ČITANJA: Iz 50,5-9a; Ps 116,1-9; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35

„Ti si Pomazanik – Krist“

U čitavom Svetom pismu nema nijednog lika o kojem bi se toliko snažno postavljalo pitanje „Tko je on“, kao što je to u slučaju Isusa Krista. Zapravo to je središnje pitanje Svetoga pisma, a evanđelja na poseban način. Tako više puta čujemo kako se Isusovi učenici međusobno pitaju tko je zapravo njihov učitelj, a poznata je i zgoda kada Ivan Krstitelj šalje svoje učenika da pitaju Isusa je li on „taj“ ili da čekaju drugoga.

U današnjem evanđelju pitanje o vlastitom identiteu postavlja sam Isus. I to na dva načina. U oba slučaja pitanje je upućeno njegovim učenicima. Prvo ih pita što drugi ljudi govore o njemu, a onda „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“. Na svoja dva pitanja Isus dobiva i dva odgovora.

Iz prvog odgovora doznajemo da ljudi o Isusu imaju dobro mišljenje. Jedni  kažu da je on Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, a ostali da je neki od proroka. U svakom slučaju ljudi u Isusu prepoznaju Božjeg čovjeka.  Međutim, koliko god mišljenje ljudi o Isusu bilo dobro, ono je ipak sam mišljenje o njemu, a ne poznavanje njegova identiteta.

Na drugo Isusovo pitanje upućeno učenicima u ime svih odgovara Petar: „Ti si Pomazanik – Krist“. Taj odgovor je točan i dolazi iz kruga onih koji su s njime i slijede ga. Tako se uočava bitna razlika između mišljenja i poznavanja. Mišljenje o Isusu može imati svatko. Čak i onaj tko ga nikad nije vidio, nego je samo o njemu nešto čuo ili pročitao. Ali poznavati Isusa može samo onaj tko živi u zajedništvu s njime. Samo u tom zajedništvu može se dogoditi korak od mišljenja do poznavanja, kao što to uostalom vrijedi i inače u životu. Nikoga ne možemo dobro upoznati, ako s njime ne živimo. Pa čak ni tada poznavanje nije nešto što bi se uhvatilo i držalo u ruci, nego se radi o dinamičnom procesu koji traje čitav život.

Stoga možemo razumjeti zašto nakon Petrova odgovora Isus zapovijeda učenicima da još nikomu ne kazuju to da je on Pomazanik – Mesija. Pojam Mesija za Isusa, druge ljude pa i za njegove učenike ne znači isto. Isusovo mesijanstvo razotkrit će se u potpunosti tek u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, a sve dotada ono je izloženo krivom shvaćanju. O tome svjedoči nastavak Isusova razgovara s učenicima, posebno s Petrom.

To što ga je Petar prepoznao kao Mesiju, Isus je smatrao zgodnom prilikom da svojim učenicima otvoreno kaže što će se s njime dogoditi. Dobro je primijetiti da Isus o tome ne govori samo informativno, nego ih poučava kako on kao Sin čovječji treba da mnogo pretrpi, da bude odbačen i ubijen, ali će nakon tri dana uskrsnuti. Time Isus želi svoje učenike poučiti  o svome mesijanstvu, jer učenici o Mesiji imaju sasvim drugo mišljenje. Cilj Isusove pouke u ovom slučaju jest taj da njegovi učenici naprave još jedan korak od mišljenja do poznavanja tj. da promjene svoju sliku o Mesiji koja je po svemu sudeći odgovarala onoj koju je imala većina židova u Isusovo vrijeme: Mesija je osloboditelj Božjega naroda i pobjednik čiji život ne može završiti sramotnom smrću na križu. On treba da ponovno uspostavi Davidovo kraljevstvo koje je shvaćano u doslovnom političkom i religioznom smislu.

Međutim, Isusovi učenici još nisu spremni promijeniti svoju sliku i mišljenje, te Petar, uzevši Isusa na stranu počinje ga odvraćati od puta koji vodu u muku i smrt, a navještaj o uskrsnuću potpuno mu je nejasan. Na nj ne reagira, kao da ga nije ni čuo. Dotle možemo razumjeti Petra. No u svom razumljivom i očigledno dobronamjernom činu Petar je učinio i jedan potpuno pogrešan pokret: postavio se ispred Isusa, i stao mu na put, umjesto da ga kao učenik slijedi idući za njim.

To je važno naglasti i zbog toga što naš prijevod koji koristimo u Lekcionaru neprecizno prevodi Isusove riječi Petru rečenicom „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti ono što je Božje nego što je ljudsko.“ U tom prijevodu početak rečenice „Nosi se od mene“ ne odgovara izvornom grčkom tekstu. Premda je izraz „nosi se od mene, sotono“ uobičajen u izražavanju hrvatskog čovjeka i u tome smislu jezično prihvatljiv, ipak u grčkom tekstu tu stoji izraz koji znači „Idi iza mene, sotono…“. Ovdje vidimo koliko je poznavanje gramatike važno za teološko  i egzistencijalno razumijevanje biblijskog teksta. Ako se držimo izvornog teksta, vidimo da Isus Petra ne tjera od sebe, nego ga ponovno poziva da ga slijedi; da se vrati na mjesto koje mu kao učeniku pripada iza, a ne ispred učitelja. A to što ga naziva sotono ne može se drukčije prevesti. Tim oštrim izrazom Isus Petru jasno daje do znanja da se u ovom slučaju postavio kao sotona, to jest kao onaj koji ljude odvraća od Božjega puta.  Pa ako sad nije dobro shvatio navještaj muke, smrti i uskrsnuća svoga učitelja, neka ide za njim i jednoga će dana shvatiti.

Nakon oštroga odgovora Petru, Isus se obraća ostalim učenicima i svemu narodu, te im govori o tome kako ga trebaju nasljedovati..

Prvo što Isus govori o nasljedovanju jest to da je ono slobodno. On onima koji hoće ići za njim govori kako se to čini. Svatko je slobodan nasljedovati ili ne nasljedovati Isusa, ali on je taj koji postavlja uvjete nasljedovanja. Zato onaj tko ide za njim treba prihvativši svoj križ (svoje slabosti i ljudska ograničenja), odreći sebe. U protivnom ne bi nasljedovao Isusa nego svoj ego.  Naravno da onaj tko želi nasljedovati Isusa prepoznaje u njemu ono što u životu želi, kao što je sveti Franjo Asiški slušajući evanđelje uskliknuo „To je ono što hoću!“. No, i u svetačkom hodu za Isusom može doći do sukoba između onoga što hoću ja i onoga što hoće Isus. Nasljedovati Isusa u tom slučaju znači biti spreman odreći se samoga sebi i prihvatiti Isusa. Inače, kao što smo već rekli, takav ne slijedi Isusa nego samoga sebe. Ali slijediti Isusa ne znači podvrgnuti se slijepoj poslušnosti. Nasljedovanje Isusa ne vodi u tamu nego u život i istinu. Zato Isus uz poziv na nasljedovanje daje i obećanje da će onaj tko ide za njim i po cijenu da izgubi svoj život, zapravo tek tada svoj život spasiti. Tom poukom završava odlomak današnjeg evanđelja. Pozivom „Hoće li tko za mnom…“ Isus maksimalno poštuje ljudsku slobodu, ali on isto tako poučava svakog čovjeka da pitanje hoće li ga slijediti ili ne nije sporedna stvar u životu. Tu se ne radi o tome hoću li u životu raditi ovaj ili onaj posao. Radi se o tome hoću li uopće živjeti ili ne.

Fra Domagoj Runje

preuzeto s: https://www.mir.hr/