NOVA GODINA – NOVI POČETAK NA BOŽJOJ GRAĐEVINI

Svaka je nova godina novi početak i zametak. Nova klica koja se stavlja u zemlju da bi izrasla u biljku, u stablo. U svemu što se sije – ako je sjeme zdravo – postoji nada novoga početka, nada budućnosti, vizija novoga života i stvaranja.

Iz povijesti možemo mnogo toga naučiti. Napose iz povijesti spasenja, koja je uvijek povijest uspona i padova, povijesnih plima i oseka, grijeha i smilovanja, nade i budućnosti. Prepun je toga Stari zavjet, a u Isusu Kristu položena je u temelje svijeta nova nada, novo stvorenje. Povijest Crkve zorno o tome svjedoči. Treba samo otvoriti oči srca i duha te iščitavati Božje znakove na povijesnomu hodu.

Cijeli je Stari zavjet prepun početaka. Uvijek novih, neznatnih, ali obećavajućih, jer je Bog bio glavni čimbenik u svim povijesnim hodnjama, i pojedinaca ali i Izabranoga naroda. On je bio vjerni suputnik koji nije dopuštao da se narod stopi s ostalima u ondašnjim svjetskim talionicama babilonske, egipatske, helenističke, rimske kulture i civilizacije. Naprotiv. Narod je uvijek morao izlaziti iz uhodanoga i postojećega, započinjati iznova.

Trebalo je ostaviti plodni Egipat, gdje bijaše svega u izobilju, u plodnoj nilskoj dolini, ali je narod živio u duhovnome ropstvu.  Trebalo je ostaviti i plodno područje ‘međurječja’, Eufrata i Tigrisa, gdje se rodila kultura i civilizacija, gdje bijaše sve isprepleteno kanalima za navodnjavanje te se zaputiti u kamenito, brdovito judejsko gorje te gotovo izumrli Jeruzalem i ondje započeti novu budućnost. Nova budućnost kao veliko gradilište, spasenje u obliku uklanjanja starih ruševina, klesanja te gradnje novoga Hrama koji bi trebao biti kristalizacijska točka za cijeli narod i svu potonju budućnost.

Za mnoge to bijaše uzaludan posao, mnogi su rogoborili, ali je u tim skromnim početcima bila snaga budućnosti i nade jer sam Gospodin bijaše Graditelj, Arhitekt: “Ako Gospodin kuće ne gradi…” Šačica povratnika, s nešto ‘sirotinje’ u zavežljajima ili naprtnjačama, ali sa silnim obećanjima: Bog je s nama. Nije li to dobra slika nade i za naše koji su prognani, a potom iselili sa svojih djedovskih ognjišta te namamljeni u silna prostranstva prekooceanskih zemalja, gdje se obećaje ugodan i bolji život, samo da nestane Hrvata sa stoljetnih ognjišta?

Zašto u svim ovim nedaćama ne imati pred očima biblijsku sliku povratka na vlastita ognjišta, ako čovjek stavi svu svoju nadu u Gospodina i njegova obećanja? Bog ostaje vjeran svojim obećanjima.  Treba se pouzdavati u njegovu riječ i slijediti je.

Ivan je trideset godina odrastao ‘inkognito’, nepoznat i neprepoznat. Isus je odrastao u Nazaretu do svoje tridesete, a da ga nitko nije prepoznao kao Mesiju. ‘Među vama se nalazi Jedan koga vi ne poznajete’, koga vi ne prepoznajete. ‘Nije li ovaj Isus sin tesarov?  Što bi to na njemu bilo osobito? Pa sve mu njegovo znamo.  Zar bi on mogao biti taj Mesija? Nema šanse!’ I nisu dali ‘šansu’ Isusu njegovi sumještani.  Zato su prokockali svoju povijesnu i životnu priliku.

Neprepoznata je bila i rana Crkva. Tko je mogao i pojmiti da se u tim malim zajednicama rasutim po cijelom ondašnjem Sredozemlju rađa tiha Božja revolucija, da je sam Bog na djelu!?  Prvi kršćani nisu imali oko svojih glava svetačke aureole, nisu bili ni anđeli ni sveci. Pročitajmo samo apostolske spise i upute pa ćemo vidjeti kakvih je sve zastranjenja, opačina i grijeha bilo u tim zajednicama! Nije bilo anđeoskih korova ni njihove pratnje.  Ni sami apostoli nisu bili uvijek zanimljivi, nisu osvajali slušateljstvo. Veli se da je jedne zgode, ‘dok je Pavao vrlo dugo govorio’ (Dj 20,9), nekoga mladića obuzeo dubok san te je pao s trećega kata na tlo, mrtav. Na to ‘Pavao siđe’, oživi mladića, potom ‘razlomi kruh’ (tj. slavio je euharistiju) te ‘proslijedi‘ s nagovorom prilično dugo, sve do zore’ (r. 11). Jedino čudo bijaše da je Duh Sveti dirao ljude, probadao srca, otvarao oči, i ljudi nisu mogli ne činiti jedno: vršiti volju Očevu, slijediti Isusa Krista.

