Rođen: Montpellier, c. 1300.
Preminuo: c. 1376./79.
Spomendan: 16. kolovoza
Značenje imena: Roko franački hrok – srednjovjekovna
kratka tunika
Znak: pas, križ na strani srca, anđeo, hodočasničko znakovlje
Zaštitnik: gubavci, zarazni bolesnici, medicinari i kirurzi, invalidi, starinari, kamenari, zatvorenici; zazivan u poteškoćama hodanja
A tko je moj bližnji?…
“…koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” On odgovori: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Nato mu reče Isus: “Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10, 29-37)
Njega pape i mama nisu mogli dobiti pa su se zavitovali, ako in se rodi sin, da će biti svetac. Kad su mu umrli pape i mama, proda je imanje i putova sviton. Dilija je sirotinji, ali je cili život trpija nepravdu. Umra je odma iza Vele Gospe na 16. kolovoza.
Bibinjski Kronikat
Zdrav ponovno, Roče sveti,
zvan od glasa nebeskoga,
tebi moć da Bog propeti,
kugu dizati od svakoga. (Molitva sv. Roku, Murter)
Svetoga Roka netko je nazvao učiteljem volonterstva njegova i našega vremena. Svojim životom i djelovanjem duboko je utisnut u pamćenje puka po Europi. Životopisci nisu složni o datumu Rokova rođenja i smrti. Zna se, pak, da je Roko rođen u Montpellieru u Francuskoj, po svemu sudeći u dobrostojećoj obitelji. Legenda kaže da su roditelji već poodmakli u dobi Roka od Boga isprosili ustrajnom molitvom uz obećanje da će Bogu darovati dijete koje im udijeli.
Roko se zarana pokazao gostoljubivim prema siromasima i putnicima. Nakon smrti roditelja, oko svoje 20. godine, po uzoru na svetoga Franju Asiškoga, Roko se razbaštinio od svojih materijalnih dobara koja je razdijelio siromasima; uključio se u franjevački treći red. I kako je u XIV. stoljeću bio običaj, i Roko se uputio na hodočašće u Rim, odjenuvši hodočasničku odjeću i proseći milostinju. Međutim crna kuga koja je harala Italijom i cijelom Europom zaustavlja ga u lazaretima gdje je njegovao bolesnike, napuštene i od svojih najbližih. Stigavši konačno u Rim, Roko nastavlja njegom bolesnika po bolnicama. Na povratku iz Rima i sam biva zaražen kugom. Smjestio se u neku kolibicu gdje se u osami pripremao na smrt. Tu započinje glasovito prijateljstvo sv. Roka i psa, oko čega su se splele legende kao o nečemu čudesnome. Međutim radilo se o posve naravnom događaju. Pas je privukao pozornost svoga gospodara na Roka i čovjek mu je pritekao u pomoć. Prizor je očito bio drag puku a i umjetnicima, pa je uz lik sv. Roka redovito i pas prikazan. U nekim krajevima ostala je i poslovica naznačujući nerazdruživost nekih osoba, a glasi: To je sveti Roko i njegov pas. Ozdravivši, Roko se zaputio na povratak u rodni grad. Izgledao je tako bijedno da ga nitko nije prepoznao. Još gore, zaključili su da je on neki zločinac te ga bacili u zatvor gdje je ostao pet godina sve do smrti, u svojoj 32. godini. Tek je tada bio prepoznat.
Sv. Roko je pokazao kako se čovjek u nevolji voli kao bližnji. Nezaobilazna pouka svakome čovjeku; bespogovorno nama Isusovim sljedbenicima.
Iz: s. Judita Čovo
ISUSOVA MAJKA I BRAĆA
Razmišljanja slijedom slavlja
Bl. Dj. Marije i svetačkih slavlja
III. dio: Imenom zazvani
Glas Koncila, Zagreb 2016.