanđeoskih tekstova, sve pršti od radosti. Dapače, Gospodin šalje svoju pjesmu. To je pjesma i klicanje koje i u Grecciu obuzima, ne samo ljude, nego sve stvorenje.
U takvom ozračju započinje sveta misa. Sveti Franjo nije bio svećenik, a budući da nam fra Toma Čelanski kaže da je Franjo obukao „levitsku odjeću“, što je naziv za liturgijsko odijelo đakona, i dodaje da je bio đakon. Osim toga, u liturgiji je upravo đakonova služba navijestiti evanđelje. Čelanski kaže da Franjo „zvonkim glasom pjeva evanđelje“ i nastavlja: „A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Sve poziva na najveću nagradu. Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime ISUS, govorio silnim žarom. Nazivao ga je betlehemskim Djetešcem, a ime BETLEHEM izgovarao je poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali još više slatkim osjećajima. Kad bi spominjao betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime ISUS, sve bi oblizivao usne, jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi. Množe se ondje darovi Svemogućega, a neki kreposni čovjek imao je viđenje. Vidio je naime kako u jaslama leži prestrašeno Djetešce i Božjeg sveca koji Djetetu pristupa kao da ga hoće oda sna probuditi. To viđenje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje. Konačno je dovršeno svečano bdjenje i svi se radosni povratiše kući“ (1Čel 86).
Vidimo najprije Franjin odnos prema Božjoj riječi. Ona ga duboko dotiče. On je doživljava ne samo kao informaciju, nego kao istinu koja prodire u čovjekov život i mijenja ga. Kad navješćuje evanđelje, Franjo kao da ga proživljava i pomaže drugima da ga dožive i prožive. Riječ Božja ne ostavlja ni njega ni one koji ga slušaju ravnodušnima.
Franjo i propovijeda, a njegov životopisac na poseban način ističe kako izgovara ime Isus i riječ Betlehem. U franjevačkoj tradiciji upravo je ime Isus prepoznato, kao što to piše i u Djelima apostolskim, kao ono jedino ime pod nebom po kojem se ljudi mogu spasiti. Uostalom, u hebrejskom jeziku, to ime – Jehošua – i znači „Gospodin spasava“. Tako Isusovo ime postaje znak njegova poslanja, znak spasenja i znak Božjeg milosrđa. U kasnijim razdobljima, upravo će franjevac, sv. Bernardin Sijenski, proširiti katoličkim svijetom pobožnost prema presvetom Imenu Isusovu.
Opčinjenost nazivom Betlehem, kod svetoga je Franje zasigurno bila povezana s njegovom snažnom ljubavlju prema Svetoj zemlji i njegovoj davnoj želji da pohodi krajeve koje je Gospodin posvetio svojom prisutnošću. Ne možemo sa sigurnošću znati je li mu uspjelo stići do Nazareta, do Betlehema ili do Jeruzalema. Njegovi životopisci govore o njegovim putovanjima prema Svetoj zemlji, o njegovu susretu sa sultanom kod Damiete u Egiptu, ali nemamo drugih vijesti. Kasnije se samo govori o njegovu povratku iz Svete zemlje. Ipak, tradicija franjevaca u Svetoj zemlji želi vidjeti svetoga Franju ondje. Ako je doista ondje bio, onda i ova ljubav kojom izgovara riječ Betlehem mora biti ispunjena sjećanjima na ono što je u Svetoj zemlji vidio i na mogućnost da vidi i dotakne mjesto Isusova rođenja. Ako li mu pak nije uspjelo doći do Betlehema, onda je morao u tim trenucima imati na umu ovu svoju tako snažnu, a neispunjenu želju. I ova želja da sâm pohodi Svetu zemlju proizlazi iz Franjina uvjerenja da osjetila itekako mogu pomoći čovjekovoj, pa i njegovoj osobnoj vjeri. Svaki hodočasnik koji je jednom posjetio Svetu zemlju reći će da više ne čita evanđelje na isti način, i da mu se uvijek iznova u pamet vraćaju slike mjesta, krajolici koje je ondje vidio, klima koju je ondje osjetio, susreti koje je ondje doživio.