Utješno je to za nas današnje vjernike. Gospodin nas ne poziva na nekakve herojske pothvate. Treba samo jedno: U svome svagdanu slijediti Gospodina, dati se od njega voditi, slušati njegovu riječ, povlačiti iz tih riječi za vlastiti život poučke i zaključke. Čemu sastanci, čemu svete mise, čemu molitve, ako iz toga ne slijedi nikakva posljedica ili odluka? Svaka je nova godina nalik novogradnji. Mnogo toga nedovršeno, mnogo započeto, na sve strane razbacan materijal, svuda propuh, kako to već i biva na gradilištu. Graditelji studiraju i iščitavaju nacrt, idejni i izvedbeni, mnogo toga se za gradnje mijenja, sve je u pokretu, traže se novi radnici i suradnici.  Pogotovo treba stručnjaka, predradnika koji su spremni prihvatiti odgovornost za gradnju ‘Božje građevine’.

Građevina napreduje, otpori su veliki, krize su nazočne, ali Božji grad raste, nezaustavljivo. Proljetne oluje ne mogu zaustaviti veliki hrast u njegovu grananju jer zna da slijedi ljeto i sunčani dani. Isto je i s Božjim gradom, najljepšim, najljudskijim na ovome svijetu. Isus stalno poziva, okuplja, želi ljude kao svoje sljedbenike.

Uvijek je tomu tesaru, građevinaru iz Nazareta kroz povijest uspijevalo pronaći oduševljenike za svoje djelo, pozvati ljude da se stijenj koji tinja ne utrne, da se napuknuta trska ne prelomi u njegovoj Crkvi. U svakome vremenu i narodu pronalazio je Gospodin svoje vjerne i najvjernije, otkrivao je ljude koji su se dali zapaliti njegovim idealima, njegovom porukom i obećanjima. I slijedeći njega otkrivali su da su ta obećanja vjerodostojna, moguća, ostvariva, istinita. Novorođeni je pokrenuo one kraljeve s Istoka, a Uskrsli je pokrenuo ljude iz svih krajeva, puka, naroda, zemalja. Svijet kao Božje gradilište i građevina koja i danas iz sebe ižaruje radost i sreću, blagoslov cijelomu svijetu.

Spas je došao usuprot svim nadanjima i očekivanjima. U drugomu obliku, na drugi način nego su pobožne duše očekivale, i onda, ali i danas. Doći će spas i danas, otvorimo li svoje oči, svoje uši, svoje srce i cijelo biće, pogodi li nas Isusova osoba. Po čemu je Međugorje postalo poznato u svijetu? Po čemu je postalo privlačnom točkom za milijune i milijune hodočasnika? Što su mogli ljudi pronaći u Međugorju, u Bijakovićima onih prvih godina? Nikakav zapadni standard, nikakav hotelski ugođaj ni smještaj. Bez tekuće vode, bez osnovnih civilizacijskih dostignuća, bez igdje išta što bi iole mirisalo na razvijeni Zapad.

A upravo je čovjek sa Zapada hrlio u Međugorje gdje je otkrivao radost života, molitvu, vjeru, gdje je otkrivao iznova Boga na hercegovačkome kršu, bijen zimskom burom, paljen ilindanskim čelopekom. Otkrivao je novi zanos za molitvom, sakramentima, napose pokorom i euharistijom, klanjanjem. Oboružani time i novim iskustvima vraćali su se kućama noseći u sebi klice obnovljene Crkve, ugrađujući sebe u divnu Božju građevinu, svjesno i odlučno.

Što bijaše odlučno? Iskustvo milosti, iskustvo spasenja. Milost nije nikakav apstraktni pojam, spasenje nije negdje u zraku. Ono je konkretno. Dade se odčitati na licima sretnika, obraćenika, na licima braće i sestara koji su zahvaćeni Isusom i njegovim Duhom. To je ono gradivo i vezivno tkivo što povezuje sve u divnu Božju građevinu.

Znamo s kime je Bog započeo u Novomu zavjetu, znamo tko bijaše prvi svjedok Isusova rođenja. U Božjemu djelu nitko nije nevažan, svako ima svoju nezamjenljivu ulogu. Važno je da svi prionemo na posao, radosni i sretni da nas je netko pozvao, unajmio, pa makar to bilo i u trećoj životnoj dobi. Nikada nije kasno. Ali može biti tragično i sudbonosno, nikada ne biti svjestan svoga kršćanskoga dostojanstva, da smo svi djeca Božja, braća i sestre Isusa Krista, pod križem darovani Mariji.  Neka i nova godina stoji u znaku Marije i Isusa.  Na njima i s njima gradimo svoju budućnost.

Fra Tomislav Pervan OFM  – Međugorje

Nedjelja svete obitelji

U božićnim i novogodišnjim čestitkama koje upućujemo ovih dana redovito jedni drugima zaželimo zdravlje, uspjeh, sreću, miran i sretan život. No, istovremeno to želimo i nama samima. Puno je naših ljudskih želja. Neke su realne, neke nerealne. Znamo da sve što poželimo ne možemo imati i ostvariti. No, ljudski je željeti. Želje su znak i naše vjere i pouzdanja, jer da nije toga, nerazumno bi bilo izreći bilo kakvu želju. A mi ih za Božiće, Uskrse, rođendane, imendane, vjenčanja i druge prigode izgovorimo na stotine.

Jedna od osnovnih želja svakoga čovjeka, bio on dijete ili odrastao, muškarac ili žena, izrekao je ili ne izrekao, je živjeti u sretnoj obitelji. Rijetki su koji ne sanjaju život u obiteljskoj idili. Ništa čudno, jer i Bog kaže: «Nije dobro da čovjek bude sam!» Stvoreni smo za život s drugima i za druge. Obiteljski i zajednički život usađen je u srce i dušu, u narav svakog čovjeka.

