33. nedjelja kroz godinu A: Izr 31,10-13itd.;1 Sol 5,1-6; Mt 25,14-30
Isusov nastup i stajalište bitno su usmjereni prema djelovanju. ‘Ako si spoznao, idi i čini i ti isto’! Djela a ne riječi. Neće Isus govora, disputanata, rječite dijalektike, raspri. Sve se dade razvući u beskrajne govore i praznozborenja, u puki intelektualizam. Makar mi vjerujemo da je na početku bila Riječ, za Isusa je bitno da na vjeru slijedi djelo. Međutim, problem je u ovome: Kako pristupam poslu, djelu? Radosno, pouzdano, s povjerenjem, ili kao onaj treći sluga, koji se boji, koji je uvijek u strahu od svoga gospodara? I budući da je tim egzistencijalnim strahom blokiran, on se ne odvažuje ni na kakav posao.
S druge strane, nitko u životu nije bitno zakinut. Svatko ima svoje njemu određeno područje rada i djelovanja. I nitko nema pravo krivim ili zavidnim okom gledati na bližnjega pored sebe. Ali problem je u tome što nitko od nas ne usmjeruje svoj život prema onome što svatko može u svojemu životu učiniti, kako može najbolje upotrijebiti svoje sposobnosti, već se svi trudimo kako da ispadnemo u očima onih pored nas ljepši, simpatičniji, prihvaćeniji, voljeni. A da bi čovjek to postigao, poduzima sve što mu stoji na putu, često ne birajući sredstva. Isus nam pruža lijek protiv takva stava. Zato bismo morali čitati više puta upravo početne retke današnjeg odlomka. Namjesto da se obaziremo oko sebe, trebali bismo uprijeti pogled u Oca. Jer kad dođe odlučni, sudnji čas, neće nas Gospodin pitati, zašto nismo bili kao ovaj ili onaj, ova ili ona. Pitat će nas jednostavno, zašto nismo bili to što jesmo, odnosno onaj tko je u povijesti svijeta jedan i jedinstven, kao osoba neponovljiv i jedanput darovan ovoj Zemlji. A to je svatko od nas, p(r)ozvan svojim vlastitim imenom, koje je upisano u nebesima. I Bog će nas pitati, zašto u datim okolnostima nismo postali ono što je on od nas očekivao, bili i postali ono za što nas je on sam osobno poslao i osposobio.
Zato nas Isus želi očito poučiti u ovoj prispodobi da promatramo svoj život kao Božji dar, kao divni talenat iz njegovih ruku. I da taj dar prihvatimo u zahvalnosti, a ne da se stalno uspoređujemo s drugima, gdje na kraju ispada da je čovjek čovjeku vuk, u neprestanoj konkurenciji, borbi za mjesto pod suncem. Ako se pak u toj borbi ne preživi, onda će nam na kraju biti sam Bog kriv što nas je ovako prikraćene, hendikepirane stvorio. Jasno, postoji mogućnost da se čovjek u životu nasuče, da bankrotira, ali tko je fiksiran samo na bankrot, na poraz, taj će ga zacijelo i doživjeti jer se onesposobljuje da nešto pametno u životu učini.
To je problem trećega sluge. On se posve usredotočio na negativne strane svojega gospodara, i to bijaše njegova tragedija. Zapravo se trebao sam osobno uhvatiti sa životom u koštac, iskoristiti ponuđenu šansu, i imao bi na kraju ulog s dobiti. Ovako je svoj život pretvorio u živi grob, pokapajući prije vremena ponuđene mogućnosti. Bilanca njegova kukavičluka jest i ostaje samo smrt.
Davno je kazano da odvažne pomaže i prati sreća (tj. Audaces fortuna juvat). Tko se otvori, osmjeli, odvaži, izloži te čak i sve riskira, imat će na kraju veliku dobit. Ono što nam je povjereno nije poput novčića u džepu, nego smo s onim povjerenim talentima u igri mi sami, cjelokupni naš život, te će tako onaj konačni obračun biti u stilu životnoga “biti ili ne biti”. Povjerenje s jedne strane iziskuje povjerenje i odgovornost s naše strane. Obadvoje je nužno da bi čovjek mogao djelovati stvarateljski, ne drsko, agresivno i neodgovorno zbog vlastitog fijaska, katastrofe i totalne životne inflacije, kao treći sluga.
Zato Isus svjesno izaziva slušateljstvo da se ono samo zamisli i u svojim stavovima promijeni prema načelu “obratite se”, tj. promijenite svoje uhodane misaone kategorije, mislite Božje misli, ljubite Božjim srcem, mjerite Božjim mjerilima koja nadvisuju sva ljudska očekivanja. A ako me je Isus poslao na posao, ako mi je povjerio tu divnu zadaću, da u njegovo ime djelujem, koje li onda za sve nas sreće, biti na njegovoj njivi, biti misionar.
Fra Tomislav Pervan – Međugorje