Učitelju, što nam je činiti?

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina C
ČITANJA: Sef 3,14-18a; Iz 12,2-4bcd.5-6; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18

Tri puta postavljeno pitanje „Što nam je činiti?“ i Ivanovi odgovori na to pitanje posebnost je Lukina opisa djelovanja Ivana Krstitelja.

Prvi put to pitanje Ivanu postavlja mnoštvo. Pojam mnoštvo u ovom slučaju odnosi se na obični narod koji se, za razliku od svojih civilnih i religijskih vođa pokazao otvorenim prema Ivanovu, a kasnije i Isusovu propovijedanju. Tako u Lk 7,29-30 čitamo “Sav narod koji ga je slušao, pa i carinici, uvidješe pravednost Božju: pokrstiše se Ivanovim krstom. Naprotiv, farizeji i zakonoznanci ometoše što je Bog s njima naumio jer ne htjedoše da ih Ivan krsti.“

Odgovor koji Ivan daje narodu veoma je jednostavan i u potpunosti se odnosi na solidarnost prema bližnjemu. Plodovi obraćenja očituju se u djelima ljubavi prema bližnjemu: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.“ Jednostavno rečeno, bez takve konkretne potvrde, vjera u Boga nije autentična.

Drugi put pitanje postavljaju carinici. Oni su poslovično omraženi od naroda i smatrani grešnicima zbog prekomjernog utjerivanja raznih poreza i daća. Ivanov odgovor smjera upravo na to: „Ne utjerujte više nego vam je određeno!“. Kasnije evanđelist Luka u obliku Isusove prispodobe donosi primjer jednog carinika koji se moli u hramu i ponizno se naziva grešnikom (18,10-14). Malo kasnije poruku te prispodobe potvrđuje opisom stvarnog susreta Isusa s carinikom Zakejom koji je polovicu svoga imanja razdijelio siromasima, a četverostruko vratio onima koje je prevario (19,1-10).

Treći put pitanje postavljaju vojnici. Luka ne kaže o kakvim je vojnicima riječ. Vjerojatno se ne radi o rimskoj vojsci nego o židovskim vojnicima u službi kralja Heroda Antipe. U svakom slučaju, budući da su radili za tuđinsku vlast i jedni i drugi bili su omraženi kao i carinici. Stoga je neobično već to što se nalaze među mnoštvom koje je dolazilo Ivanu. Možda su tu bili službeno, kao čuvari javnoga reda. Ali u tom slučaju još je znakovitije to da nisu ostali ravnodušni prema Ivanovu propovijedanju. Njegova riječ ih je toliko zahvatila da su ga pitali kako oni u svojoj situaciji mogu donositi plodove obraćenja. Ivanov odgovor odnosi se upravo na ono što se događa u njihovoj službi. Ne govori im da napuste vojničku službu nego ih opominje neka ne čine nasilja, neka nikoga ne prijavljuju i neka budu zadovoljni svojom plaćom. Drugim riječima, poziva ih da svoju vojničku službu usmjere na dobro i obranu nezaštićenih, a ne na vlastiti, često nemoralan, probitak.

Kasnije evanđelist Luka dvaput donosi pozitivne primjere vojnika koji su povjerovali u Krista. U 7,1-10 to je rimski satnik koji je molio za svoga slugu, te je Isus bio zadivljen njegovom vjerom, a u 23,47 to je opet jedan satnik koji u Isusu razapetom na križ prepoznaje pravednika. No uz te pozitivne primjere Luka ne izostavlja spomenuti ni one vojnike koji su se izrugivali s Isusom u njegovoj muci (usp. 23, 36-37). Tako su prema odgovoru pitanje „Što nam je činiti?“ moguća dva stava. Jedna je prihvaćanje, a drugi podrugljivo odbijanje Božje riječi.

Nakon tri puta postavljenog pitanja „Što nam je činiti?“ odgovara se i na pitanje naroda s obzirom na Ivanov identitet. Budući da je Ivan bio toliko sličan Kristu, jako mu je stalo do toga da jasno kaže kako on nije Krist, nego da samo naviješta njegov dolazak. Štoviše Ivan se ne smatra dostojnim niti da mu odriješi remenje na obući. Dok Ivan za krštenje raspolaže samo vodom, Krist raspolaže Duhom Svetim i ognjem. Duh Sveti označuje Isusovo božansko podrijetlo, a oganj se tumači slikom suda, koja je vjerojatno nadahnuta na Ps 1,4. Krist u ruci drži vijaču kojom odvaja žito od pljeve, to jest pravednike od opakih. Ali prije tog završnog čina Krista suca pred svakim čovjekom stoje dva puta i svatko sam bira kojim će putem poći. Jedan je put u zajednici pravednih koji vodi u život, a drugi put je put opakih podrugljivaca koji vodi u propast. Tu jasnu poruku Ivan je propovijedao narodu na različite načine kako bi ga potakao na obraćenje koje se prepoznaje u plodovima dobrih djela.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

BEZGRJEŠNO ZAČEĆE

S ovom su svetkovinom redovito povezani nesporazumi u svijesti većine vjernika, budući da većina nema ni jasne predodžbe o ‘istočnom’, izvornom grijehu praroditelja. Kako je ova svetkovina vezana upravo uz tu ‘ljagu’, kojom smo obilježeni svi u svojoj naravi, Marijin imunitet od tog grijeha, te ljage, nekako je diže u svijesti vjernika u nedostižne sfere, u nekakvu božansku povlaštenost, do koje se nemoguće običnom smrtniku vinuti.

            Međutim, potrebno je i ovdje naglasiti upravo ono što se ističe i naglašava i kod ostalih Marijinih svetkovina. Mi Mariju slavimo u teološkom smislu da bismo istaknuli njezine antropološke crte, odnosno u Mariji slavimo ostvarenu antropologiju, čovjeka u onom izdanju kakva je Bog zamislio, stvarajući ga na svoju sliku.

            Dakle, ne slavimo njezina odličja, povlastice, nego slavimo Božje djelo u njoj. Slavimo tajnu njezina već ostvarena, i svoga osobnoga i zajedničkoga očekivana spasenja i otkupljenja. Ili kao što veli Poslanica Kološanima (1,22): “Sada vas pomiri smrću njegova (tj. Kristova) smrtnog tijela da vas izvede preda se svete, neporočne (Vulgata: immaculati – Maria Immaculata!) i besprijekorne”. Poslanica Efežanima (5,27) primjenjuje i prenosi  to na cijelu Crkvu, koju je “Krist ljubio i sebe samoga predao za nju, da je učini svetom i čistom u kupelji riječi, da sam sebi privede Crkvu kićenu, bez ljage ili bore…, da bude sveta i bez mane”.

             Otkupljenje je dakle oslobođenje od krivnje, osobne i kolektivne, pobjeda milosti i Krista nad silom tame i Zla. U nama i na nama se treba ostvariti što je započeto u Mariji, po milosti. Mi nismo samo u vrtložniku ni kolopletu krivnje i zla, nego smo Kristovim djelom već oslobođeni te to trebamo životom svjedočiti. Marija je tu uzor i poticaj.