I druga živa bića dolaze na svijet na sličan način kao čovjek i određeno vrijeme žive skupa, ali oni ne tvore obitelj, nego samo privremenu zajednicu. Naime redovito ostaju skupa dok mladunčad ne odrastu i dok ne budu sami sposobni za preživljavanje. Po uspješnom braku i sretnoj obitelji ljudi se razlikuju i pokazuju svoju nadmoć nad drugim živim bićima.

Svako društvo kako god se ono zvalo sastavljeno je od obitelji. Kakve su obitelji, takva je i zajednica, takvo je i društvo. Gdje su zdrave i zadovoljne obitelji, društvo napreduje i razvija se. Ovo društvo u kojem mi živimo svako malo govori o krizama, poteškoćama, problemima, o nesporazumima. Stručnjaci svih profila o tome razgovaraju, pišu se analize i traže uzroci takvoga stanja. Statistike upozoravaju da je sve više agresivne djece i mladih, sve više supružnika koji se razilaze, sve više onih koji postaju u neku ruku «slučajevi». Međuljudski odnosi su sve gori, jer je manje povjerenja.

Da bi društvo doživjelo obnovu, onda naglašava da treba obnoviti škole i druge odgojne ustanove, poduzeća, sportska društva. Milijuni se ulažu kako bi se stvorilo ozračje mira i povjerenja, ali je uspjeha malo. A malo je zato što se preskače onaj najvažniji dio – obitelj. Dok god se ne obnovi obitelj, ništa neće biti obnovljeno. Dok god obitelj ne bude sveta, ništa nam neće biti sveto.

Što poduzeti? Od čega početi da nam obitelji budu svete i sretne? Na ovo pitanje jedan je filozof odgovorio: «Treba privezati svoja kola za neku zvijezdu!» Čudan i neobičan, ali zapravo jako mudar savjet. U svome životu čovjek neminovno treba potporu. Treba nekoga na koga se može osloniti i koga će imati za uzor. Crkva danas slavi svetkovinu svete obitelji: Isusa, Josipa i Marije. Govori nam o obitelji u kojoj je vladalo povjerenje. Nije Sveta obitelj sveta zato što se u njoj rodio Isus, nego što su u njoj međusobni odnosi njezinih članova biti sveti – na povjerenju i ljubavi izgrađeni.

U Starom zavjetu stoji zapisano kad se Holoferno, vojskovođa kralja Nabukodonozora spremao napasti Izraelce, onda je sazvao vijeće mudrih ljudi i pitao ih za savjet: «Recite mi kakav je to narod? U čemu je njegova snaga i moć? Ahiro jedan od mudraca je ustao, opisao izraelsku povijest, a onda kazao: Dok nisu pogriješili protiv svoga Boga pratilo ih je blagostanje, bili su silno jaki, nepobjedivi. Ali kad siđoše s njegova puta u mnogim ratovima pretrpješe užasna razaranja i mnogi završiše u različitim zarobljeništvima. Ali sada kako su se vratili svome Bogu uspeše se iz mnogih mjesta gdje su bili zatočeni i ponovo zauzeše Jeruzalem. Zato, gospodaru, pomno promotrimo je li taj narod u čemu zastranio. Ispitajmo jesu li u čemu ponovo protiv Boga sagriješili i ako jesu onda krenimo na njih i pokorit ćemo ih. Ali ako onaj narod ni u čemu nije protiv Boga zastranio, onda neka moj gospodar odustane od nauma!»

«Tko si ti, Ahiore, plaćeniče da ovako prorokuješ da odustanemo od borbe? U čemu je snaga Boga njihova i zar ima većeg od Nabukodonozora? Mi ćemo ih smrviti i zdrobiti, a i tebe s njima!» – gnjevan je uzviknuo. No, povijest zabilježi Holoferno je zajedno s vojskom propao, a Izrael i Ahior ostali.

Ovo je povijest izabranog izraelskog naroda, ali ovo je povijest svakog naroda. Samo ona obitelj koja svoja životna kola veže za Božju zvijezdu, neće propasti. Samo onaj pojedinac koji u Bogu traži oslonac i sigurnost, neće izumrijeti. Samo onaj narod koji svoju sadašnjost na Bogu temelji, imat će sigurnu budućnost.

Bogatstvo nam otvara mnoga vrata. Znanje nas čini priznatima. Popularnost nas čini važnima. Uspjeh na različitim razinama nam godi. No, samo nas ljubav čini sretnima i zadovoljnima. Kad smo uspješni onda nas mnogi pozdravljaju i slave. U mnoga mjesta smo kao gosti dobro došli, ali ne zaboravimo samo smo u obitelji «doma».

Da nitko na svijetu ne bi bio siroče i da nitko ne bi bio nesretan, valja obnoviti naše obitelji i obiteljske odnose. Valja nam se ponovo uhvatiti Kristove zvijezde – vratiti Boga, molitvu, svetu misu, povjerenje, razgovor i ljubav u naše obitelji. Bez toga neće ići. Možda nas i ova situacija s koronavirusom tomu uči. Stoga molimo: Neka se svetost božanske obitelji ovih dana prelije u sve naše obitelji. Amen.

Fra Branko Radoš

Prenijeto s: https://www.franjevci.info/

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA GODINE B

Kako Bog djeluje?

Kako se pripremamo za Božić?

Zadnja je nedjelja Došašća, Božić je već tu. Svi smo u velikoj žurbi i trci oko spremanja mnogih stvari bez kojih – kako smo uvjereni – ne bismo mogli dostojno proslaviti Božić: treba još štošta kupiti, kuću urediti, nabaviti i okititi božićno drvce i možda još u zadnji čas napisati koju čestitku, ako smo to zaboravili prije učiniti. Mnogi ljudi pravo odahnu tek kad blagdani prođu, možda i uz iskren uzdah: Hvala Bogu da je sve prošlo, da se opet vratila svakodnevica! Je li to stvarno Božić ili je to samo naša vlastita tvorevina Božića? Continue reading

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA B

Gaudete-pregate!

Evo nas u trećoj nedjelji adventa. Ova je nedjelja prožeta temom radosti,  zato se u prošlosti zvala Gaudete – nedjelja radosti zbog početnih riječi ulazne pjesme: „Radujte se u Gospodinu uvijek.“ Naveden je i razlog radosti: ”Gospodin je blizu.” Baš to advent i želi reći i tebi i meni i svakome od nas: Gospodin dolazi! On je blizu! Onaj tko ima otvorene uši i otvoreno srce, k njemu će doći i taj će imati razloga da bude sretan i radostan. Continue reading

POČETAK POČETKA

Druga nedjelja došašća u godini B

Iz 40,1-5.9-11; 2 Pt 3,8-14; Mk 1,1-8

               Sa svakim danom nešto svršava, sa svakim novim jutrom nešto novo dolazi, započinje. Nama je to teško definirati, ali to je svakodnevno životno iskustvo. I gotovo svakoga dana smo suočeni s toliko razočaranja, osobnih, zajedničkih, jer nam se želje ne ispunjavaju, jer su ciljevi nedostižni, a prema svršetku hodimo. I skupno i osobno. Naprijed moramo, osuđeni smo na neprestani rast i u proizvodnji, i u potrošnji. Sanjali smo ili još uvijek sanjamo o predivnom novom svijetu, o besklasnom društvu, planiramo društvo blagostanja, zdravlja, napretka o kome krasnozbore mediji, reklame, cjelokupna promidžba.

                Živimo u procesu neprestanoga: imati više, htjeti više, morati ići pod svaku cijenu naprijed. Trpimo stoga od stresa, u trajnoj smo brizi za sebe i svoju budućnost, u strahu da moramo odstupiti svoje mjesto i prepustiti pozornicu mlađima ili sposobnijima. Borba svih protiv sviju vlada posvuda. Zavist truje međuodnose. Srčane kljenuti, slomovi živaca, depresije, samoubojstva, bijeg u drogu, alkohol, svakodnevna su pojava. Postali smo svi žrtve svojih neumjerenih prohtjeva. Neprestance raste potrošnja smirujućih sredstava, a istodobno nam reklama nudi sredstva koja pospješuju našu vitalnost, aktivnost, radnu sposobnost. Pitamo se, gdje je prava mjera svemu tome.

                Nismo svjesni da kemija i kemijska industrija (ta svi naši lijekovi su u biti proizvodi kemijske industrije) nema ama nikakva interesa da se u nama bilo što promijeni ili stavi na svoje pravo mjesto, jer inače ne bi imala što sutra prodavati. Naprotiv, što nas je više bolesnih, njezina je zarada sigurnija. Dnevna politika izbacuje svakodnevno nove idole namjesto starih otrcanih i olinjalih. U biti se malo ili ništa ne mijenja. Ni znanost nema šta bitna ili nova ponuditi.

                U takvu duhovnom vakuumu doživljavaju procvat kojekakvi novi mesije. Ima ih na sve strane, u svakom obliku, svake boje. Od najmračnijih, okultnih, crnomagijskih, satanističkih, do krajnje religijskih izfanatiziranih. Svi prizivlju novi obrat, novu epohu, novo doba, New-Age. Čekaju nešto novo, ili nekoga novoga na pozornici. Ponajmanje Boga povijesti. Možda nekakva Godota (u smislu pisca agnostika Samuela Becketta), ali ni taj nikako da se pojavi. Tako ljudi prerastaju u statične likove, promatrače. Na kraju se pitamo: Pa je li to smisao i ispunjenje života, je li to sreća o kojoj su nam toliki toliko desetljeća punili uši? Očekivanoga i obećavanoga nikako na obzorju, ni života a ni povijesti.

                Mi u Crkvi znamo što čekamo i koga čekamo, iščekkujemo. I tko je Očekivani. Koji je došao i koji će doći. Samo što se na početku 21. stoljeća premještamo u poziciju jednoga novog početka o kojemu se neprestance govori: Nalazimo se u vremenu novog Adventa koji će prerasti u novo tisućljeće. U znaku Isusa Krista. To nas upravo sili svrnuti pogled na početke Radosnog navještaja. Jer započeti ne može nikako drukčije nego je onda započelo, prije dvije tisuće godina. To nam može uvelike pomoći da danas pripravimo put Gospodinu koji dolazi.

                Ivan je shvatio što je i tko je on. Njegovo nije navijestiti nikakav novi mesijanski nauk, nikakvo novo spasenje. Njegovo je samo urpijeti prstom i svojim životom se usmjeriti prema onome koji dolazi. Ne ja, nego On. On dolazi krštavati Duhom Svetim i ognjem.

