23. nedjelja kroz godinu A (Mt, 18, 15-20)
Isus nije tražio da se njegovi učenici prvenstveno ravnaju po slovu zakona i po načelima prava. Ispunjavanju zakona Isus pretpostavlja ljubav. A ljubav „sve razumije“. Isus nije slao učenike da ‘opominju’ grešnike i nevjernike, već da naviještaju Radosnu vijest spasenja, slobode, vijest o Božjem beskrajnom milosrđu. Isusov i naš Otac nebeski jest zahtijevan, ali pun je razumijevanja za sve ljudske neuspjele pokušaje da čine dobro. Pun je razumijevanja za stranputice i nikada se ne umara nuditi novu priliku na putu spasenja, i pozivati na taj put. Isus traži da budemo tako savršeni kao naš Otac nebeski.
U tom okviru treba razumjeti i primjenjivati bratsku opomenu. Kad u ponašanju drugoga primijetimo nešto neuredno, Isus ne traži da se udaljimo kao da se ništa nije dogodilo. Isus traži da takvom pristupimo i prekorimo ga. Ali to treba učiniti s ljubavlju koja „sve razumije“, ali naravno sve ne odobrava. Takvim pristupom upoznat ćemo stvarnu muku koja dotičnoga „tjera“ da čini zlo drugomu, a samim tim nanosi štetu i samom sebi. Jer ljudi općenito ne čine zlo tek tako što im se prohtjelo činiti zlo. Redovito to čine jer su tjerani mukom, koje često ni sami nisu svjesni ili s njom ne mogu „stupiti u kontakt“.
Ako „Božjim razumijevanjem“, tj. ljubavlju, priđemo svome bratu koji nas je uvrijedio, koji je učinio nešto što nas je naljutilo, ponizilo, što nas od njega odbija, činimo ono što Krist od nas traži: Zatraži li netko da ideš s njim jednu milju, pođi s njim po potrebi i dvije, idi s njim sve do kuće. Dvije milje mogu označavati dvije godine, dvadeset godina ili cijeli život. Dati prigodu nekome da progovori o svojim problemima, da ih uoči, imenuje, znači objaviti mu Radosnu vijest, dati mu prigodu za nov život. A ta prigoda se ne može dati u naručenom razgovoru, u očitanoj lekciji. Ta se prigoda ne sastoji u podjeli svijeta na bijelo i crno, na dobro i zlo tražeći od drugoga da se opredijeli.
Upravo je velika napast vjernika ovaj šaroliki Božji svijet s bezbroj nijansi podijeliti na svijet svjetla i tame, dobra i zla. Napast je vjernika da, unatoč Isusovoj opomeni da ne sudimo, preuzme ulogu suca. Bratska opomena je prvenstveno prigoda, ili stvaranje prigode da svatko iznese svoje tegobe, svoje muke, svoja razočaranja, svoje praznine i da se tako „rastereti“. Tako životni križ postaje lakšim i podnošljivijim.
Prije svake odluke da nekoga prekorimo moramo se također upitati s kojim se problemom mi sami u sebi borimo. Jer prst kojim upiremo na drugoga često bi zapravo trebalo okrenuti prema samima sebi. „Licemjere, najprije izvadi gredu iz vlastitoga oka, a onda vadi trun iz oka brata svoga!” Ako prije opomene i tijekom opominjanja nismo osjetili teret opominjanja drugoga, naša je opomena odveć „lagana“ i teško će se primiti.
Često opominjemo, prekoravamo jedni druge. No, koliko se pritom služimo Isusovim načinom opomene: najprije nasamo; ako to ne koristi, pred „svjedocima“; a tek potom pred zajednicom (Crkvom). Ako tim putem ne dođemo do cilja, Isus kaže da se prema dotičnom odnosimo kao prema poganinu i cariniku, tj. kao prema onima koji ne pripadaju našoj zajednici ili su od nje otpali.
Prisjetimo se da je i sam Matej koji je zapisao ove Isusove „upute“ za opominjanje bio carinik, a neupitna je njegova pripadnost Crkvi. Isus se i prema drugim brojnim javnim grešnicima odnosio s ljubavlju (nadcarinik Zakej). Isus je često upozoravao da ima prvih (tj. onih koji se smatraju pravednicima) koji će biti posljednji i posljednjih (tj. grešnika) koji će biti prvi. Isus je u brojnim slučajevima pohvalio ponašanje i vjeru pogana, onih koje je njegov narod smatrao bezbošcima (rimski satnik; Kanaanka). Dakle, ni u slučaju kada nas onaj ili oni koje opominjemo ne poslušaju, nismo pozvani da ih odbacimo, već da se prema njima pri-mjereno odnosimo. A svaka Isusova „mjera“ sadrži ljubav.
U Isusovim uputama vrlo je važan redoslijed: prekoriti (1.) sam, (2.) zajedno s dvojicom ili trojicom svjedoka, (3.) pred zajednicom. Drže li se kršćani Učiteljevih „uputa“ o bratskoj opomeni? Promatrajući praksu vlastite Crkve stječe se dojam da je Isusov redoslijed najčešće izokrenut. Prije dozna čitav svijet, ne samo cijela zajednica (Crkva), nego onaj na koga prijekor treba biti upućen. Tako se dotični nađe u obruču prijekornika, u ozračju sudnice i svezan na osuđeničkoj stolici. Dotični praktično s prijekorima (sa svih strana) istovremeno dobiva presudu o izopćenju. Još je gore kad dotični biva osuđen a da mu krivnja nije ni obznanjena, osuđen bez postupka, izopćen (ekskomuniciran) prijezirnim odnosima. Sve je to obavijeno velom šutnje. (I prije Božjega suda biva bačen u „tamnicu“. Time istovremeno i oni koji su mu presudili bivaju osuđeni jer su sudili a nisu smjeli. „Zatvor“ prepun osuđenika! Paklena atmosfera!)
Slične dijabolične učinke (razdor i paklenu atmosferu) imaju prijekori „gorljivih vjernika“ („pravednih“ i „produhovljenih“) upućeni „bezbožnom svijetu“. Dok Isus daje upute za opominjanje članova Crkve (vlastite zajednice vjernika), „gorljivi“ kršćani često svoje prijekore upućuju svijetu izvan Crkve (ili drugim vjerskim zajednicama) optužujući ga za njegovu bezbožnost zbog koje se dotični kršćani osjećaju ugroženima. Takvi prijekori vrlo brzo prerastu u osude a potom i u prokletstva. A sve to je posvemašnja negacija Isusove Radosne vijesti. U biti kršćanskoga života jest priznanje vlastitih grijeha (udaranje u vlastita prsa), a dotični kršćani upiru prstom u grijehe svijeta (udaraju u tuđa prsa). Osim što se na taj način predstavljaju nedužnima (bezgrešnima), zazivaju prokletstvo na svijet kojem zajednički Otac nebeski nikada ne uskraćuje svoj blagoslov. Tko kaže da nema grijeha, kaže sv. Ivan, lažac je i istine ni Duha Božjega nema u njemu. Umjesto (samo)kritike vlastite zajednice, dotični pokreću „križarske vojne“ na „bez-božni“ svijet (premda takav od Boga napušteni svijet ne postoji). Takve „vojne“ nerijetko predvode sami crkveni pastiri.
Kad pritom koji član Crkve digne svoj glas u obranu (Božjega) svijeta, biva na razne načine ušutkivan i praktično izopćivan, tj. smješten u „bez-božni svijet“ kojem su „pravovjerni“ već davno ispisali deklaraciju o prokletstvu umjesto navještaja Isusove Radosne vijesti. Oni koji su na takav način izopćeni vjerojatno su zaslužili izopćenje onako kako ga je zaslužio Učitelj, Isus iz Nazareta, izopćenje iz svoga naroda i svoje vjerničke zajednice. (fbv)
Izvor: https://www.gospa-sinjska.hr