Ljubiš li me?

ČITANJA: Dj 5,27b-32.40b-41; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Otk 5,11-14; Iv 21,1-19

Jedna od glavnih crkvenih zapovijedi jest ta da se svaki kršćanin treba barem jednom godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti.  Zašto baš o Uskrsu? Odgovor na to pitanje na svoj  način daje nam današnje evanđelje u kojem se opisuje kako uskrsli Isus obnavlja prekinuto zajedništvo sa svojim učenicima.

On se već treći put ukazuje svojim učenicima, a ovaj put to čini na način koji podsjeća na najvažnije događaje u njihovu međusobnom odnosu.  No ne radi se samo o podsjećanju, nego o iscjeljivanju rana iz prošlosti. Zato se u ovom susretu na Tiberijadskome moru sve odvija tako kao da Isus s učenicima ponovno prolazi isti put, ali sada s jasnoćom uskrsnog svjetla.

Sedmorica učenika (broj koji simbolizira puninu) idu ribariti, kao što je to bilo i u njihovu prvom susretu s Isusom. Od poimence spomenutih učenika u ovom odlomku to se posebno odnosi na Petra i Zebedejeve sinove koje je Isus svojevremeno pozvao da idu za njim baš dok su se bavili svojim ribarskim poslom. Oni su tada sve ostavili i pošli za njim, a sada su se – ostavivši Isusa – vratili ribarenju. Međutim Isusov poziv je neopoziv i on poslije svoga uskrsnuća ponovno okuplja svoje učenike i to tako da ih ponovno poziva da idu za njim. Pri tome posebno mjesto ima Šimun Petar.

ČITANJA: Dj 5,12-16; Ps 118,2-4.22-27a; Otk 1,9-11a.12-13.17-19; Iv 20,19-31

Jedan od važnih detalja u opisima dana Isusova uskrsnuća su vrata.

Toga dana rano ujutro dok su žene išle na isusov grob putem su se pitale tko će im otvoriti teška grobna kamena vrata. One to same nisu mogle. No kad su došle na grob kamen s grobnih vrata bio je odvaljen.

Istoga dana uvečer Isusovi učenici u strahu od Židova zatvorili su vrata dvorane u kojoj su se bili okupili. A onda je dok su oni stajali iza zatvorenih vrata među njih došao uskrsli Isus. Redovito u tom susretu zamišljamo Isusa kako preobražena uskrsna tijela nadilazi prirodne zakone i ulazi kroz zatvorena vrata.

Ali pritom se nameće jedno pitanje: zašto uskrsli Isus nije izišao iz groba također kroz zatvorena vrata?

Svi izvještaji o praznom grobu na to pitanje daju implicitan i jednodušan odgovor. Vrata Isusova groba nisu se otvorila zato da bi on mogao izići iz groba, nego zato da bi žene koje su ga slijedile i ostali njegovi učenici mogli u grob ući i uvjeriti se da je grob prazan.

Što tražite Živoga među mrtvima?

ČITANJA: Dj 10,34a.37-43; Ps 118,1-2.16-17.22-23; Kol 3,1-4 (ili: 1Kor 5,6b-8); Iv 20,1-9

U misi Vazmenoga bdijenja ovo godine čita se odlomak iz Evanđelje po Luki (Lk 24,1-12), a na danjoj uskrsnoj misi odlomak iz Evanđelja po Ivanu (Iv 20, 1-9). Oba odlomka naravno govore o Isusovu uskrsnuću. Čitatelja ponekad mogu zbuniti razlike u tim tekstovima, ali i Luka i Ivan, kao i ostala dvojica evanđelista Marko i Matej svatko na svoj način donose iste bitne podatke: žene nalaze odvaljeni kamen s praznoga groba u kojem čuju poruku da je Isus uskrsnuo.

Promotrit ćemo kako o tome govore Luka i Ivan, jer se njihovi izvještaji, kako rekosmo, čitaju ove godine.

