Razlog Isusove radosti
Tekst koji govori o Isusovu zanosnom klicanju kojim slavi Boga najsličniji je njegovim Blaženstvima. I tamo i ovdje Isusov govor izlazi iz okvira uobičajenog, ustaljenog načina komuniciranja, jer dolazi iz dubine njegova božanskoga bića. Ipak, razliku je lako uočiti. U Blaženstvima Isus slavi, točnije „blagoslivlja“ ljude koji su se okupili oko njega da čuju njegovu poruku o kraljevstvu Božjemu, a ovdje Isus slavi Oca na nebesima koji je to omogućio. Continue reading
Naći i(li) izgubiti
Kad planiraju bilo kakav pothvat, ljudi se obično pitaju što im to donosi. Hoće li se uloženi trud i novac isplatiti ili će se na kraju pokazati kao promašena investicija, čisti gubitak? No kad su u pitanju ideje do kojih je ljudima jako stalo, pogotovo ako su to drage osobe koje puno znače, nestaje te računice. Nju potiskuje ljubav prema spomenutoj ideji ili osobi, a ljubav nema cijene i mjere. Ona ne kalkulira već se nesebično daje. Te pretpostavke su nam nužno potrebne da bismo razumjeli nevjerojatno zahtjevne Isusove riječi. Tko želi biti njegov učenik, taj ne može više ljubiti ni oca ni majku, ni sina ni kćer nego njega.
Uostalom Isus govori onima koji su već prije čuli njegov poziv: ostavi sve i pođi za mnom! Slijedeći njega, zasigurno su već čuli i njegovu riječ: „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“(Mt 20,28). To je cijena Isusove ljubavi prema učenicima i to je opravdanje njegova zahtjeva učenicima. Ako je čovjek vrijedan njegove vlastite smrti, zar onda može biti išta što bi opravdalo čovjekovu veću ljubav prema bilo kome nego prema Isusu. Ljubav se ne može zapovjediti, već može samo doći kao uzdarje za već primljeni dar. Isus je to znao i zato u njega nema „moraš“ ili „trebaš“, već svojim: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan“ učenike podsjeća na ono što je učinio za njih, ostavljajući im potpunu slobodu da sami odgovore tko bi im mogao biti važniji od njega. Continue reading
Ne bojte se!
U vrlo kratkom razmaku Isus je tri puta ponovio: „Ne bojte se!“ Taj tekst dio je veće govorne cjeline u koju je Matej smjestio tekstove što govore o ustanovljenju dvanaestorice i o njihovu poslanju u svijet. Kao i u mnogim drugim stvarima, Isus se i tu razlikuje od uobičajenoga ljudskog ponašanja. Naime kad ljudi žele nekoga osloboditi straha, redovito ne traže od njega puno, pogotovo ne traže ništa opasno. Katkada i protiv svoga vlastitog uvjerenja ljudi jedan drugoga uvjeravaju kako se nemaju čega bojati. Continue reading
JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina A
ČITANJA: Izl 19,2-6a; Ps 100,2.3.5; Rim 5,6-11; Mt 9,36 – 10,8
Poznato je da se jezici razvijaju i riječi mijenjaju značenje. Jedna te ista riječ nema isto značenje u različitim vremenima i kontekstima. Uz to, razlikuje se često upotreba neke riječi od njezina izvornoga značenja.
Navodimo na početku ove jezične napomene da bismo bolje razumjeli jednu važnu rečenicu iz današnjih misnih čitanja. Ta rečenica glasi: „vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet!“. Čitamo je u prvom čitanju iz Knjige Izlaska u odlomku u kojem se govori o tome kako su Izraelci tri mjeseca nakon izlaska iz Egipta došli do brda Sinaja. Ondje su se utaborili, a Mojsije se popeo na brdo. Uslijedit će sklapanje Saveza između Boga i njegova naroda. U pripremi za sklapanje Saveza Bog koji se objavio Mojsiju kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev sada govori o Izraelu kao narodu koji će postati kraljevstvo svećenika, sveti narod. Tu smo došli do točke kada je potrebno protumačiti, što to znači sveti narod, to jest, što znači pojam svet.
