Siđi do križa.

Od onoga dana kad je na Golgoti uzdignut križ i Raspeti položen u grob, križevi – ni oni iscrpljujući ni oni blagoslovni – nisu negdje izvan putova, nisu izdignuti iznad života, nisu odmaknuti od nas kako bismo se mogli opravdati da nas se ne tiču.

Križevi su u dnu, u srcu života. U našim su dušama i odnosima. Mi ih tešemo našim mislima i pogledima, našim govorom i rukama. I našim nemarom. Mi ih tovarimo na nedužna i nepripravljena ramena. Mi se nastojimo otrgnuti od njih, pa zbog toga pristajemo živjeti neki isprazan život, biti i sebi samima nepoznati ljudi.

Križevi su u srcima dobrih ljudi koji su ih prihvatili umjesto drugih. U rukama i na ramenima onih kojima je toliko stalo do života da spremno preuzimaju križeve koje drugi otklanjaju od sebe. Preuzimaju ih jer netko mora ponijeti ovaj svijet, svu njegovu nevolju.

Oni su na njih pribiti. I, premda se može činiti drukčije, oni žive punim životom. Oni žive zanosnim srcem. Oni proniču tajnu radosti.

Siđi i ti do križa.

Stjepan Lice