Lukin izvještaj o Isusovu uskrsnuću naglašava kako su žene koje su bile pod Isusovim križem po propisu obdržale subotu, a onda rano ujutro prvoga dan u tjednu noseći pripremljene miomirise došle na Isusov grob. Kamen s groba bio je otkotrljan, a ušavši u grob u njemu nisu našle Isusovo mrtvo tijelo nego poruku o njegovu uskrsnuću. Lukina posebnost u toj poruci jest retoričko pitanje dvojice ljudi odjevenih u bijelo upućeno ženama: „Što tražite Živoga među mrtvima?“ Taj izraz je snažan jer se pojam Živi u Starome zavjetu upotrebljava za Boga koji je ovdje na djelu u uskrslom Isusu, a dva čovjeka osim što svojim izgledom podsjećaju na anđele doimaju se kao svjedoci jer po Zakonu svako svjedočanstvo treba počivati na iskazu barem dvojice ili trojice svjedoka.

Ako ovi i ušute, progovorit će kamenje

ČITANJA: U procesiji s grančicama: Lk 19,28-40; U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Lk 22,14 – 23,56

Tri puta tijekom svoga javnog djelovanja Isus govori svojim učenicima kako će biti predan u ruke ljudima, kako će biti mučen i ubijen, te treći dan uskrsnuti (usp. Lk, 9,22. 44; 18,31-33).

Sada se to počinje ostvarivati na zapanjujući način. U Jeruzalem, grad u kojem će se sve to dogoditi, Isus ulazi svečano, i kao da već unaprijed naviješta da će se sva patnja i smrt pretvoriti u radost i život.

Sva četvorica evanđelista opisuju taj prvi dan Isusova posljednjeg tjedna, a ove godine čitamo izvještaj iz evanđelja po Luki. Stoga ćemo se zaustaviti na jednom detalju koji drugi evanđelisti ne navode.

Naime, kad je mnoštvo učenikâ koje je pratilo Isusa počelo iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe (Lk, 19,37) neki su farizeji rekli Isusu neka ih prekori, a on je odgovorio: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,40).

Što znači taj Isusov odgovor?

Onaj prvi dojam što ga čovjek osjeti slušajući te riječi vjerojatno je i najbliži onomu što je Isus htio reći: Vikati se mora. Božja djela ne mogu ostati skrivena. Ne može se sakriti grad što leži na gori (Mt, 5,14). I ako učenici to ne budu vikali svojim ustima, vikat će sama Božja djela, pa čak i kamenja, jer i od njih Bog može „podići djecu Abrahamovu“ (Lk 3,8)

Zašto se Isus koristi baš slikom kamenja?

U događajima koji slijede kamenje će progovoriti na dva načina:

1) Kamenje hrama

Odmah u sljedećoj sceni, kad se Isus približio Jeruzalemu i ugledao grad, zaplakao je jer uskoro u njemu neće ostati „ni kamen na kamenu“ (Lk 20,44). Sveti grad Jeruzalem zajedno sa svojim hramom bit će razrušen, jer nije upoznao čas svoga pohođenja.

Od hrama, koji je trebao postati Dom molitve (usp. Iz 56,7) načinjena je pećina razbojnička (Lk 19,45; usp Jr 7,11). Hram u Jeruzalemu izabrano je mjesto, ali Božja prisutnost u hramu ne može se proizvesti ispraznim riječima, pa čak ako su te riječi i pobožne. Prorok Jeremija kaže:

„Ne uzdajte se u lažne riječi: ‘Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!’ Ali ako zaista popravite svoje putove i djela svoja i ako zaista budete činili što je pravo, svatko prema bližnjemu svome, ako ne budete tlačili stranca, sirote i udovice i ne budete prolijevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne budete trčali za tuđim bogovima na svoju nesreću – boravit ću s vama na ovome mjestu, u zemlji koju sam dao vašim ocima zauvijek.“ (Jr 7,4-7)

Hram u kojem umjesto pravde vladaju prodavači (Lk 19,45) ne može ‘zadržati’ Boga unutar svojih zidina.

Idi i odsada više nemoj griješiti

ČITANJA: Iz 43, 16-21; Ps 126, 1-6; Fil 3, 8-14; Iv 8, 1-11

Poznato je mišljenje biblijskih stručnjaka kako odlomak o preljubnici u Iv 8 vjerojatno nije izvorno Ivanov te da bi se jezično, sadržajno i stilski bolje uklopio u Evanđelje po Luki gdje se i nalazi u nekim starim rukopisima (nakon Lk 21,38). No, ako je i riječ o kasnijem umetku (što ne dokida njegovu kanonsku vrijednost) u Ivanovo evanđelje, postavlja se pitanje zašto se nalazi baš u Iv 8,1-11? Možda se odgovor nalazi u tekstu koji neposredno prethodi ovome odlomku gdje se govori o podvojenosti koja je nastala u narodu zbog Isusa, te su ga neki čak htjeli uhvatiti i pogubiti (v. Iv 7,43-44) te se u tom kontekstu nalazi i izjava Nikodema, člana Velikog vijeća koji je bio na Isusovoj strani i rekao: „Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini?“ (Iv 7,51).