Riječ svet mi redovito shvaćamo tako da u prvi plan stavljamo moralni pojam svetosti. Kad za nekoga kažemo da je svet, onda mislimo na njegov svetački, dobri, pravedni i pobožni život. To je, naravno, ispravna upotreba riječi svet. Međutim, kada u Bibliji nalazimo tu riječ, ona redovito nema u prvom planu pojam moralne svetosti, nego posebnog stanja u odnosu na Boga i ljude, a to je stanje izdvojenosti ili izabranosti. Izrael je sveti narod jer ga je Bog izdvojio od ostalih naroda. Izbavio ga je iz egipatskog ropstva tako da ga je doslovno izveo iz Egipta i doveo u pustinju gdje se nalazi u posebnom odnosu s Bogom. Ne radi se dakle o tome da je Izrael svet narod u moralnom smislu. Pokazat će se puno put da je to narod grešan i tvrde šije. Ali svejedno je svet jer je izdvojen i izabran između drugih naroda da bude u posebnom odnosu s Bogom koji se objavljuje u njegovoj povijesti.
No to što pojam svet ne trebamo u prvom redu shvatiti u moralnom smislu nipošto ne znači da je taj smisao potpuno zasjenjen pojmom izabranosti. Naprotiv, svetost Izraela nema svrhu u samoj sebi. Svetost Izraela je poslanje na korist čitavoga čovječanstva. Smisao izabranosti Izraela ne zaustavlja se na njegovu posebnu odnosu s Bogom nego ima za cilj privesti Bogu sve narode. Stoga svoju svetosti i izabranje Izrael ne može živjeti drukčije nego tako da vrši Božje zapovijedi. Po tome drugi narodi mogu vidjeti da Izrael doista pripada Bogu i prihvatiti povijest Božje objave Abrahamu, Izaku, Jakovu Mojsiju i svemu Izraelu kao svoju vlastitu povijest.
Ista ideja na svoj način nalazi se i u odlomku današnjega Evanđelja. Isus izabire dvanaestoricu učenika koji će stalo biti s njime. Isusov odnos prema njima različit je od odnosa prema drugima koji su išli za njim. Dvanaestorica su obdarena posebnim ovlastima i poslana su najprije izgubljenim ovcama doma Izraelova da bi se Izrael sjetio svoga izabranja na korist svih naroda svijeta. U tom smislu dvanaestorica Isusovih učenika su sveta zajednica. A ne treba ni spominjati da je ta sveta zajednica zajednica grešnika, od kojih je jedan postao izdajnik svoga učitelja.
Isus je svu dvanaestoricu svojih učenika uključujući i svoga budućeg izdajnika obdario „vlašću nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.“ Prema tome, sadržaj učeničkog poslanja jest u tome da ljudima pomažu, oslobađaju ih, čine im dobro. No ono što se u Isusovoj pouci čini još važnijim od sadržaja jest način na koji će učenici vršiti svoje poslanje. Isus nakon što im je dao svu vlast i moć koju je htio kaže: „Besplatno primiste, besplatno dajte!“. Tim riječima izražena je srž tajne svetosti u smislu izabranja. Ta svetost je nezasluženi dar i učenici ga ne smiju prodavati. Trebaju ga drugima davati. Naravno je da učenici u svom apostolskom poslu smiju očekivati da će ih oni kojima idu primiti u svoje kuće i dati im jesti i piti. Ali učenici ono što su besplatno primili od Isusa ne smiju smatrati svojim. Isto tako ne smiju ni ono svoje predstavljati i davati kao Isusovo. Apostoli su jednostavno pozvani da ono što su primili podijele s drugim u svoj pravednosti, čistoći i svetosti. Zato je potrebno da učenici svetost svoga izabranja žive po prepoznatljivim moralnim evanđeoskim vrednotama.
Fra Domagoj Runje
izvor: www.mir.hr
Deseta nedjelja kroz godinu – A
ČITANJA:
Hoš 6,3-6; Ps 50,1.8.12-15; Rim 4,18-25; Mt 9,9-13
U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je poziv carinika Levija, to jest svetog Mateja. Ali isto tako Evanđelist opisuje okolnosti kao i popratne reakcije na sve što je se dogodilo tom zgodom. U središtu pozornosti je, osim što je Isus pozvao njega – carinika, bila i činjenica da su se tom zgodom oko stola okupili mnogi carinici i grešnici, a Isus nije imao problema s njima sjesti i blagovati. To je izazvalo reakciju farizeja koji su počeli prigovarati zašto Isus čini takvo što. Iz njihove reakcije iščitavamo da nisu razumjeli što se dogodilo, te da nisu znali cijeniti obraćenje jednog carinika, pa ni dobrobiti onih koji su slušali Isusove pouke i mijenjali vlastiti život. Oni su u svemu tome tražili izgovor da se ne približe Isusu, jer on se družio s carinicima i grešnicima. Time su se udaljavali od Boga, jer Bog nikad nije zazirao od ljudi koji su ga iskreno tražili i koji su, prije ili poslije, dolazili u njegovu blizinu i uspostavljali zajedništvo s njime. Za Boga nikada nije bilo kasno, pa ni pozvati jednog starca Abrahama i podići mu potomstvo, kao što nije prezao pozvati carinika Mateje i bilo kojeg drugog grešnika. Tim više je reakcija farizeja bile ne samo smiješna, već žalosna. Tražili su izgovor da bi se odmicali od ljudi i od Boga, te su u ime svoga čistunstva bili dežurni kritičari ljudi i pojava u društvu, ali ljudima nisu donosili Boga, već samo odredbe i propise. Boga nisu mogli donijeti, jer su oni sami bili daleko od Boga i nisu znali uspostaviti pravi odnos blizine i zajedništva. Njemu nisu dopuštali pristup usvoje srce, a od njega su se odmicali jer je on pokazivao milosrđe prema grešnicima i drugim kategorijama ljudi koje su oni prezirali u svojem okruženju. Bog je za njih bio samo njihova projekcija, a ne živi Bog koji ih oživljuje svojim Duhom i obnavlja svojim milosrđem i ljubavlju.
Istinsko lice milosrdnoga Boga u svoj jasnoći i ljepoti objavljuje naš Gospodin koji jasno reče da je došao zvati grešnike na obraćenje i biti liječnik bolesnima. Jasnoća Božjeg života i nauka ne dopušta nam da pred Bogom tražimo izgovor. On nas je stvorio da pred njim i prema njemu izgradimo stav ljubavi i zajedništva. Nije nas stvorio da se izgovaramo ni na svoje navike, slabosti i mane, ali ni na ponašanje drugih ljudi. A još najgore je kada u njegovu ponašanju tražimo izgovor za svoje bezbožno i nehumano ponašanje, kao što su činili farizeji koji su u ime svetoga Boga s grešnicima odbijali imati kontakt. Božji nauk i život mnogima doista može biti višestruki izgovor. S jedne strane određeni ljudi tumače njegovu riječ na vrlo isključiv način, te se postavljaju kao da su pravovjerniji od njega, te u ime vjere i pravovjernosti isključuju ljude iz zajedništva s njime. U tom slučaju takvi ljudi sebe stavljaju za mjerilo pravovjernosti, a ne njegov istinski nauk pun ljubavi i milosrđa, kao i njegov život koji je predao za naše spasenje.
S druge pak strane zapreka zajedništvu s Gospodinom mogu biti i ljudi. U ovom slučaju koji imamo u Evanđelju, grešnici i carinici su bili zapreka pismoznancima i farizejima da se udaljavaju od njih, a da ih nikada nisu pokušali razumjeti, to jest da im nikada nisu znali pomoći da se oslobode svoga bremena. I na kraju Isusov život im je bio zapreka da dođu do Boga, jer nisu htjeli prihvatiti da je se on ponašao ispravno. On se nije družio s carinicima i grešnicima jer je trebao njihove usluge. Naprotiv, bio je s njima jer je znao da oni trebaju njega, te je zato neizravno njih usporedio s bolesnim osobama koje trebaju liječnika. A kako se s njime nisu osjećali odbačeni, već poučeni i izgrađenih, rado su ga primali u svoje društvu i od njega učili koliko je Bog dobar i milosrdan.
No ljudi koji se nisu mogli pohvaliti živim iskustvom s Bogom i koji nisu bili čvrsti u svom zajedništvu s njime, osjećali su se ugroženi njegovim ponašanjem, to jest milosrđem koje je iskazivao grešnicima. U tome su pronašli izgovor da se još više udalje od Boga, ali, naravno, i od ljudi i njihova stvarnoga dobra. Tko zna samo ideju o Bogu, ili pak tko pozna njegove odredbe samo kao tekst, a ne pozna njegove žive ljubavi koja izgara za spasenje čovjeka, taj ne može dobro tumačiti Božju riječ, a još manje je dobro primijeniti na život čovjeka i različite situacije u kojima čovjek živi. Ljudi koji ne žive od Boga i od zajedništva s njime, redovito za svoje poteze traže pokriće u ljudima. Onda im jednako smetaju sveci kao i grešnici, te svi oni koji imaju postojanost izgrađenu u stavu pred Gospodinom. Zato je farizejima smetao Gospodin koliko su im smetali i carinici. Koji postojano drže isti smjer i pokazuju da njihov stav nije podložan hirovima i trendovima već Bogu, smetaju onima koji se ravnaju prema ljudima. Ljudima bez pravoga stava, a koji po svaku cijenu brane svoj stav, smetaju ljudi sa stavom koji se ne povode za modama, već odvažno svjedoče Božju istinu i ne traže izgovora za ono što čine. Stoga ljudima bez stava ne odgovaraju ljudi sa izgrađenom savješću oblikovanom po Bogu, već bi radije htjeli da svi žive površno i grešno, kako bi tako imali za se više izgovora.
No nas Gospodin poziva da ne živimo s izgovorom, već da živimo s uvjerenjima izgrađenima u Gospodinu i njegovu životu, te da neprestano izgrađujemo iskustvo vlastitog zajedništva s njime, kako bismo znali predano i bez izgovora živjeti i za spasenje vlastite braće, jer smo i sami pozvani, poput njega, grešnicima naviještati spasenje i biti liječnici bolesnima.
Ivan Bodrožić
Prenijeto s: https://patrologija.com/zivot-s-izgovorom/
Svima nam je poznato da ukoliko se dobro i obilno hranimo, a ne krećemo se ili ne radimo fizičke poslove ili ne vježbamo, da ćemo izići iz forme, više nećemo biti okretni. Neka novija istraživanja govore da ako se ne bavimo tjelesnim aktivnostima, da to utječe i na našu psihičko zdravlje i mentalne sposobnosti.
Ista stvar se događa i u duhovnom životu. Svake nedjelje, ili svaki dan primamo duhovne hrane – zdrave i u obilju na svetoj misi. Tu duhovnu hranu primamo preko Riječi Božje, preko okupljene zajednice u ime Isusovo, preko pričesti, zajedničke molitve, zajedničke pjesme…
No, ako te duhovne kalorije ne upregnemo i ne iskoristimo za neku aktivnost u obliku dobrih djela, praštanja bližnjima i neprijateljima, iskazanoj ljubavi prema ženi, mužu, djeci, susjedima, prijateljima, tada postajemo zaokupljeni samima sobom i egoistični.
Kao što hrana koju unosimo u sebe, ako se ne iskoristi za neku fizičku aktivnost, taloži se u obliku masnog tkiva ili djeluje nepovoljno na naše krvne žile ili srce; tako i ta obilna duhovna hrana, ako se ne iskoristi za neku duhovnu aktivnost, taloži se u nama i može štetiti našem duhovnom životu.
Konkretno, to znači da se trebamo davati za druge, jer to je poziv Isusa Krista i to je poruka današnjeg blagdana i današnjih čitanja – Kao što se Krist dao za nas i kao što nam se još uvijek daje za hranu, tako se i mi trebamo davati jedni za druge.To je i Isusova želja – da činimo drugima ono što i on čini za nas. I uistinu, nema veće radosti za Isusa nego da dajemo drugima onu ljubav koju je Isusa nama dao – a ta ljubav nije neka apstraktna, uzvišena i nedohvatljiva – već vrlo konkretna i moguće ju je ostvariti u životu. Ta ljubav je iskazana u onoj gesti koju je Isus učinio na posljednjoj večeri – učenicima je oprao noge. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kada je oprostio preljubnici koju su oni tzv. pravednici i bez grijeha htjeli kamenovati. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kad je tugovao za mrtvim Lazarom. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kada je ulazio u kuće carinicima i grešnicima i blagovao s njima. Ta ljubav je ona koju je Isus pokazao kada je za naše spasenje i otkupljenje otišao na drvo križa. Ta ljubav je ona koju Isus svakodnevno pokazuje svaki put kad nam se daruje u malenom komadiću kruha i gutljaju vina. To je ta uzvišena i božanska ljubav na koju smo pozvani – darivati se drugima, ljubiti druge, opraštati, žrtvovati se za druge, suosjećati s drugima, biti tu za druge.
A Presveta Euharistija koju primamo pod svetom misom pomaže nam da budemo bliže Kristu i njegovom životu i djelovanju. Krist preko komadića kruha želi ući u nas – u svaki atom našega bića. Ne da on postane kao mi nego da mi postanemo kao on, da postanemo Kristovi, pokristovljeni, ili kršćani što znači jedno te isto.
Nije li čudesna ta naša euharstija? Da se Bog – stvoritelj svega svemira, svega što postoji, svega što vidimo i ne vidimo – na čudesan način stavlja u komadić kruha i kapljicu vina kako bi ga čovjek mogao primiti. Niti jedan čovjek ne može shvatiti ovu tajnu. Niti jedan čovjek ne može dokučiti kako je to moguće. Niti jedan mjerni uređaj ili thenički instrument ne može to dokazati. Ali opet – on je tu na jedan tako ponizan i jednostavan način – a opet tako uzvišen i misteriozan. Naš sv. Franjo je to divno izrekao kad je u čudu promatrao Presvetu Euharistiju: „O ponizne li uzvišenosti, o uzvišene li poniznosti!“
Krist nam sebe daje kako bi i dalje mogao biti prisutan u ovome svijetu, kako bi i dalje mogao širiti svoje kraljevstvo nebesko. A širi ga upravo po nama. Po onima koji kao zajednica pristupaju k oltaru i hrane se njegovim tijelom. Širi ga tako da mijenja one koji ga otvorena srca i bez straha prihvaćaju i ljube. Širi ga preko onih koji čine pravdu, koji poštuju druge, koji su suosjećajni s drugima. Širi ga tako da oni koji su njegovi čine djela koja je i on činio, jer
Krist nema drugoga tijela osim tvoga. Kroz tvoje oči gleda, kroz tvoje uši sluša. Tvoje su noge s kojima on hoda da čini dobro. Tvoje su ruke s kojima blagoslivlja ovaj svijet. Krist uistinu nema drugoga tijela na ovome svijetu osim tvojega.
fra Petar Horvat
prenijeto s: https://svjedocanstva.wordpress.com
Izr 8,22-31; Rim 5,1-5; Iv 16,12-15
Jedan od temeljnih prigovora koji se danas upućuje Crkvi i njezinim predstavnicima jest da je ona, odnosno da su njezini zastupnici u javnosti ostali bez riječi. Nema(ju) što reći svijetu, nisu sposobni odgovoriti na pitanja i izazove vremena, bavi se staromodnim pitanjima, a suvremena je tehnika i tehnološki napredak kao i znanost gaze na svakom području i čine suvišnom. Na mnoga suvremena pitanja, tako vele protivnici kršćanstva, to kršćanstvo više nije nikakav odgovor.
Zato ljudi danas traže odgovore na drugim stranama, stoga danas imamo poplavu kojekakvih samozvanih gurua koji za velike novce nude svoje umotvorine, a ljudi, u potrazi za srećom i zdravljem te konačnim mirom, voljni su dati sve. Suvremeni čovjek ne traži više odgovora u Crkvi, makar je ta Crkva stoljećima bila uporište istine i svojom vjerom te utjecajem stvorila nerazoriva djela uljudbe, graditeljstva, umjetnosti. Continue reading
»Svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.« Tako zaključuju ljudi okupljeni iz raznih krajeva svijeta u Jeruzalemu na dan Pedesetnice, kad je nad apostole sišao Duh Sveti. Prema tome, prvi je plod silaska Duha Svetoga upravo navještaj veličanstvenih djela Božjih.
Oče, došao je čas…
Tekst koji smo čuli kao današnje evanđelje početak je Isusove veličanstvene molitve Ocu prije njegova rastanka s učenicima. Ona se bitno razlikuje od dvaju prethodnih oproštajnih govora u kojima je Isus posve okrenut učenicima i njihovoj povezanosti s njime posredstvom obećanog Duha Branitelja. Ovdje je Isus u prvom redu okrenut Ocu kojemu povjerava učenike i svoje zajedništvo s njime. Dok se učenicima obraća u obliku pouke i obećanja, Ocu se obraća u obliku molitve. To evanđelist želi naglasiti i isticanjem promjene Isusova držanja: „To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori…“ (Iv 17,1).
Izazov rastanka
Tekst i ovoga današnjeg evanđelja uzet je iz Isusova prvog oproštajnog govora s učenicima. Rastanci u životu uvijek su teški. Nije se doduše teško rastati od nekoga koga smo slučajno susreli i s njim proveli neko kraće vrijeme. Ako nam je taj susret nešto značio, zahvalili smo čovjeku, pružili mu ruku, zaželjeli sve dobro i svatko je krenuo svojim putom. Ovdje nije riječ o takvom rastanku. Isus se rastaje od učenika s kojima je proveo tri godine, koje je pripravljao da nastave njegovo djelo spasenja i sad je došao čas da se rastane od njih.