GOSPODNJA MUKA, SMRT I USKRS UZ VELIKI PETAK – PROMIŠLJANJE

Pravi i odlučni trenutak objave Isusa Krista jest u času njegove smrti. “Zavlada Bog s drveta”. U trenutku svoje smrti ovladava on ljudima. Onda kad misle da je s njim svršeno, da je zauvijek taj galilejski čudak uklonjen kao buntovnik, započinje njegova istinska misija u svijetu. Nekoć je hodeći ovom zemljom pokazivao moć svoje riječi, snagu svojih djela, sažimlje sav svoj život kao patnik u posvemašnjoj šutnji na križu. Sav onaj inkvizicijski proces koji se na nj sručio prihvaća na sebe u šutnji.

Nikomu ne odgovara, napose ne onima koji bi se htjeli s njime posljednji put lakrdijaški poigrati. Ionako im je više neškodljiv, misle u sebi. Za jedan jedini odgovor Velikom svećeniku odlazi u smrt, a odgovore koje pruža Pilatu ostavljaju dotičnoga u nedoumici glede vlastite uloge u sramotnom procesu. Šutnjom se zaokružuje ovaj život koji je kao nijedan do njega i iza njega bio jedan jedinstveni veliki zov i poziv Neba čovjeku.

Pročitaj više

ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE

Večerašnja je večer nabijena događajima, simbolima, slikama. Radnjama koje same po sebi i od sebe govore, kojima ne treba velika tumača. U ovoj se večeri zgušnjava cjelokupni Isusov život koji bijaše do kraja prozračan i jednoznačan. Nisu trebali njegova riječ ili djelo velikih tumača: kako je on to mislio, što je nakana pojedinih čina ili čuda? Svaki je potez prozračan prema Vječnome tako da se čini da bi svaka druga ljudska riječ mogla biti suvišni komentar koji bi samo krivotvorio i unakazivao iskonski i istinski smisao događaja ili osobe.

Trebali bismo se u ovom trenutku prepustiti govoru Isusovih čina: blagovanja, kruha, vina, pashalnog jaganjca, pranja nogu, i Isusovih popratnih riječi i oproštajnih govora. Sve govori svojim vlastitim rječnikom, a naš govor može samo pratiti smisao tih tajni u koje on poziva i uvodi.

Pročitaj više

RAZMIŠLJANJE UZ VELIKI TJEDAN

Židovska pasha bijaše izvorno obiteljski blagdan. Nije se slavila u Hramu, već u krugu obitelji. Dom, kuća, obitelj postaju mjestom spasenjskog događanja. Isus će također umrijeti izvan Grada, izvan Hrama. Kuća već u Egiptu označavaše mjesto utočišta pred zatornim anđelom, dok Egipat (tj. svijet) zavija mrklina i noć, razaranje i kaos. Te kaotične sile neprestano naviru iz dubine podzemlja i okomljuju se na Božje divno stvorenje. Svijet mora potražiti spas i utočište pred tim silama upravo u zdravim obiteljskim odnosima, obitelj postaje mjestom Božjeg ‘šaloma’, i to je ono što u biti drži cjelokupni svijet na okupu.

U Isusovo vrijeme Jeruzalem bijaše kao cjelina takvo mjesto. Prostor spasenja, konačnog spasenjskog događanja, njegovi zidovi bijahu nešto poput brane pred navalom razornih sila. Izrael je morao o pashi hodočastiti u Jeruzalem, da se ondje na licu mjesta uvjeri u sve ono što ga je stvorilo i učinilo narodom, da bi na tom mjestu spasenja ponovno iskusio oslobođenje i spasenje te se oboružao za dalji hod kroz život.

Pročitaj više

CVJETNICA

Iz 50, 4-7; Ps 22, 8-9.17-20.23-24; Fil 2, 6-11; Mt 26, 14 – 27, 66

Cjelokupni se Isusov život zgušnjava i sažima u danima Velikog tjedna i tu poprima svoje konačno ovjerovljenje pred svojim učenicima, svijetom, vrhovništvima i vlastima. Sve ono što je zborio, počevši tamo od obećavajućeg galilejskog proljeća, kad su mase grnule da ga vide i čuju, da iz dodirne i izliječi, od Govora na gori pa do uhićenja u Getsemaniju, odn. do drame Velikog petka, te gore Kalvarije jedno je veliko poistovjećivanje osobe s riječju i djelom. Time nam je dan temelj i mogućnost vrjednovanja te jedinstvene pojave.

