Postoje u našem vjerskom kalendaru dva dana kad kao ljudi, kršćani i vjernici zašutimo i zanijemimo. Ta su dva dana Veliki Petak i Dušni dan. Oba su vezana uz smrtnu tišinu, ali ujedno i uz tihu, neutrnjivu  nadu. Oba su nam znana i iz umjetnosti, uglazbljeni su i oslikani, opisani i žive u sjećanjima ljudi.

Veliki je Petak spomendan na Kristovu smrt na križu. Spomen na smrt jednog pravednika, čovjeka bez grijeha i mane, koji je zbog zloće i mržnje onih koji nisu podnosili utjelovljenu ljubav, dobrotu, blagost i čovjekoljublje što je iz njega isijavalo, poslali toga jedinstvenoga i jedincatog u sramotnu smrt na križu.

Dušni dan je isto tako zavijen u šutnju, u tihu bol i jecanje, napose u minulome ratu koji je iza sebe ostavio bezbroj znanih i neznanih pokojnika, koji je podignuo među nama tolike nove svježe grobne humke naših pokojnika. Dan je ovo kad se sjećamo svih koji su nam prethodili na svome životnom hodu kroz povijest i život te koji su nam ostavili ovo što danas imamo i uživamo.

Za Gospodina Isusa se veli kako je prošao zemljom i svijetom čineći dobro, samo dobro. Pomagao je svima, bez razlike, koji su bili otvoreni njegovoj osobi, koji su imali spremno srce za slušanje Boga. A na današnji, Dušni dan, sjećamo se onih kojih dobra uživamo, koji su otišli ispred nas. Istodobno se sjećamo svih onih za čije grobove ne znamo. Našim prostorima stoljećima je vladala tišina i pustoš Velikog Petka. Ratna razaranja, progonstva, veliki broj ranjenih, tugom i plačem zavijenih u crno. Veliki Petak i Dušni dan naša su hrvatska svakodnevica već više stoljeća. Kristova i Hrvatska Golgota stopile su se u jedan veliki jedinstveni vapaj i molitvu: Bože moj, Bože moj, zašto si mene, zašto si naš narod ostavio? Dokle će trajati ovaj hod na križ? Hrvatska i Kristova Kalvarija susreću se danas na našim grobljima s jednom mišlju, molitvom, vapajem i nadom: Ovo nije kraj. Smrt je početak Uskrsa.

Bog je sve što je imao dao nama ljudima u Kristu. Dao je za tebe i mene. Bog je unišao u našu ljudsku smrt da toj smrti oduzme tragičnost i beznadnost. Nitko tko danas umire nije više sam u tjeskobi svog vlastitog umiranja. S njime je Gospodin Isus. Iz smrti se, to nam veli Kristo križ, prelazi u život.

Groblja su mjesta tišine i mira. Ona su poziv da čovjek napusti staro, ostavi zlo i grijeh, da uskrsne na novi život nade. Da se u nama raspadljivo pretvori u neraspadljivo, da započnemo s novom ljubavlju novi život, za Boga, sebe same i za čovjeka.

Susret s pokojnima na našim grobljima susret je s onima koji su u krilu Očevu, u blaženoj vječnosti, koji su otišli ispred nas i spavaju snom mira. Susret s onima koji su u kraljevstvu Boga koji nije, prema Isusovim riječima, Bog mrtvih, već Bog živih, jer je smrt samo prijelaz. Njemu živimo, za njega postojimo.

U Isusu je izrekao Bog svoju zadnju riječ čovječanstvu. Poglavito u Isusovu uskrsnuću. S Isusovim Uskrsom započinje novi sretni odsječak ljudske povijesti. Naš bi život morao biti, sučeljen sa smrću, nešto poput stalnoga rasta i sazrijevanja. Upravo kao i u prirodi. Kako je divno izići u šumu u jesen, kad se sve zaodijeva u zlatne boje konačnog sazrijevanja i ubiranja plodova?! Umiranja, da bi nastao novi život. Stoga smrt nema niti može imati zadnju riječ. Biblija rabi jedan divan pojam kad veli za nekoga tko je preminuo: I pridruži se svojim ocima, svojim pretcima. Mi bismo mogli nadodati: I pridruži se svojoj braći i sestrama, očevima i majkama, prijateljima i dragim osobama. U svakome od nas živi nada da su svi ti nama utrli put i čekaju nas s onu stranu rijeke, na drugoj obali.