Nakon tih riječi, odlomak o preljubnici koju su doveli pred Isusa da bi iskušali njegovo tumačenje i primjenu Zakona, sadržajno je povezan s kontekstom Ivanova pripovijedanja. Iz opisa toga slučaja možemo istaknuti sljedeće elemente.

Jesmo li milosrdni?

ČITANJA: Jš 5,9a.10-12; Ps 34,2-7; 2Kor5,17-21; Lk 15,1-3.11-32

Knjiga o Jošui prva je biblijska knjiga koja slijedi nakon Petoknjižja. Ona je i logičan nastavak pripovijedanja koje u Petoknjižju ostaje nedovršeno, a to je ulazak u Obećanu zemlju i njezino osvajanje. Glavnu ulogu u tom procesu ima Jošua, Mojsijev pomoćnik koji je u biblijskim predajama prikazan kao besprijekoran lik, koji pokazuje kako onaj tko vrši Božju riječ uspijeva u svemu što poduzme.

Sadržaj knjige o Jošui obično se dijeli u dva glavna dijela s nekoliko zaključnih poglavlja (20 – 24). Prvi dio (1 – 12) pripovijeda o osvajanju zemlje, a drugi ( 13 – 19) o njezinoj diobi između dvanaest plemena. Odlomak današnjeg prvog čitanja nalazi se u prvom dijelu knjige i opisuje prvo slavlje pashe nakon ulaska u Obećanu zemlju čudesnim prelaskom preko Jordana čije su se vode razdijelile tako da su Izraelci prošli po suhu. Podudarnost s prelaskom preko Crvenog mora i prvim slavljem pashe u noći izlaska iz Egipta je očita. Inače biblijski opisi svetkovanja pashe označavaju prekretne trenutke u povijesti Izraela. U Izl 12 to je izlazak iz egipatskog ropstva, u Br 9 to je polazak sa Sinaja i početak četrdesetogodišnjeg putovanja kroz pustinju, a u Jš 5 ulazak u Obećanu zemlju i početak njezina osvajanja.

Vrijeme je da donesemo plodove obraćenja

ČITANJA: Izl 3,1-8a.13-15; Ps 103,1-4.6-8.11; 1Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9

Knjiga Izlaska iz Mojsijeve odrasle dobi – dok je još živio na faraonovu dvoru – pripovijeda samo dvije zgode koje su se dogodile jedna za drugom u dva dana. Mojsije je ubio Egipćanina koji je tukao jednog Hebreja, a sutradan je opomenuo drugog Hebreja koji napao svoga subrata. Bio su to događaji u kojem se Mojsije pokazao svjesnim svoga hebrejskog identiteta i kao onaj koji u sukobima staje na stranu slabijega. Međutim istovremeno otkiva nam se u Mojsiju i lik čovjeka koji da bi uspostavio pravdu koristi krivu metodu, to jest nasilje, koje je samo izazvalo drugo nasilje, jer ga je faraon htio ubiti pošto je doznao da je ubio jednog Egipćanina. Mojsije je stoga pobjegao iz Egipta i dospio u midjansku pustinju gdje ga je sreća dovela do svećenika Jitra koji mu je dao za ženu Siporu, jednu od svojih sedam kćeri. No tako je postao i slugom svoga tasta te ga ukazanje gorućeg grma zatiče upravo dok je napasao njegove ovce. Prema tome u trenutku toga događaja Mojsije je čovjek koji iza sebe ima promašeni pokušaj nasilne uspostave pravde te živi u podređenom položaju u svojoj obitelji.

Sveto pismo obzirno pripovijeda kako se Mojsiju u grmu ukazao Anđeo Jahvin. Međutim, iz nastavka pripovijedanja postaje jasno da je taj Anđeo sam Jahve koji će uskoro objaviti svoje ime. No, prije toga otkrivaju se drugi bitni elementi njegova identiteta. I prije nego ga je Mojsije upitao tko si, Jahve se predstavlja kao Bog njegova oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog da bi se potom predstavio kao Bog koji vidi nevolje svoga naroda, čuje njegove vapaje, zna njegove muke i silazi da ga izbavi iz ropstva i odvede u Obećanu zemlju. Drugim riječima, Jahve je Bog koji ne prebiva samo negdje daleko u nedostupnim nebesima, nego je blizak svom narodu i nije ravnodušan prema njegovim patnjama.

Isusovo preobraženje

ČITANJA: Post 15,5-12.17-18; Ps 27,1.7-9.13-14; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36

Savez koji je Bog sklopio s Abramom još prije negoli mu je promijenio ime u Abraham sastoji se od dva obećanja. Prvo je obećanje brojnoga potomstva, a drugo je obećanje zemlje. Odluka o sklapanju saveza dolazi od Boga, ali Abraham pri tome nije nipošto pasivan. Božje obećanje potomstva slijedi nakon što se Abraham potužio Bogu što nema poroda. Bez potomstva svi drugi darovi Abrahamu se čine besmislenim. Ako ne bude imao komu ostaviti baštinu, Abrahamov život ostaje zatvoren u vremenu bez budućnosti. No Bog mu kaže da onaj tko sluša Božju riječ ima potomstvo. I Abraham je povjerovao. U ovom se slučaju to odnosi na tjelesno potomstvo, ali jer se ono ostvaruje u doba kad po zakonu tijela čovjek više ne može imati poroda, Abrahamova vjera je vjera koja se uvijek i u potpunosti oslanja na Boga. Čak i onda kad se sve protivi ostvarenju Božjeg obećanja.

U drugom obećanju, obećanu zemlje, uz to što je pokazao čvrstu vjeru Abraham se pokazuje i kao čovjek koji svoju vjeru produbljuje pitanjima. Nakon što mu je Bog obećao da će mu dati u posjed zemlju u koju ga je doveo iz Ura Kaldejskog Abraham pita „Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?“. Bog odgovara naređujući Abrahamu da mu obredno prinese žrtvu koji se sastoji od jedne junice, koze i ovna, sve od tri godine, te jedne grlice i jednoga golubića. Abraham je tako i učinio te je žrtvene životinje, izuzev ptice, rasjekao na polovice kroz koje je nakon zalaska sunca prošao zadimljeni žeravnjak kao znak Božjeg prihvaćanja žrtve. Smisao te obredne geste prolaska između rasječenih životinja nalazimo u Jr 34,18 gdje stoji „A s ljudima koji razvrgoše Savez moj i ne ispuniše saveza obećana pred mojim licem postupit ću kao s teletom što ga nadvoje rasjekoše te između tih pola prođoše.“. Rasijecanje žrtvenih životinja jest gestualna zakletva u kojoj su dvije strane koje su sklapale savez na sebe preuzimale sudbinu rasječenih životinja ukoliko se ne bi držali onoga na što su se savezom obvezali. U ovom slučaju ono na što se obvezuje Bog jest ispunjenje zadanih obećanja, a ono na što se obvezuje Abraham jest ustrajnost u vjeri koja mu se uračunala u pravednost. Ta vjera doći će na kušnju kad Bog bude od Abrahama tražio da prinese još jednu žrtvu, to jest svoga sina Izaka (Post 22). Abraham će i tada poslušati Božju zapovijed, i unatoč svemu protivnomu, imat će potomstvo.

***

U središtu današnjeg drugog čitanja iz poslanice Filipljanima stoji rečenica „Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista“. To je vjera i spoznaja koja razlikuje vjernike od onih koje Pavao naziva neprijateljima Kristova križa. Izrazi „bog im je trbuh, slava u sramoti“ aludiraju na židovske propise o hrani i na obrezanje – pri čemu bi se riječ „sramota“ odnosila na spolne organe. Radi se o religioznim ljudima koji svoju vjeru temelje na obdržavanju vanjskih propisa i znakova. Njihova religioznost sastoji se u onome što čine oni, a ne u onome što čini Bog. Posljedično se vežu sami na sebe, a ne povezuju se s Bogom.