Pobjeći, umaknuti pred neminovnošću ili se suočiti sa silom. Moliti da Gospodin u zadnji čas pošalje dvanaest legija anđela i porazi sve ove koji mu smrću prijete, ili se prepusti­ti Očevoj volji, križnom putu i ondje skončati, napušten od svih, i Neba i Zemlje. Obračun sa Zlim i Zlom ne treba tražiti u oružju i s oružjem, jer se Bog nikad ne služi svojom svemoći, već radije nemoći. Nikada prisilom, radije ljubavlju. Nikada utjerivan­jem, već povjerenjem. Tako se u nama rađa vjera, jedno posve razgoljeno, da ili ne Isusu na križu!

Tu je Arhimedova točka, ono mjesto sposobno pokrenuti i preokrenuti svijet i poredak u njemu. Simbolizira to i onaj potres za Isusova preminuća. Zemlja se potresla u svojim temeljima, svojim osovinama i stožerima. Trese se svijet zbog smrti Boga, cijela povijest odsada stoji u znaku ovoga koji je pobijedio smrt svojom smrću. Upravo je Isusova smrt onaj obrat, iz kojega je svakomu moguće živjeti i svoj život usmjeravati prema ovome, Bogu u Isusu Kristu.

Taj je potres istodobno i žal ove zemlje. Zemlja se trese i grozi zbog takva zločina počinjena nad ovim jedinim Nevinim. Nema više na toj Zemlji ništa poštena ni sveta, nema nikakva uporišta, ako bijaše moguće ubiti ovoga koji je mnogima značio život, donio u mnoga srca nadu i spas. Zbog toga se i grobovi otvaraju da pokažu što je učinjeno kad je ono na Kalvariji učinjeno. Zbog toga oni uskrsavaju da bi kazali svima nama živućima kako je sve na svijetu samo jedan ubojiti stroj, mašinerija smrti. Bit će moguće pokopati ga u grob i zapečatiti ga, staviti pod stražu, ali je nemoguće uništiti ono što je započelo i zaživjelo u ovome Isusu u tolikim srcima.

Mateju je stalo pokazati kako se u Isusu ispunjava sve, od samog početka. Sva Božja obećanja kulminiraju u ovome Jednom, Jedinstvenom. To je moguće prepoznati. Samo treba otvoriti oči za znakove, viđenja, riječi, nebesko zborenje. Jednom je to na početku prepoznao Josip kroz snove, zatim mudraci s Istoka, poučeni i vođeni zvijezdom, ovdje u Isusovoj muci to su Pilatova žena, poučena u snu, stotnik pod križem koji ga priznaje Božjim Sinom.

Zato i cijelo Matejevo evanđelje, a poglavito izvješće o Muci stoji u znaku onoga upitnika ali i uključenog odgovora: “Tko je taj Isus”? Pitaju se mase za Isusova ulaska u Jeruzale­m, u kraljevskom mimohodu, kad se sav grad uskomešao (usp.Mt 21,10sl), baš kao i za dolaska onih mudraca s Istoka. Tko je taj što jaše na magarcu? Koja naivčina ili suludi čovjek?    

Pročitaj više

PETA KORIZMENA NEDJELJA – Godina A

Uskrsnuće je Božje djelo

Ez 37,12-14; Ps 130,1-8; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45

Lazarovo uskrišenje posljednje je od sedam Isusovih znamenja koja su opisana u Ivanovu evanđelju. U ovaj događaj uključeno je više osoba: Isus, njegovi učenici, Lazarove sestre Marta i Marija, mnoštvo naroda koje je bilo na Lazarovu grobu. Na kraju tu je i sam bolesni, mrtvi, pokopani i uskrišeni Lazar.