Toma Čelanski opisuje i kako je neki čovjek imao viđenje i kako je u jaslama, u sijenu vidio Djetešce Isusa i Franju koji kao da ga hoće probuditi. Iz ovoga saznajemo da Franjo, premda je uprizorio prve jaslice, premda se potrudio da donese sijeno, da budu dovedeni vol i magarac, ipak nije u jasle postavio i lik Isusa. On je htio da Isus bude živo prisutan, a ne samo predstavljen nekim likom. Viđenje govori upravo o tome. Premda se nije fizički mogao vidjeti, Isus je bio prisutan. Osim toga, rečeno je da je to dijete bilo prestrašeno. Ovaj strah i nesigurnost objašnjeni su činjenicom da su mnogi ljudi na njega zaboravili. Tako trpljenje Kristova tijela – Crkve – postaje Isusovo osobno trpljenje. Franjin je zadatak, u ovom viđenju, da Isusa probudi, to jest da probudi svijest o njemu u srcima ljudi. To je ono što je Franjo i htio učiniti ovako osobitom proslavom Božića u Grecciu.
Izvještaj o Grecciu u Prvom životopisu svetoga Franje što ga je napisao fra Toma Čelanski završava riječima: „Sačuvano je sijeno koje je bilo prostrto u jaslama, da bi Gospodin sačuvao domaće životinje kao što je umnožio svoje sveto milosrđe. I tako se postupalo. Mnoge životinje u onome kraju koje su imale različite bolesti, ako su jele od ovoga sijena, bile su oslobođene od svojih bolesti. Štoviše, i žene koje bi imale težak porod, kad bi na se stavile nešto od ovoga sijena, sretno bi rodile. Ondje bi vjernici obaju spolova, pogođeni kakvom bolešću, zadobivali zdravlje. Mjesto jaslica posvećeno je time što je ondje podignut hram Gospodnji, a na čast blaženoga oca Franje povrh jaslica je načinjen oltar i posvećena crkva da bi ondje gdje su jednoć životinje jele sijeno ubuduće ljudi za zdravlje duše i tijela blagovali tijelo neokaljanog i netaknutoga Jaganjca, Gospodina našega Isusa Krista, koji nam se s najvećom i neizrecivom ljubavlju dao za hranu, on koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog uvijek i slavan kroz sve vijeke vjekova. Amen“ (1Čel 87).
Opisano je, dakle, kako sijeno iz ovih Franjinih jaslica dobiva čudotvornu moć. Moglo bi se činiti kao da je riječ o kakvoj magiji, no sve je objašnjeno onim prethodnim viđenjem: to je bio živi Isus. Nije stoga sijeno to što čini čuda, nego je Isus jedini pravi čudotvorac. On je davao zdravlje životinjama koje su ljudima značile život. On je pratio žene u teškom porodu. On je svim ljudima vraćao zdravlje, baš kao što je to toliko puta opisano u evanđeljima.
I danas se franjevačkom samostanu kod Greccia nalazi mjesto gdje su bile jaslice. Kao što Toma Čelanski i kaže, ondje se nalazi hram Gospodnji. Mala udubina u stijeni pretvorena je u bogoslužni prostor. Iznad nje podignuta je crkvica, a uz nju i maleno boravište za braću franjevce. Kasnije će ovaj samostan biti proširen te se i danas uzdiže na stijeni kao znak Božje blizine i ljudske želje da ga prepoznamo i da ga probudimo u svojim srcima.
Franjin životopisac dobro završava cijeli izvještaj podsjećanjem da je izvor svega dobra, izvor zdravlja i svakoga blagoslova sâm Gospodin koji nam se daje za hranu u euharistiji.
Poštovani slušatelji, kao što smo vam veći više puta spomenuli, cijela obitelj franjevačkih redovnika, redovnica i svjetovnjaka ove godine obilježava osamstotu obljetnicu objavljivanja Franjinog Pravila što ga je potvrdio papa Honorije i osamstotu obljetnicu proslave Božića kod Greccia. Sve je to bilo tri godine prije Franjina svetog preminuća.
