Treća nedjelja kroz godinu B

OBRAĆENJE KAO PREDUVJET

Čitanja: Jona 3,1-5.10; Kor 7,29-31; Mk 1,14-20

Obratite se! Vrijeme je kratko! – Prva riječ jest iz Isusovih usta, s njome je nastupio u Galileji. Druga je njegova učenika Pavla, naime, današnje drugo čitanje. U biti pogađaju isti cilj. Prolazi obličje svijeta. A tko danas nije šokiran prolaznošću, smrtnošću? “Zemlja je smrtnim posijana sjemenom” izrazio se naš pjesnik. Što nam je zornije i prisutnije od toga u našem svagdanu? Smrt na svakom koraku, smrt kao nešto naravno i najobičnije, u ratovima, na cestama, u terorističkim napadima. I nije li nad cijelim svijetom omča beznađa, propasti, apokaliptičke kataklizme? Cijeli je svijet postao veliko smetlište. Koliki su samo problemi ako nekoliko dana štrajkaju vozači smeća ili čistači ulica? Kadli-tadli, sve svršava na otpadu ili reciklaži. Za mnoge i čovjek. To je ishod potrošačkog mentaliteta koji je neprestano u čovjeku budio njegove potrošačke i uživačke mogućnosti. Iskoristi sve, uživaj sve, bez razlike i zadrške. Mijenjaj sve. I stanove, i kuće, i poslove, i bračnog druga. Troši koliko možeš i sve što možeš. Nije li to konačni cilj beskrajnih reklamnih ponuda u gotovo svim medijima? Continue reading

DRUGA NEDJELJA U GODINI B

SUSRET S ISUSOM: NAŠLI SMO SMISAO

1Sam 3,3-10.19;1 Kor 6,13-15; Iv 1,35-42

Prva riječ iz Isusovih usta u Ivanovu evanđelju glasi: “Što tražite”? Što želite vas dvojica, koja vas sila tjera da ostavite Krstitelja i zaputite se za mnom? I tako bismo mogli u nedogled kušati uprisutniti sebi taj prvi, pomislili bismo slučajni, susret Ivanovih učenika s budućim Učiteljem. Istu ćemo riječ čuti iz Isusovih usta u Getsemaniju onima koji su ga došli uhititi: „Koga tražite?“ (Iv 18,5), ali i upit Mariji Magdaleni na uskrsno jutro: „Ženo, koga tražiš?“ (Iv 20,15).  Odgovor one dvojice je glasio: “Učitelju, (rabbi), gdje stanuješ?” Gdje boraviš, gdje je tvoj dom. Vidimo da nam mnogo toga imaš reći. Kao da im je Ivanova ‘kuća’ postala pretijesna, kao da se nisu mogli s njime ili kod njega do kraja obiknuti. Kao da nisu posve bili zadovoljni s onim što Ivan nudi. Traže više i šire, traže nova prostranstva za svoje duše. Jer čovjek se negdje mora nastaniti, smjestiti i udomiti. Oduvijek je postojala tzv. ‘stambena kriza’ u svijetu. Pogotovo jer je čovjekov duh nemiran. Traži gdje bi se smjestio, udomio, traži svoj zavičaj. Imati kuću ne znači imati i dom. Mnogi imaju velike kuće, silna zdanja, ali nisu u njima doma. Ne osjećaju se ‘udomljeni’. Jer koja korist od velikih stanova, vila ili palača, bogatstva, standarda, ako je čovjek u duši nesretan, ako se brak raspao, djeca odlutala? Sav mogući ugođaj koji čovjek sebi može priuštiti ne može mu podariti osjećaj toplog doma, pravog prebivališta, ako je duh nesretan, ako čovjek nije pronašao svoje prave temelje, svoje stožište, oko koga se cijeli njegov život mora okretati i odvijati. Continue reading

KRŠTENJE GOSPODINOVO

OTVORENO NEBO

Mk 1, 7-11

Opisujući Isusovo krštenje Marko kaže da je Isus ugledao otvorena nebesa i da je Duh poput goluba sišao na nj, a glas se zaorio s nebesa. Vidjeti ‘otvorena nebesa’ znači: osjetiti Božju blizinu. Nije li u životu mnogih ljudi upravo suprotno istina? Nebesa kao da su zatvorena. Ne čuje se Glas! Bog je daleko. Problemi se gomilaju, a rješenje nigdje na vidiku. Odnosi s drugima ne funkcioniraju. Nitko nikoga više ne razumije. Put se ne otvara. Nema perspektive, nema budućnosti. Čovjek deprimiran pita: Je li me Bog napustio?

S druge strane, poznajemo ljude koji su doživjeli da se nebo nad njima otvorilo, doživjeli su Božju blizinu, Bog im je pomogao, pred njima se otvorio put, ostvarili su svoje želje i snove. Carl Gustav Jung došao je do zanimljiva zaključka na temelju svoje dugogodišnje psihoterapeutske prakse. Naime, on kaže da je mogao pomoći samo onim ljudima koji su na bilo koji način ponovno otkrili duhovnu (religioznu) dimenziju vlastitoga života.

Continue reading

BOGOJAVLJENJE

KOJU ZVIJEZDU U ŽIVOTU SLIJEDIM?

Iz 60,1-6; Ef 3,2-3.5-6; Mt 2,1-12

Horoskopi, čitanje iz zvijezda veoma su u modi. Nema časopisa, novina ni bulevarskog tiska bez te “uslužne djelatnosti” suvremenom „prosvijetljenom“ čovjeku. Astrologija, okultizam, magija, spiritizam šire se na sve strane. Ljudi gledaju netremice u televizijske zaslone kad su na programu emisije koje se bave gatanjem, tarotom, kojekakvim magijskim praksama. Je li posrijedi samo dosada, radoznalost, ili protest protiv obezdušenosti suvremene duhovne pozornice? Ili čovjek pokušava pronaći i potražiti  uporište, smisao života, dubinsku dimenziju vlastitog bića? U biti sluti da život nije samo jelo i pilo, a ni tijelo za odijelo. Posebice mladi trebaju i traže istomišljenike, grupu i ozračje koje im može pružiti sigurnost i emocionalni zavičaj, traže životnu zvijezdu vodilju. Continue reading

NOVA GODINA – NOVI POČETAK NA BOŽJOJ GRAĐEVINI

Svaka je nova godina novi početak i zametak. Nova klica koja se stavlja u zemlju da bi izrasla u biljku, u stablo. U svemu što se sije – ako je sjeme zdravo – postoji nada novoga početka, nada budućnosti, vizija novoga života i stvaranja.

Iz povijesti možemo mnogo toga naučiti. Napose iz povijesti spasenja, koja je uvijek povijest uspona i padova, povijesnih plima i oseka, grijeha i smilovanja, nade i budućnosti. Prepun je toga Stari zavjet, a u Isusu Kristu položena je u temelje svijeta nova nada, novo stvorenje. Povijest Crkve zorno o tome svjedoči. Treba samo otvoriti oči srca i duha te iščitavati Božje znakove na povijesnomu hodu.

Cijeli je Stari zavjet prepun početaka. Uvijek novih, neznatnih, ali obećavajućih, jer je Bog bio glavni čimbenik u svim povijesnim hodnjama, i pojedinaca ali i Izabranoga naroda. On je bio vjerni suputnik koji nije dopuštao da se narod stopi s ostalima u ondašnjim svjetskim talionicama babilonske, egipatske, helenističke, rimske kulture i civilizacije. Naprotiv. Narod je uvijek morao izlaziti iz uhodanoga i postojećega, započinjati iznova.

Trebalo je ostaviti plodni Egipat, gdje bijaše svega u izobilju, u plodnoj nilskoj dolini, ali je narod živio u duhovnome ropstvu.  Trebalo je ostaviti i plodno područje ‘međurječja’, Eufrata i Tigrisa, gdje se rodila kultura i civilizacija, gdje bijaše sve isprepleteno kanalima za navodnjavanje te se zaputiti u kamenito, brdovito judejsko gorje te gotovo izumrli Jeruzalem i ondje započeti novu budućnost. Nova budućnost kao veliko gradilište, spasenje u obliku uklanjanja starih ruševina, klesanja te gradnje novoga Hrama koji bi trebao biti kristalizacijska točka za cijeli narod i svu potonju budućnost.

Za mnoge to bijaše uzaludan posao, mnogi su rogoborili, ali je u tim skromnim početcima bila snaga budućnosti i nade jer sam Gospodin bijaše Graditelj, Arhitekt: “Ako Gospodin kuće ne gradi…” Šačica povratnika, s nešto ‘sirotinje’ u zavežljajima ili naprtnjačama, ali sa silnim obećanjima: Bog je s nama. Nije li to dobra slika nade i za naše koji su prognani, a potom iselili sa svojih djedovskih ognjišta te namamljeni u silna prostranstva prekooceanskih zemalja, gdje se obećaje ugodan i bolji život, samo da nestane Hrvata sa stoljetnih ognjišta?

Zašto u svim ovim nedaćama ne imati pred očima biblijsku sliku povratka na vlastita ognjišta, ako čovjek stavi svu svoju nadu u Gospodina i njegova obećanja? Bog ostaje vjeran svojim obećanjima.  Treba se pouzdavati u njegovu riječ i slijediti je.

Ivan je trideset godina odrastao ‘inkognito’, nepoznat i neprepoznat. Isus je odrastao u Nazaretu do svoje tridesete, a da ga nitko nije prepoznao kao Mesiju. ‘Među vama se nalazi Jedan koga vi ne poznajete’, koga vi ne prepoznajete. ‘Nije li ovaj Isus sin tesarov?  Što bi to na njemu bilo osobito? Pa sve mu njegovo znamo.  Zar bi on mogao biti taj Mesija? Nema šanse!’ I nisu dali ‘šansu’ Isusu njegovi sumještani.  Zato su prokockali svoju povijesnu i životnu priliku.

Neprepoznata je bila i rana Crkva. Tko je mogao i pojmiti da se u tim malim zajednicama rasutim po cijelom ondašnjem Sredozemlju rađa tiha Božja revolucija, da je sam Bog na djelu!?  Prvi kršćani nisu imali oko svojih glava svetačke aureole, nisu bili ni anđeli ni sveci. Pročitajmo samo apostolske spise i upute pa ćemo vidjeti kakvih je sve zastranjenja, opačina i grijeha bilo u tim zajednicama! Nije bilo anđeoskih korova ni njihove pratnje.  Ni sami apostoli nisu bili uvijek zanimljivi, nisu osvajali slušateljstvo. Veli se da je jedne zgode, ‘dok je Pavao vrlo dugo govorio’ (Dj 20,9), nekoga mladića obuzeo dubok san te je pao s trećega kata na tlo, mrtav. Na to ‘Pavao siđe’, oživi mladića, potom ‘razlomi kruh’ (tj. slavio je euharistiju) te ‘proslijedi‘ s nagovorom prilično dugo, sve do zore’ (r. 11). Jedino čudo bijaše da je Duh Sveti dirao ljude, probadao srca, otvarao oči, i ljudi nisu mogli ne činiti jedno: vršiti volju Očevu, slijediti Isusa Krista.

Utješno je to za nas današnje vjernike. Gospodin nas ne poziva na nekakve herojske pothvate. Treba samo jedno: U svome svagdanu slijediti Gospodina, dati se od njega voditi, slušati njegovu riječ, povlačiti iz tih riječi za vlastiti život poučke i zaključke. Čemu sastanci, čemu svete mise, čemu molitve, ako iz toga ne slijedi nikakva posljedica ili odluka? Svaka je nova godina nalik novogradnji. Mnogo toga nedovršeno, mnogo započeto, na sve strane razbacan materijal, svuda propuh, kako to već i biva na gradilištu. Graditelji studiraju i iščitavaju nacrt, idejni i izvedbeni, mnogo toga se za gradnje mijenja, sve je u pokretu, traže se novi radnici i suradnici.  Pogotovo treba stručnjaka, predradnika koji su spremni prihvatiti odgovornost za gradnju ‘Božje građevine’.

Građevina napreduje, otpori su veliki, krize su nazočne, ali Božji grad raste, nezaustavljivo. Proljetne oluje ne mogu zaustaviti veliki hrast u njegovu grananju jer zna da slijedi ljeto i sunčani dani. Isto je i s Božjim gradom, najljepšim, najljudskijim na ovome svijetu. Isus stalno poziva, okuplja, želi ljude kao svoje sljedbenike.

Uvijek je tomu tesaru, građevinaru iz Nazareta kroz povijest uspijevalo pronaći oduševljenike za svoje djelo, pozvati ljude da se stijenj koji tinja ne utrne, da se napuknuta trska ne prelomi u njegovoj Crkvi. U svakome vremenu i narodu pronalazio je Gospodin svoje vjerne i najvjernije, otkrivao je ljude koji su se dali zapaliti njegovim idealima, njegovom porukom i obećanjima. I slijedeći njega otkrivali su da su ta obećanja vjerodostojna, moguća, ostvariva, istinita. Novorođeni je pokrenuo one kraljeve s Istoka, a Uskrsli je pokrenuo ljude iz svih krajeva, puka, naroda, zemalja. Svijet kao Božje gradilište i građevina koja i danas iz sebe ižaruje radost i sreću, blagoslov cijelomu svijetu.

Spas je došao usuprot svim nadanjima i očekivanjima. U drugomu obliku, na drugi način nego su pobožne duše očekivale, i onda, ali i danas. Doći će spas i danas, otvorimo li svoje oči, svoje uši, svoje srce i cijelo biće, pogodi li nas Isusova osoba. Po čemu je Međugorje postalo poznato u svijetu? Po čemu je postalo privlačnom točkom za milijune i milijune hodočasnika? Što su mogli ljudi pronaći u Međugorju, u Bijakovićima onih prvih godina? Nikakav zapadni standard, nikakav hotelski ugođaj ni smještaj. Bez tekuće vode, bez osnovnih civilizacijskih dostignuća, bez igdje išta što bi iole mirisalo na razvijeni Zapad.

A upravo je čovjek sa Zapada hrlio u Međugorje gdje je otkrivao radost života, molitvu, vjeru, gdje je otkrivao iznova Boga na hercegovačkome kršu, bijen zimskom burom, paljen ilindanskim čelopekom. Otkrivao je novi zanos za molitvom, sakramentima, napose pokorom i euharistijom, klanjanjem. Oboružani time i novim iskustvima vraćali su se kućama noseći u sebi klice obnovljene Crkve, ugrađujući sebe u divnu Božju građevinu, svjesno i odlučno.

Što bijaše odlučno? Iskustvo milosti, iskustvo spasenja. Milost nije nikakav apstraktni pojam, spasenje nije negdje u zraku. Ono je konkretno. Dade se odčitati na licima sretnika, obraćenika, na licima braće i sestara koji su zahvaćeni Isusom i njegovim Duhom. To je ono gradivo i vezivno tkivo što povezuje sve u divnu Božju građevinu.

Znamo s kime je Bog započeo u Novomu zavjetu, znamo tko bijaše prvi svjedok Isusova rođenja. U Božjemu djelu nitko nije nevažan, svako ima svoju nezamjenljivu ulogu. Važno je da svi prionemo na posao, radosni i sretni da nas je netko pozvao, unajmio, pa makar to bilo i u trećoj životnoj dobi. Nikada nije kasno. Ali može biti tragično i sudbonosno, nikada ne biti svjestan svoga kršćanskoga dostojanstva, da smo svi djeca Božja, braća i sestre Isusa Krista, pod križem darovani Mariji.  Neka i nova godina stoji u znaku Marije i Isusa.  Na njima i s njima gradimo svoju budućnost.

Fra Tomislav Pervan OFM  – Međugorje

Nedjelja svete obitelji

U božićnim i novogodišnjim čestitkama koje upućujemo ovih dana redovito jedni drugima zaželimo zdravlje, uspjeh, sreću, miran i sretan život. No, istovremeno to želimo i nama samima. Puno je naših ljudskih želja. Neke su realne, neke nerealne. Znamo da sve što poželimo ne možemo imati i ostvariti. No, ljudski je željeti. Želje su znak i naše vjere i pouzdanja, jer da nije toga, nerazumno bi bilo izreći bilo kakvu želju. A mi ih za Božiće, Uskrse, rođendane, imendane, vjenčanja i druge prigode izgovorimo na stotine.

Jedna od osnovnih želja svakoga čovjeka, bio on dijete ili odrastao, muškarac ili žena, izrekao je ili ne izrekao, je živjeti u sretnoj obitelji. Rijetki su koji ne sanjaju život u obiteljskoj idili. Ništa čudno, jer i Bog kaže: «Nije dobro da čovjek bude sam!» Stvoreni smo za život s drugima i za druge. Obiteljski i zajednički život usađen je u srce i dušu, u narav svakog čovjeka.

I druga živa bića dolaze na svijet na sličan način kao čovjek i određeno vrijeme žive skupa, ali oni ne tvore obitelj, nego samo privremenu zajednicu. Naime redovito ostaju skupa dok mladunčad ne odrastu i dok ne budu sami sposobni za preživljavanje. Po uspješnom braku i sretnoj obitelji ljudi se razlikuju i pokazuju svoju nadmoć nad drugim živim bićima.

Svako društvo kako god se ono zvalo sastavljeno je od obitelji. Kakve su obitelji, takva je i zajednica, takvo je i društvo. Gdje su zdrave i zadovoljne obitelji, društvo napreduje i razvija se. Ovo društvo u kojem mi živimo svako malo govori o krizama, poteškoćama, problemima, o nesporazumima. Stručnjaci svih profila o tome razgovaraju, pišu se analize i traže uzroci takvoga stanja. Statistike upozoravaju da je sve više agresivne djece i mladih, sve više supružnika koji se razilaze, sve više onih koji postaju u neku ruku «slučajevi». Međuljudski odnosi su sve gori, jer je manje povjerenja.

Da bi društvo doživjelo obnovu, onda naglašava da treba obnoviti škole i druge odgojne ustanove, poduzeća, sportska društva. Milijuni se ulažu kako bi se stvorilo ozračje mira i povjerenja, ali je uspjeha malo. A malo je zato što se preskače onaj najvažniji dio – obitelj. Dok god se ne obnovi obitelj, ništa neće biti obnovljeno. Dok god obitelj ne bude sveta, ništa nam neće biti sveto.

Što poduzeti? Od čega početi da nam obitelji budu svete i sretne? Na ovo pitanje jedan je filozof odgovorio: «Treba privezati svoja kola za neku zvijezdu!» Čudan i neobičan, ali zapravo jako mudar savjet. U svome životu čovjek neminovno treba potporu. Treba nekoga na koga se može osloniti i koga će imati za uzor. Crkva danas slavi svetkovinu svete obitelji: Isusa, Josipa i Marije. Govori nam o obitelji u kojoj je vladalo povjerenje. Nije Sveta obitelj sveta zato što se u njoj rodio Isus, nego što su u njoj međusobni odnosi njezinih članova biti sveti – na povjerenju i ljubavi izgrađeni.

U Starom zavjetu stoji zapisano kad se Holoferno, vojskovođa kralja Nabukodonozora spremao napasti Izraelce, onda je sazvao vijeće mudrih ljudi i pitao ih za savjet: «Recite mi kakav je to narod? U čemu je njegova snaga i moć? Ahiro jedan od mudraca je ustao, opisao izraelsku povijest, a onda kazao: Dok nisu pogriješili protiv svoga Boga pratilo ih je blagostanje, bili su silno jaki, nepobjedivi. Ali kad siđoše s njegova puta u mnogim ratovima pretrpješe užasna razaranja i mnogi završiše u različitim zarobljeništvima. Ali sada kako su se vratili svome Bogu uspeše se iz mnogih mjesta gdje su bili zatočeni i ponovo zauzeše Jeruzalem. Zato, gospodaru, pomno promotrimo je li taj narod u čemu zastranio. Ispitajmo jesu li u čemu ponovo protiv Boga sagriješili i ako jesu onda krenimo na njih i pokorit ćemo ih. Ali ako onaj narod ni u čemu nije protiv Boga zastranio, onda neka moj gospodar odustane od nauma!»

«Tko si ti, Ahiore, plaćeniče da ovako prorokuješ da odustanemo od borbe? U čemu je snaga Boga njihova i zar ima većeg od Nabukodonozora? Mi ćemo ih smrviti i zdrobiti, a i tebe s njima!» – gnjevan je uzviknuo. No, povijest zabilježi Holoferno je zajedno s vojskom propao, a Izrael i Ahior ostali.

Ovo je povijest izabranog izraelskog naroda, ali ovo je povijest svakog naroda. Samo ona obitelj koja svoja životna kola veže za Božju zvijezdu, neće propasti. Samo onaj pojedinac koji u Bogu traži oslonac i sigurnost, neće izumrijeti. Samo onaj narod koji svoju sadašnjost na Bogu temelji, imat će sigurnu budućnost.

Bogatstvo nam otvara mnoga vrata. Znanje nas čini priznatima. Popularnost nas čini važnima. Uspjeh na različitim razinama nam godi. No, samo nas ljubav čini sretnima i zadovoljnima. Kad smo uspješni onda nas mnogi pozdravljaju i slave. U mnoga mjesta smo kao gosti dobro došli, ali ne zaboravimo samo smo u obitelji «doma».

Da nitko na svijetu ne bi bio siroče i da nitko ne bi bio nesretan, valja obnoviti naše obitelji i obiteljske odnose. Valja nam se ponovo uhvatiti Kristove zvijezde – vratiti Boga, molitvu, svetu misu, povjerenje, razgovor i ljubav u naše obitelji. Bez toga neće ići. Možda nas i ova situacija s koronavirusom tomu uči. Stoga molimo: Neka se svetost božanske obitelji ovih dana prelije u sve naše obitelji. Amen.

Fra Branko Radoš

Prenijeto s: https://www.franjevci.info/

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA GODINE B

Kako Bog djeluje?

Kako se pripremamo za Božić?

Zadnja je nedjelja Došašća, Božić je već tu. Svi smo u velikoj žurbi i trci oko spremanja mnogih stvari bez kojih – kako smo uvjereni – ne bismo mogli dostojno proslaviti Božić: treba još štošta kupiti, kuću urediti, nabaviti i okititi božićno drvce i možda još u zadnji čas napisati koju čestitku, ako smo to zaboravili prije učiniti. Mnogi ljudi pravo odahnu tek kad blagdani prođu, možda i uz iskren uzdah: Hvala Bogu da je sve prošlo, da se opet vratila svakodnevica! Je li to stvarno Božić ili je to samo naša vlastita tvorevina Božića? Continue reading

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA B

Gaudete-pregate!

Evo nas u trećoj nedjelji adventa. Ova je nedjelja prožeta temom radosti,  zato se u prošlosti zvala Gaudete – nedjelja radosti zbog početnih riječi ulazne pjesme: „Radujte se u Gospodinu uvijek.“ Naveden je i razlog radosti: ”Gospodin je blizu.” Baš to advent i želi reći i tebi i meni i svakome od nas: Gospodin dolazi! On je blizu! Onaj tko ima otvorene uši i otvoreno srce, k njemu će doći i taj će imati razloga da bude sretan i radostan. Continue reading

POČETAK POČETKA

Druga nedjelja došašća u godini B

Iz 40,1-5.9-11; 2 Pt 3,8-14; Mk 1,1-8

               Sa svakim danom nešto svršava, sa svakim novim jutrom nešto novo dolazi, započinje. Nama je to teško definirati, ali to je svakodnevno životno iskustvo. I gotovo svakoga dana smo suočeni s toliko razočaranja, osobnih, zajedničkih, jer nam se želje ne ispunjavaju, jer su ciljevi nedostižni, a prema svršetku hodimo. I skupno i osobno. Naprijed moramo, osuđeni smo na neprestani rast i u proizvodnji, i u potrošnji. Sanjali smo ili još uvijek sanjamo o predivnom novom svijetu, o besklasnom društvu, planiramo društvo blagostanja, zdravlja, napretka o kome krasnozbore mediji, reklame, cjelokupna promidžba.

                Živimo u procesu neprestanoga: imati više, htjeti više, morati ići pod svaku cijenu naprijed. Trpimo stoga od stresa, u trajnoj smo brizi za sebe i svoju budućnost, u strahu da moramo odstupiti svoje mjesto i prepustiti pozornicu mlađima ili sposobnijima. Borba svih protiv sviju vlada posvuda. Zavist truje međuodnose. Srčane kljenuti, slomovi živaca, depresije, samoubojstva, bijeg u drogu, alkohol, svakodnevna su pojava. Postali smo svi žrtve svojih neumjerenih prohtjeva. Neprestance raste potrošnja smirujućih sredstava, a istodobno nam reklama nudi sredstva koja pospješuju našu vitalnost, aktivnost, radnu sposobnost. Pitamo se, gdje je prava mjera svemu tome.

                Nismo svjesni da kemija i kemijska industrija (ta svi naši lijekovi su u biti proizvodi kemijske industrije) nema ama nikakva interesa da se u nama bilo što promijeni ili stavi na svoje pravo mjesto, jer inače ne bi imala što sutra prodavati. Naprotiv, što nas je više bolesnih, njezina je zarada sigurnija. Dnevna politika izbacuje svakodnevno nove idole namjesto starih otrcanih i olinjalih. U biti se malo ili ništa ne mijenja. Ni znanost nema šta bitna ili nova ponuditi.

                U takvu duhovnom vakuumu doživljavaju procvat kojekakvi novi mesije. Ima ih na sve strane, u svakom obliku, svake boje. Od najmračnijih, okultnih, crnomagijskih, satanističkih, do krajnje religijskih izfanatiziranih. Svi prizivlju novi obrat, novu epohu, novo doba, New-Age. Čekaju nešto novo, ili nekoga novoga na pozornici. Ponajmanje Boga povijesti. Možda nekakva Godota (u smislu pisca agnostika Samuela Becketta), ali ni taj nikako da se pojavi. Tako ljudi prerastaju u statične likove, promatrače. Na kraju se pitamo: Pa je li to smisao i ispunjenje života, je li to sreća o kojoj su nam toliki toliko desetljeća punili uši? Očekivanoga i obećavanoga nikako na obzorju, ni života a ni povijesti.

                Mi u Crkvi znamo što čekamo i koga čekamo, iščekkujemo. I tko je Očekivani. Koji je došao i koji će doći. Samo što se na početku 21. stoljeća premještamo u poziciju jednoga novog početka o kojemu se neprestance govori: Nalazimo se u vremenu novog Adventa koji će prerasti u novo tisućljeće. U znaku Isusa Krista. To nas upravo sili svrnuti pogled na početke Radosnog navještaja. Jer započeti ne može nikako drukčije nego je onda započelo, prije dvije tisuće godina. To nam može uvelike pomoći da danas pripravimo put Gospodinu koji dolazi.

                Ivan je shvatio što je i tko je on. Njegovo nije navijestiti nikakav novi mesijanski nauk, nikakvo novo spasenje. Njegovo je samo urpijeti prstom i svojim životom se usmjeriti prema onome koji dolazi. Ne ja, nego On. On dolazi krštavati Duhom Svetim i ognjem.

                Ivan zna: Moje je biti cijelim bićem u službi dolazećega. Zanesen je posvema Bogom, i Bog je sadržaj njegova života. Cjelokupni Ivanov život je prstokaz prema Isusu Kristu. Njegov je život jedno veliko svjedočanstvo i svjedočenje, a ujedno i poziv na obraćenje. Ne samo riječima nego svojim primjerom. On postaje velikim upitnikom suvremenicima, i onda ali i danas:            

                Vjernička egzistencija, naime, mora biti upitna. Mora postavljati pred ljude znak pitanja, mora izazivati na razmišljanje te poticati na obraćenje, na promjenu životnih stavova. Ivan je pokrenuo mase jer bijaše svjedok i jer je ono što je propovijedao životom pokazivao. Nije zastirao svojom pojavom, nego je otkrivao. Nije bacao sjenu, nego svjetlo. Nije krivotvorio, iskrivljivao, nego stavljao na pravo mjesto, u pravi odnos prema Bogu i dolazećem Mesiji. Živio je svoje poslanje, zanesen, potresen, oduševljen jer Bog bijaše sadržaj njegova života i njegovo žarište.

                Ivan je živio iz osobne jezgrenice koja za njega bijaše Bog i samo Bog. On mu je bio sve i zato je živio obraćeničkim životom, životom obraćenja. Posvemašnjom okrenutošću prema Bogu. Sve je svoje (u)središtio u Bogu, ne u sebi. Promatrao je i prelamao sve kroz Božu prizmu, iz Božje perspektive, s Božjih zrenika.

                Predugo su nas učili i poučavali kako je naša prava sloboda što dalje od Boga, koji prema njihovu naukovanju kao da Bog navodno sputava, zarobljuje, osiromašuje. Vrijeme u kome živimo, pandemija koja nas je zadesila, uče nas upravo suprotnome. Naša je šansa u povratu k Bogu, u obraćenju. Jer Bog je ljubav koja prašta. Onaj tko istinski ljubi, ne zarobljuje, nego oslobađa. Svjedoci smo svi što nam je donio rat u svojim tragičnim posljedicama, koje još osjećamo. Vodio se u ime ideja koje se protive čovjeku i njegovu oslobođenju. Ljudi su još uvijek ostali zatočenici ideja nacionalizma, mita o vlastitoj veličini, vlastitom mesijanizmu, i zbog toga brišu s lica zemlje toliko povijesnih znamena.

                Predugo su nam govorili kako je taj Bog naš konkurent, onaj koji nas otuđuje od nas samih. Zapravo je on jedina istinska sloboda. O njoj je govorio Ivan, nastavio govoriti Isus, a živjeli su toliki svetci. Na nama je to izreći današnjem svijetu, proročkim glasom, a još više svojim životom upravo u pokršćanskoj, postmodernoj epohi i eri koja treba i očekuje ponovni dolazak Isusa Krista na pozornicu ovog svijeta. Mnogi su nas vodili i zavodili i ništa dobra nisu donijeli. Zato je jedini spas osobni i zajednički u obratu prema Bogu koji nam dolazi u Isusu Kristu.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

GOSPODIN DOLAZI

Prva nedjelja došašća u godini B

Iz 63,16-17.19;64,3-7; 1 Kor 1,3-9; Mk 13,33-37

                Riječi današnjeg evanđeoskog čitanja završne su Gospodinove riječi prije vremena njegove muke prema Markovu Evanđelju. U njima sažimlje sve što je imao i ima reći te njima ujedno kruni svoj cjelokupni navještaj koji je započeo s proročkim pozivom i zovom: „Obratite se! Vjerujte u Radosnu vijest! Kraljevstvo je Božje blizu!“ (usp. Mk 1,15). Prvi redci Markova Evanđelja nešto su kao podsjetnik na prve redke Biblije, kad Gospodin stvara nebo i zemlju. Svi su čimbenici jednako na djelu, u pradoba i sada u Isusu te njegovu preteči Ivanu, na Jordanu.

                Neposredno prije riječi koje maločas čusmo zbori Isus o tome kako ni kamen na kamenu ne ostaje u Jeruzalemu i velebnom Hramu (usp. Mk 13,2), dok Bog svoj plan do kraja ne ozbilji. Božji se plan mora provesti, Boga se ne može zaustaviti u provedbi njegove namisli. Makar se to zbilo i u znaku posvemašnjeg prevrata. Na samom početku svog djelovanja govori Isus o obratu, osobnom obraćenju svakoga pojedinca, a na kraju o prevratu svega postojećeg. I pitamo se nehotice, zašto to, čemu toliki obrat u njegovu navještaju?

                Isus je imao jasnu sliku o čovjeku kao djetetu Božjemu. On je svednevice hodio u Božjem ozračju, s Bogom kao s Ocem ophodio, promatrao je sve Božjim očima, njegov način ophođenja s ljudima imao je značajke silne ljubavi i sućuti, empatije i simpatije sa svakim živim bićem. Htio je jednostavno da svatko od nas ima udjela u njegovoj slici i njegovu ophođenju s Bogom, htio je da svatko od nas dopusti Bogu da ga prihvatimo u svoj život, svoje srce.

                Htio je dozvati u pamet svakomu od nas koje je naše dostojanstvo, što nosimo u sebi, kakvu sliku i čast, s kolikim počitanjem i ljubavlju moramo jedni druge susretati, da bismo svi uživali u Božjem kraljevstvu i ozračju slobode, mira, razumijevanja, praštanja, gdje nestaje straha jednih pred drugima, i gdje se sve predaje u posvemašnjem povjerenju nebeskome Ocu.

                Međutim, situacija s kojom se suočio, govorila je o suprotnom. Suočio se s pragmatičarima i oportunistima, ljudima koji su sve svoje sigurnosti i cjelokupni svoj život i djelovanje polagali u novac i moć, vlastiti probitak, karijeru, koristoljublje te prividnu sigurnost od vanjskih neprijatelja. Vjerojatno su ti i takvi, kojima je Isus govorio (a među tima smo i svi mi, bez razlike) odveć realisti, odveć na terenu krute zbilje i zemlje natopljene krvlju nevinih, ubijenih. Previše je nepravde i zlosilja u povijesti, previše je okrutnosti, a da bi se čovjek mogao zanijeti Isusovim riječima.

                Zacijelo su mu upućivali prigovore na osnovi vlastita gorka iskustva, a ti isti prigovori provlače se kroz cijelu bogovjetnu povijest. Prisjetimo se razgovora Velikog inkvizitora i Isusa u romanu “Braća Karamazovi” od Dostojevskog: Kojim riječima Veliki inkvizitor ‘otprema’ Isusa u ropotarnicu, kao sanjara, fantasta, koji puni uši običnom svijetu nekakvim nezbiljskim obećanjima.

                Obećaje naime ljudima slobodu, odgovorno djelovanje, a ljudi neće slobode ni odgovornosti. Oni hoće kruha i igara. Za šaku novca i komad kruha, za malo vlasti i karijere, prodaje čovjek sebe, svoje dostojanstvo, slobodu i sve što bi kao čovjek morao staviti na prvo mjesto.        

                Međutim, čovjek ostaje uvijek sluga ili rob nekoga ili nečega, osoba ili stvari, odnosa i vlastitih probitaka. Svi vele: Živi se na tvrdom tlu zbilje, u ratu sviju protiv svih i protiv toga se nemoguće boriti. Isus svojom pojavom i svojim riječima smeta, narušava mir utemeljen na gore navedenim nosivim stupovima moći, novca, bogatstva, karijere, podčinjavanja i dodvaranja. A to što Isus zbori obična je zamamna opsjena, utopija, i ima se osjećaj kao da se Isus prerano rodio. Uostalom, imamo svoj mir, dobro se snalazimo i bez Isusa, i čemu još uznemirivanje nekakvim porukama, proroštvima, eshatološkim ili apokaliptičkim slikama ili objavama o kojima zbori taj Nazarenac?!

                Isus je upravo to i slutio te zato upozorava da nam srca ne otupe u razuzdanosti, pijanstvima, tjeskobnim brigama za život (usp. Lk 21,34). Bog sigurno dolazi, on svoj plan i svoja obećanja ozbiljuje i ispunjava. Prije negoli je Isusa samljeo mlin povijesti, neminovnost križa i Golgote, upućuje svima posljednju riječ: “Bdijte!” Bog dolazi! I zato je na nama kršćanima upravo danas zadaća pokazati svijetu, komu se nadamo i koga, odnosno, što u životu i od života očekujemo.

                Rana je Crkva živjela u očekivanju dolaska Gospodnjega. ‘Parusija’, njegov ponovni dolazak bijaše u ustima i molitvama svih vjernika. Dođi, Gospodine Isuse, o ponoći: Tama te očekuje da je rastjeraš! Dođi podvečer, da te noć prihvati! Dođi o ranim pijetlovima, da te dočeka zora! Dođi, i nek s tobom dođe novi svijet! Tako je molila rana Crkva, u tome duhu slavili su svoje euharistije.

                Neka nestane ovaj postojeći svijet rasula, nereda, pustošenja, rata, mržnje, nepodnošljivosti, sebičnosti, bešćutnosti. Promjene nam treba. Nade nam treba, da bi svako ljudsko biće na ovom svijetu a i ono koje će se roditi i ugledati svjetlo ovoga svijeta uistinu ugledalo svjetlo, živjelo u svjetlu, hodilo u svjetlu, ne u tami. Zato nam treba klijališta nade koja može podariti svijetu budućnost. Stoga upravo mi kršćani moramo računati s Isusom i Bogom kao čimbenicima u tijekovima svijeta i povijesti.

                Tko prepušta svijet samomu sebi, djeluje neodgovorno. Tko prebacuje sve u maglovitu budućnost, ne računa s mogućnošću bilo kakve promjene u njemu ovdje i sada. Nada u Gospodinov dolazak treba hraniti našu sadašnjicu i svaki naš životni korak i potez. Jer i današnje nam evanđelje jasno zbori da je Isus Krist veličina o kojoj sve ovisi, koja drži povijesne konce u svojoj ruci.

                Gospodin dolazi. On je žarište prema kome sve smjera, on je cilj prema kome sve teži. On je smisao opstojanja nas i cjelokupnog svemira. Ne idemo u prazninu i ništavilo, već hodimo prema njemu. I sve što se zbiva u svijetu, stoji u znaku njegova ponovnog dolaska. Zato: Dođi, Gospodine Isuse!

Fra Tomislav Pervan – Međugorje