Lazar inače u čitavom događaju ne progovara ni riječi. On šutljivo podnosi svoja različita životna stanja. Kad je obolio, ne on, nego njegove sestre to javljaju Isusu. One žele da Isus dođe i ozdravi ga. U Evanđelju po Ivana Lazar nije spomenut prije ovoga trenutka, ali sada doznajemo da je on bio Isusov prijatelj. Pa ipak Isus na vijest o njegovoj smrti ne žuri u Betaniju. Štoviše, čini se kao da upravo čeka da Lazar umre, pa da tek onda odgovori na poziv njegovih sestara. Svojim učenicima rekao je da Lazarova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju. Slično je Isus rekao i o slijepcu od rođenja kada su ga učenici pitali zbog čega se slijep rodio: je li sagriješio on ili njegovi roditelji? Isus je odgovorio da nije sagriješio ni on ni njegovi roditelji nego je slijep zato da se na njemu očituju djela Božja (usp. Iv 9,3). Sada se upotrebljava drugi izraz. Ne govori se o djelima Božjim, nego o slavi Božjoj. Ali to je zapravo isto.  Djela Božja su slava Božja. Slijepac nije kriv što se slijep rodio, niti je Lazar kriv što je umro. Ne radi se o grijesima, nego o teškim i bolnim činjenicama u kojima se može očitavati Božja slava. U slučaju slijepca od rođenja to se dogodilo tako što mu je Isus darovao vid, a u slučaju mrtvoga Lazara tako što ga je Isus vratio u život. Isus nas poučava da ne očajavamo u teškim situacijama i da prihvaćamo bolne činjenice sa sviješću da se radi o prolaznim stvarima. Bolesti, nesreće i sama smrt stvarnost su našega života, ali nisu izvan Božje vlasti. Pogrešno je stoga uzimati ih kao argumentaciju za to da Boga nema.  Kad bi Bog postojao – često se čuje – ne bi dopustio toliku patnju na zemlji.  Zapravo je to snažan argument za izgubljenu vjeru. Međutim, ako tko izgubi vjeru zbog bolesti, patnje i smrti, znači da toj vjeri nedostaje jedna važna komponenta. Možemo je nazvati eshatološkom, onom koja odgovara na pitanje o konačnoj ljudskoj sudbini. Vjernik koji se pokoleba zbog prolaznih nevolja treba se sjetiti da svako čovjekovo traganje za srećom ima svoj konačni cilj u Bogu. Sreća se ne postiže ispunjenjem ove ili one koliko god dobre i plemenite želje, nego ispunjenjem smisla svojega života u njegovu izvoru.

Isus ne žuri svom bolesnom prijatelju Lazaru ne samo zato što čeka da on umre, pa da njegovim uskrišenjem Isus pokaže da djeluje u snazi Boga koji može i mrtve oživiti. Isus pušta Lazara da umre i zato jer je za Isusa smrt samo san. Kad je rekao svojim učenicima da Lazar spava, oni su mislili da se radi o spavanju u doslovnom smislu riječi i smatrali nepotrebnim da Isus uopće ide u Betaniju. Spavanje je, naime, dobar znak. Ako bolesnik može spavati, to znači da organizam prikuplja snagu za zdrav život. Dok spava, u čovjeku se događaju tjelesni procesi u kojima se obnavlja životna snaga. Dok spava, čovjekovo se tijelo ne raspada, nego naprotiv, razvija se, raste i ozdravlja. Sve to pokazuje nam što je smrt iz Isusove perspektive. To je stanje u kojem njegov prijatelj Lazar neće ostati, niti se neće sam probuditi. Kao što svaka usporedba ‘šepa’ tako je i s ovom između sna i smrti. U uspoređivanju uvijek postoji jedan nedostatak koji može biti silno važan za ispravno shvaćanje usporedbe. Iz prirodnoga tjelesnoga sna, čovjek se po zakonu tijela u svoje vrijeme sam probudi. Ali tako nije sa smrtnim snom. Lazar se neće sam probuditi. Probudit će ga Isus. I to nakon molitve Ocu koja potvrđuje Isusov božanski identitet. Molitvom, u kojoj  se obraća Ocu koji ga uvijek uslišava, Isus nas poučava da uskrsnuće nije ljudsko nego Božje djelo.  Vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u Boga.