                Ivan zna: Moje je biti cijelim bićem u službi dolazećega. Zanesen je posvema Bogom, i Bog je sadržaj njegova života. Cjelokupni Ivanov život je prstokaz prema Isusu Kristu. Njegov je život jedno veliko svjedočanstvo i svjedočenje, a ujedno i poziv na obraćenje. Ne samo riječima nego svojim primjerom. On postaje velikim upitnikom suvremenicima, i onda ali i danas:            

                Vjernička egzistencija, naime, mora biti upitna. Mora postavljati pred ljude znak pitanja, mora izazivati na razmišljanje te poticati na obraćenje, na promjenu životnih stavova. Ivan je pokrenuo mase jer bijaše svjedok i jer je ono što je propovijedao životom pokazivao. Nije zastirao svojom pojavom, nego je otkrivao. Nije bacao sjenu, nego svjetlo. Nije krivotvorio, iskrivljivao, nego stavljao na pravo mjesto, u pravi odnos prema Bogu i dolazećem Mesiji. Živio je svoje poslanje, zanesen, potresen, oduševljen jer Bog bijaše sadržaj njegova života i njegovo žarište.

                Ivan je živio iz osobne jezgrenice koja za njega bijaše Bog i samo Bog. On mu je bio sve i zato je živio obraćeničkim životom, životom obraćenja. Posvemašnjom okrenutošću prema Bogu. Sve je svoje (u)središtio u Bogu, ne u sebi. Promatrao je i prelamao sve kroz Božu prizmu, iz Božje perspektive, s Božjih zrenika.

                Predugo su nas učili i poučavali kako je naša prava sloboda što dalje od Boga, koji prema njihovu naukovanju kao da Bog navodno sputava, zarobljuje, osiromašuje. Vrijeme u kome živimo, pandemija koja nas je zadesila, uče nas upravo suprotnome. Naša je šansa u povratu k Bogu, u obraćenju. Jer Bog je ljubav koja prašta. Onaj tko istinski ljubi, ne zarobljuje, nego oslobađa. Svjedoci smo svi što nam je donio rat u svojim tragičnim posljedicama, koje još osjećamo. Vodio se u ime ideja koje se protive čovjeku i njegovu oslobođenju. Ljudi su još uvijek ostali zatočenici ideja nacionalizma, mita o vlastitoj veličini, vlastitom mesijanizmu, i zbog toga brišu s lica zemlje toliko povijesnih znamena.

                Predugo su nam govorili kako je taj Bog naš konkurent, onaj koji nas otuđuje od nas samih. Zapravo je on jedina istinska sloboda. O njoj je govorio Ivan, nastavio govoriti Isus, a živjeli su toliki svetci. Na nama je to izreći današnjem svijetu, proročkim glasom, a još više svojim životom upravo u pokršćanskoj, postmodernoj epohi i eri koja treba i očekuje ponovni dolazak Isusa Krista na pozornicu ovog svijeta. Mnogi su nas vodili i zavodili i ništa dobra nisu donijeli. Zato je jedini spas osobni i zajednički u obratu prema Bogu koji nam dolazi u Isusu Kristu.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

GOSPODIN DOLAZI

Prva nedjelja došašća u godini B

Iz 63,16-17.19;64,3-7; 1 Kor 1,3-9; Mk 13,33-37

                Riječi današnjeg evanđeoskog čitanja završne su Gospodinove riječi prije vremena njegove muke prema Markovu Evanđelju. U njima sažimlje sve što je imao i ima reći te njima ujedno kruni svoj cjelokupni navještaj koji je započeo s proročkim pozivom i zovom: „Obratite se! Vjerujte u Radosnu vijest! Kraljevstvo je Božje blizu!“ (usp. Mk 1,15). Prvi redci Markova Evanđelja nešto su kao podsjetnik na prve redke Biblije, kad Gospodin stvara nebo i zemlju. Svi su čimbenici jednako na djelu, u pradoba i sada u Isusu te njegovu preteči Ivanu, na Jordanu.

                Neposredno prije riječi koje maločas čusmo zbori Isus o tome kako ni kamen na kamenu ne ostaje u Jeruzalemu i velebnom Hramu (usp. Mk 13,2), dok Bog svoj plan do kraja ne ozbilji. Božji se plan mora provesti, Boga se ne može zaustaviti u provedbi njegove namisli. Makar se to zbilo i u znaku posvemašnjeg prevrata. Na samom početku svog djelovanja govori Isus o obratu, osobnom obraćenju svakoga pojedinca, a na kraju o prevratu svega postojećeg. I pitamo se nehotice, zašto to, čemu toliki obrat u njegovu navještaju?

                Isus je imao jasnu sliku o čovjeku kao djetetu Božjemu. On je svednevice hodio u Božjem ozračju, s Bogom kao s Ocem ophodio, promatrao je sve Božjim očima, njegov način ophođenja s ljudima imao je značajke silne ljubavi i sućuti, empatije i simpatije sa svakim živim bićem. Htio je jednostavno da svatko od nas ima udjela u njegovoj slici i njegovu ophođenju s Bogom, htio je da svatko od nas dopusti Bogu da ga prihvatimo u svoj život, svoje srce.

                Htio je dozvati u pamet svakomu od nas koje je naše dostojanstvo, što nosimo u sebi, kakvu sliku i čast, s kolikim počitanjem i ljubavlju moramo jedni druge susretati, da bismo svi uživali u Božjem kraljevstvu i ozračju slobode, mira, razumijevanja, praštanja, gdje nestaje straha jednih pred drugima, i gdje se sve predaje u posvemašnjem povjerenju nebeskome Ocu.

