Čovjek pred zakonom

Pravo i zakon temelj su svakog zajedničkog života. Tamo gdje se gazi tuđe pravo i krše zakoni nema demokracije i slobode. Tu vlada bezakonje i anarhija. Slično je i u ćudorednom životu. Ako se čovjek drži Božjeg zakona, u njegovu životu vlada mir i sreća. U protivnom vlada nered i nemoral. Zato je vrlo važno poštivati zakone na svim razinama, i ljudske i Božje.

No evanđelje nam uvijek iznova otkriva kako Isus nije imao problema s onima koji su živjeli mimo zakona, već upravo sa strogim čuvarima zakona. Farizeji su ponajprije nastojali u vlastitom životu opsluživati sve propise Mojsijeva zakona, ali su i budno pratili, čine li i ostali tako. S onima koji su bili drukčiji od njih bili su nemilosrdni. I jer se Isus nije obazirao na jedan, očito beznačajan propis, bilo je to dovoljno da se, skupa s herodovcima, dadnu na vijećanje kako da ga pogube. Tako već na početku njegova javnog djelovanja izbija sukob koji će ga stajati života. Pred Pilatom oni će nepopustljivo ponavljati: «Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti» (Iv 19,7).

U čemu je bio nesporazum između Isusa i farizeja? Svojim fanatičnim zauzimanjem za Mojsijev zakon farizeji nisu ni bili svjesni kako ga često izokreću u njegovu suprotnost. Božji zakon, dat po Mojsiju, koji je imao za cilj zaštititi prostor slobode u koji Bog izvodi svoj narod iz egipatskog ropstva, oni su svojim fanatičnim formalizmom pretvarali u besmislen teret koji nije bilo lako nositi. Zato ih Isus mora podsjetiti da je «subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote» (Mk 2,27). Njih koji su bili uvjereni da su svojom vjernošću Zakonu vođe drugima Isus će u jednoj drugoj prigodi, bez imalo uvijanja, nazvati «slijepim vođama» (Mt 15,14).

Ta zaslijepljenost nije nestala s nestankom farizeja. Ona se katkada može vidjeti i u ponašanju nekih kršćana. Naglašavajući da se subotom ne smije ništa raditi farizeji su zaboravljali da je smisao subote u slavljenju Boga, a ne u neradu. Danas su mnogi kršćani nedjelju pretvorili u radni dan, ne zato što im ne bi trebao odmor ili što bi morali raditi svaki dan, već jednostavno zato što su prije toga prestali častiti Boga slaveći u zajednici vjernika euharistiju. Sličnost s farizejima je u tome što ni jednima ni drugima nije na prvom mjestu slava Božja, a razlika u tome što je farizejima Zakon bio sve, a ovima ništa.

Ljubav je ispred zakona

Ključ za razrješenje nesporazuma između farizeja i Isusa nalazi se u njegovu pitanju: «Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?» (Mk 3,4). Isusovo načelo «činiti dobro» u konkretnom slučaju znači pomoći čovjeku s usahlom rukom, a «činiti zlo» znači ostati ravnodušan na njegovu nevolju, što farizejima očito nije bio problem. Njima je jedini problem bio vjernost zapovijedi da se subotom ne smije ništa raditi, pa ni liječiti. Kad je riječ o kršćanskoj nedjelji, opet je u pitanju život, ali onaj još važniji od tjelesnog, život duše. Taj život kršćanin crpe u euharistijskom slavlju i zato za nj nije važno samo nedjeljom ne raditi već, zajedno s drugima slaviti.

Tu dotičemo jedno novu, za kršćanski život bitnu dimenziju, naime ljubav. Nije dosta samo vjernost zapovijedima, makar se radilo i o onim najvažnijim koje uređuju naš odnos prema Bogu i prema drugom čovjeku, već je potrebno da to bude iz ljubavi. Evanđelje se ne može svesti na zakone i zapovijedi. Ono je uvijek ponuda i poziv, a temelj mu je Božja neizmjerna ljubav prema čovjeku na koju čovjek može odgovoriti samo ljubavlju. Tu onda nema mjesta nikakvom formalizmu i minimalizmu. Tu se ne postavlja pitanje: što još smijem propustiti ili učiniti, a da ne sagriješim? Kršćanin uvijek treba biti okrenut prema evanđeoskom idealu i nastojati mu se što više približiti. A taj ideal nije nitko drugi već Isus Krist.

Kršćanstvo je često besplodno upravo zato što je i previše svedeno na zapovijedi i zabrane, na opću etičnost, po čemu je kršćanin jednak čestitom nevjerniku. A Evanđelje je puno više od opće etičnosti. Ono čovjeka želi suočiti s Bogom dobrote i ljubavi i u njemu samom stvoriti prostor za dobrotu i ljubav koje neće biti zapovjeđene. Kršćanstvo ne smije biti samo bojažljivo čuvanje od grijeha, već trajni proces rasta u dobru. Sloboda za koju nas je Krist oslobodio (usp. Gal 5,1s) jest mogućnost trajnog opredjeljenja za ono što je Božje i što koristi drugom čovjeku.

Isus naglašava da je ljubav duša svega Zakona (usp. Mt 22,34-40), a Pavao kaže da je ona veća i od vjere i od nade (usp. 1 Kor 13). A ljubav se ne da zapovjediti. Za nju se čovjek može samo slobodno opredijeliti, dakako ako je prethodno svjestan koliko Bog ljubi njega. Zato ona u kršćanstvu mora uvijek biti ispred i iznad svakog zakona.

Fra Ivan Dugandžić