Bog na periferiji života

ČITANJA: Iz 8,23b – 9,3; Ps 27,1.4.13-14; 1Kor 1,10-13.17; Mt 4,12-23

Prema evanđeoskom izvještaju sv. Mateja, Gospodin Isus se nakon krštenja na Jordanu iz Judeje vratio u kraj u kojem je odgojen i po kojem je nosio ime Galilejac. Upravo u Galileji planirao je započeti svoje djelovanje, a koje će kasnije dovršiti u Judeji, duhovnom i bogoštovno središtu svoga naroda. Evanđelist navodi i razloge i motivacije takvog postupka ukazujući da je time ispunjavao proročanski nagovještaj proroka Izaije koji veli:  Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Isus dakle dolazi u prostor u kojem se osjećala prisutnost poganstva više nego u drugim dijelovima Izraela, te je time pokazao da je došao odagnati tamu poganstva koja se nadvijala nad narod. No osim što je trebao svjetlom obasjati svoj narod, on je trebao postati i svjetlo drugim narodima, te tako sv. Matej najavljuje njegovo sveopće spasenjsko djelovanje. Njegovo mesijansko djelo nije se ticalo samo izraelskog naroda koji je sjedio u tmini i potom vidio svjetlost veliku, već je i svim narodima po njemu osvanula jarka svjetlost. Isus odlazi na periferiju života, među one koji su bili zabačeni i zapušteni, upravo tamo gdje je tama najveća, da bi donio svjetlo onima koji su ga bili najpotrebniji.

Isus odnosi grijeh svijeta

ČITANJA: Iz 49,3.5-6; Ps 40,2.4ab.7-10; 1Kor 1,1-3;

Kada je Abraham stavljen na kušnju da žrtvuje svoga sina Izaka i dok su išli prema mjestu žrtvovanja, upitao je Izak svoga oca: „Evo kremena i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ Abraham je odgovorio: „Bog će već providjeti janje, sine moj!“ (Post 22,7-8). Kad je pak Abraham uzeo u ruku nož da žrtvuje sina i Anđeo ga Božji spriječio da to ne učini, jer je Bog vidio da mu je Abraham spreman i sina žrtvovati, pojavio se u blizini ovan komu su se rogovi zapleli u grmlju. Na kraju je Abraham toga ovna žrtvovao umjesto svoga sina.

Odavno su crkveni oci u ovom dramatičnom događaju primijetili jedan detalj koji je potrebno razjasniti. Naime, premda je Abraham rekao svom sinu da će Bog providjeti janje za žrtvu, na kraju Abraham nije prinio za žrtvu janje nego ovna. Prema tome žrtva koju je Abraham prinio u zamjenu za svoga sina označila je po sudu mnogih teologa uspostavu starozavjetnoga žrtvenoga bogoslužja, ali je istodobno označila i njegovu nepotpunost i prolaznost. Ovan koji je prinesen umjesto Izaka, žrtva je po Božjoj volji i proviđenju u tom trenutku, ali ipak žrtva je to nepotpuna, jer to nije ono janje za koje je Abraham rekao da će ga Bog providjeti.

Poznavajući navedeni starozavjetni događaj lakše ćemo razumjeti što kaže Ivan Krstitelj kada ugledavši Isusa gdje dolazi govori: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“

Ono janje o kojem je govorio Abraham, naš otac u vjeri, prepoznao je Ivan Krstitelj u Isusu iz Nazareta i nazvao ga Jaganjcem Božjim koji odnosi grijeh svijeta.

ČITANJA: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17

Opis Isusova krštenja u Evanđelju po Mateju svjedoči nam kako je od samoga početka u kršćanskoj zajednici postavljano pitanje zašto se Isus trebao krstiti. To pitanje proizlazi iz shvaćanja krštenja kao očišćenja od grijeha i rađanja na novi obraćenički život. U tom smislu, budući da nam je Isus postao u svemu sličan osim u grijehu (usp. Heb 4,15),  nije jasno zašto se onda trebao krstiti.

Kad bi krštenje bio čin koji bi označavao samo očišćenje od grijeha na navedeno pitanje bilo bi nemoguće teoretski odgovoriti. Međutim, događaj Isusova krštenja svjedoči nam da krštenje nije samo čin očiščenja od grijeha. Premda se čini da i sam Ivan Krstitelj smatra krštenje isključivo obraćeničkim činom, pa se u to smislu – jer nije bilo potrebe – opire Isusovoj namjeri da se krsti, krštenje je puno više od toga. Ivan Krstitelj navijestio je Isusa Krista kao većeg od sebe. Kao onoga koji ne krsti vodom nego Duhom Svetim. I upravo u Isusovu krštenju to se očituje. Kao veći od njega, svojim krštenjem Isus Ivana Krstitelja, a s njime i sve nas, poučava dubljem značenju krštenja koje je on (Ivan) obavljao, a da mu i nije bio poznat čitav doseg značenja toga otajstvenoga čina. U Isusovu krštenju pokazuje se upravo to da krštenje nije samo prijelomni trenutak u kojem čovjek doživljava veliku promjenu života, nego je krštenje objava našega pravoga identiteta.

Praznovjerni mudraci?

Otajstvo današnje svetkovine svjedoči nam o tome da je događaj rođenja Sina Božjega na zemlji bio događaj za sve ljude i narode, a ne samo za izbrani Božji narod. Današnji evanđeoski odlomak svjedočanstvo je koje govori u prilog toj činjenici. Trojica mudraca s Istoka su došla pokloniti se novorođenomu židovskom kralju. Kad su stigli u Jeruzalem oni su obznanili i način kako su došli do važne vijesti o rođenju novoga kralja: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.“ Da nije riječ o mudracima, mogli bismo pomisliti da su ljudi kojima se slučajno ukazala neka zvijezda koju su potom protumačili kao zvijezdu židovskoga kralja, te da su pošli do Jeruzalema da istraže što mogu o njemu. Ali jer je riječ o mudracima koji su vidjeli jednu novu zvijezdu i došli do zaključka da je to zvijezda židovskoga kralja, onda je nevjerojatnije da su se kao učenjaci bavili promatranjem svijeta, pa i zvjezdoznanstvom koje je bilo dio znanosti koja se bavila proučavanjem nastanka svijeta i njegova uređenja. Jer je pitanje nastanka i uređenja svijeta ticalo se i neba i nebeskih tijela, njihova kretanja i značenja, nas navodi na pouzdani zaključak da je riječ o ljudima koji su stekli naziv mudraca jer su otkrivali ljepotu i značenje svega stvorenoga, te time i zvijezda.

No ako je riječ o zvjezdoznancima, onda se s pravom pitamo nisu li onda ozakonili upotrebu različitih praksi čitanja i pogađanja sudbina iz položaja zvijezda. Ili pak jesu li prešutno dopustili upotrebu gatanja i vračanja i drugih tehnika proricanja ljudske sudbine koje se temelje na promatranju zvijezda i njihova položaja? Nisu li i oni bili tek neki od praznovjernih ljudi koji posežu za magijom i magijskim moćima, pa iz položaja zvijezda odgonetaju ljudske sudbine? Zar se onda nisu upustili u aktivnosti koje je sam Bog od početka zabranjivao, a koje su davale povjerenje silama prirode i govorile o njihovom utjecaju na ljude? Zar nisu promatrajući zvijezde i nebeski svod više vjerovali u sile prirode, nego u samoga Boga i rasporedbu njegove milosti za nas ljude?

Umjetnost Boga Logosa

Veličina božićnog otajstva nas nuka da uvijek dublje i opsežnije promišljamo što se to dogodilo za čovjeka time što je Božja Riječ – Sin Božji postao čovjekom. U tome su nam istinsko i neiscrpno vrelo nadahnuća riječi današnjeg Evanđelja u kojem sveti Ivan u nekoliko rečenica daje sažetak cjelokupne povijesti spasenja, ostavljajući nama na dublje promišljanja svaku pojedinu riječ. Jedna od stvari koja je vrlo upečatljiva je da sveti Ivan predstavlja Božjeg Sina kao Logosa i Stvoritelja svega, onoga koji ima stvarateljsku i stvaralačku maštovitost. On je Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno i koja svemu daje život. No osim što svemu daje život, on čini da život bude svjetlo, te omogućuje ljudima da žive tim svjetlom prosvjetljeni. Štoviše, da žive s mogućnošću da drugima budu nositelji dara svjetla neugasivoga. Tako je Božji Logos bio istinski umjetnik koji je kao Božja Mudrost sve stvorila dobrim i razložnim, te je ostavio zadaću i svakom čovjeku stvaralačke mudrosti i dobrote koji je i sam imao u punini. Jednom riječju, ostavio je čovjeku zadaću da bude umjetnik po svojoj slici prema kojoj je i stvoren. Nadalje, prosvijetlio je ljude svojim svjetlom koje im je život onda kada misle ono što Bog misli, kada osjećaju ono što Bog osjeća, kada traže živjeti s njime i poput njega. Jer tada su na vrhuncu svoga nadahnuća i tada pronalaze rješenje za sve poteškoće i izazove. Živeći u Božjem svjetlu čovjek postaje pravi umjetnik i izvorni tvorac, jer mu Bog povjerava moć sličnu svojoj.

Doista, čovjek je primio dar istog stvaralaštva koje je poput Božjega, da svojom mišlju i mudrošću bude slika Božje Mudrosti koja stvara život i koja životu daje da bude svjetlo koje ljudima svijetli i koje ih nosi u njihovoj životnoj stvarnosti. Čovjek se, međutim, pretvorio u običnog proizvođača, onda kad je sustavno počeo zanemarivati darovanu stvoriteljska moć, za koju će sveti Ivan reći da je to da bude dijete Božje. Kad je počinio grijeh oduzela mu se, to jest sam je sebi oduzeo stvarateljska moć da bude dijete Božje. Čim izgubi izvornost, a to je da bude svet i bez mane pred Bogom, sva stvaralačka moć mu propada, te se pretvara u proizvođača koji skrbi jedino o brzoj i dobroj zaradi, a ne o cjelovitoj dobrobiti. Ako je išta tako ugrožava, onda je to grijeh koji se predstavlja kao stvoriteljska moć, kao kreativan sadržaj, ali je u biti laž i opačina sa svime što proizvodi, izobličenje istine i ljepote u svijetu Božjem.

Marijino majčinstvo

ČITANJA: Br 6,22-27; Ps 67,2-3.5-8; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21

U opisu Isusova rođenja evanđelist Luka veliku ulogu daje pastirima. Njima je prvima naviješteno Isusovo rođenje. On su prvi pohitali u Betlehem da vide novorođeno dijete u štalici s Marijom i Josipom. Oni su prvi svima pripovijedali sve što su čuli i vidjeli o djetetu. Pa ipak, ti pastiri u Evanđelju po Luki više se nikada izrijekom ne spominju za vrijeme Isusova djelovanja. Njihov prvi susret s Isusom bio je veoma entuzijastičan, ali ne znamo ništa više o njihovu daljnjem odnosu s Isusom.

Slično je i s drugim likovima iz Isusova djetinjstva, pa čak i sa samim Josipom, koji mu je bio zakoniti otac jer su svi Isusa smatrali njegovim sinom. Jedina osoba iz Isusova djetinjstva koju u Evanđelju po Luki susrećemo i kasnije u Isusovu životu jest njegova majka Marija (Lk 8,19-21). Jedino njezin odnos s Isusom ne oganičava se na jedno razdoblje, nego obuhvaća čitav njegov i njezin život. U tome je Marija, kao od Boga izabrana i od ljage istočnoga grijeha oslobođena, jedinstvena osoba u povijesti spasenja. Ali, istovremeno, ona je svakomu od nas velika učiteljica života s Kristom.

U odlomku današjega evanđelja koje govori o poklonstvu pastira Marija je predstavljena kao ona koja „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“ Nema ništa čudno u tome što jedna majka tako dojmljivo i pojmljivo razmišlja o svemu što se tiče njezina tek rođena djeteta. Ali su sadržaji Marijina prebiranja u srcu ipak posebni.

Obitelj puna Boga – razmišljanje uz blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa

Dok slavimo danas blagdan Svete Obitelji prisjećamo se kako je Sin Božji postao čovjekom na sasvim jednostavan i naravan način kao što svaki čovjek dolazi na svijet rođenjem iz majčina krila, te je time postao članom ljudske obiteljske zajednice u kojoj je njegova majka Marija živjela s Josipom. Isus nije ušao na samo duhovan ili općenit način u ljudsku obitelj, već je ušao na sasvim konkretan način jer je ušao u zajednicu dvoje ljudi koji su se bili Bogu posvetili. Tom posvetom bilo je oplemenjeno i njihovo međusobno zajedništvo, a dolaskom Sina Božjega u njihovu životnu stvarnost do kraja je bilo uzvišeno i posvećeno. Prihvaćajući Sina Božjega u svoje zajedništvo oni su time utrli put i otvorili prolaz svakoj obitelji koja u ovome svijetu traži put vjerodostojnog obiteljskoga života. Božji Sin koji je ušao u ljudsku obitelj, posvetio ju je svojom prisutnošću i čini da ona izvrši ono iskonsko poslanje koje joj je Bog namijenio, a to je da bude mjesto klanjanja Bogu i poštivanja njegove svete volje. Njegovim ulaskom u ljudsku obitelj, obitelj postaje mjesto autentičnog života koji se nadahnjuje na Bogu, a ne samo ljudska zajednica koja se ravna po ljudskim mjerama života.

I dok s jedne strane imamo takvo uzvišeno poimanje, a i svjedočanstvo o obitelji, s druge pak strane imamo onu krutu stvarnost u kojoj vidimo tolike obitelji u krizi zbog kojekakvih poteškoća. Mnogo je uzroka osipanju obitelji, koje poprima razorne dimenzije, te uočavamo kako se razara obiteljsko zajedništvo i kako je ugroženo ono što je trebalo biti jedincato i jedinstveno, a to su vjernost i ljubav supružnika. Teško je razumjeti sve uzroke, ali ako pođemo od činjenica onda možemo vidjeti da u nekim obiteljima više prostora imaju kućni ljubimci, nego supružnici jedno za drugo ili pak roditelji i djeca. A da ne spominjemo koliko malo vremena obitelj posvećuje razmišljanju o Bogu, molitvi i zajedništvu s njim. Kad to izostane u obitelji, obitelji sebi nanose nesagledivu štetu i čine veliku pustoš jer se svjesno lišavaju Boga u korist zemaljskih vrednota.

Božja prisutnost među ljudima

ČITANJA: Danja misa: Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

Prije nekoliko godina imao sam priliku gledati jedan kratki film koji prepričavam po sjećanju. Možda se potkrade i pokoja pogreška, ali se nadam da će poruka biti jasna.

Radnja filma odvija se u Japanu za vrijeme i netom poslije Drugoga svjetskoga rata.
U nekom selu oženio se jedan mladić i vrlo brzo nakon vjenčanja regrutiran je u carsku vojsku. U ratu je doživio, vidio, pa i sam činio svašta: ubojstva, mučenja, silovanja, paleži, protjerivanja ljudi iz njihovih domova itd. Sve je to doživio i preživio, ali se nakon rata nije vratio kući. Budući da ga nitko nije vidio ni mrtva ni živa smatrali su ga nestalim.

A onda se počelo govoriti kako su ga vidjeli u šumi koja se nalazi blizu njegove rodne kuće u kojoj još žive i čekaju ga njegovi roditelji i njegova mlada žena. Kada je čula govorkanja, žena je pošla u potragu. I doista, jednoga dana ugledala je svoga muža kako ide na jezero usred šume piti vodu.

Ali njezin muž nije hodao uspravno kao čovjek. Gmizao je po zemlji kako zmija ili kakav drugi gmizavac.

Žena je shvatila o čemu se radi. Uzela je kamen. Pogodila svoga muža u glavu i rekla: „Zar se stidiš biti čovjek!?“.

Čini se da je ovo pitanje stalno aktualno. Svjedoci smo kako i u ovom našem vremenu postoji toliko razloga da se zastidimo što smo ljudi. I danas se ratuje, pali, ubija, siluje, protjeruje, bježi i ne pokazuje dovoljno brige da se stvari promijene na bolje. Zgražamo se nad svime time i ne želimo promijeniti svoj način života. Možda se čak ni ne pitamo: trebamo li se stidjeti biti ljudi?

Josip pravedni

ČITANJA: Iz 7,10-14; Ps 24,1-6; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24

Proteklih nekoliko nedjelja došašća odlomci iz evanđelja stavljali su pred nas lik Ivana Krstitelja, koji je uzor vrijedan divljenja. Ivan Krstitelj bio je i više nego prorok, veliki propovjednik, ali i isposnik čiji je način života veoma teško nasljedovati. Stoga, sve ako i nastojimo slušati i izvršavati Ivanov poziv na obraćenje i spremno čekati naviješteni dolazak Isusa Krista teško se možemo poistovjetiti s tako izuzetnim likom. Nismo svi nadareni i neustrašivi propovjednici niti na nam svima baš dobro stoji odjeća od devine dlake, a ni svačiji želudac nije gostoljubiv prema skakavcima i divljem medu. Uglavnom smo prosječne osobe složenih odnosa i promjenljivih emocija.

Možda nam zato današnje evanđelje stavlja pred oči jedan drugi veliki lik koji nas ne osvaja ni jednom jedinom rječju, nego svojom šutnjom, sumnjom, vjerom, kolebanjem i odvažnošću. Radi se o Josipu, Marijinu zaručniku, čija je uloga u Isusovu rođenju istodobno i sporedna i nezmjenjiva.

Ime Josip spominje se četiri puta u današnjem Evanđelju.

Prvi put Josip se spominje jednostavno kao čovjek s kojim je zaručena Isusova majka Marija, koja se našla  trudna po Duhu Svetomu prije nego što su njih dvoje započeli zajedno živjeti kao muž i žena. Time se želi jasno reći da Josip nije Isusov tjelesni otac.  Za bolje razumijevanje ove stiuacije treba reći i to da ovo prvo spominjanje Josipa u današnjem odlomku nije ujedno prvo spominjanje Josipa u Evanđelju po Mateju uopće. On je prethodno spomenut u Mt 1,16 na kraju Isusova rodosovlja, da bi se istaklo, kako Josip, premda nije njegov tjelesni otac, osigurava Isusu zakonito sinovstvo u ljudskom društvu.  Time je označena njegova uloga u otajstvu Kristova utjelovljenja, a u današnjem odlomku govori se o drami koja se pri tome odigravala u Josipovoj duši.

Isus Krist i Ivan Krstitelj

ČITANJA: Iz 35,1-6a.10; Ps 146,6c-10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

Svoje djelovanje u Galileji Isus je započeo kad je  čuo da je Ivan “predan“ (Mt  4,12) to jest kada je Herod bacio Ivana u tamnicu jer ga je javno opominjao što se oženio Herodijadom, ženom svoga brata Filipa (Mt 14,3). Kad je, dakle, Ivan završio u tamnici, Isus poziva i okuplja oko sebe dvanaestoricu učenika koje upućuje i poučava o Kraljevstvu nebeskom. Govori im o vrijednostima toga Kraljevstva i pred njima čini razna čudesa koja potvrđuju njegov dolazak. Isus ozdravlja bolesnike, vraća vidi slijepima, utišava oluju na moru, izgoni zloduhe, čisti gubavce itd.

No ni Ivanovo tamnovanje nije pasivno. On je ostao u kontaktu sa svojim učenicima. Kako vidimo iz prve rečenice današnjega odlomka iz Evanđelja po Mateju, Ivan je u tamnici dočuo za Kristova djela i poslao je svoje učenike da ga upitaju: „Je si li to Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo“. Važan je upotrijebljeni izraz „Kristova djela.“ Naime, u početnoj rečenici današnje evanđelje koristi upravo taj izraz, dok se u nastavku onaj koji odgovara na pitanje naziva Isusom. Ivan je, dakle, čuo da Isus iz Galileje čini Kristova tj. Mesijina djela. A prorok Izaija, kako među ostalim čitamo u današnjem prvom čitanju, navodi neka od tih djela: „Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati k’o jelen, njemakov će jezik klicati“ (Iz, 35,5-6).