Zbog toga će se svi franjevci, franjevke, pripadnici različitih franjevačkih redova i svi simpatizeri svetoga Franje koji se nalaze u Rimu i okolici, 29. studenoga ove godine, na dan kad je prije osamsto godina papa potvrdio Pravilo, naći u bazilici sv. Ivana na Lateranu, kako bi obilježili ovu veliku obljetnicu i u molitvenom raspoloženju zajedno promišljali o Franjinom pozivu da živimo evanđelje i tako nasljedujemo stope Gospodina našega Isusa Krista. Slični događaji bit će organizirani u svim dijelovima svijeta gdje je živa franjevačka karizma.
Prenijeto s: https://www.vaticannews.va/
TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA B
Gaudete-pregate!
Evo nas u trećoj nedjelji adventa. Ova je nedjelja prožeta temom radosti, zato se u prošlosti zvala Gaudete – nedjelja radosti zbog početnih riječi ulazne pjesme: „Radujte se u Gospodinu uvijek.“ Naveden je i razlog radosti: ”Gospodin je blizu.” Baš to advent i želi reći i tebi i meni i svakome od nas: Gospodin dolazi! On je blizu! Onaj tko ima otvorene uši i otvoreno srce, k njemu će doći i taj će imati razloga da bude sretan i radostan. Continue reading
POČETAK POČETKA
Druga nedjelja došašća u godini B
Iz 40,1-5.9-11; 2 Pt 3,8-14; Mk 1,1-8
Sa svakim danom nešto svršava, sa svakim novim jutrom nešto novo dolazi, započinje. Nama je to teško definirati, ali to je svakodnevno životno iskustvo. I gotovo svakoga dana smo suočeni s toliko razočaranja, osobnih, zajedničkih, jer nam se želje ne ispunjavaju, jer su ciljevi nedostižni, a prema svršetku hodimo. I skupno i osobno. Naprijed moramo, osuđeni smo na neprestani rast i u proizvodnji, i u potrošnji. Sanjali smo ili još uvijek sanjamo o predivnom novom svijetu, o besklasnom društvu, planiramo društvo blagostanja, zdravlja, napretka o kome krasnozbore mediji, reklame, cjelokupna promidžba.
Živimo u procesu neprestanoga: imati više, htjeti više, morati ići pod svaku cijenu naprijed. Trpimo stoga od stresa, u trajnoj smo brizi za sebe i svoju budućnost, u strahu da moramo odstupiti svoje mjesto i prepustiti pozornicu mlađima ili sposobnijima. Borba svih protiv sviju vlada posvuda. Zavist truje međuodnose. Srčane kljenuti, slomovi živaca, depresije, samoubojstva, bijeg u drogu, alkohol, svakodnevna su pojava. Postali smo svi žrtve svojih neumjerenih prohtjeva. Neprestance raste potrošnja smirujućih sredstava, a istodobno nam reklama nudi sredstva koja pospješuju našu vitalnost, aktivnost, radnu sposobnost. Pitamo se, gdje je prava mjera svemu tome.
Nismo svjesni da kemija i kemijska industrija (ta svi naši lijekovi su u biti proizvodi kemijske industrije) nema ama nikakva interesa da se u nama bilo što promijeni ili stavi na svoje pravo mjesto, jer inače ne bi imala što sutra prodavati. Naprotiv, što nas je više bolesnih, njezina je zarada sigurnija. Dnevna politika izbacuje svakodnevno nove idole namjesto starih otrcanih i olinjalih. U biti se malo ili ništa ne mijenja. Ni znanost nema šta bitna ili nova ponuditi.
U takvu duhovnom vakuumu doživljavaju procvat kojekakvi novi mesije. Ima ih na sve strane, u svakom obliku, svake boje. Od najmračnijih, okultnih, crnomagijskih, satanističkih, do krajnje religijskih izfanatiziranih. Svi prizivlju novi obrat, novu epohu, novo doba, New-Age. Čekaju nešto novo, ili nekoga novoga na pozornici. Ponajmanje Boga povijesti. Možda nekakva Godota (u smislu pisca agnostika Samuela Becketta), ali ni taj nikako da se pojavi. Tako ljudi prerastaju u statične likove, promatrače. Na kraju se pitamo: Pa je li to smisao i ispunjenje života, je li to sreća o kojoj su nam toliki toliko desetljeća punili uši? Očekivanoga i obećavanoga nikako na obzorju, ni života a ni povijesti.