Oni koje vjeruju u Krista u prvi plan stavljaju povezanost s Bogom, pa onda iz toga odnosa proizlazi sve drugo. Kršćani žive svjesni prolaznosti zemaljskog života, te puno savršenstvo i smisao života stječu preobrazbom smrtnog tijela po suobličenju uskrslom Kristu, koji nije samo primjer preobrazbe nego i preobrazitelj. On ima moć sve sebi podložiti pa tako i samu smrt.

Svijest kršćana da je njihova domovina na nebesima ne udaljava ih od realnosti zemaljskoga života, nego ih potiče da žive u ovom svijetom okrenuti istinskim vrijednostima. Pavao je svjestan da to u praksi nije lako i da nisu dovoljne samo poticajne riječi. Stoga početne riječi ovoga odlomka „Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama.“ ne izražavaju njegovu samodopadnost, nego pokazuju da samo svjedočanstvo života može potvrditi da ono što govori nisu isprazne riječi.

Tri đavolske kušnje i njihovo značenje

ČITANJA: Pnz 26,4-10; Ps 91,1-2.10-15; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13

U Poslanici Hebrejima piše kako je Isus Krist „iskušavan svime, osim grijehom.“ (Heb 4,15). To što nije iskušavan grijehom zapravo znači da nije podlegao nijednoj kušnji, nego je uvijek znao zauzeti pravi stav i naći pravi put. Možda će tko reći da je to što Isus nije iskušavan grijehom neki manjak u njegovu učovječenju, jer svi smo mi drugi ljudi grešnici pa bi nam on bio još bliži da je i sam imao iskustvo grijeha. U tom slučaju Isus bi se kao i mi sa životnim kušnjama susretao iz pozicije grešnika. No takav slijed misli vodi nas u krivom smjeru.

Naime, prema ljudskoj logici čovjek koji već ima iskustvao grijeha, koji je podlegao nekoj kušnji i osjetio na sebi posljedice grijeha, trebao bi sljedeću kušnju lakše prepoznati i snažnije joj se oduprijeti. Međutim, događa se upravo suprotno. Čovjek koji je podlegao jednoj kušnji lakše će podleći i drugoj, sve ako je prepozna već izdaleka i poznaje gorke posljedice koje donosi grijeh u toj kušnji počinjen. To je zato jer grijeh čovjeka ne oslobađa, nego zarobljava. Ne učvršćuje ga, nego ga obeshrabruje. Čovjek koji griješi ne vlada situacijom, nego ona vlada njime. Isus je to je izrazio riječima: „Tko čini grijeh, rob je grijeha.“ (Iv 8,34). Stoga, da bi smo se oslobodili od grijeha potrebno je najprije priznati svoje grijehe i tražiti Spasitelja koji pobjeđuje u svim kušnjama.

Kako se osloboditi sljepoće?

Čitanja: Sir 27,4-7; Ps 92, 2-3. 13-14. 15-16;1Kor 15, 54-58; Lk 6, 39-45

Današnji evanđeoski odlomak donosi nam više kratkih Isusovih pouka u slikama – prispodobama. Nemoguće je posvetiti se iscrpno svakoj od njih, onda je korisnije ovim razmišljanjem produbiti jednu konkretnu misao. A kako se nekoliko ovih izričaja i slika tiče oka, vida i gledanja, Isus time pruža dovoljno razloga da se upravo tu temu izdvoji za središnju poruku ove nedjelje. Gospodin, naime, ističe da ne može slijepac slijepca voditi, inače će obojica pasti u jamu. Time nam sugerira da ne budemo slijepi, ali isto tako da ne budemo slijepi vođe, to jest slijepi pomagači slijepcima. No kako pomoći slabovidnim osobama ili onima kojima je neki predmet upao u oko pa im onemogućuje dobar vid, kao što može biti zrnce prašine ili nešto slično? Nije li logično da ga pokušamo odstraniti i tako pomognemo svome bratu otklanjajući mu zapreku za dobar vid? Ali čini se da je sam Isus kritičan prema takvom pokušaju da pomognemo svome bratu, jer nam osporava pravo na takvu inicijativu govoreći: “Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” Kao da bi bilo bolje ostaviti trun u oku bratovu, nego mu pomoći izvaditi ga.