                Međutim, situacija s kojom se suočio, govorila je o suprotnom. Suočio se s pragmatičarima i oportunistima, ljudima koji su sve svoje sigurnosti i cjelokupni svoj život i djelovanje polagali u novac i moć, vlastiti probitak, karijeru, koristoljublje te prividnu sigurnost od vanjskih neprijatelja. Vjerojatno su ti i takvi, kojima je Isus govorio (a među tima smo i svi mi, bez razlike) odveć realisti, odveć na terenu krute zbilje i zemlje natopljene krvlju nevinih, ubijenih. Previše je nepravde i zlosilja u povijesti, previše je okrutnosti, a da bi se čovjek mogao zanijeti Isusovim riječima.

                Zacijelo su mu upućivali prigovore na osnovi vlastita gorka iskustva, a ti isti prigovori provlače se kroz cijelu bogovjetnu povijest. Prisjetimo se razgovora Velikog inkvizitora i Isusa u romanu “Braća Karamazovi” od Dostojevskog: Kojim riječima Veliki inkvizitor ‘otprema’ Isusa u ropotarnicu, kao sanjara, fantasta, koji puni uši običnom svijetu nekakvim nezbiljskim obećanjima.

                Obećaje naime ljudima slobodu, odgovorno djelovanje, a ljudi neće slobode ni odgovornosti. Oni hoće kruha i igara. Za šaku novca i komad kruha, za malo vlasti i karijere, prodaje čovjek sebe, svoje dostojanstvo, slobodu i sve što bi kao čovjek morao staviti na prvo mjesto.        

                Međutim, čovjek ostaje uvijek sluga ili rob nekoga ili nečega, osoba ili stvari, odnosa i vlastitih probitaka. Svi vele: Živi se na tvrdom tlu zbilje, u ratu sviju protiv svih i protiv toga se nemoguće boriti. Isus svojom pojavom i svojim riječima smeta, narušava mir utemeljen na gore navedenim nosivim stupovima moći, novca, bogatstva, karijere, podčinjavanja i dodvaranja. A to što Isus zbori obična je zamamna opsjena, utopija, i ima se osjećaj kao da se Isus prerano rodio. Uostalom, imamo svoj mir, dobro se snalazimo i bez Isusa, i čemu još uznemirivanje nekakvim porukama, proroštvima, eshatološkim ili apokaliptičkim slikama ili objavama o kojima zbori taj Nazarenac?!

                Isus je upravo to i slutio te zato upozorava da nam srca ne otupe u razuzdanosti, pijanstvima, tjeskobnim brigama za život (usp. Lk 21,34). Bog sigurno dolazi, on svoj plan i svoja obećanja ozbiljuje i ispunjava. Prije negoli je Isusa samljeo mlin povijesti, neminovnost križa i Golgote, upućuje svima posljednju riječ: “Bdijte!” Bog dolazi! I zato je na nama kršćanima upravo danas zadaća pokazati svijetu, komu se nadamo i koga, odnosno, što u životu i od života očekujemo.

                Rana je Crkva živjela u očekivanju dolaska Gospodnjega. ‘Parusija’, njegov ponovni dolazak bijaše u ustima i molitvama svih vjernika. Dođi, Gospodine Isuse, o ponoći: Tama te očekuje da je rastjeraš! Dođi podvečer, da te noć prihvati! Dođi o ranim pijetlovima, da te dočeka zora! Dođi, i nek s tobom dođe novi svijet! Tako je molila rana Crkva, u tome duhu slavili su svoje euharistije.

                Neka nestane ovaj postojeći svijet rasula, nereda, pustošenja, rata, mržnje, nepodnošljivosti, sebičnosti, bešćutnosti. Promjene nam treba. Nade nam treba, da bi svako ljudsko biće na ovom svijetu a i ono koje će se roditi i ugledati svjetlo ovoga svijeta uistinu ugledalo svjetlo, živjelo u svjetlu, hodilo u svjetlu, ne u tami. Zato nam treba klijališta nade koja može podariti svijetu budućnost. Stoga upravo mi kršćani moramo računati s Isusom i Bogom kao čimbenicima u tijekovima svijeta i povijesti.

                Tko prepušta svijet samomu sebi, djeluje neodgovorno. Tko prebacuje sve u maglovitu budućnost, ne računa s mogućnošću bilo kakve promjene u njemu ovdje i sada. Nada u Gospodinov dolazak treba hraniti našu sadašnjicu i svaki naš životni korak i potez. Jer i današnje nam evanđelje jasno zbori da je Isus Krist veličina o kojoj sve ovisi, koja drži povijesne konce u svojoj ruci.

                Gospodin dolazi. On je žarište prema kome sve smjera, on je cilj prema kome sve teži. On je smisao opstojanja nas i cjelokupnog svemira. Ne idemo u prazninu i ništavilo, već hodimo prema njemu. I sve što se zbiva u svijetu, stoji u znaku njegova ponovnog dolaska. Zato: Dođi, Gospodine Isuse!

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Kralj i sudac svega stvorenja (34. nedjelja kroz god. – A)

ČITANJA: Ez 34,11-12.15-17; Ps 23,1-3.5-6; 1Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46

Prispododoba o posljednjem sudu u Mt 25,31-46 razlikuje se od drugih prispodoba po tome što je njezina poruka otprve jasna svakomu tko je čuje ili pročita. Naša djela su kriterij po kojem ćemo biti suđeni na kraju života. Bili toga svjesni ili ne, u našem odnosu prema bližnjemu zrcali se naš odnos s Bogom.

Pa ipak, uza svu svoju jasnoću prispodoba o posljednjem sudu toliko je bogata da svaki put u njoj možemo otkriti neki novi detalj. I to važan. Sveti apostol Pavao u Poslanici Rimljanima kaže na jednom mjestu kako će svatko od nas za sebe Bogu dati račun (Rim 14,11). To je točno. Stoga u tom svjetlu obično i prispodobu o posljednjem sudu iz evanđelja po Mateju doživljavamo na takav način. Svatko sebe prepoznaje u onomu tko jest ili nije nahranio gladnoga, napojio žednoga, odjenuo gologa i pohodio bolesnoga ili utamničenoga. Doista je dobro da čovjek polazi od sebe i riječi evanđelja primjenjuje na sebe. Svatko i može najviše učiniti ako radi na vlastitoj duhovnoj i moralnoj izgradnji.

Međutim, zanimljivo je da se u prispodobi o posljednjem sudu kralj sudac ne obraća pojedincima, nego svim narodima. Već je na početku rečeno kako će se pred Sinom čovječjim sabrati svi narodi.

Koju poruku i pouku možemo iz toga izvući?

Pođimo prvo od lika samoga kralja. Kralj nije ničiji privatni vladar. Kralj može biti vladar barem jednoga naroda. Gdje je kralj tu se podrazumijeva zajednica. Kralj ne može biti kralj samo jednoj osobi. Bez naroda nema ni kralja. Stoga ni Krist nije kralj samo jednoga stvorenja. On je kralj svega stvorenja, a to znači da je kralj svih ljudi. Prema tome, kralj i sudac iz ove prispodobe sudi svim ljudima zajedno, ali tako da svakom čovjeku sudi kao članu određenoga naroda. Zašto bi inače bilo rečeno da će se oko njega sabrati svi narodi, i zašto bi se on sa svoga kraljevskoga i sudačkoga prijestolja obraćao svima govoreći u množini? Kralj ne kaže „što god učiniš…“ nego „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“

Polazeći od toga da nam se kralj obraća kao članovima određenoga naroda, a to možemo primijeniti i na svaku drugu zajednicu kojoj pripadamo, ova nam prispodoba posvješćuje da djela koja činimo nisu samo naša. Ona se ubrajaju čitavom narodu. Zato je naša životna odgovornost veća. Ako sam učinio nešto dobro to se pripisuje i zajednici kojoj pripadam, a isto tako ako sam učinio nešto loše.  Iskustvo nam to potvrđuje i u pozitivnom i u negativnom smislu.

Sadržaj prispodobe o posljednjem sudu već je sam po sebi takav da stavlja u prvi plan naše međusobne ljudske odnose. Sadržaj prispodobe po sebi je također takav da govori o djelima ljubavi prema bližnjemu u onim općim ljudskim potrebama koje svi imamo bez obzira na to pripadamo li ovom ili onom  narodu. Svakom čovjeku bez razlike treba činiti dobro. Ali forma prispodobe takva je da nas podsjeća kako kao ljudi nismo izolirana individualna bića bez ikakve pripadnosti nekoj ljudskoj zajednici. Stoga uz onaj otprve vidljivi kriterij koji jasno poručuje da ćemo biti suđeni prema svojim djelima treba primijetiti i drugi, koji nije svakom odmah vidljiv, a to je da djela koja činimo ili ne činimo nisu samo naša stvar. Ona se itekako tiču naroda ili zajednice kojoj pripadamo. Bit ćemo, dakle, suđeni  i prema tome koliko smo pred Bogom i ljudima osvjetlali lice svoga naroda.

Kralj svega stvorenja  i sudac pred čijim će se prijestoljem sabrati svi narodi već nam je otkrio da neće suditi samo ono što je učinio čovjek čovjeku, nego i što je učinio narod narodu.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU A

ČITANJA: Izr 31,10-13.19-20.30-31; Ps 128,1-5; 1Sol 5,1-6; Mt 25,14-30

Gospodar talenata

U prispodobi o talentima gospodar prije odlaska na put dijeli svojim slugama talente prma njihovim sposobnostima. Jednomu daje pet talenata, drugomu dva, trećemu jedan. Prema tomu, ovaj treći sluga najmanje je sposoban. Prvi je upotrijebio onih pet dobivenih talenata i stekao još pet. Drugi je s dva talenata stekao još dva. A onaj s jednim talentom nije s tim talentom stekao ništa. Na kraju gospodar pohvaljuje i nagrađuje prvu dvojicu, a trećega grdi i kažnjava.

U svemu tome lebdi u zraku jedno pitanje. Nije li gospodar ipak bio prestrog? Budući da mu je treći sluga vratio talent, gospodar nije pretrpio nikakvu štetu. Uz to, treći sluga bio je manje sposoban od ostale dvojice i ne možemo ga kriviti zbog njegove nesposobnosti.

Ali gospodar ni ne naziva trećega slugu nesposobnim. On mu kaže: „Slugo zli i lijeni!“. Gospodar ne kori slugu zbog manjka njegove sposobnosti nego zbog zloće i lijenosti. Zapravo, već na početku prispodobe vidimo da gospodar ima obzira prema sposobnostima svojih slugu. On trećega sluge ne opterećuje zahtjevima koje ne može ispuniti. Daje mu samo jedan talenat, a za uzvrat očekuje barem malo više. Treći sluga je manje sposoban od prve dvojice, ali nije potpuno nesposoban. On je zao i lijen. U čemu se sastoji njegova zloća i lijenosti?