Mi u Crkvi znamo što čekamo i koga čekamo, iščekkujemo. I tko je Očekivani. Koji je došao i koji će doći. Samo što se na početku 21. stoljeća premještamo u poziciju jednoga novog početka o kojemu se neprestance govori: Nalazimo se u vremenu novog Adventa koji će prerasti u novo tisućljeće. U znaku Isusa Krista. To nas upravo sili svrnuti pogled na početke Radosnog navještaja. Jer započeti ne može nikako drukčije nego je onda započelo, prije dvije tisuće godina. To nam može uvelike pomoći da danas pripravimo put Gospodinu koji dolazi.
Ivan je shvatio što je i tko je on. Njegovo nije navijestiti nikakav novi mesijanski nauk, nikakvo novo spasenje. Njegovo je samo urpijeti prstom i svojim životom se usmjeriti prema onome koji dolazi. Ne ja, nego On. On dolazi krštavati Duhom Svetim i ognjem.
Ivan zna: Moje je biti cijelim bićem u službi dolazećega. Zanesen je posvema Bogom, i Bog je sadržaj njegova života. Cjelokupni Ivanov život je prstokaz prema Isusu Kristu. Njegov je život jedno veliko svjedočanstvo i svjedočenje, a ujedno i poziv na obraćenje. Ne samo riječima nego svojim primjerom. On postaje velikim upitnikom suvremenicima, i onda ali i danas:
Vjernička egzistencija, naime, mora biti upitna. Mora postavljati pred ljude znak pitanja, mora izazivati na razmišljanje te poticati na obraćenje, na promjenu životnih stavova. Ivan je pokrenuo mase jer bijaše svjedok i jer je ono što je propovijedao životom pokazivao. Nije zastirao svojom pojavom, nego je otkrivao. Nije bacao sjenu, nego svjetlo. Nije krivotvorio, iskrivljivao, nego stavljao na pravo mjesto, u pravi odnos prema Bogu i dolazećem Mesiji. Živio je svoje poslanje, zanesen, potresen, oduševljen jer Bog bijaše sadržaj njegova života i njegovo žarište.
Ivan je živio iz osobne jezgrenice koja za njega bijaše Bog i samo Bog. On mu je bio sve i zato je živio obraćeničkim životom, životom obraćenja. Posvemašnjom okrenutošću prema Bogu. Sve je svoje (u)središtio u Bogu, ne u sebi. Promatrao je i prelamao sve kroz Božu prizmu, iz Božje perspektive, s Božjih zrenika.
Predugo su nas učili i poučavali kako je naša prava sloboda što dalje od Boga, koji prema njihovu naukovanju kao da Bog navodno sputava, zarobljuje, osiromašuje. Vrijeme u kome živimo, pandemija koja nas je zadesila, uče nas upravo suprotnome. Naša je šansa u povratu k Bogu, u obraćenju. Jer Bog je ljubav koja prašta. Onaj tko istinski ljubi, ne zarobljuje, nego oslobađa. Svjedoci smo svi što nam je donio rat u svojim tragičnim posljedicama, koje još osjećamo. Vodio se u ime ideja koje se protive čovjeku i njegovu oslobođenju. Ljudi su još uvijek ostali zatočenici ideja nacionalizma, mita o vlastitoj veličini, vlastitom mesijanizmu, i zbog toga brišu s lica zemlje toliko povijesnih znamena.
Predugo su nam govorili kako je taj Bog naš konkurent, onaj koji nas otuđuje od nas samih. Zapravo je on jedina istinska sloboda. O njoj je govorio Ivan, nastavio govoriti Isus, a živjeli su toliki svetci. Na nama je to izreći današnjem svijetu, proročkim glasom, a još više svojim životom upravo u pokršćanskoj, postmodernoj epohi i eri koja treba i očekuje ponovni dolazak Isusa Krista na pozornicu ovog svijeta. Mnogi su nas vodili i zavodili i ništa dobra nisu donijeli. Zato je jedini spas osobni i zajednički u obratu prema Bogu koji nam dolazi u Isusu Kristu.
Fra Tomislav Pervan – Međugorje