Posljednja rečenica današnjih misnih čitanja glasi: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ To pitanje stoji na kraju odlomka iz Evanđelja po Luki gdje Isus na primjeru uspjeha uporne udovice koja traži pomoć od zloga suca poučava svoje učenike kako treba neprestano moliti. Molitva je, naime, uvijek uspješna jer ne može ostati neuslišana. No navedeno Isusovo pitanje sadrži još jednu važnu poruku koja se provlači kroz sva tri današnja misna čitanja: onaj tko je vjeruje, a to je zapravo samo onaj tko moli, sposoban je u svim životnim situacijama, pa i onim najgorima, prepoznati kako Bog sve usmjerava na dobro.
Opis čudesnoga ozdravljenja Naamana Sirca obuhvaća čitavo peto poglavlje Druge knjige o kraljevima (5,1-27), a današnje prvo čitanje donosi samo odlomak u kojem se Naaman na riječ proroka Elizeja okupao sedam puta u rijeci Jordanu i očistio se od gube od koje je bolovao. Ono što se ističe u ovom odlomku u skladu s ostalim čitanjima današnje nedjelje jest Naamanova zahvalnost. Ta zahvalnost utoliko je znakovitija jer je riječ o strancu koji nije samo ozdravio u svome tijelu nego se na koncu obratio i priznao Jahvu kao jedinoga pravoga Boga.
U znak zahvalnosti Bogu, Naaman je htio dati dar njegovu proroku Elizeju. Međutim, Elizej ne prima dara potvrđujući tako autentičnost svoga proročkog poslanja. On je pomogao Naamanu jer time služi Bogu, a ne zato da bi se materijalno okoristio bogatstvom toga vojskovođe aramskoga kralja.
Naš odlomak završava Naamanovom molbom Elizeju neka mu dopusti da na dvije mazge ponese svojoj kući zemlje kako bi na njoj prinosio žrtve pravomu Bogu. Ali zbog potpune slike Naamanova obraćenja potrebno je navesti i sljedeći detalj: premda je sam odlučio od sada štovati samo Jahvu, Naaman moli neka mu se oprosti kad u službi svoga gospodara bude morao ući u hram boga Rimona i ondje se zajedno s njime pokloniti (5,18). Elizej mu je riječima „Idi s mirom“ to praktički dopustio, čime Naaman postaje primjerom onih vjernika koji zbog različitih okolnosti ne mogu javno ispovijedati svoju vjeru. Uz to, ne treba zaboraviti važnu ulogu tu igra činjenica da je Naaman Sirac stranac. Naime, takav kompromis, kad bi se radilo o Židovu bio otpad od vjere, dok se u slučaju strancu radi o dopustivom koraku u procesu obraćenja.
Češki katolički svećenik Tomáš Halík koji se smatra jednim od najznačajnih „teologa ateizma“ na jednome mjestu u svojoj knjizi Strpljenje s Bogom komentira Isusove riječi koje slušamo u današnjem evanđelju (i paralenim mjestima u Mk i Mt) kada apostoli traže od Isusa da im umnoži vjeru, a on im odgovara: „Da imate vjeru koliko je zrno gorušičino …“
Obično se stanje vjere kod apostola u ovom slučaju tumači tako kao da je njhova vjera i manja od zrno gorušičina, ili vjere uopće nisu imali. Prema tome, Isus bi ih onda svojim riječima pozvao da imaju barem mrvicu vjere, i imat će moć činiti čudesa. U tom smislu te Isusove riječi utjeha su mnogim kršćanima u trenucima kada je njihova vjera u krizi ili je gotovo potpuno izgubljena. Tješimo se tada time što ni sami Isusovu apostoli koji su živjeli u Isusovu društvu i svojim očima vidjeli njegova djela nisu u određenim trenucima imali vjere ni toliko malo koliko je maleno gorušičino zrno.
Međutim, možemo pogledati stvarnost vjere iz druge perspekive i upitati se: A što ako je vjera učenika bila velika i oni htjeli da im bude još veća, pa ih Isus poziva da ne teže za velikom, nego za malom, odnosno poniznom vjerom?