Sluga je zao jer zlim okom gleda na svoga gospodara. On zna da je njegov gospodar strog i da žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao, a sve to vrijeme u ruci drži talenat koji mu je dao upravo taj strogi gospodar. Drugim riječima, optužba protiv gospodara je lažna. On jest strog i kažnjava oštro, ali ne žanje gdje nije sijao i ne kupi gdje nije vjao.

On je, a ne netko drugi, u ruke svojih slugi posijao talente i ima pravo očekivati da će u svoje vrijeme žeti. Ali gospodar iz ove prispodobe je čak i bolji. Pri kraju čitave priče gotovo uzgredno doznajemo da je onaj prvi sluga koji je dobio pet talenata i njima stekao još pet nazvan onim „koji ih ima deset“. Pretpostavljamo da je i onaj s dva talenta zadržao i druga dva da ih i dalje umnaža. Gospodar prema tome ne oduzima slugama stečene talente nego im svaki put povjerava sve više i dovodi ih sve bliže sebi kako svjedoče riječi: „Uđi u radost goospodara svoga“. Zato gospodareve riječi trećem sluzi „Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao“ treba čitati kao ciničan prijekor čovjeku koji svoju lijenost opravdava tobožnjim poznavanjem svoga zločestoga gospodara.

Što se više puta pročita ova prispodoba to se više stječe dojam kako oštri postupak gospodara prema trećem sluzi nije prvenstveno izazvan time što on nije ništa stekao dobivenim talentom, nego time što preuzetno tvrdi da svoga gospodara poznaje. Riječi „Gospodaru! Znadoh te…“ veća su uvreda od onoga što slijedi, jer se time zli i lijeni sluga uzdiže iznad svoga gospodara svodeći ga na sliku koju je sam o njemu stvorio.

To nam pomaže bolje shvatiti gospodarevu rečenicu „Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“. U širem kontekstu evanđelja te riječi zapravo se odnose na rast u vjerničkoj spoznaji Boga. Onaj tko ima još će mu se dati zapravo je onaj tko je svjestan svoga neznanja. On samo zna da Boga ne može ograničiti ni na jednu sliku i zato je otvoren procesu u kojem se talenti umnažaju i vjernička spoznaja Boga raste. Onaj tko nemaa oduzet će mu se i ono što ima, jest onaj koji u spoznaji ne raste. Zatvorio se. Zakopao je svoj talent u zemlju kamo ne dopire svjetlo te ostaje u tami koju je sam proizveo i u kojoj ne vidi pravo lice svoga gospodara.

Prispodoba o talentima ne govori samo o odnosu slugu prema dobivenim talentima. Ona još više govori o njihovu odnosu prema gospodaru koji im je talente dao. Stoga zakopati talente ne znači samo propustiti mogućnost da se oni umnože, nego i prezreti pravoga gospodara talenata. Prispodoba završava žalosnim ishodom zloga i lijenoga sluge, ali utješno je i nadobudno primijetiti da je dobrih i vjernih slugu koji su ušli u radost svoga gospodara dvotrećinski više.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU A

Varljiva sigurnost

Isus uspoređuje kraljevstvo nebesko s ponašanjem ludih i mudrih djevica i završava vrlo jasnim upozorenjem: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!“ (Mt 25,13). On ne želi da ljudi žive u trajnom strahu zbog neizvjesnosti glede njegova ponovnog dolaska, već da se ne zavaravaju lažnom sigurnošću svijeta. Zahvaljujući brzini prenošenja vijesti na radiju, televiziji i novinama, svaki dan smo svjedoci različitih nesreća u svijetu. Jednom je to pad zrakoplova sa stotinama mrtvih, drugi put sudar vlakova ili autobusa punih putnika, pa opet potresi, poplave, požari. U svakom od tih slučajeva smrt uzima svoje žrtve i ostavlja mnoge otvorene rane. Najčešće je to popraćeno jadikovanjem nad manjkavošću tehnike koja je opet zakazala ili nad manjkom ljudske budnosti i pažnje. To je i razumljivo. Od onih koji o tome izvješćuju ne možemo očekivati upozorenja slična ovom Isusovu. Continue reading

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU A

Dosljednost života

Evanđelist Matej poznat je po smislu i ljubavi za veće govorne cjeline. On od srodnih Isusovih riječi oblikuje prave govore iz kojih progovara Isus kao učitelj svoje Crkve za sva vremena. Tako su nastali Govor na gori (Mt 5 – 7), govor o poslanju učenika (Mt 10), govor o kraljevstvu nebeskom u prispodobama (Mt 13), govor o odnosu u zajednici Isusovih učenika (Mt 18). Prije zadnjeg velikog govora, onog o posljednjim stvarima (Mt 24 – 25), on cijelo jedno poglavlje (Mt 23) posvećuje Isusovu obračunu s pismoznancima i farizejima. Zapravo bolje bi bilo reći, on polazi od nedosljednosti njihova života kako bi „mnoštvo i svoje učenike“ (23,1) upozorio da ih ne nasljeduju. Kao da je namjerno Isusove najoštrije riječi čuvao za kraj. Doista, taj njegov sedmerostruki „jao vama, pismoznanci i farizeji“ sadrži daleko najoštrije sudove koje je Isus ikad izrekao o nekoj skupini ljudi. Continue reading