JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B             

        Ez 17,22-24;2Kor 5,6-10; Mk 4,26-35

       Isus nastavlja govoriti u slikama. Istinu koju ima uputiti i izreći ljudima izgovara slikovito kako bi je ljudi mogli zapamtiti, daleko lakše nego apstraktna umovanja. Govori načinom da ga svatko može shvatiti i razumjeti. Pa ipak je nailazio na nerazumijevanje. Ni današnji čovjek – pogotovo ne gradska djeca – nemaju pojma što to znači sijati, što znači čekati da plod uzraste, ne znaju što je to tijesto i kvasac u tijestu. Sve im je to strano. I gorušično zrno.

         Današnji čovjek kupuje samo gotove proizvode, instant-ponuda ili od pekara, ili zapakirano, ili pak na dugme dobiva gotovu hranu (fast food). Isus pak želi svoje slušatelje povesti onkraj slika, on u slikama izražava narav tajne kraljevstva Božjega. Sve što god govori, što izgovara, smjera prema kraljevstvu Božjem. Ono će doći kao što nakon sijanja i rasta dolazi do žetve. Kraljevstvo ima nutarnju snagu poput zrna gorušice ili pak jednoga hrasta. Naizgled malo, ali ima u sebi silnu energiju, ima snagu rasta i izrastanja. Bog dolazi na svoje, njegovo djelo se ostvaruje, svim protivnim silama unatoč.

         Sve što ratar treba učiniti jest snažnim zaveslajima ruke sijati, i žetva ne će izostati. On nema nikakva utjecaja na konačni ishod. Sve zavisi od toga kako se riječ naviješta, s kojim Duhom i oduševljenjem nastupaju Isusovi glasnici u svijetu. Sije se kraljevstvo Božje, i sve ostalo nije u ljudskoj domeni.

         Bog je na djelu, nepobitno. To proizlazi iz Isusovih riječi o sjemenu koje samo po sebi raste, automatski „automate“ – veli se u originalu. Ne treba prevratnički mesijanizam o kome su sanjali Židovi u Isusovo vrijeme, ne treba im ratnički Mesija koji će povesti narod u boj protiv Rimljana. Ne treba pošto-poto prizivati kraj ili katastrofu. Treba strpljivosti, treba se učiti od ratara koji mirno iščekuje plod svojega rada. Isus ne propovijeda niti mu treba bilo kakva revolucija, prevratnički, zelotski ustanak, ne trebaju mu revolucionarni pothvati koji bi htjeli naprečac izmijeniti tijek svijeta ili stvari.

         Bog je uvijek Bog iznenađenja. Ne silnih prevratničkih pothvata, nego tiha, uporna i svrhovita djelovanja. U svemu postoji Bogom dana svrhovitost i zakonitost. U svemirskim prostorima kao i u najsitnijem zrncu gorušice. Nemoguće je nasilu iznuditi rast, imati istodobno sjetvu, rast, cvjetanje i žetvu. Potrebno je mnogo sunca i kiše, topline, zraka i ostalih uvjeta nužnih za normalan rast. Lako se prepozna plod umjetno odgojen, u plasteniku, hranjen nenaravnim pripravcima i koncentratima od onog koji je rastao u normalnim uvjetima.

         Isusova pedagogija: osluškivanje, proćućivanje žica čovjekova srca i uporno praćenje rasta pojedinca. Nenasilno, bez prijetnji, bez moraliziranja ili “spasonosnih savjeta”. Koliko toga pokvarimo time što posvuda guramo svoje prste ili nos i želimo biti bolji od samoga Tvorca? Poglavito u odgoju onih najmanjih. U grčkom izvorniku ono sjeme posijano raste “automatski” (izvorno “automate”), samo od sebe. Na nama je jedino stvoriti uvjete. “Sijanje u suzama”, u neizvjesnosti glede ishoda, ali biblijski, žetva u pjesmama.

         Kad sijač izruči, preda žito, sjeme zemlji, ne brine se više oko njega, jer je zemlja kadra sama po sebi, snagom svoje naravi, probuditi klicu, hraniti je i tjerati do punoga uzrasta, bez čovjekove pomoći. Isus je time pokazao svojim učenicima zašto on svoje dane proživljava u miru i spokoju, bez žurbe i hektike, makar ima pred sobom krajnje uzvišene ciljeve. Za njega je cijeli svijet radno polje koje treba pridobiti za Boga. Promatra grijeh kao svoga protivnika, gleda u vječni život koji želi ljudima donijeti, osvijetliti. Kraljevstvo Božje djeluje vlastitom snagom jer je u njemu sam Bog prisutan, Božji život, stvaranje, vodstvo, gospodstvo. Sve ima svoje vrijeme. Isus ne žuri, ne nagli se.

         S kraljevstvom je Božjim kao sa sjemenom posijanim u zemlju. Okolnosti mogu biti protivne, sve se može urotiti protiv dolaska nečega što je Bog zacrtao, može se to činiti utopijom, pa i učenici mogu i znaju biti nesposobni, neprikladni i nedostojni, ali je jedno izvjesno: Bog je započeo svoje djelo, jednom i neopozivo u Isusu Kristu. Na nama je samo jedno, otvoriti oči i uši, slušati ono što Isus govori i prikloniti se njegovim riječima i osobi.

         Isus govori u slikama, u usporedbama. Da im je govorio otvoreno, tko je sijač, tko je njiva, tko su protivnici, tko je tvrdo a tko mekano tlo za riječ, da im je spočitnuo njihovu bezbožnost, tvrdoću srca, ne bi ga zacijelo slušali. Jer oni su se smatrali dovoljno pobožnima i svetima. Vjerojatno bi izazvao protivljenje, prijepore, svađu, nevoljkost, vjerojatno bi ih od sebe rastjerao. A ovako, u slikovitu, zagonetnu govoru, prepustio ih je njihovim zaključcima i mislima. Time je spriječio provalu nevjere i otpada, izbijanje mržnje i prezira kod naroda spram sebe i svoga poslanja.

         Ni Isus se nije puno brinuo glede uspjeha svog poslanja. Zapravo u Bibliji i ne postoji riječ uspjeh. Biblija zna za riječ blagoslov. Sve zavisi od blagoslova Božjega, a ne ljudskoga nastojanja ili uspjeha. Ljudski govoreći Isus je išao iz poraza u poraz, od samoga početka svoga djelovanja suočio se s velikom oporbom i protivljenjem, bio je odbačen i neshvaćen, i od svojih najbližih i najmilijih. Križ je bio znak konačnoga – ljudski govoreći – brodoloma, stečaja i poraza njegove misije, da bi upravo u porazu na križu porazio sile smrti, prisile i gušenja.

         Njegov navještaj nije slutio niti je smjerao prema bilo kakvu sretnu svršetku. Sve je govorilo protiv. I povijesne okolnosti, a i ljudsko gradivo s kojim je Isus započeo svoje djelo. Ali ono što je naizgled izgledalo poput nestvarne, neozbiljive utopije, nedohoda, distopije, očitovalo se u povijesti kao nezaobilazna zbilja.

         Budući da sa svoje strane možemo malo ili ništa učiniti, treba osluškivati rast klice. Najprije u svome srcu. Bog se sam brine za rast. Treba osloboditi vlastito srce da bude prijamljivo tlo za riječ o kraljevstvu. Treba samo vjerovati u mogućnost rasta malenoga u vlastitom biću. I biti nepovjerljiv prema svemu što se izdiže, strši, nadima. Tek tako čovjek na kraju spoznaje da je sve dar i milost. Da je po sebi egzistencijalno nemoćan. I da na kraju vrijedi ona slika koju Isus rabi kad želi uprizoriti narav svoje poruke: Biti kao dijete. Prihvatiti riječ i kraljevstvo kao malo dijete. I promatrati sve djetinjim očima: strpljivo, uporno, skromno, prijazno, prijateljski, imajući dovoljno vremena. Pa život će biti sreća i trajno sazrijevanje za konačni Dan. I jedno veliko čudo, u nastanku, rastu, opstanku i dovršenju.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje