Bog hoće da se svi ljudi spase
ČITANJA: Dj 14,21b-27; Ps 145,8-13b; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35
Kad je prije nekoliko (2012./2013.) o pedesetoj obljetnici početka Drugoga vatikanskoga sabora papa Benedikt XVI. proglasio Godinu vjere, za početne riječi svoga prigodnog apostolskog pisma izabrao je izraz „Vrata vjere“ koji stoji na kraju današnjeg prvog čitanja iz Djela apostolskih: „Kada (Pavao i Barnaba) stigoše (u Antiohiju), sabraše crkvu i pripovijediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.“ (Dj 14,27).
Sada smo pak u izvanrednoj jubilejskoj godini milosrđa kada vrata opet imaju posebno značenje. Kao što je poznato, u svojoj buli „Lice milosrđa“ sadašnji papa Franjo odredio je da se Vrata milosrđa u ovoj godini prema odluci mjesnih biskupa otvore na svim katedralama i ostalim značajnijim crkvama svijeta. Na taj način Crkva proglašava svijetu da su vrata Božjega milosrđa širom otvorena svakom čovjeku. Pa ako se u kraljevstvo Božje ulazi i kroz uska vrata, pristup je otvoren svakomu tko kroz ta vrata želi proći.
No vratimo se onoj navedenoj rečenici iz Djela apostolskih. Ona je zaključak Pavlova i Barnabina prvoga misijskog putovanja u kojem su doživjeli veliki uspjeh u propovijedanju evanđelja među poganima. U svom izvještaju zajednici u Antiohiju oni kažu da je Bog po njima poganima otvorio vrata vjere. To znači da su po njihovom propovijedanju evanđelja pogani mogli upoznati Boga. Ali tu se dogodilo još nešto. Vrata Bog nije otvorio samo poganima. U susretu s poganima koji su prigrlili vjeru Bog je otvorio vrata i Barnabi i Pavlu. Naime, njihova izjava koja ostavlja dojam iznenađenosti zapravo je jednostavna vjerska spoznaja koja se ipak teško probijala u tadašnjem židovskom, u vjerskom pogledu, isključivom mentalitetu. Radi se o Božjoj nepristranosti prema ljudima, a dobar primjer koliko je puno vremena bilo potrebno i samim Isusovim učenicima da to shvate jest apostol Petar koji je u susretu s bogobojaznim rimskim satnikom Kornelijem doživio pravo vjersko prosvjetljenje i uskliknuo „Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ (Dj 10,34).
Slično tomu Pavao i Barnaba u otvorenosti pogana u prihvaćanju evanđelja ne prepoznaju samu njihovu neispunjivu čežnju za pravim Bogom, nego tu njihov otvorenost smatraju djelom samoga Boga koji na taj način pokazuje da je Bog svih ljudi.
Premda je današnji vjerski, društveni i civilizacijski ambijent znatno drukčiji nego prije dvije tisuće godina, zatvorenost prema drugima i drukčijima i danas je kao i uvijek prisutna u mentalitetu ljudi. Stoga je poruka Djela apostolskih aktualna i danas, te bi trebala biti poticaj svim propovjednicima da nikada u svom propovijedanju ne zaborave da Bog hoće da se svi ljudi spase, tj. da su svi pozvani u zajedništvo s Njime.
***
Knjiga Otkrivenja kako se približava svome kraju govori o uminuću staroga i pojavi novoga neba i nove zemlje. Dodatak „ni mora više nema“ pojačava izraženu misao kako će stari svijet potpuno iščeznuti, a budući da more u simbolici Knjige Otkrivenja označuje prostor u kojem prebivaju zle sile time se ističe kako u novom nebu i novoj zemlji neće niti mjesta za nikakvo zlo. Sadašnje stanje stvari u svijetu potpuno će propasti i sve će biti novo.
Međutim, u svim tim uminućima i nastajanjima postoji jedan zajamčen kontinuitet. Bog ostaje isti, a isto tako i ljudi. Bog neće uništiti stare i stvoriti neke nove ljude. Novost novog neba i nove zemlja sastoji se u konačnom obliku Božjeg odnosa s ljudima kojemu se više neće ispriječiti nikakvo zlo: „On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ (Otk 21,3-4).
***
Govor o novom nebu i novoj zemlji u Knjizi Otkrivenja pomaže nam da bolje shvatimo što znače Isusove riječi „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.“. U čemu je naime novost te zapovijedi koju je Isus na različite načine više puta rekao svojim učenicima?
Kao prvo treba primijetiti da staru zapovijed „Ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe“ (Lev 19,18) Isus preoblikuje u „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“, a to znači ljubiti svoga bližnje do kraja, kao prijatelja za kojega si spreman dati život. A kao drugo (ovdje nam pomaže Knjiga Otkrivenja) pridjev „nov“ ne označava nešto što je tek započelo, nego ono posljednje, konačno, nakon čega više nema ništa nova. U tom smislu nova zapovijed ljubavi posljednja je Isusova zapovijed, nakon koje se više nema što novo nadodati. A međusobna ljubav Isusovih učenika utemeljena na njegovoj ljubavi prema njima, jedini je oblik zajedništva koje se ostvaruje i u novom nebu i novoj zemlji.
Fra Domagoj Runje
Prenijeto s: www.mir.hr