Veliki Dostojevski stavlja svome junaku Aljoši u Braći Karamazovima na samome kraju u usta riječi koje izgovara na grobu: “Ponovno ćemo se vidjeti.” Moja je želja da svatko od nas čuje one utješne riječi iz samih Gospodinovih usta u susretu s Njime: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, i primite u posjed baštinu pripravnu za vas od postanka svijeta. – Nek nas ovih dana upravo ta misao i želja prati. Naime, biti jednom, naći se jednom u zajedništvu s Bogom u društvu svih svojih dragih i milih pokojnika. Nek vjera koju je posijao ovim svijetom Isus Krist prožima i naše dane. Vjera s kojom su na usnama i srcima otišli bezbrojni ispred nas u vječnost i čekaju nas ondje u sretnom blaženstvu.

Spomen svih vjernih mrtvih iz franjevačkih obitelji – 3. studenoga 

RAZMIŠLJANJE O SMRTI

(UZ SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH)

Tko sam i što sam?

Mnogi naši suvremenici redovito prate horoskop. Revno pretražuju što im vele zvijezde, oslanjaju se na mudrost starih, suvremene gatare, šarlatane. Poštujemo one zvjezdoznance koji su se davno prije Isusa Krista bavili tom znanošću, njihova im je znanost pomogla da su pronašli put do Betlehema, zvijezda ih je dovela do prave Zvijezde, Krista Gospodina. Ondje su pronašli smisao i pošli drugim, novim putem u život. Međutim, jedno je sigurno. Nikakav nas horoskop ne može spasiti od neminovnoga kraja našega života, ma što nam ti pretkazivali za danas, sutra ili cijeli život. Uvijek za svakoga od nas ostaje upitnik, tko sam i što sam.

Vjerujemo da nas je Bog zamislio i stvorio, da smo ono što smo samo po njemu te da on određuje našu životnu sudbinu, da on drži konce našega života u svojim rukama i svojoj promisli. Ne zvijezde, ne horoskop. Nije upisano u zvijezdama što će biti s nama. Bog me vidi kakav sam, pri svemu što jesam, mislim, ćutim, osjećam, zna što je u meni, zna najskrovitije misli. Prisjetimo se Psalma 139., u kome se tako divno opijeva Božja sveprisutnost, sveznanje, napose u odnosu na svakoga od nas. Njemu je sve znano. Taj je psalam najiskreniji i najistinskiji horoskop svakoga od nas, u njemu se možemo otkriti i pronaći. U njemu Gospodin sam vuče konce našega života, on spaja u veliko jedinstvo sve niti i poveze da bismo postali ono što je on s nama uplanio šaljući nas u ovaj život.

Što je život?

Što je zapravo život? Trajni ispit zrelosti, provjeravanje vjernosti i naučenoga gradiva. Jer, neizostavno će doći trenutak konačne provjere, suda i prosudbe, krize i kriterija koje će sam Gospodin postavljati. O tome zbore sve religije svijeta i svaki čovjek neminovno osjeća da mu predstoji konačni sud i presuda nad cijelim životom. Stoga je veliki upitnik, što svakodnevno radimo i što zapravo u životu učimo da bismo opstali na konačnome sudu, odnosno položili ispit zrelosti pred samim Gospodinom.

U svojim snovima često sanjamo da stižemo prekasno, vrijeme za učenje je minulo, prohujalo, propalo i na kraju nam se ispostavlja račun za propušteno. Možda je moguće tu i tamo ponešto nadoknaditi, ali u bitnome se podvlači konačna bilanca života i rada. Bolesti nas mnogočemu uče, one nas ograničavaju u našim životnim nastojanjima i planovima, one stavljaju brklje na naše putove. One su nešto poput osmoga sakramenta, Božjega dara i milosti koja nam omogućuje da promijenimo svoj život, dadnemo životu novi smjer i smisao.

Naime, ništa od dobra, lijepa, istinita što je čovjek u životu iskusio i učinio ne će propasti. Vjera nas ne vara. Psalmist nam veli: Gospodnja je zemlja i sve na njoj. Mi možemo dodati mirne duše: Gospodnja je zemlja i sve je u njoj, svi koji u njoj počivaju. Gospodinu pripada sve. A Apostol nam veli: Što se sije, raspadljivo je; što se uskrisuje, neraspadljivo je; što se sije, sramotno je, a što se uskrisuje, slavno je; što se sije, slabo je; što se uskrisuje, silno je; sije se tijelo zemaljsko, uskrisuje se tijelo duhovno, u Duhu (1Kor 15,42-44).

Taj je Pavlov izričaj nešto poput summa mundi, zaokruženi pogled na svijet, na sveukupnost zemaljske zbiljnosti. Božja zemlja prihvaća posijano sjeme i daje da izraste i donese plod, najkasnije u proslavljenome Božjem kraljevstvu, novome stvorenju koje očekujemo. Jer sve naše ljudsko optočeno je s toliko manjkavosti, grijeha, da svemu treba nova kvaliteta. Uskrsava ono što je posijano u zemlju. Ne može uskrsnuti nešto iz ništa. Sve mora imati svoj odraz u zbiljnosti, da bi moglo iz toga uskrsnuti na novi život.

Smrt prijelaz iz staroga u novo

Svi osjećamo da život nestaje poput pješčanoga sata. To je naše iskustvo, svakodnevno, to je iskustvo i Svetoga pisma. Kad molimo ili čitamo Knjigu psalama, naići ćemo na svedobnu, Božjim Duhom prodahnutu mudrost, koja nam pomaže shvatiti i prihvatiti život sa svim njegovim usponima i padovima. Kad psalmist uzdiše kako mu srce lupa, da ga snaga ostavlja, da mu se i sama očinja svjetlost gubi, da ga ostavlja posve na cjedilu (Ps 38, 11), onda nam biva jasno na što misli. Čovjek je samo dašak, prolazi kao sjena, ni oko čega stvara buku, gomila bogatstva, a ne zna tko će to baštiniti. I sada, čemu se mogu nadati, Bože moj? Samo ti si nada moja! odgovara Božji molitelj u naše ime (Ps 39,6-8), jer je on kao čovjek koji ništa ne čuje, kao njemak, koji usta ne otvara,  u čijim ustima nema odgovora (Ps 38,14.15). Nevoljno je stanje koje psalmist opisuje. Međutim, on istodobno očekuje od Gospodina pomoć.

Isus nam sam veli, da podignemo svoje glave kad se to stane zbivati (usp. Lk 21). Jer, konačno sudište nije kraj, propast, već samo prijelaz iz staroga u novo, iz života kroz smrt u život. Smrtno treba ustupiti mjesto besmrtnome, prolazno neprolaznome, vremenito vječnome. Razgradnja staroga služi izgradnji novoga, a nadolazeće baca snagom svoga svjetla u sjenu sve ono što je bilo zemaljsko i prolazno.

S čime se dade usporediti ovaj prijelaz iz staroga u novo? Možda je najbolja slika redovnički novicijat, godina kušnje, u koju mladić ili djevojka ulaze kad stupaju u redovničku zajednicu. Kandidati ili pripravnici za redovnički život prečesto su posvema usredotočeni na ono što iza sebe ostavljaju ili moraju ostaviti, kad vele zbogom svome dosadašnjem životu. Međutim, namjesto te usredotočenosti na staro, trebalo bi da se usredotoče, usredište svoj pogled na ono što je ispred njih, što im se pruža i nudi, što im Bog daje. Trebalo bi da se posve usmjere prema Bogu te onome životu za kojim su pošli, jer zašto bi inače stupali u samostan i ostavljali normalni život iza sebe ako ga istodobno oplakuju?

Novak je zbilja novak, početnik, a ne starac, iskusnik. On se nalazi na novim obalama, stoji pred novim izazovima, treba ostaviti sve ono što je iza njega. On se nalazi u prijelaznome stanju. Ničemu više ne koristi ono čime je možda mogao postignuti karijeru ili uspjeh u svijetu. On se mora usmjeriti prema cilju da bude novi čovjek, novo stvorenje, pa stoga i bijaše običaj da stupajući u samostan dobije i novo ime!

Život – uvježbavanje za susret s Gospodinom

Za takav početak u životu nikad nije kasno. Ići u susret novome životu, uvježbavati se za susret s Gospodinom. Nitko nije nepodoban, svi su talenti pohranjeni u nas u činu krštenja. Što drugo znači taj životni odsječak nego uvježbavanje u hvalospjev Gospodinu, u vječno aleluja koje odzvanja svu vječnost u dvorima Gospodnjim. Blaženi koji prebivaju u Domu tvome, Gospodine. Blaženi koji te neprestano slave i hvale! Blaženi koji crpe snagu kod Tebe dok se spremaju na daleki put. Prolaze li suhom dolinom, sve im se pretvara u izvor, rana je kiša obiljem blagoslova ogrće. Stupaju s trajno novom snagom dok ne ugledaju Boga na njegovoj Svetoj gori. Tako opijeva psalmist (Ps 84) sreću onih koji se zapućuju služiti Gospodinu. Pjesma je to svih koji su na Gospodnjem putu. Tko to pak od nas nije unovačen i tko se ne sprema služiti Gospodinu?

Znamo kamo nas taj put vodi. I znamo tko nas ondje očekuje u svojim stanovima. Na svijetu smo da bismo jednom bili u zajedništvu s Gospodinom. Doći će vrijeme kad nas ne će biti, kad ne će biti više ni slike o nama u onima koji dolaze iza nas. Doći će vrijeme kad će spomen na nas nestati, kad će spomen na nas biti izbrisan iz sjećanja ljudi, kao da nas nikada nije ni bilo. Upravo kao što je to našim pokojnicima, prijateljima i poznanicima. Tko će ih se još sjećati, kad nas ne bude? I tko će se sjećati nas kad nas više ne bude? Dva ili u najbolju ruku tri naraštaja i nakon toga nema toga tko će reći da smo mu išta značili. Kao da nas nikada nije ni bilo! Nestajemo kao dašak. Dob je naša sedamdeset godina, a ako je čovjek jak, i osamdeset, sve je samo velika muka i nevolja, brzo prolazimo, prolijećemo životom (usp. Ps 90). Čovjekovi su dani kao trava, cvjeta kao cvijet poljski. Prijeđe li vjetar preko njega, njega nestaje, ne pamti ga više ni mjesto na kome je stajao i poniknuo (usp. Ps 103,15sl.).

Vjera i molitva – vode prema mudrosti života

Da, štoviše, ni mjesto gdje je čovjek stajao, ne pamti ga više. Ne zna više za njega. Međutim, Jedan je koji zna, koji pamti sve, koji ne zaboravlja, čije pamćenje ne slabi, čije je sjećanje božansko, vječno. Njegova je misao vječna, pamćenje također, i koga se On sjeća, taj ne prolazi, on je u vječnome spomenu kod Gospodina. Istina je to starozavjetnih molitelja, pogotovo pak onih koji su u Kristu usnuli.

U svome bogoslužju redovito molimo i vjerujemo da su pravednici u vječnome spomenu, da im se spomen nikada ne briše iz sjećanja Božjega, ako ih ljudi i zaborave.  Što nam preostaje u ovome trenutku? Moliti da nas Gospodin ispuni radošću silnom, da se u njemu radujemo, da u njemu kliče duša naša. Moliti da nas Krist Gospodin već ovdje, a pogotovo naše drage preminule u vječnosti zaodjene haljinom spasenja, haljinom spašenih, da nas zaogrne plaštem pravednosti, kao kad si mladoženja vijenac stavlja na glavu, kad se nevjesta urešuje nakitom (usp. Iz 61,10).

Ono što vrijedi za cijeli Božji narod, za Crkvu, vrijedi poglavito i za pojedinca u njoj, u čvrstoj vjeri da će sam Gospodin, koji se za nas predao, učiniti nas svetima i čistima u vodenoj kupelji riječju, da nas sebi privede okićene, bez ljage ili bore ili nečega tomu slična, da štoviše budemo sveti i bez mane (usp. Ef 5,26.27). Ima li ljepše utjehe za nas, za naše pokojne? Treba samo otvoriti Božju riječ, riznicu Crkve, vjerovati i moliti, napose ovih dana kad se podvlače godišnji računi. Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce, te da nas oni koji su ispred nas otišli Ocu u vječnost dočekaju s onu stranu s dobrodošlicom i dovedu nas zajedničkome Ocu.  

Fra Tomislav Pervan

Međugorje