            Današnji nam blagdan, i uopće sve što svoji u svezi s Marijom u mariologiji i marijanskoj pobožnosti rječito zbori, koliko je u Božjim očima vrijedan jedan jedini, odnosno svaki ljudski život. Pojedinci su se upuštali u proračune koliko je vrijedio jedan ljudski život npr. u koncentracijskim logorima, nakon jednogodišnjeg boravka, prisilnog rada, koliko je vrijedio i vrijedi život u tolikim Gulazima, sibirskim, a danas gdje su ljudi obična radna snaga, zatočenici jedne gole sile i prisile.

            Koliko je vrijedan jedan ljudski život u ovom ratovima diljem svijeta? Je li čovjek samo to što neki tvrde, ili je u njega pohranjeno daleko više? Upravo nam to veli današnji Marijin blagdan. Čovjek jest u biti prolazno biće, podložno zakonima propadanja, ako ga se promatra čisto materijalistički. Ali nam Biblija od samih početaka govori o neprolaznom, o vječnom u čovjeku, o onome što nije samo od ‘gliba zemaljskog’, nego od Duha Božjeg. Govori o Bogu koji spasava i otkupljuje, koji u čovjeka usađuje klicu besmrtnosti i vječnosti. Unatoč svemu, Bog čovjeka ne otpisuje.

            Da je tome tako, svjedoči današnji Marijin blagdan. Božja vjerna ljubav nije uzaludna. Postoji čovjek koji je spreman do kraja prihvatiti u sebe i svoj život Boga. Današnji blagdan je blagdan Marijina izuzeća ispod ok(r)uženja grijeha i grijehom, bezboštva. Na Mariji jasno očituje što sa svima nama namjerava. U Marije to nije išlo bez njezina pristanka, neće ni kod nas. Otkupljenje znači ljubav, a ljubav je djelatna samo onda kad se uzvrati.

            Marijin današnji blagdan nam veli: Postoji čovjek koji u svojoj srčici, svojoj jezgri nije bio zahvaćen grijehom. Nije to zbog njezine zasluge, nego zbog očekivanog Božjeg zahvata po Logosu u svijetu. Duh ju je do te mjere ispunio, da je u Anđelovu navještaju Gabrijel jednostavno oslovljava sa “Zdravo, Milosna!” (izvorno: Haire, Keharitomene! Lk 1,28). Ne oslovljava je imenom koje baštini od svojih roditelja, makar i samo ime Marija znači otprilike: Osoba koju Bog nadasve ljubi. Ili osoba koja Boga nadasve ljubi. Uzajamnost primljene i uzvraćene ljubavi. Tako bi Marija značila: Jahvina ljubljena, preljubljena. Odvijeka preljubljena Gospodnja sluškinja koju je Bog izabrao za posudu Duhu Svetome (Litanije: posuda duhovna, posuda Duha!) i svome Sinu koga je trebala začeti i nositi u svome krilu.

            U Mariji kao da sam Bog želi pokazati što je pripremio unutar povijesti za sve žene, sve ljude, prema Marijinu primjeru. U Mariji i po Mariji, Jahvinoj Preljubljenoj, očituje nam sam Bog svoje ženstveno, djevičansko i majčinsko lice. Ono ‘Milosna’ (grčki Keharitomene) novo je Marijino vlastito ime. Stoji u uskoj svezi s ‘haris’ (tj. milost, karizma), a haris je uvijek vezana uz izravno djelovanje Duha Svetoga u stvorenju i Crkvi. Tako je Marija od svog početka, ne po prebivanju i nošenju Druge božanske osobe, Sina Božjega, nego po samom izravnom zahvatu Duha Svetoga novi hram, nova zavjetna škrinja, kako je opijevamo u rječniku himnologije, istočne i zapadne Crkve.

            Ako je ogavnost, gađenje, besmisao i ništavilo, praznina i frustriranost označnica gotovo bismo rekli cijeloga minuloga stoljeća, u Mariji imamo čovjeka, osobu koja u toj sumornoj i zamornoj atmosferi nudi zračak nade i optimizma, vjere da ne svršava sve u ništavnosti i rušenju.

            Današnji nam blagdan poručuje da se Bog ne miri s grijehom u nama i daje nam mogućnost da se oslobodimo svoje zarobljenosti i blokiranosti krivnjom, strahom, bezizlaznošću. U Mariji slavimo svoje otkupljenje i stoga nam je podignuti pogled prema njoj.     Današnji blagdan je upitnik svima nama: Što ti je vrijedan ljudski život? Život tvoj, vlastiti, život tvog bližnjega, život stranca, tuđinca, nerođeni život, život neprijatelja. Bogu je čovjek toliko vrijedan da se on spušta i postaje čovjekom. Zato i gledamo prema Božiću kao nadnevku kad je Bog u povijesti postao čovjekom i pokazao nam svima da mu je potrebno uzvratiti ljubav.

            Čovjek nije lk beznadno okovan u ustroj svijeta i prilika u kojima živi, makar nam to žele takvima prikazati i mediji (poput filma, tv, novina) i suvremena književnost i filozofija. Marija je putokaz za izlaz. Ako već Apostol (2 Kor 5,17) može uzviknuti: “Stoga, ako je tko u Kristu, on je nov stvor. Staro je nestalo, novo je, evo, nastalo”, to se može poglavito primijeniti na Mariju. Nastajat će i ostvarivat se i u našemu životu, imadnemo li Mariju pred očima, čistu Ružu otajstvenu, ili predivni lotos koji se rascvjetava prekrasno na površju močvare ili baruštine. I na nama je birati: Ostati u baruštini, prljavštini svijeta, grijeha, krivnje, ili se okretati i ići prema Suncu poput prekrasna lotosa.

Fra Tomislav Pervan, Međugorje

Poziv na aktivnu promjenu života

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina C

ČITANJA: Bar 5,1-9; Ps 126,1-6; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6

Knjiga proroka Baruha djelo je nepoznata autora, a pripisana je poznatoj osobi, suradniku proroka Jeremije koji je živio i djelovao u vrijeme razorenja Jeruzalema i početka babilonskog sužanjstva. Raspon mogućeg nastanka Baruhove knjige jest od 300. god. pr. Kr. pa čak sve do 70. god. poslije Krista. No događaji o kojima se govori smještaju se u kontekst babilonskog sužanjstva, najsnažnijeg iskustva koje je poslije izlaska iz Egipta obilježilo povijest Izraela i odrazilo se na njegovu budućnost. Tako su događaji vezani uz babilonsko sužanjstvo i oslobođenje iz sužanjstva postali paradigma za mnoge događaje u kasnijoj povijesti Izraela. U tome smislu i pisac Knjige proroka Baruha događaje o kojima piše smješta u prošlost, ali za to da bi iz toga izvukao pouku za vrijeme u kojemu živi.

Odlomak današnjeg prvog čitanja zaključni je dio pjesme o Jeruzalemu u kojoj se najavljuje kraj babilonskog sužanjstva i povratak naroda u svoju zemlju. Jeruzalem je slikovito prikazan kao žena koja se iz haljina tugovanja preoblači u slavu i ljepotu. Prethodno se u Bar 4,8 Jeruzalem čak naziva majkom koja je othranila svoju djecu, ali su je ona ražalostila jer nisu slušali Božje zapovijedi i tako su dopali ropstva. Sada se ta ista majka raduje jer joj sam Bog vraća djecu noseći ih u slavlju. Poravnanje gora i ispunjenje dolina, slika je koju Baruh preuzima od proroka Izaije, a pripada terminologiji kojom se opisuje dolazak kraljeva u gradove svoga carstva. Na taj se način Izrael vraća u Jeruzalem koji se diči imenima „Mir pravednosti“ i „Slava bogoljubnosti“. U tom smislu blagostanje grada Jeruzalema metafora je za blagostanje čitava naroda koje uvijek počiva na njegovoj vjernosti Bogu.

Uz tu opću tvrdnju valja pak primijetiti još jedan važan detalj koji se nalazi u opisu ukrašavanja Jeruzalema, majke koja dočekuje svoju djecu. Naime, uz plašt Božje pravednosti Jeruzalem stavlja na glavu i „vijenac slave Vječnoga“. Zapravo, riječ je o mitri koju je nosio Veliki svećenik i na kojoj je pisalo „Jahvi posvećen“ (Izl 28,36-37), te je tako Jeruzalem, kao sjedište pravoga štovanje Boga, prikazan kao svećenik kojemu je prva briga odnos naroda s Bogom.

Klasičnom uvodu koji je bio uobičajen za pisma u grčkom i rimskom svijetu, a sastojao se od imena pošiljatelja, naslovnika i pozdrava, apostol Pavao u svojim poslanicama dodaje teološku notu u čijem je središtu Bog i njegova milost u Isusu Kristu.

Tako je i u poslanici Filipljanima čiji odlomak čitamo u današnjem drugom čitanju. Iz tona Pavlovih riječi jasno se zaključuje da mu je kršćanska zajednica u Filipima bila pri srcu i da je na nju imao lijepe sjećanje. No to sjećanje nije bilo statično, nego ga Pavao oblikuje u zahvaljivanje i molitvu. Sretan zbog udjela Filipljana u djelu evanđelja on ih potiče na ustrajnost u dobrim djelima, što može biti odjek i eventualnog zamora u zajednici. Ali Pavao je uvjeren da će u suradnji s Bogom ustrajati do kraja, to jest do Dana Krista Isusa.

Taj izraz ima eshatološki karakter i odnosi se na Kristov drugi dolazak koje je mjerilo moralnog ponašanja kršćana. Stoga Pavao moli za Filipljane da kroz prizmu Kristova dolaska neprestano prosuđuju što je dobro, i tako ga dočekaju čisti i besprijekorni. To je smisao slavlja vremena Došašća i danas.

Nabrajanjem državnih i lokalnih vlasti počevši od rimskog cara Tiberija, pa preko Poncija Pilata sve do jeruzalemskog velikog svećenika Kajfe uz kojeg se navodi njegov utjecajni tast Ana, evanđelist Luka smješta djelovanje Ivana Krstitelja u točno određeni prostorni i vremenski okvir. To njegovu pripovijedanju daje karakter izvještaja utemeljena na provjerljivima činjenica i datumima, a ne na pričama. Ipak, težnja za točnom povijesnom argumentacijom nije jedina svrha Lukina navođenja osoba koje su u to vrijeme vladale područjem u kojem je živio i djelovao Ivan Krstitelj.

Ono što već i u površnom čitanju upada u oči zapravo je suprotnost između Ivana i spomenutih vlastodržaca. Dok oni vladaju svojim područjem stolujući u gradskim središtima, kao svojevrsnim centrima moći, Ivan živi u pustinji, to jest nenaseljenu kraju, i ondje ga Božja riječ poziva na propovijedanje obraćenja u čitavoj okolici. Gotovo ironično, Bog u svom naumu spasenja svih ljudi zaobilazi moćnike koji se nazivaju vladarima i upraviteljima naroda, a izabire Ivana, koji se povukao u pustinju da bi ondje provodio samozatajan život.

Rečenica „dođe riječ Božja Ivanu, Sinu Zaharijinu, u pustinji“ tipičan je stil proročkih knjiga u kojima u nekom nenadanom trenutku Bog u narodu podiže proroka kojega je izabrao od majčine utrobe. U tom smislu Ivan je nedvojbeno pravi proročki lik, a glavna njegova djelatnost koju evanđelist Luka ističe u ovom odlomku također je proročka, a to je propovijedanje. Točnije, Luka kaže da je pripovijedao obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha. Pri tome je znakovito da je naglasak stavljen na propovijedanje, a ne na čin krštenja uranjanjem u vodu, po čemu je Ivan inače postao poznat i čak dobio naziva Krstitelj. Međutim, premda je Ivan ljude koji su mu dolazili krstio uranjanjem u vodu, on prvi ukazivao je i na nedostatnost samo izvanjskog krštenja. Krštenje vodom samo je znak i priprava za krštenje Duhom Svetim kojim će krstiti onaj koji dolazi poslije Ivana, a kojemu on nije dostojan odriješiti ni remenje na obući.

Propovijedanje obraćenja temeljno je Ivanovo poslanje. Ivan ne poziva ljude samo na simbolično uranjanje u vodu kao da bi ono na kakav magičan način izbrisalo grijehe i promijenilo čovjeka, nego oštrim riječima poziva na aktivnu promjenu života (usp. Lk 3,7-14). Odlomak današnjeg evanđelja ipak ne donosi tih redaka nago završava Lukinim pozivanjem na knjigu proroka Izaije gdje je kao i ostali evanđelisti u Glasu koju viče u pustinji prepoznao Ivana Krstitelja, Kristova preteču. Treba primijetiti da je Lukin citat Izaije (40,3-5) znatno duži nego kod ostalih evanđelista. On ne donosi samo poruku o pripravljanju puta Gospodinu, nego zaključuje rečenicom „I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje“ (Iz 40,5). Takav završetak citata Izaijina proroštva odraz je Lukina svjesnog univerzalizma, u kojem se Ivanovo propovijedanje, kao i kasnije naviještanje evanđelja ne zadržava u zatvorenim prostornim i vremenskim okvirima, nego se kroz čitavu povijest širi po čitavome svijetu. Lukin univerzalizam razumljiv je i zbog činjenice da sam nije bio židovskog podrijetla. Ali završimo jednom crticom upravo iz židovske rabinske tradicije.

Jednom je jedan pobožni rabin u molitvi pitao Boga: Bože, smijem li voljeti strance? Bog mu je na to odgovorio: „Ti vidiš stranca. Ja ga ne vidim.“

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: mir.hr

Bdijte i molite

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina C
ČITANJA: Jr 33,14-16; Ps 25,4bc-5.8-10.14; 1Sol 3,12 – 4,2; Lk 21,25-28.34-36

Na prvu nedjelju došašća nastavljamo u crkvi slušati biblijske odlomke koji govore o drugom Kristovu dolasku. U prvom čitanju iz proroka Jeremije govori se o Davidovu izdanku koji će uspostaviti konačnu pravdu. Kao kršćani možemo taj tekst čitati već i u odnosu na Kristov prvi dolazak, to jest njegovo utjelovljenje i čitav njegov zemaljski život u kojem je propovijedao blizinu Kraljevstva Božjega. No konačna pravda nastupa s njegovim drugim dolaskom kada će kako to kaže evanđelist Luka doći na oblacima nebeskim, a mi se trebamo truditi da mognemo uzdignute glave stati pred njega.

Kako ćemo to postići objašnjeno je već u otpjevnom psalmu (Ps 25) gdje molimo Gospodina da nam pokaže svoje putove. Naime, glavna tema ovoga psalma su putovi Božji koji vode prema istini i ljubavi. Psalmist okružen neprijateljskim ambijentom moli za spoznaju pravoga puta koji se otkriva poniznima i malenima. Treba primijetiti da tu nije riječ o spoznaji koja bi se postigla nekim iznenadnim i nadnaravnim prosvjetljenjem, nego o spoznaji koja se stječe učenjem. Do spoznaje Božjih putova, to jest njegove volje, dolazi se učenjem i vršenjem njegovih zapovijedi koje su nam objavljene u Svetome pismu.

U drugom čitanju iz Prve poslanice Solunjanima apostol Pavao predstavlja drugi Kristov dolazak kao uporišnu točku za mjerilo ispravnog života. U obliku molitve Pavao potiče Solunjane na međusobnu ljubav i unutar zajednice i u odnosu prema vani, to jest prema svim ljudima. Kao primjer takve ljubavi navodi svoju ljubav prema njima, Solunjanima, koje je poučio i dao im zapovijedi po kojima trebaju živjeti da bi ugodili Bogu. O čemu se radi Pavao je naveo prethodno u 2,1-13 gdje govori o svome propovijedanju evanđelja koje nije bilo samo prenošenje informacija, nego predanje samoga sebe iz ljubavi. Ta njegova ljubav živi je primjer suobličenosti Kristu na koju, bez lažne skromnosti, Pavao potiče Solunjane kako bi se o Kristovu dolasku pridružili procesiji svetih. Izraz „o Dolasku Gospodina našega Isusa Krista i svih svetih njegovi s njime“ treba, naime čitati u svjetlu Pavlova tumačenja uskrsnuća mrtvih u 5,13-18 gdje kaže kako „mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli.“ (5,15). Proces uključenja u zajedništvo s Kristom o njegovu dolasku na neki način poštuje kronološku razliku i slijed ljudskih naraštaja. Ali kriterij toga uključenja nije kronos, vrijeme koje nepovratno prolazi, nego dobro iskorišteni kairos, vrijeme ispunjeno življenjem prema evanđelju. Kao i sam Krist, tako i njegov apostol Pavao podsjeća nas da vrijeme ne trebamo mjeriti, nego ga trebamo ispuniti.

Konačno, evanđelje današnje nedjelje sastoji se od dva odlomka Isusove eshatološke besjede prema Evanđelju po Luki (21,25-28. 34-36) koju smo već slušali kroz protekli tjedan.

U prvom odlomku opisuju se kozmički znakovi koji će prethoditi svršetku svijeta i Dolasku Sina Čovječjega. Ti znakovi obilježeni su efektom straha i tjeskobe koju će izazivati kod ljudi. Poslije tih znakova dolazi Sin Čovječji koji je iznad svih sila. Stoga je zaključak ovoga odlomka, unatoč strahoti znakova koji će se događati, veoma optimističan. U tom smislu evanđelist Luka u Isusovoj eshatološkoj besjedi bilježi jedan detalj koji ne nalazimo kod ostalih sinoptika. Naime, Isus svoje učenike poziva da u svim tim događajima budu uzdignute glave. Za razliku oni koji će izdisati od onoga što prijeti svijetu, Isusovi učenici i u strahotama ovoga svijeta svoj pogled usmjeruju prema Onomu koji dolazi s velikom moći i slavom.

U drugom odlomku Isus donosi konkretne opomene s obzirom na stvari kojih se učenici trebaju čuvati. To su s jedne strane proždrljivost i pijanstvo, a s druge strane životne brige. I jedno i drugo može čovjeku prouzrokovati zaborav Boga i zamračiti pogled prema budućem dolasku Sinu Čovječjeg. Stoga učenici trebaju bdjeti i moliti. To povezivanje budnosti s molitvom opet je Lukina specifičnost koja određuje narav i kvalitetu same budnosti. Naime, nakon opomena o proždrljivosti i pijanstvu, budnost o kojoj se odmah zatim govori jasno se odnosi na disciplinu i kontrolu nad tjelesnim nagonima. Budući da se takva budnost može ostvarivati i iz nereligioznih pobuda, Lukino povezivanje budnosti s molitvom ističe da se radi o stavu neprestane okrenutosti Bogu. Bdjeti i moliti znači biti u stalnoj pripravnosti za izravan susret sa Sinom Čovječjim. Oni koji imaju takav stav prema drugom Kristovu dolasku bit će sačuvani od svih nevolja i tjeskoba koje će zadesiti one koji u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama nemaju vremena posvetiti se budnosti i molitvi.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: https://www.mir.hr/

Isusovo kraljevstvo istine

ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA

ČITANJA: Dn 7, 13-14; Ps 93, 1-2.5; Otk 1, 5-8; Iv 18, 33b-37

U procesu protiv Isusa pred rimskim upraviteljem Pilatom odvija se dijalog u kojem Pilat među ostalim pita Isusa je li on židovski kralj. Isus na to pitanje ne odgovara izravno, nego postavlja protupitanje. To Isus redovito čini kad mu netko postavlja pitanje na koje ne traži drukčiji odgovor od onoga koji već ima. Pilatu je, naime, dobro poznat Isusov slučaj. On zna da je optužba kako se Isus pravi kraljem lažna i da se tu radi o školskom primjeru zlobne zamjene teza. Isus koji uopće nije htio biti politički mesija i obnoviti Davidovo kraljevstvo tako da svrgne rimsku vlast u svojoj domovini, optužen je da buni narod i da se praveći kraljem protivi rimskom caru. Ali jedino takva optužba imala je smisla kod rimskog upravitelja, jer se Rimljani u načelu nisu miješali u židovska vjerska pitanja.Onima kojima je cilj smaknuti Isusa nije važno što je optužba lažna.

U takvom spletu laži svojim protupitanjem „Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“ Isus upućuje Pilata na put osobnog i oslobođenog traženja istine. Isus poznaje Pilatovu plahu dušu. Zna u kakvu se procijepu nalazi i ohrabruje ga da se ponaša sukladno vlastitom uvjerenju. Čini se da u početku to i uspijeva jer svoje pitanje „Ti li si židovski kralj?“ Pilat preoblikujeu pitanje „Što si učinio?“.

Time se otvara se prostor u kojem Isus govori o istinskoj naravi svoga kraljevstva. Isus jest kralj, ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kraljevi ovoga svijeta u biti su lažni kraljevi, jer njihova vlast ovisi o drugim ljudima ili stvarima: o narodu, vojsci, politici, ekonomskoj moći, itd. Oni nisu kraljevi sami po sebi i njihova su prijestolja stalno uzdrmana. Isusovo kraljevstvo nije takvo. Ono ne ovisi ni o drugim ljudima ni o procesima koji se događaju u ovome svijetu. Isusovo kraljevstvo jest istinsko, a njegovo kraljevanje svjedočenje istine.

Zanimljivo je to Isusovo povezivanje kraljevstva i istine, pogotovo ako nam je poznata etimologija grčke riječi za istinu, a ona glasi aletheia. Naime, riječ aletheia, ako bismo je doslovno preveli značila bi odsutnost zaborava i to u smislu odsutnosti namjernog zaborava ili skrivanja činjenica. Prema tome, istina se ne može svesti na predmet spoznaje. Ona se ne može poistovjetiti sa znanjem. Ako se istina spozna na razumskoj razini, ali se skriva, zanemaruje i ignorira u životu, onda je to najveća laž. Čovjek može bez krivnje živjeti u zabludi i neznanju zbog toga što ne poznaje činjenice. Ali ako ih upozna, a ne prihvati, živi u laži i život mu postaje laž. Od takvoga lažnog života Isus je htio spasiti Pilata i zato mu govori o svome kraljevanju kao o svjedočenju istine. Znamo da na kraju Pilat nije smogao hrabrosti prihvatiti istinu, te je u povijesti ostao poznat kao lik koji se pritiješnjen između laži i istine priklonio laži jer je na taj način htio sačuvati svoju vlast. A zapravo je nije ni imao. Njegova vlast ovisila je o caru te mu Židovi kasnije prijete baš time da će, ako pusti Isusa koji se tobože caru protivi, izgubiti carevo prijateljstvo. Ne prihvaćajući istinu Pilat ne živi samo u laži nego i u istinskom strahu. Tako je sa svakim tko živi u laži. Stalno se boji da će se razotkriti istina.

U nastavku dijaloga, koji se izostavlja u odlomku današnjeg evanđelja, Pilat postavlja Isusu još jedno pitanje. Pita ga „Što je istina?“ i ne sačekavši Isusov odgovor odmah izlazi pred Židove i svjedoči da na Isusu ne nalazi nikakve krivice. U jednom trenutku opet se učinilo da je Pilat uspio pobijediti svoj strah. Na koncu je ipak pokleknuo pod pritiskom mase, ali je dao na Isusovu križu napisati natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ i u tom je ostao nepokolebljiv.

Međutim, to ipak nije bila sva istina. Nazvavši Isusa židovskim kraljem Pilat kao da se htio osloboditi tereta odgovornosti za istinu koju mu je Isus otvoreno rekao riječima „moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“. Isus nije kralj jednoga naroda ili zemlje. On je istinski kralj svega stvorenja.

Svoje svjedočanstvo za istinu Isus je zapečatio mukom, smrću i uskrsnućem. U kraljevstvima ovoga svijeta istina je često namjerno zaboravljena te je u svjedočenju istine potrebno ući u dijalog i s onim ljudima koji više vole tamu od svjetla. Taj dijalog zna biti dramatičan, mučan i ponekad se čini besplodnim. Međutim, Isusovo kraljevsko svjedočanstvo uči nas se da se istine i za istinu ne treba bojati. Tko je od istine, sluša njegov glas.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

Približilo se kraljevstvo Božje

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: Dn 12,1-3; Ps 16,5.8-11; Heb 10,11-14.18; Mk 13,24-32

Čitajući odlomak iz Evanđelja po Marku koji govori o tome što će se dogoditi „u one dane“, a pri čemu se očito misli na kraj ovoga svijeta, zanimljivo je upitati se kako su te riječi zvučale u ušima prvih slušatelja i čitatelja. Ako znamo da je Evanđelje po Marku nastalo u Rimu i bilo kao prvim čitateljima upućeno članovima rimske kršćanske zajednice, onda znamo da se radi o ambijentu u kojem se smatralo da su nebeska tijela, sunce, mjesec i zvijezde, obdareni božanskim moćima, ili su pak prava božanstva. Općepoznato je da i danas planete nose imena rimskih poganskih bogova: Jupiter, Mars, Saturn itd., a znamo da je u vrijeme blizu nastanka Markova evanđelja rimski car Neron, jedan od poznatijih progonitelja kršćana, dao u svojoj palači izgraditi kip koji ga je predstavljao kao boga – Sunce.
U tom smislu Isusove riječi “sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati“ ne odnose se samo na kozmičku katastrofu koja će uništiti zemlju, nego još više na uništenje lažnih bogova za koje se čini da vladaju svijetom.
Da aktualiziramo. Svakodnevno slušamo o teorijama zavjere raznih misterioznih svjetskih centara moći koji stoje iza mnogih aktualnih ratova i njihovih posljedica, te drugih gospodarskih, socijalnih i moralnih katastrofa. Eto, sve takve sile kojih se ljudi boje pokazat će se lažnima i propast će u dan kad se pojavi Sin čovječji, to jest Isus Krist, s istinskom slavom i moći.
Zanimljivo je kako u najavi svoga drugoga, eshatološkoga, dolaska Isus s jedne strane za sebe koristi naziv Sin čovječji, a s druge govori o dolasku na oblacima. Na taj način istovremeno je predstavljen njegov i ljudski i božanski identitet koji će biti prepoznatljiv svima koji će ga ugledati. Drugim riječima, svi će u njemu prepoznati jedinu božju istinu o čovjeku i za čovjeka. Svako će se ljudsko djelo mjeriti u odnosu na Isusa Krista i svi će njegovi izabranici sa svih krajeva svijeta biti skupljeni oko njega.
Pitanje tko su ti izabranici, jedno je od pitanja koji često muče čitatelje i možda će se tko za sebe zabrinuti spada li među te izabranike. Odgovoriti na to pitanje ipak nije teško. Premda riječ „izabranici“ stoji u pasivnom obliku, u kontekstu čitavog evanđelja jasno je da se u biti radi o onima koji aktivno izabiru Isusa Krista za svoga Spasitelja. U užem kontekstu to se može zaključiti i iz slike  odnosno glasnika, koji sabiru izabranike. A kako će drukčije glasnici sabirati one kojima su poslani nego pozivom, to jest Isusovim riječima koje neće uminuti ni kad uminu nebo i zemlja. Prema tome oko Sina čovječjega sabiru se oni koji se odazivaju njegovu pozivu i koji su poslušni njegovima riječima.
Zanimljivo je također kako Isus ovdje ništa ne govori o onima koji neće pristupiti zajednici njegovih izabranika. Što možemo zaključiti iz toga? Vjerojatno to da je ovaj Isusov navještaj još uvijek otvoren poziv koji svakom čovjeku daje priliku da se na njega odazove.
Isto tako otvoreno je i pitanje kad će se sve to konačno dogoditi. Čudno je da Isus kaže kako ni Sin, to jest on sam, ne zna ni dana ni časa. Međutim, navodeći primjer smokve koja propupa i tako svi znaju da je ljeto blizu, on jasno podsjeća na dva bitna elementa svoga propovijedanja izražena na početku njegova javnog djelovanja. Radi se o rečenici „Ispunilo se vrijeme. Približilo se Kraljevstvo Božje“ (Mk 1,15). Prema onome što se događa u svijetu svaki bi čovjek koji vjeruje Isusovu evanđelju trebao biti sposoban u svome vremenu razlikovati pravoga Boga od lažnih bogova i prepoznati istinsku snagu Božjega kraljevstva koje se doduše s mukom probija, ali na kraju pobjeđuje sve propadljive sile ovoga svijeta.
A neznanje dana i časa u pozitivnom ozračju navještaja Kristova drugoga dolaska kao događaja konačne pobjede dobra nad zlom u potpunom je skladu s time da se navještaj radosne vijesti ne povezuje s mjerenjem nego s puninom vremena. Praktična primjena te teološke misli također je jednostavna. Bez obzira na to koliko će još ljudskih naraštaja kročiti ovom zemljom svatko ima na raspolaganju samo ono vrijeme koje mu je dano. To, odnosno, ovo vrijeme jest vrijeme u kojem nam Isus preko svojih anđela/glasnika govori kako ćemo se pribrojiti među njegove izabranike.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr/

U Isusu Kristu Bog nam ne daje od svoga suviška nego nam daje samoga sebe

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: 1Kr 17,10-16; Ps 146,6c-10; Heb 9,24-28; Mk 12,38-44

Isusove oštre riječi o pismoznancima u današnjem odlomku iz evanđelja po Marku ne možemo ispravno shvatiti ako se ne prisjetimo da samo nekoliko redaka prije isti Isus pohvaljuje jednoga pismoznanca i kaže mu „Nisi daleko od Kraljevstva Božjega:“ (Mk 12,34). Radi se o pismoznancu koji je pitao Isusa koja je prva zapovijed od sviju, a kad je Isus odgovorio da je to ljubav prema Bogu i bližnjemu, pismoznanac je među ostalim uskliknuo da je to „više nego sve paljenice i žrtve“ (Mk 12,33).

Važno se sjetiti toga razgovora, jer u tom kontekstu shvaćamo da Isus ne stavlja sve pismoznance u isti koš. On ne upozorava ljude da se čuvaju svih pismoznanaca nego onih „koji rado idu u dugim haljina, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava.“ Naveli smo sve loše karakteristike onih pismoznanaca kojih se prema Isusovim riječima treba čuvati. Ali ključ za razumijevanje čitave poruke nalazi se već u prvoj slici, tj. u pismoznancima koji rado idu u dugim haljinama.

Duga haljina sama po sebi inače nije ništa loše. Dapače, radi se o odjeći koju nose učene osobe vrijedne časti i poštovanja. I sam Isus kao učitelj nosio je dugu haljinu. O tome svjedoči slučaj žene koja je bolovala od krvarenja i ozdravila samo zato što se puna vjere u mnoštvu dotakla njegove odjeće (Mk 5,27-28). Prema tome, problem nije u dugoj haljini nego u tome kako se pismoznanac u njoj i prema njoj ponaša.

Iz Isusovih riječi jasno proizlazi da se radi o pismoznancima koji vole okolo hodati u dugim haljinama, a nisu spremni kada je to potrebno ‘opasati svoje bokove’, ili podijeliti svoju odjeću sa siromasima. Drugim riječima, radi se o pismoznancima koji govore, a ne čine. Duga haljina, koliko god bila časna, nije praktična za fizički posao. Stoga, kad se prelazi s riječi na djela treba je podignuti ili zamijeniti drugom odjećom. Pismoznanci o kojima Isus ovdje govori to ne čine. Lijeni su da bi se presvukli i učinili bilo kakav posao na korist bližnjemu. A u svojoj tobožnjoj učenosti nisu naučili najvažnije: biti ponizan. To je utoliko gore što u svoje sebične svrhe zloupotrebljavaju molitvu i iskorištavaju (Isus kaže još oštrije: proždiru) kuće udovičke, to jest slabe, nezaštićene i, barem u ovom slučaju, lakovjerne osobe.

Nasuprot tom lošem primjeru kojeg treba odbaciti, Isus pokazuje i jedan dobar primjer koji treba nasljedovati. Radi se o udovici koja je u hramsku riznicu ubacila količinski manje novca od bogataša koji su upadno ubacivali mnogo, ali je ona ubacila više od njih jer je ubacila sve što je imala. Oni su pak ubacivali od svog suviška. U Isusovo vrijeme udovica je bila primjer siromašne i nezaštićene osobe, kao i u vrijeme proroka Ilije kojega je ugostila siromašna udovica u Sarfati. No često su upravo takve osobe primjer velikodušnosti i vjere.

Imamo doduše u Starom zavjetu nekoliko primjera i udovica koje su predstavljene i pohvaljene kao poduzetne žene. To su primjerice Tamara iz doba patrijarha i Ruta iz doba Sudaca koja se ušle i u Isusovo rodoslovlje, ili sveta udovica Judita koja je svojom domišljatošću spasila čitav narod od neprijateljske opsade. Ali ovdje se ipak radi o siromašnoj udovici kojoj nije spomenuto ni ime. Pojavljuje se kao kakva sporedna uloga u nekoj predstavi. Međutim, njezino kratko pojavljivanje nije ostalo neprimijećeno. Prvi ju je primijetio i pohvalio Isus. Ne znamo hvali li je Isus više zbog njezine darežljivosti ili zbog njezina pouzdanja, ali svako je ne hvali zbog njezine poduzetnosti. Ubacivši sav svoj žitak u hramsku riznicu, ona je postala još siromašnija i ovisnija o pomoći drugih.

Međutim, i ovaj odlomak iz evanđelja postaje jasniji kad ga promatramo u njegovu kontekstu. Nije nevažno što je primjer ove udovice posljednja Isusova pouka učenicima u hramu nekoliko dana prije nego što će podnijeti muku, biti ubijen i treći dan uskrsnuti.

Nakon što je udovica u hramsku riznicu ubacila sve što je imala, Isus izlazi iz hrama i s Maslinske gore govori svojim učenicima o njegovu uništenju. U tom kontekstu dva udovičina novčića dobivaju dodanu vrijednost. Na prvi pogled ispada da je novac uložila u nešto neisplativo, ali na kraju ovim svojim jednim jedinim činom ona je izrazila srž Isusova naučavanja:  U Isusu Kristu Bog nam ne daje od svoga suviška nego nam daje samoga sebe.

Kao ni pismoznanac koji je priznao kako ljubav prema Bogu i bližnjemu vrijedi više nego sve žrtve i paljenice, tako ni ova udovica nije daleko od Kraljevstva Božjega. Daleko su pismoznanci koji su se prilijepili na svoje duge haljine.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

SVI SVETI – GODINA B

Otk 7,2-4.9-14; Ps 24,1-6; 1Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a

Obećanje i poticaj

Zasluženo priznanje za već učinjeno i obećanje nagrade za ono što tek treba učiniti za čovjeka su uvijek jači poticaji od strogih zapovijedi i propisa. Isus ljude nikad ne suočava s teškim moralnim zahtjevima, a da im prije nije zajamčio Božju dobrotu i ljubav. Evanđelist Matej je to dobro shvatio i zato je na početak velikog Govora na gori, prije vrlo zahtjevnih Isusovih riječi, stavio Blaženstva (Mt 5,1-12) kao veliko priznanje i obećanje, koje onda samo po sebi postaje i snažan poticaj i nadahnuće da bude ostvareno u životu. Blaženstva su u isto vrijeme i veliko priznanje onima koji su se odlučili slijediti Isusa i još veće obećanje, ako ustraju u kušnjama koje će doći. Upravo zato Blaženstva su i najbolje nadahnuće za predan kršćanski život.

Pročitaj više

NAJVEĆA ŽIVOTNA ZAPOVIJED

31. nedjelja kroz godinu B: Pnz 6,2-6; Heb 7,23-28; Mk 12,28-b-34

            Knjiga Ponovljenog zakona zbirka je propisa i zakona u kojima se u kružnim potezima kuša neprestance cijeli izabrani narod uvijek iznova suočiti s bitnim odrednicama svoje dramatične povijesti. Ni manje ni više naći ćemo u Starom zavjetu 248 zapovijedi, naredaba, i 365 zabrana. Činiti i ne činiti, morati učiniti, i ne smjeti činiti. Nije to sitničarenje, nego svijest i izričaj koliko je život i ozbiljan i kompliciran, koliko mora vjera prožimati čovjekov svagdan kako  bi život pojedinca, u obitelji ali i narodu bio blagoslovljen i imao sretan ishod.

            Narod kao cjelina mora upoznati smisao i posljedice svega onoga što je Bog učinio kroz cjelokupnu povijest za taj narod, i s tih motrišta sagledavati smisao svog posebnog izabranja i poziva. Opasnosti u novom okružju su velike. Zavodljivost poganskih božanstava je na svakom koraku prisutna, i zato neprestani refren, kao u Ravelovu ‘Boleru’, do maničke neizdrživosti i za najgluše uho: ‘Čuj, Izraele! Šema, Israel! Gospodin Bog tvoj, jedini je i jedincati Bog. Drugih bogova nema uz Jahvu. Upravo te riječi ponavlja svaki pravovjerni Židov do dana današnjeg kao svoju svakodnevnu molitvu, poput našega trokratnog ‘Angelusa’.          

            S istim problemom najvažnije i najveće zapovijedi suočio se i Isus. Pročitamo li onako navlas 12. poglavlje Markova Evanđelja, zamijetit ćemo da Isusovim protivnicima uopće nije ni stalo do pravih odgovora niti do egzistencijalnog odnosa prema Bogu. Sve Isusove protivnike u Jeruzalemu muči jedna misao i problem, kako naime uhvatiti Isusa u riječi, u klopku, jer je u pozadini svih pitanja i nastale problematike nepodnošljivost i mržnja Isusovih protivnika.

            Zato je potrebno veliko i široko srce, kakvo bijaše Isusovo, pa da čovjek u miru i staloženo, trijezno i hladne glave,  odgovara na smicalice i izazove, s onom bistrinom i jasnoćom, makar u današnjem evanđelju Isus pismoznanca hvali zbog njegova otvorena stav. Jer kad znaš da se oko tebe omča steže, da ti predstoji samo nekoliko dana i svršetak na Golgoti, onda su Isusovi odgovori tim više zapanjujući. Isus svodi sve zapovijedi i zabrane  na samo dvije riječi:  Bog i bližnji!  Sve se usmjeruje na ta subjekta, ne objekta. 

            Što hoće Isus navođenjem odgovora iz knjige Ponovljenog zakona? Želi samo reći: Slijedi glas svoje savjesti, svog srca. Slijedi onaj kompas koji ti je usađen u srce i pamet samim time što si Božja slika. Nosiš na sebi Božji code, autogram, potpis i svojim životom samo trebaš dopisivati ono što je započeo Bog stvarajući te i šaljući te na svijet.

            Jer već cjelokupno stvorenje na svoj način stvara prekrasnu harmoničnu simfoniju koja se stapa u veličajnu pjesmu stvorova, poput Beethovenove ‘Ode radosti’, ili toliki pozivi i zazivi u psalmima da sve živo veliča, tj. ljubi i hvali Gospoda. Ne smiješ se Boga bojati kao zakonodavca koji svaki čas samo vreba ne bi li te uhvatio u kakvom prijestupu ili grijehu. Nauči se u njemu promatrati oca koji ljubi i vodi svoje dijete.

            Nije li se u povijesti Izraela, tj. tvog naroda, ako želimo staviti ove riječi u usta Isusu kao odgovor protivnicima, taj Bog pokazao kao Bog otaca? I nije li vjerovanje odnosno povjerenje u tog Oca bilo ravno izlasku na slobodu i u slobodu, novi život, odbacivanju lanaca, napuštanju ropstva, prividne zbrinutosti koja nije davala nikakve šanse za nekakvo makar kakvo-takvo sutra, jer, Egipat je ‘kuća ropstva’, robovanja?

            Nije li posluh njegovu glasu bio ravan dolasku u vlastitu zemlju, u sreću, u pravi život? Dakle, pronađi tog Boga i služi mu, i onda ćeš ispuniti svoje poslanje u svijetu. Tad ćeš biti cjelovit čovjek, nepodijeljen, snažan za nove zaveslaje, nova obzorja. Treba pretvoriti osobni nominativ u dativ. Ne više ja, tko je meni bližnji, nego komu sam ja bližnji? Pa ćemo se susresti s Isusovom prispodobom o Milosrdnom Samaritancu.

            Tko nije čuo ili pročitao ‘Malog princa’ ili ‘Galeba Jonathana’ ili lozinku Martina Luthera Kinga, borca za crnačka prava, koji je, unatoč tolikim represijama prema svojim sunarodnjacima, savjetovao svojim crncima da imaju na umu samo jedno: ‘Unatoč svemu, ja sam netko!’ – but I am somebody!

            Mogu te nazvati svakakvim imenom, reći ti sve ružno, ‘but I am somebody’. Na to poziva Isus i želi nas oduševiti za isti stav. Ljubljen si i uzvrati ljubav. Descartes je započeo svoje umovanje krilaticom ‘cogito, ergo sum: mislim, dakle jesam’, i time inicirao racionalizam i moderno doba.

            Danas bismo, u vremenu hladnoće srca, nesmiljene konkurencije, kompjuterske ere, obezdušenosti na sve strane, morali reći: Voljen sam, ljubljen sam, dakle jesam. Odnosno, ljubim i volim, dakle jesam. I nema veće zapovijedi od te. Slijediti je, živjeti je i životom tumačiti: To je onda pravo životno ispunjenje koje od nas očekuje Isus.

            A što čine oni koji nisu voljeni i ne znaju voljeti, vidimo iz svog najbližeg okružja: znaju samo iz rušiteljske mržnje razarati i ubijati i voditi ratove. Žalosno je kad se psihopatološki tipovi domognu vlasti i demagoški povuku za sobom mase u nesmiljenu propast i mržnju. Jer tko nije iskusio ljubav, ne može je ni uzvratiti, i onda mu je cijeli svijet samo  neprijatelj i konkurent koga treba ukloniti s puta. Gospod je pak stvorio zemlju da bude zavičaj i obitavalište svih bez razlike, u ljubavi i razumijevanju.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

I S U S – SVJETLO SVIJETA

30. nedjelja kroz godinu B: Jer 31,7-9; Heb 5,1-6; Mk 10, 46-52

            Prvo čitanje povezuje s evanđeoskom perikopom navještaj spasavanja i iscjeljenja slijepih. Jeremija naviješta nakon pada Samarije spas ostatku, u neko buduće, mesijansko vrijeme. Isus je ozbiljenje tog vremena u povijesti. Treba samo otvoriti oči, srca i duha, i pronaći u Isusu odgovor, odnosno ‘svjetlo na prosvjetljenje naroda’ (Lk 2,32). Tekst se uklapa i u poruku današnje misijske nedjelje.

            Misionari moraju biti oni koji otvaraju oči za Isusa Krista, svojim životom, primjerom, svjedočanstvom. Oni svijetle Svjetlom. Isto se mora zbivati i u našem neposrednom okružju.  Biti svjedokom svjetla u Isusu Kristu. I zato je pred svakim od nas upitnik: Koliko smo otvoreni ili slijepi, koliko smo sposobni čuti i vidjeti, iskusiti onu nevjerojatnu sreću koju je doživio slijepac Bartimej, sin Timejev,  kod koga se Isus zaustavio? Sreća, doživljena, čovjeka obvezuje za cijeli život. Zato onaj tko ju je doživio ne može ne govoriti, nutarnjom logikom on mora svjedočiti.

            Teža od fizičke jest duhovna sljepoća. Samo treba biti svjestan svoje sljepoće. Jerihonski slijepac je bio svjestan svoga stanja i zato nije prestajao vikati za očinjim vidom. Povraćen mu je i iz zahvalnosti se zaputio za Isusom. Mi na ovim prostorima proživjeli smo rat, vrijeme posvemašnjeg pomračenja svake vrsti vida i uma. Ljudi su slijepi za bilo kakvo dobro, za bilo koju istinu. Slijepi su bili pored tolikih uništavanja, razaranja, ubijanja. Slijepi i zaslijepljeni: Slijepi vođe vode slijepce u propast. Tako bi se moglo obilježiti vrijeme koje smo proživjeli. Slijepci koji vode iz mraka u još veći mrak. Sjetimo se slijepog redovnika Jorgea u Ecovu romanu “Ime ruže” – vlastitim sljepilom želi zaraziti sve oko sebe, ne dopušta da itko vidi i progleda.

            Predočimo paradoksalnost prizorišta oko Isusa. Slijepac Bartimej vidi bolje od ostalih. Usprkos ugaslim očima vidi on dublje, dalje, zornije i prodornije od onih koji su u Isusovoj pratnji. Ne da se smesti. Nastupio je njegov mesijanski i zvjezdani trenutak, za čovjeka u mraku. Slijepac čuje. Inače su slijepci istančanijeg sluha i ostalih ćutila kao nadomjestak za manjak vida. Vjerojatno je i prije čuo za tog Galilejca, čudotvorca. Povjerovao u njegovu moć i samo čekao trenutak kad će im se putovi ukrstiti, kad će ga susresti.

            Isus se zaustavlja. Moramo se i mi nad tim izričajem zaustaviti. Bogu nitko nije nebitan, a pogotovo Bogu kojega je lik i otisak sam Isus ovdje na zemlji. Gdje je Isus, tu je spas, smilovanje, tu je Bog na djelu. Svatko mu je bitan. Poglavito onaj prosjak, slijepac, pored puta. I Zakej, carinik jerihonski. Isus ne pozivlje osobno slijepca. Služi se drugima. Kao da nam želi reći: Morate biti (po)služitelji spasenja svojoj braći. Ne ih ušutkavati u njihovoj nevolji ili ih gurati u stranu. Nema za Boga malenih, neznatnih, prezrenih. Svatko ima mjesta u Božjem planu. A koga Isus pozove, taj je već spašen! ‘Imenom sam te tvojim zazvao, ti si moj’  (usp. Iz 43,1).

            Isusovo je okružje slijepo. Isus pita Zebedejeve sinove (kao i ovoga slijepca: usp. 10,36), koja je njihova želja. Posve luda i neostvariva. Žele položaje, i zato su slijepi i nerazumni kod vlastitih očiju. Isus im jasno zbori kako ne znaju što ištu. Što hoće Bartimej? Da ‘ponovno progledam’ (grčki izvornik: ana-blepso), učini da ponovno vidim. Možda je nekoć imao vid, pa ga izgubio! Ni onaj bogati mladić ne vidi. On je zaslijepljen svojim bogatstvom i ne može se odlučiti na nasljedovanje.

            Zato je veliki upitnik: Tko je zapravo slijep? Učenici su slijepi (usp. 8,32; 9,32; 10,42.35-45), ne vide smisla u Isusovu pretkazivanju muke i smrti, patnje. Upravo je u križu, patnji i nasljedovanju Isusa pravi spas. Isus je nada slijepima, siromasima, poniženima. On je spasitelj i osloboditelj. On je vidljivi znak nade. ‘Gospodine, da progledam’ – da vidim ono što vidi sav svijet oko tebe, Isuse. Da vidim jasno Božje namjere. Bartimej moli za ono što bi svi u Isusovoj pratnji morali vidjeti. Za godina boravka i drugovanja s Isusom morali su steći barem neke osnovice, da su imali otvorene oči.

            Bartimej odbacuje svoj prosjački ogrtač na koji je skupljao milostinju. Da bi se čovjek osposobio za susret s Isusom, potrebno je odbaciti sve ‘ogrtače’, oklope, okove, predrasude. Skočiti ‘kao srndać’ (Iz 35,6: cijeli ovaj odlomak u Izaiji naviješta mesijansko doba). Zatim dopustiti Isusu da nas osobno pita, suočiti se s njime, oči u oči, dati mu da nam ih premaže svojim melemom (usp. Otk 3,18) te tako progledamo. I onda se zaputiti za njim. Bog treba od svakoga nas čudo vjere da bismo shvatili konačnicu koja slijedi: Jeruzalem i sve ono što slijedi nakon ulaska u taj grad snova.

            JOŠ JEDNOM: SLIJEPAC BARTIMEJ

             Isusovo je okružje slijepo. Slijepo za Isusa i ono što se u njemu zbiva i otkriva svijetu. Bartimej vidi bolje od ostalih. Usprkos slijepim očima, vidi on dublje, dalje i zornije od Isusove pratnje. Zato se ne dade smesti. Njemu je kucnuo mesijanski, zvjezdani trenutak u životu.

            Slijepac čuje. Slijepci inače imaju istančanija druga osjetila kao nadomjestak za manjak vida. Vjerojatno je prije čuo za Galijeca, čekao na trenutak susreta s tim čudotvorcem, i ovdje dočekao svoj kairos. Putovi su im se ukrstili.

            Isus se zaustavlja. Potrebno je nad ovom se riječi zaustaviti i zamisliti. Gdje je Isus, tu je spas i spasenje, smilovanje i milosrđe, tu je Bog na djelu. Isus poziva. Spasenje je u vjeri u Isusa, u nasljedovanju i križu. Isus je nada slijepima, poniženima, siromasima. Osloboditelj, spasitelj, znak nade.

            Što hoćeš da ti učinim? – Da progledam, Gospodine! Da gledam i vidim svijet u tvome svjetlu, tvojim očima, da vidim što drugi ne vide, da vidim i sagledam Božje namjere sa svojim životom. Bartimej nije siguran u svome oslovljavanju Isusa. Jednom je on ‘Davidov Sin’, drugi put ‘Rabbuni’, treći put ‘Isus’. Nesigurnost vjere koja traži. Učenik uvijek traži, pita. To je značajka za sva vremena. Tko je Isus zapravo bit će nam jasno tek u konačnici, u eshatonu. Dotle nas čeka put nasljedovanja, križ, patnja, uskrsnuće.

            Bartimej se zapućuje za Isusom. Učenička je egzistencija upravo u tome: “Biti na putu s Isusom” (r. 32), biti na putu prema križu, svršetku. Isusova riječ nikad nije teoretska, nije ona skup načela za život, već praktični poziv na hod za Isusom. Učenik se svojom egzistencijom uključuje u povezanost s Isusom, na putu je.

            Suvremeni je svijet zaslijepljen. Potrebna mu je orijentacija u pitanjima smisla života, ohrabrenja u vjeri, otvorenost s naše strane. Krist poziva na nasljedovanje, a to nije samo poziv na aktivnost, nego ulazak u aktivno zajedništvo s njime. Temeljno u nasljedovanju Isusa jest: Biti s njime, gledati njega, slušati ga, poznavati ga. Iz toga onda slijedi navještaj i svjedočenje. Zato je potrebno stvoriti u sebi sintezu akcije i kontemplacije, apostolata i molitve.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje