3. nedjelja kroz godinu B (Jona 3,1-5.10; 1 Kor 7,29-31, Mk 1, 14-20)
Često se susrećemo s pitanjem: Tko je čovjek? Tko je čovjek sa svojim rađanjem na koje nije mogao utjecati i umiranjem koje bi želio izbjeći? Tko je čovjek sa svojim uspjesima i neuspjesima? Tko je čovjek koji u sebi ujedinjuje i ljubav i mržnju, i očaj i nadu?
Sveto pismo ističe da ga je Bog stvorio na svoju sliku. Psalmist se zbog te sličnosti s Bogom divi čovjeku kao Božjem stvorenju: „Ti ga učini malo manjim od anđela…“ tako stoji u psalmu osmom (Ps 8,6). To je jedna strana istine o čovjeku. Druga je ovoj suprotna. Proroci stalno upozoravaju kako se čovjek odmetnuo od Stvoritelja. Oni slikovito govore kako je njegovo srce otvrdnulo, a Jeremija će zapisati: „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?“ (Jr 17,9). To je ta tamna strana istine o čovjeku.
Danas smo počeli čitati Markovo evanđelje koje će nas najviše pratiti u ovoj liturgijskoj godini. Ovo što smo danas čuli prvi je Isusov javni nastup kako ga je zapisao sveti Marko. Isus počinje s pozivom na obraćenje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“
Ispunilo se vrijeme! Nešto se već dogodilo što je neovisno od ljudi. Prošlo je vrijeme čekanja Spasitelja. On je već tu! S njim je započelo vrijeme spasenja. To je prva stvar. Druga je: “Obratite se!“ Prihvatite to ponuđeno spasenje! Ovo je vaše vrijeme. – Za nas je važno i prevažno da je Isus postao čovjek, ušao u naše vrijeme. On nam je darovao vrijeme, dao nam je život. Bilo je vrijeme kad nas nije bilo, sad jesmo, i Isus želi da u ovom vremenu, koje nam je dano na raspolaganje, zaslužimo ući u vječnost. A put koji vodi u vječnost jest: da upoznamo njega, da slušamo njega.
Apostol Pavao poručuje danas Korinćanima, a i nama ovdje okupljenima: „Braćo, vrijeme je kratko… prolazi obličje ovoga svijeta“ (transit figura huius mundi). Kad Pavao kaže vrijeme je kratko, on misli na kratkoću ljudskoga života. I kad se to ima u vidu, onda sve što se na zemlji događa, sve ono na čemu ljudi grade, sve je drugotno u usporedbi s novim svijetom koji očekujemo, a što je s Isusom započelo. Zato je Pavlov savjet na mjestu da se ovdje sjedinimo s Gospodinom, da živimo od njegove blizine i prijateljstva s njim. To uključuje da se ne damo zaplesti u ovozemne brige. Treba više vjerovati Isusu treba čuti glas s neba, čuti što nam Bog govori. Potrebno je imati pažljivo uho, treba imati unutarnju antenu koja hvata Božje valove. Ako toga nemamo, onda smo izgubljeni, onda lutamo.
Obraćenje znači biti Bogu blizu, živjeti od njegove dobrote i milosti, a Božja dobrota prema nama je besplatna: ne može se ničim kupiti ni zaraditi. Ona nam se daje i daruje. To je evanđelje, to je radosna vijest! Bog je takav, on se ne da od nikoga nadvisiti u dobroti i velikodušnosti. Tko mu povjeruje, tko mu se prepusti s povjerenjem, nad njim će počivati Božji pogled, Bog će se u njemu nastaniti. Taj čovjek tada postaje drugi čovjek: radostan je, ničeg se ne boji, svemu se nada, zna da je u sigurnim Božjim rukama. To je plod prave vjere.
Osvrnimo se kratko na Isusovu riječ iz današnjeg evanđelja: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ Isus nam s tim želi reći što je najvažnije, u što najviše treba ulagati: u čovjeka, u ljude! Od svega stvorenoga, čovjek je najveća vrijednost, čovjek je neprocjenjiva vrijednost, jer ima neumrlu dušu. I zato sve treba činiti za čovjeka.
Apostoli, koje je Isus pozvao da krenu za njim, bili su zapleteni u mreže, u stvari, u materijalnu uspješnost. On ih zove da ostave sigurnost svijeta, a da se više oslanjaju na sigurnost koja od Boga dolazi, da, po Isusovu primjeru, više pažnje i ljubavi posvete čovjeku.
I mi danas znamo biti previše zapleteni u zemaljsko, u materijalno. Previše smo okrenuti sebi, a zaboravljamo ljude oko sebe. Nemamo za njih vremena, nemamo vremena za vlastitu obitelj i odatle izviru mnogi problemi, nesporazumi i velike krize.
Isus je „ribar ljudi.“ On nam je i u tome učitelj. Zato učimo od njega kako se voli čovjeka, kako se ima vremena za čovjeka, jer čovjek je uvijek najvažniji. U ovom kontekstu, Isusova riječ iz današnjeg evanđelja „obratite se“ znači: okrenuti se od stvari i predmeta k živom čovjeku koji zaslužuje više naše pažnje, više poštovanja, više ljubavi, više našeg vremena. To znači hod za Isusom. Kad smo takvi Bog nas nagrađuje; on nas ispunja sigurnošću, uvodi nas u veću slobodu prema životu, prema poslu, prema ljudima. Služenje Kristu oslobađa nas za novi odnos prema životu. Tada se ne živi u grču, u tjeskobi, u strahu, već slobodno, s povjerenjem u Boga. Svima nam treba takve sigurnosti, takve slobode.
Molitve Crkve, koje u misi molimo, mudro su sročene i uvijek upućuju na ono što je važno. Zato ću i završiti sa Zbornom molitve današnje nedjelje: „Svemogući vječni Bože, ravnaj našim životom da vršimo tvoju volju: da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima.“ Amen!
Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/