Neki tvrde da se uvijek treba govoriti tako kao da pred sobom imaš one koji o tome što govoriš slušaju prvi put. Ako se držimo ovog načela onda je potrebno i svetog Franju, kojeg danas slavimo, smjestiti u njegov prostor i vrijeme. Franjo se rodio i najveći dio svog života proživio u Asizu i Umbrijskoj pokrajini, na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće.
Društvo je bilo podijeljeno na one više (maiores) i one niže (minores); plemstvo je slabilo, trgovci su jačali, razvijaju se gradovi od kojih mnogi postaju kao gradovi – države koji između sebe ratuju. Kršćanski duh prožima cijelu civilizaciju, ali u jednoj napetosti koja ključa kao u loncu, jer i ovdje postoje oni viši i oni niži, a oni niži traže reformu Crkve po uzoru na prva kršćanska vremena i Djela apostolska.
Sve će to obilježiti život svetog Franje Asiškog. Kao sin bogatog trgovca, željan slave, mladenačkog dokazivanja i viteštva, i on uzima aktivnog udjela u tim borbama i ratovanjima između gradova i dospijeva u tamnicu. Tu je imao na pretek vremena da se u ondašnjim tamničkim uvjetima prvi put ozbiljno zamisli nad svojim životom i zapita kakav je to glas koji čuje u dubini svoga bića koji ga pita: »Franjo, kome je bolje služiti: Gospodaru ili sluzi?« Continue reading →
ČITANJA: Am 6,1a.4-7; Ps 146,6c-10; 1Tim 6,11-16; Lk 16,19-31
Premda je život poslije smrti stvarnost o kojoj nemamo prethodnoga iskustva, Božja objava u Svetome pismu pokazuje kako naša vječna sudbina ovisi o našem prolaznom životu. Upravo o tome govori prispodoba o nekom bogatašu i siromašnom Lazaru. Prispodoba je ispričana slikama koje odgovaraju pučkim prikazima zemaljskih i nebeskih užitaka i patnji. Stoga te slike ne treba uzimati kao dogmatske definicije o zagrobnom životu, nego se usredotočiti na njihovu poruku.
Sudbina dvojice glavnih likova prikazana je tako da nakon smrti bogataš koji je uživao na zemlji biva ponižen, a siromah uzvišen. To slušatelju daje pouzdanje u uspostavu pravde koja se očituje u posebnoj Božjoj brizi za siromašne. No nastojanje oko pravednosti ne smijemo odgađati za zagrobni život. Ova prispodoba nije ‘informativni’ izvještaj koji izvještava o tome koga što čeka nakon smrti, nego se radi o poticaju i upozorenju koje poziva na obraćenje sada i ovdje. Ukoliko želimo dijeliti sudbinu uzvišenih siromaha nakon smrti, trebamo biti zajedno s njima već ovdje na zemlji.
ČITANJA: Am 8,4-7; Ps 113, 1-2.4-8; 1Tim 2,1-8; Lk 16,1-13
Prorok Amos djelovao je u osmom stoljeću prije Krista. Tada je židovski narod bio politički razjedinjen i podijeljen na dva kraljevstva. Južno, Judeju, i sjeverno, Izrael. U tom vremenu Amos je svjedočio duhovnu i vjersku povezanost politički razdijeljenog židovskoga naroda. Dolazio je iz Tekoe u Judeji, a djelovao je u sjevernom kraljevstvu. To ipak nije bilo bez poteškoća i nesporazuma kako sam svjedoči u Betelu, gdje ga je tamošnji svećenik Amasja optužio da se urotio protiv Izraela na što Amos odgovara glasovitom rečenicom: „Nisam bio prorok ni proročki sin. Bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: ‘Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.? (7,13-15).
Iz tih riječi doznajemo da Amos nije bio ‘prefesionalni’ prorok, nego čovjek koji je imao izvanredni i autentični Božji poziv kojemu se uza sva opiranja nije mogao oduprijeti. Teme njegova proročkog djelovanja raznovrsne su, a jedna od najtipičnih jest društvena pravda (ili nepravda) o čemu govori današnje prvo čitanje. U odnosu na druga povijesna razdoblja, vrijeme djelovanja proroka Amosa bilo je vrijeme relativne političke stabilnosti, što je pogodovalo rastu materijalnog blagostanja. Ali zbog različitih vrsta korupcije, materijalni napredak nisu jednako osjetili svi slojevi društva. Dapače, na vidjelo su izišle mnoge društvene nepravde, jer su veliki posjednici povećavali svoje posjede na račun siromašnijih ljudi koje su pretvarali u kmetove.
Prorok Amos ustaje protiv takvih bogataša koji iskorištavaju siromahe i podsjeća ih da njihova djela nisu skrivena pred Bogom. Amosov socijalni angažman proizlazi iz njegova uvjerenja da se ne može biti pravi vjernik i služiti Bogu, a iskorištavati nevolju svoga bližnjega za vlastiti materijalni probitak. Ne može se smatrati pravednim čovjekom onaj tko je neosjetljiv na potrebe svoga bližnjega. Prema tome, lijek protiv socijalne nepravde jest jednostavno vršenje Božjeg zakona koji poštuje dostojanstvo i ljudske potrebe svakoga čovjeka.
Br 21,4b-9; Ps 78,1-2.34-38; Fil 2,6-11; Iv 3,13-17
Na našu žalost, mi ljudi smo kratkovidna i slijepa bića, jer nam se dogode nesagledivi previdu. Tako ne vidimo ni one vrlo važne stvari u životu koje bi morale biti središte i smisao života, te ujedno i pokretačka snaga našeg djelovanja. A jedna od tih važnih stvari koja nam je trajno pred očima, a opet s druge strane skrivena jer joj ne posvećujemo dužnu pozornost, jest Gospodinova sveta ljubav. Kao primjer ljudske kratkovidnosti i sljepoće čitamo odnos Izraelaca prema Gospodinu u trenutku kad ih je izveo iz Egipta. Jer im je pred očima bilo egipatsko obilje, nisu primjećivali njega ni njegovu svetu skrb za njih, niti su znali vrednovati dar slobode i slobodnoga bogoštovlja. Bili su previše pragmatični da bi otvorili oči za ono što je mnogo važnije od same hrane, a to je kvaliteta duhovnog života. A kao što to biva inače, počevši već od Adama, tako se dogodilo i s Izraelcima: zbog svoje sljepoće su bili kažnjeni. Kao što je Adama ujela otrovnica koja je zatrovala njegov odnos s Bogom, tako se i Izraelce ujedale otrovnice koje su bile znak da su i oni zatrovali svoj odnos s njime.
Evanđelist Luka poznat je među evanđelistima po tome što na paralelnim mjestima ublažuje ili izostavlja teške izraze. Tako na primjer kod Petrove ispovijesti Luka izostavlja njegovo odvraćanje Isusa s puta muke, smrti i uskrsnuća i oštri Isusov ukor u kojem se Petru obraća rječju „Sotono!“. Luka ne opisuje detaljno Isusovo prevrtanje stolova pri izgonu trgovaca iz hrama. Nema epizode o Isusovu proklinjanju smokve. Itd.
Uzmemo li u obzir tu Lukinu tendenciju ublažavanja oštrih scena i izraza, pomalo začuđuje današnji odlomak u kojem Isus kaže „Dođe li tko meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“
Zašto Luka nije ublažio te Isusove riječi? Štoviše, one su čak oštrije od paralenog mjesta u Evanđelju po Mateju gdje stoji: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan…“ (Mt 10,37). Zašto i Luka nije upotrijebio glagol ljubiti. Tako bi bio manje problematičan. Naime, ako ne smijemo ljubiti oca i majku više nego Isusa, to ne dokida ljubav prema roditeljima, nego se ističe kako ljubav prema Isus treba biti još veća. A iz Lukina načina izražavanja ispada da oca i majku i sve ostalo što je nabrojeno treba mrziti, da bi se moglo doći k Isusu.
Prirodni osjećaj čitatelja ne samo da je zbunjen nego se buni protiv takvoga shvaćanja Isusovih riječi. Stoga postoje različiti načini da se one ublaže, kad već to nije učinio sam evanđelist Luka. Tradicionalni način razumijevanja spornih riječi temelji se na mišljenju kako glagol „mrziti“ u ovom slučaju odaje semitski način izražavanja koji ne poznaje komparaciju više-manje kakva postoji u hrvatskom jeziku, nego usporedbu između dvaju elemenata izriče pomoću krajnjih oprečnosti. Ako želim reći da jednu osobu volim više od druge, onda ovu drugu u usporedbi s prvom mrzim. U tom smislu mrziti navedene članove obitelji ne znači da je uvjet nasljedovanja učenika mržnja prema bilo komu, nego to da Isus u životu njegova učenika mora imati apsolutno prvo mjesto. Inače se ne može govoriti o nasljedovanju Isusa. Drugim riječima, Luka kaže isto što i Matej na navedenom paralelnom mjestu. Ukoliko bi otac i majka ili žena i djeca itd. bili prepreka za ostvarivanje zajedništva s Isusom, onda bi mrziti oca, majku, braću, sestre itd. značilo dati bezuvjetno prvenstvo Isusu. To je možda jasnije kad Isus kaže da njegov učenik treba da zamrzi i sam svoj život. Onaj tko želi nasljedovati Isusa sve svoje životnu planove treba podvrgnuti tomu da je Isusov učenik. Možda evanđelist Luka nije htio ublažiti Isusov izraz upravo zato što je htio istaknuti da se u pitanju nasljedovanja Isusa radi o ozbiljnom životnom opredijeljenju koje čovjeka ne zahvaća samo površno nego ga potresa najsnažnijim emocijama i u najvažnijim ljudskim odnosima. Pri tomu se pak nipošto ne radi o narušavanju Božje zapovijedi o poštivanju roditelja i ljubavi prema bližnjemu.
ČITANJA: Sir 3,17-18.20.28-29; Ps 68,4-5ac.6-7ab.10-11; Heb 12,18-19.22-24a; Lk 14,1.7-14
Pravila lijepoga ponašanja različita su u različitim kulturama, društvima i društvenim slojevima. Poznavanje i obdržavanje tih pravila ulijeva osjećaj sigurnosti. Onaj tko ih poznaje i obdržava izbjeći će mnoge neugodnosti i poniženja. Ta pravila ponekad su pravi mali rituali koji na psihološkoj razini pomažu čovjeku u stresnim situacijama. Na primjer kada netko umre, običaji i obredi vezani uz smrt, pokop i žalovanje pomažu ožalošćenima da lakše prevladaju gubitak voljene osobe.
ČITANJA: Iz 66,18-21; Ps 117,1-2; Heb 12,5-7.11-13; Lk 13,22-30
Još jednom slušamo kako Isus naučavajući po gradovima i selima ‘popravlja’ pitanje koje mu je postavljeno. Netko ga je iz mnoštva upitao je li malo onih koji se spašavaju, ali mu Isus ne daje odgovor o broju spašenih, nego o tome kako se među spašenike ubrojiti.
Koristeći sliku gospodareve kuće i vrata koja će gospodar u jednom trenutku zatvoriti, Isus je svojim slušateljima možda htio dozvati u pamet starozavjetnu sliku Noine korablje. Noa je bio pravedan čovjek u vremenu punu nepravde. Dok je zemljom vladalo nasilje i svako se stvorenje izopačilo Noa je hodio s Bogom. Zbog toga je bio spašen u općem potopu. Prema Božjoj zapovijedi i s točnim uputama sagradio je korablju u koju je ušao on sa svojom obitelji te po par od svih životinja, kako bi se nakon potopa sva stvorenja mogla ponovno razmnožiti na zemlji. Kad su svi ušli u korablju, Bog je za njima zatvorio vrata. Svi ljudi koji su nakon toga ostali vani, sve ako su i htjeli, nisu više mogli u nju ući. Stradali su u potopu. Preživio je samo pravedni Noa sa svojom obitelji.