Budući da su sva znamenja koja je Isus učinio zapisana da vjerujemo u njega kao Sina Božjega i da vjerujući imamo život u imenu njegovu (usp. Iv 20,31), nije slučajno da finalno znamenje sadrži uskrišenje Isusova bolesna, nemoćna i umrla prijatelja Lazara. Isus je silno volio svoga prijatelja  Lazara. Tu ljubav nije mogla uništiti ni smrt. U tom smislu možemo reći da je uskrsnuće naravna posljedice Isusove ljubavi. U Isusovoj ljubavi jednostavno ne može biti drukčije. Svatko tko sluša njegov glas i odaziva se na njegov poziv oživljava iz mrtvih. A živ čovjek ne može se sakriti. Uskrišeni Lazar postao je živo svjedočanstvo za mnoge koji su vidjevši što je Isus učinio povjerovali u njega.

No nisu svi zbog Lazara povjerovali u Isusa. Neki su pokazali samo znatiželju (usp. Iv 12,9), a glavari svećenički htjeli su ubiti i Isusa i Lazara (usp. Iv 12,10). Premda negativna reakcija na očitovanje Božje slave kod onih koji vjeruju u Isusa izaziva bol, ipak i to je znak da je bitna oznaka vjere sloboda. Isus je učinio mnoga čudesna i moćna Božja djela, ali u svemu tome Bog ostaje dovoljno skrovit da nitko u njega ne mora vjerovati prisilno.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: www.mir.hr

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA – Godina A

Božja djela u svijetu

1Sam 16,1b.6-7.10-13a; Ps 23,1-6; Ef 5,8-14; Iv 9,1-41
U jednom televizijskom intervjuu jedan veoma učeni teolog odgovarao je na različita pitanja koja se tiču vjernika i svakoga čovjeka, Crkve i čitavoga ljudskoga društva, prolaznoga zemaljskoga života i vječnoga života nakon smrti. Odgovori su bili lijepo sročeni, tečni, logični i argumentirani. Slušatelji su se mogli diviti i uživati u njegovim riječima. Scena je podsjećala na onaj prizor kada je dvanaestogodišnji Isus u hramu među naučiteljima govorio tako da „svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.“ (Lk 2,4). Međutim, kad je novinar postavio pitanje o tome kako teologija objašnjava patnju nevinih, uvaženi gost počeo je zamuckivati. Iz njegovih usta nije izišao odgovor koji bi barem malo zadovoljio slušatelje, a kamoli da bi ih oduševio. Zapravo, iz njegovih usta nije izišao nikakav odgovor. Možemo zaključiti zašto: zato jer se odgovor na pitanje patnje nevinih ne može ni dati na teoretskoj razini. Odgovor na patnju nevinih daje se najprije u praksi, koja onda na neki tajanstven način prosvjetljuje i naš razum.

Pročitaj više

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA – Godina A

Voda od koje se ne žedni

Izl 17,3-7; Ps 95,1-2.6-9; Rim 5,1-2.5-8; Iv 4,5-42

U Isusovu susretu sa Samarijankom nije čudno samo to što Isus protivno običajima svoga vremena i društevnoga položaja na javnome mjestu razgovara sa ženom, i to sa ženom u najmanju ruku sumnjiva moralna ponašanja, nego i to što on koji od te žene traži piti, na kraju nije popio ni kap vode iz njezina vrča, niti je okusio hrane koju su u gradu kupili i donijeli njegovi učenici. Sve to signalizira da ovaj odlomak trebamo shvatiti na onoj razini u kojoj se hrana i piće odnose više na čovjekove duhovne negoli tjelesne potrebe. Hrana i piće ne služe samo za održanje tjelesnoga života. Hrana i piće imaju svoju moralnu, društvenu, duhovnu i vjersku vrijednost. Postoje naravno i drugi nematerijalni elementi koji su povezani s hranom i pićem, ali nam se četiri nabrojena čine posebno istaknuta u Isusovu susretu sa Samarijankom.

Pročitaj više

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA – Godina A

Post 12,1-4a; Ps 33,4-5.18-20.22; 2Tim 1,8b-10; Mt 17,1-9

Vjera je put

Abrahamova povijest započinje Božjim pozivom: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga, u zemlju koju ću ti pokazati.“ (Post 12,1). U nastavku Bog obećava Abrahamu blagoslov potomstvom u kojem će se blagoslivljati svi narodi. Bog poziva Abrahama da se odvoji od svoga oca kako bi postao ocem mnogih naroda. Očigledno je da očinstvo na koje Bog poziva Abrahama nije samo jedna karika u nizu povezivanja prošlih i budućih naraštaja. Očinstvo na koje Bog poziva Abrahama jest očinstvo u vjeri. Bog Abrahamu obećava i zemlju, ali ta zemlja nije imenovana u pozivu. To je zemlja koju će Bog Abrahamu tek pokazati. Sve dok ne dođe u nju Abraham ne zna koja je to zemlja, gdje se nalazi, kolika je i kako se zove. Stoga, da bi stigao u zemlju obećanja Abraham mora stalno slijediti Božji put. Njegove oči moraju stalno biti uprte u nebo, a uši osluškivati Božji glas. No cilj prema kojemu ide već je na neki način prisutan na putu. Zaputivši se kako mu je Bog rekao, Abraham je već na početku učinio prvi korak vjere koja će mu se uračunati u pravednost (Post 15,6) i već tada postao ocem nebrojenoga potomstva onih koji žive na temelju vjere. Svojim primjerom Abraham je pokazao da vjera nije rezultat, nego proces. Ona se ne ostvaruje u jednom trenutku dovršenog razumskog prosvijetljenja ili emocionalnoga doživljaja. Vjera je put s pouzdanjem u Božje vodstvo.

Pročitaj više

PRVA KORIZMENA NEDJELJA – Godina A

Post 2,7-9; 3,1-7; Ps 51,3-4.5-6a.12-14.17; Rim 5,12-19; Mt 4,1-11

Sotona kuša Isusa

Bog je stvorio čovjeka tako što ga je oblikovao od zemlje i udahnuo mu dah života. Nakon toga dao mu je pouku što je dobro, a što ne. Što treba jesti da bi živio, a što mu, ako te pojede, donosi smrt. No u odnos između Boga i čovjeka umiješao se napasnik.

Spominjanjem zmije kao napasnika i inicijatora grijeha ističe se činjenica da je zlo nešto što je u povijest čovječanstva unišlo izvana, ali ne bez čovjekova pristanka, u čemu je i korijen njegove vlastite grešnosti.

Zmija u svojoj lukavosti nastupa s pitanjem „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ (Post 3,1), čime očigledno iskrivljuje sliku o Bogu predstavljajući ga kao onoga koji čovjeku samo nešto zabranjuje.

Pročitaj više

SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU – A

Lev 19,1-2.17-18; 1Kor 3,16-23; Mt 5,38-48

UČINCI MESIJANSKOG VREMENA

Nakon gornjih Isusovih riječi koje upravo čusmo pomislili bismo: Ovaj Isus kao da je pao s neba. Zar ne vidi kakve su prilike na svijetu, u kome je čovjek čovjeku vuk, ne brat? Daleko više neprijatelj nego prijatelj. Nije li to strani nauk u biću ovog svijeta? Nietzsche se rugao tim Isusovim riječima. Govorio je o klecavim i sakatim, kljastim učenjima Nazarećanina. Jer postoji staro pravilo: “Želiš li mir, spremaj se za rat – Si vis pacem, para bellum”. Političarima su prepuna usta govora o miru, a u potaji imaju na zalihi toliko uništavajućih oružja da mogu 50 puta pretvoriti u prah i pepeo ovaj naš planet.
Pa ipak moramo reći: Isusu nije bilo stalo do riječi, već do čina i života. Nije mu nikad ni na kraj pameti da održava postojeće stanje (status quo), već je osnažio obećanje iz Otkrivenja: “Gle, evo činim sve novo”! Ono što su ljudi okrenuli naglavačke, Isus uosovljava na noge i postolje, stavlja na pravo mjesto. Ne veže se uz formule, već uz sadržaje, ne uz pravednost ili osvetu, već uz ljubav i pomirenje, ne uz teoriju, već praksu.

Pročitaj više